Oto Bihali Merin

Oto Bihali Merin-umetnosroz sibole

Oton Bihali, prozvan Oto Bihalji Merin[1][2][3] (Zemun, 3. januar 1904[4]Beograd, 22. decembar 1993) bio je srpski i jugoslovenski književnik, publicista, istoričar umetnosti i likovni kritičar [5] jevrejskog porekla.[6]

Oto Bihali Merin
Oto Bihali Merin, 1990. godine
Lični podaci
Datum rođenja(1904-01-03)3. januar 1904.
Mesto rođenjaZemun, Austrougarska monarhija
Datum smrti22. decembar 1993.(1993-12-22) (89 god.)
Mesto smrtiBeograd, SR Jugoslavija

Biografija uredi

Početkom HH veka, u austrougarskom Zemunu, odrastao je između dve kulture i dva jezika.

U članku Slobodana Kljakića u dnevnom listu „Politika“ od 1. februara 2015. nalazi se sledeće objašnjenje:

Studirao je slikarstvo i istoriju umetnosti u Beogradu, dok je sa 20. godina studije nastavio u Berlinu (1924-27).[5] U Nemačkoj je počeo da objavljuje književne i filozofske tekstove na nemačkom jeziku. Sa Đerđom Lukačem radio je u časopisu nemačkih, levo orijentisanih intelektualaca „Die Linkskurve“ (Leva krivina).

U Beograd se vratio 1928. godine, gde je završio školu rezervnih oficira i od 1929. godine bio pilot ratnog vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije u činu vazduhoplovnog potporučnika. Ovaj period ostaje zabeležen jer je zajedno sa bratom Pavlom Bihalijem osnovao časopis „Nova literatura“ i izdavačku kuću Nolit.[4] [5]Zbog zdravstvenih problema vraća se u Nemačku.

U Nemačkoj je bio svedok značajnih tragičnih događaja 30-ih godina, a kao član Komunističke partije Nemačke u narednim godinama živeo je u ilegali u Francuskoj, Švajcarskoj, Španiji i drugde.

Kada je počeo Drugi svetski rat, vratio se u Kraljevinu Jugoslaviju 1941. godine. Završio je u ratnom zarobljeništvu kao pešadijski potporučnik. Nakon završetka rata vratio se u Beograd, gde je skromno živeo do smrti 1993. godine. Napisao je na desetine knjiga i to uglavnom o umetnosti. Zaslužan je za popularizaciju moderne i naivne umetnosti i slikarstva u Jugoslaviji. Njegove su knjige, sjajno opremljene i u velikim tiražima, objavljivane i prodavane u čitavom svetu, a najviše u Nemačkoj.

Šezdesetih godina, u Austriji dobio je Herderovu nagradu za „sporazumevanje naroda posredstvom umetnosti“, a u Nemačkoj je kao prvi Jugosloven dobio „Krst za zasluge u odbrani nemačke umetnosti od nacizma“.

Dela uredi

Srpska izdanja knjiga
  • Savremena nemačka umetnost, Beograd, Nolit, 1955.
  • Jugoslovenska skulptura HH veka, Beograd, Jugoslavija, 1955.
  • Nevidljiva kapija, Beograd, Kosmos, 1956.
  • Susreti sa mojim vremenom, Beograd, Prosveta, 1957.
  • Umetnost naivnih u Jugoslaviji, Beograd, Jugoslavija, 1959.
  • Prodori moderne misli, Beograd, Nolit, 1962.
  • Graditelji moderne misli, Beograd, Prosveta, 1965.
  • Maske sveta, Beograd, Vuk Karadžić, 1970.
  • Jedinstvo sveta u viziji umetnosti, Beograd, Nolit, 1974.
  • Revizija umetnosti, Beograd, Jugoslavija, 1979.

Reference uredi

  1. ^ „Muzej naivne i marginalne umetnosti u Jagodini: Oto Bihalji-Merin”. Arhivirano iz originala 01. 12. 2014. g. Pristupljeno 29. 01. 2015. 
  2. ^ Kako je Oto Bihali postao Bihalji : Društvo : POLITIKA
  3. ^ Druga smrt Pavla Bihalija | Kultura | Novosti.rs
  4. ^ a b Jugoslovenski književni leksikon (2. izd.). Novi Sad: Matica srpska. 1984. str. 60. 
  5. ^ a b v Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 149. ISBN 86-331-2075-5. 
  6. ^ „22. decembar”. balkanekspresrb.rs. Pristupljeno 18. 1. 2022. 

Spoljašnje veze uredi