Ostružnička skupština

Ostružnička skupština (615. maj 1804) je bila sastanak srpskih narodnih prvaka za vreme Prvog srpskog ustanka. Na ovoj skupštini se, pored dogovora o tome šta će se izneti pred dahijske izaslanike u pregovorima o miru u Zemunu, razgovaralo se i o daljem razvoju ustanka, organizaciji nove vlasti, nabavci municije itd. Ova skupština ima veliki značaj za Prvi srpski ustanak, jer je ona predstavljala prvi sastanak svih nahijskih i ustaničkih starešina Beogradskog pašaluka, otkako su Srbi uopšte podigli ustanak protiv dahija.

Učesnici uredi

Na skupu u Ostružnici su pored Karađorđa učestvovali i Stanoje Glavaš, Mladen Milovanović, Đuša Vulićević, Todosije Marićević (Bulatović) iz Orašca, Janko Katić, Vasa Čarapić, Sima Marković, prota Aleksa Lazarević iz Sopića, Pavle Popović iz Vranića, Juriša Mihailović iz Grabovca, Petar Erić iz Zvečke, Đorđe Milovanović iz Železnika, Marko Doljahčević iz Ostružnice, Radoje Trnavac iz Ranilovića, Rista Radojčić iz Blaznave, Tanasko Rajić iz Stragara, Ranko Radić iz Nemenikuća, Raka Levajac, prota Mateja Nenadović, Miloje Petrović iz Trnave, Mihailo Lazarević iz Sopića, Milan Obrenović iz Brusnice, Teodosije Filipović iz Knića, Sava iguman ravanički, Josif iguman kalenićski, jagodinski prota Miloje Vukašinović, požarevački prota Josif itd.

Skupština uredi

Na ovoj skupštini ustanici su zahtevali: da se dahije proteraju iz Beograda, tražili su ferman kojim bi se ustanicima oprostilo sve ono što je bilo i da im se za to ne sme tužiti ni javno ni tajno, da svaki vezir upravlja po fermanu iz 1793. godine, da u svakoj nahiji da bude sudnica i da se svima sudi po zakonu, zatim su tražili su slobodu vere, tj. da obnavljaju porušene manastire, da su običaji vere slobodni, slobodnu trgovinu i da raja prodaje svoja dobra kome želi, da srpsko stanovništvo samo bira svoje knezove itd.

Dok je u Ostružnici zasedala skupština, posredstvom komandanta Slavonske krajine generala Dženejna organizovan je sastanak srpskih starešina i predstavnika dahija 10. maja (28. aprila po starom kalendaru) u Zemunu. Od srpskih starešina na njemu su prisustvovali Karađorđe, prota Mateja Nenadović, Janko Katić, Petar Erić, Ranko Radić, Sima Marković, Mladen Milovanović, prota Matija Stefanović, Aleksa i Mihailo Lazarević, Pavle Popović, Juriša Mihailović, Đorđe Milovanović, Radoje Trnavac, Rista Radojičić, Tanasko Rajić i Raka Levajac.

Na sastanku su formulisani zahtevi u 9 tačaka, koji su sačuvani u arhivi Prote Mateje Nenadovića. Ovi zahtevi obuhvataju društveno-ekonomska pitanja i politička pitanja položaja raje u feudelnom poretku, kao i forme samouprave u okviru Turskog carstva.[1]

Društveno-ekonomski zahtevi su sledeće sadržine:[1]

  1. ukidanje čitluka, uz dopunu da se iskorene i njihovi nosioci - dahije
  2. državni danak (harač) i feudalne dažbine spahijama da se ograniče na visinu utvrđenu povlasticama određenim 1793-1794, sa napomenom da se ne žele nikakvi dodaci ni novo obnavljanje
  3. slobodna trgovina i to: da raja može da robu nudi onome ko ponudi veću cenu i da trgovina može slobodno da se obavlja po nahijama.

Zahtevi vezani za unutrašnju samoupravu:[1]

  1. uspostavljanje povlastica iz 1793-1794 (hatišerif iz 1793)
  2. izbor kneževa kao „načelnika raje“, priznatih od vezira i s pravom intervencije kod kadija
  3. izbor vrhovnog kneza „celog roda srpskog“ kao posrednika između Porte i Srba i to sa stalnim sedištem u Porti
  4. kupljenje danka preko kneževa i vrhovnog kneza
  5. pravedno suđenje po zakonu, gde svaka kazna ili zatvor moraju biti doneseni samo prema sudskoj odluci
  6. poštovanje verskih i narodnih običaja i pravo na podizanje crkava i manastira, te izvesna crkvena autonomija.

Iz navedenih tačka vidi se jasno da u ovoj fazi ustanici nisu želeli mirenje s dahijama izjavljujući takođe „da će radije svi izginuti nego pristati da dahije i dalje budu u Beogradu“.[1]

Time su bili postavljeni zahtevi, za koje su znali da neće biti prihvaćeni: da se u Beogradskom pašaluku vrate na snagu samoupravne povlastice iz 1793. godine, dahije pobiju, janjičari napuste pašaluk i da sprovođenje tih uslova garantuje Austrija. Međutim, pregovori su završeni bez sporazuma. Zasedanje u Ostružnici je nastavljeno i odlučeno je da se borba protiv dahija nastavi bez kompromisa. Dva dana pred odlazak u Zemun, Karađorđe je zatražio zaštitu austrijskih vlasti u slučaju ako se ne postigne kompromis sa Turcima, isto tako Srbi su zatražili vojnu pomoć i od Rusa 3. maja 1804. godine. Posebno je značajna odluka da se pošalje predstavnik u Crnu Goru radi priprema za zajedničku borbu. Takođe, rešeno je da svaki starešina u svojoj pokrajini prikupi novo ljudstvo za vojsku, organizuje vlast, ostavi potrebnu vojnu posadu i s prikupljenom vojskom dođe u Beograd.

Ishod uredi

Posle sastanka u Zemunu, ustaničke starešine zajedno sa svojom vojskom počele su se prikupljati oko Beograda. Kragujevačku i rudničku vojsku predvodio je Karađorđe, a valjevsku i šabačku Jakov Nenadović, prota Matija, Živko Dabić, Ostoja Spuž i Andrija Vitomirović. Njihov osnovni cilj bio je oslobođenje Beograda i kada je Karađorđe pošao u susret valjevskoj vojsci, 9. maja 1804. godine Turci su pokušali da ih spreče, ali bezuspešno. Turke su predvodile dahije i Alija Gušanac. Veliki uspeh ove bitke je taj što se na ovaj način suzila opsadna linija oko Beograda. Ubrzo zatim, oslobođen je Požarevac 12. maja i Smederevo 6. jula 1804. godine.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b v g [Dušan Perović - Iz istorije Prvog srpskog ustanka, (1979), Izdavačka organizacija Slovo Ljubve], Pristupljeno 17. 4. 2013.

Literatura uredi


Narodne skupštine Srbije

1804.