Otpadne materije
Otpadne materije su produkti nastali fiziološkim funkcijama čovjeka i životinja, kao i svim drugim mnogobrojnim ljudskim aktivnostima u sopstvenom okruženju.[1]
Prema porijeklu dijele se na: uredi
- Fiziološke
- Kućne
- Javne
- Industrijske (otpadne vode)[2]
Prema stanju u kome se nalaze dijele se: uredi
- Tekuće:
- Fekalije (feces i urin)
- Ljudske fekalije
- Životinjske fekalije
- Izlučevine organizama
- Kanalizacione vode kupatila, praonica
- Industrijske otpadne vode
- Atmosferske vode koje ispiraju javne površine (pijace, ulice, dvorišta)
- Fekalije (feces i urin)
- Tvrde:
Prema stepenu opasnosti dijele se: uredi
Rešavanje problema otpada: uredi
- Deponije
- Otpadi (Mjesta koja čuvaju onu vrstu otpada koja se u postojećem ili promjenjenom obliku može odmah ponovo koristiti).
- Spaljivanje otpada
- Recikliranje otpada[2]
Definicije uredi
Šta čini otpad zavisi od oka posmatrača; otpad jedne osobe može biti resurs za drugu osobu.[3] Iako je otpad fizički objekat, njegovo stvaranje je fizički i psihološki proces.[3] Definicije koje koriste razne agencije su date ispod.
Program Ujedinjenih nacija za životnu sredinu uredi
Prema Bazelskoj konvenciji o kontroli prekograničnog kretanja opasnog otpada i njihovog odlaganja iz 1989. godine, čl. 2(1), „otpad su supstance ili predmeti koji se odlažu ili su namenjeni za odlaganje ili se od njih zahteva odlaganje prema odredbama nacionalnog zakona".[4]
Odeljenje za statistiku Ujedinjenih nacija uredi
UNSD Rečnik statistike životne sredine[5] opisuje otpad kao „materijale koji nisu primarni proizvodi (tj. proizvodi proizvedeni za tržište) za koje proizvođač nema dalju upotrebu u smislu sopstvene svrhe proizvodnje, transformacije ili potrošnje, a koje želi da odloži. Otpad može nastati prilikom vađenja sirovina, prerade sirovina u međuproizvode i finalne proizvode, potrošnje finalnih proizvoda i drugih ljudskih aktivnosti. Ostaci koji se recikliraju ili se ponovo neposredno koriste su izuzeti“.
Evropska unija uredi
Prema Okvirnoj direktivi o otpadu 2008/98/EC, čl. 3(1), Evropska unija definiše otpad kao „predmet koji nosilac odbacuje, namerava da odbaci ili je dužan da odbaci.“[6] Za bolje stuktuirani opis Direktive o otpadu, pogledajte rezime Evropske komisije.[7]
Izveštavanje uredi
Postoji mnogo pitanja koja okružuju izveštavanje o otpadu. Najčešće se meri po veličini ili težini, i postoji velika razlika između njih. Na primer, organski otpad je mnogo teži kada je mokar, a plastične ili staklene flaše mogu imati različite težine, ali su iste veličine.[8] Na globalnom nivou, teško je evidentirati otpad jer zemlje imaju različite definicije otpada i šta spada u kategorije otpada, kao i različite načine izveštavanja. Na osnovu nepotpunih izveštaja njenih učesnika, Bazelska konvencija procenjuje da je 2001. godine nastalo 338 miliona tona otpada.[9] Za istu godinu, OECD je procenio 4 milijarde tona iz svojih zemalja članica.[10] Uprkos ovim nedoslednostima, izveštavanje o otpadu je i dalje korisno u malim i velikim razmerama da bi se utvrdili ključni uzroci i lokacije, i da bi se pronašli načini za sprečavanje, minimiziranje, obnavljanje, tretman i odlaganje otpada.
Troškovi uredi
Ekološki troškovi uredi
Otpad kojim se neadekvatno upravlja može privući glodare i insekte, koji mogu da nose gastrointestinalne parazite, žutu groznicu, crve, kugu i druge bolesti za ljude, dok izlaganje opasnom otpadu, posebno kada se spali, može izazvati razne druge bolesti uključujući rak.[11] Toksični otpadni materijali mogu kontaminirati površinske vode, podzemne vode, tlo i vazduh što uzrokuje više problema za ljude, druge vrste i ekosisteme.[12] Tretman i odlaganje otpada proizvodi značajne emisije gasova staklene bašte (GHG), posebno metana, koji značajno doprinose globalnom zagrevanju.[9] Kako se globalno zagrevanje i emisija CO2 povećavaju, tlo počinje da postaje veći ponor ugljenika i postaje sve nestabilnije za život biljaka.[13]
Društveni troškovi uredi
Upravljanje otpadom je značajno pitanje ekološke pravde. Mnoga od gore navedenih ekoloških opterećenja češće snose marginalizovane grupe, kao što su rasne manjine, žene i stanovnici zemalja u razvoju. NIMBY (not in my back yard) je protivljenje stanara predlogu za novi razvoj jer im je blizak.[14] Međutim, potreba za proširenjem i postavljanjem postrojenja za tretman i odlaganje otpada raste širom sveta. Sada postoji rastuće tržište u prekograničnom kretanju otpada, i iako većina otpada koji teče između zemalja ide između razvijenih zemalja, značajna količina otpada se premešta iz razvijenih u zemlje u razvoju.[15]
Ekonomski troškovi uredi
Ekonomski troškovi upravljanja otpadom su visoki i često ih plaćaju opštinske vlasti;[16] novac se često može uštedeti efikasnije dizajniranim ruta sakupljanja, modifikovanjem vozila i javnim obrazovanjem. Politika zaštite životne sredine, kao što je plati koliko bacaš, može smanjiti troškove upravljanja i smanjiti količine otpada. Oporavak otpada (odnosno, reciklaža, ponovna upotreba) može da smanji ekonomske troškove jer se izbegava vađenje sirovina i često smanjuje troškove transporta. „Ekonomska procena sistema upravljanja komunalnim otpadom su studije slučaja koristeći kombinaciju procene životnog ciklusa (LCA) i životnog ciklusa troškova (LCC)“.[17] Lokacija objekata za tretman i odlaganje otpada često smanjuje vrednost imovine zbog buke, prašine, zagađenja, neuglednosti i negativne stigme. Neformalni sektor otpada uglavnom se sastoji od sakupljača otpada koji sakupljaju metale, staklo, plastiku, tekstil i druge materijale, a zatim njima trguju zarad profita. Ovaj sektor može značajno da promeni ili smanji otpad u određenom sistemu, ali drugi negativni ekonomski efekti dolaze sa bolešću, siromaštvom, eksploatacijom i zlostavljanjem njegovih radnika.[18]
Uticaj na zajednice uredi
Ljudi u zemljama u razvoju pate od kontaminirane vode i deponija uzrokovanih nezakonitom politikom vlade koja dozvoljava zemljama i kompanijama iz prvog sveta da transportuju svoje smeće do njihovih domova i često u blizini vodenih površina. Iste te vlade ne koriste taj profit od trgovine otpadom da kreiraju načine upravljanja deponijama ili izvorima čiste vode. Fotograf Kevin Makelvani[19] dokumentuje najveću svetsku deponiju e-otpada pod nazivom Agbogbloši u Akri u Gani, koja je nekada bila močvara. Mladići i deca koji rade u Agbogblošie razbijaju uređaje da bi došli do metala, zadobijaju opekotine, oštećenja očiju, probleme sa plućima i leđima, hroničnu mučninu, iscrpljujuće glavobolje i respiratorne probleme, a većina radnika umire od raka u svojim dvadesetim godinama.[19] Na Makelvanijevim fotografijama, deca na poljima pale frižidere i kompjutere sa pocrnelim rukama i dotrajalom odećom okruženi životinjama, poput krava sa otvorenim ranama, na smetlištu. Postoje gomile otpada koji se koriste kao improvizovani mostovi preko jezera, pri čemu metali i hemikalije prodiru u vodu i podzemne vode koje bi mogle biti povezane sa vodovodnim sistemima u kućama. Ista nesrećna situacija deponij može se videti i u drugim zemljama koje se smatraju trećim svetom, poput drugih zapadnoafričkih zemalja i Kine. Mnogi se zalažu za upravljanje otpadom, zaustavljanje trgovine otpadom, stvaranje postrojenja za tretman otpadnih voda i na kraju obezbeđivanje čistih i pristupačnih izvora vode. Zdravlje svih ovih ljudi na deponijama i obuhvaćenih vodnih sistema su ljudske potrebe/prava koja se oduzimaju.[19]
Vidi još uredi
Reference uredi
- ^ a b Grupa autora, Preventivna medicina, Prosveta , Beograd, 1952.
- ^ a b Grupa autora, Popularni medicinski leksikon, NIP , Zagreb, 1955.
- ^ a b Doron, Assa (2018). Waste of a Nation : Garbage and Growth in India. Harvard University Press. ISBN 978-0-674-98060-0. OCLC 1038462465.
- ^ “Basel Convention.” 1989. „Basel Convention Home Page” (PDF). Arhivirano (PDF) iz originala 2017-05-16. g. Pristupljeno 2017-05-27.
- ^ Glossary of Environment Statistics Arhivirano 2013-01-04 na sajtu Wayback Machine. 1997. UNSD. Updated web version 2001.
- ^ „Directive 2008/98/EC of the European Parliament and of the Council of 19 November 2008 on waste and repealing certain Directives (Text with EEA relevance)”. europa.eu. 22. 11. 2008.
- ^ European Commission's summary
- ^ "Solid Waste Management." 2005. United Nations Environment Programme. Chapter III: Waste Quantities and Characteristics, 31-38. unep.or.jp Arhivirano 2009-10-22 na sajtu Wayback Machine
- ^ a b “International Waste Activities.” 2003. U.S. Environmental Protection Agency. 12 Oct 2009. epa.gov Arhivirano 2009-10-16 na sajtu Wayback Machine
- ^ "Improving Recycling Markets." OECD Environment Program. Paris: OECD, 2006. oecd.org Arhivirano 2015-09-24 na sajtu Wayback Machine
- ^ Ferronato, Navarro; Torretta, Vincenzo (2019). „Waste Mismanagement in Developing Countries: A Review of Global Issues”. International Journal of Environmental Research and Public Health (na jeziku: engleski). 16 (6): 1060. PMC 6466021 . PMID 30909625. doi:10.3390/ijerph16061060 .
- ^ Diaz, L. et al. Solid Waste Management, Volume 2. UNEP/Earthprint, 2006.
- ^ Kirschbaum, Miko U.F. (2000-01-01). „Will changes in soil organic carbon act as a positive or negative feedback on global warming?”. Biogeochemistry (na jeziku: engleski). 48 (1): 21—51. ISSN 1573-515X. S2CID 97491270. doi:10.1023/A:1006238902976.
- ^ Wolsink, M. "Entanglement of interests and motives: Assumptions behind the NIMBY-theory on Facility Siting." Urban Studies 31.6 (1994): 851-866.
- ^ Ray, A. "Waste management in developing Asia: Can trade and cooperation help?" The Journal of Environment & Development 17.1 (2008): 3-25.
- ^ “Muck and brass: The waste business smells of money.” The Economist. 2009 02 28. pp. 10-12.
- ^ Journal of Cleaner Production 13 (2005): 253-263.
- ^ Wilson, D.C.; Velis, C.; Cheeseman, C. "Role of informal sector recycling in waste management in developing countries." Habitat International 30 (2006): 797-808.
- ^ a b v „Agbogbloshie: the world's largest e-waste dump – in pictures”. The Guardian (na jeziku: engleski). 2014-02-27. ISSN 0261-3077. Pristupljeno 2021-11-11.
Literatura uredi
- Baldwin CL, Runkle RS (oktobar 1967). „Biohazards symbol: development of a biological hazards warning signal”. Science. 158 (3798): 264—5. Bibcode:1967Sci...158..264B. PMID 6053882. S2CID 38466300. doi:10.1126/science.158.3798.264.
- Preston, Richard (1994). The Hot Zone. New York: Anchor Books. ISBN 978-3-426-77257-7.
- Preston, Richard (2002). The Demon in the Freezer: A True Story . ISBN 978-0-375-50856-1.
- „Chemical safety in the home”. NI Direct Government Services. Pristupljeno 11. 5. 2021.
- „CDC - Chemical Safety - NIOSH Workplace Safety and Health Topic”. www.cdc.gov. Pristupljeno 2015-09-03.
- „Chapter 8 - Chemical Hazards”. sp.ehs.cornell.edu. Pristupljeno 2016-02-02.
- Government of Canada, Canadian Centre for Occupational Health and Safety (2020-11-12). „Canadian Centre for Occupational Health and Safety”. www.ccohs.ca. Arhivirano iz originala 29. 06. 2022. g. Pristupljeno 2020-12-01.
- „Hazard symbols and hazard pictograms - Chemical classification”. hse.gov.uk. Health and Safety Executive. Pristupljeno 2016-02-11.
- „Why Transition? | Transitioning to Safer Chemicals | Occupational Safety and Health Administration”. www.osha.gov. Pristupljeno 2020-12-01.
Spoljašnje veze uredi
- BBC h2g2 - Waste
- Waste-US Environmental Protection Agency
- Wasteonline
- Wastewatch
- Waste
- Taking back the trash
- European Waste Catalogue!!
- Municipal waste generation by country
- Waste recycling technology, how to separate materials with automatic system - videos availables
- Environmental Services Association