Pali (jezik)

средње индо-аријански језик

Pali je drevni prakrit jezik, srodan sanskrtu, koji se govorio na severu Indije.[1] To je jezik ranog budizma na kojem je zapisan pali kanon (tipitaka) i liturgijski jezik teravada budističke škole.

Pali
Pāli Pāḷi
Izgovor[paːli]
Govori se u Kambodža
 Bangladeš
 Indija
 Laos
 Burma
   Nepal
 Šri Lanka
 Tajland
 Vijetnam
 Mjanmar
Izumronema maternih govornika, koristi se samo kao književni i liturgijski jezik
Brahmi i latinica
Jezički kodovi
ISO 639-1pi
ISO 639-2pli
ISO 639-3pli

Reč pali jednostavno znači "red teksta", ali je vremenom počela da se koristi kao naziv za jezik kojim je zapisan kanon teravade.[2]

Nastanak i razvoj uredi

Geneza pali jezika nije sasvim jasna, ali svakako je severnoindijskog porekla. Po vremenu nastanka, pali je srednjoindijski jezik, dakle mlađi od sanskrta.[3] Neki savremeni filolozi misle da je pali zapravo jezik zapadne i centralne Indije, dok drugi tvrde da se radi isključivo o jeziku tekstova, zasnovanom na jednom od varijanti drevnog indijskog jezika magadhi.[2]

Geografsko poreklo uredi

Postoji stalna konfuzija u vezi sa odnosom palija prema narodnom jeziku koji se govorio u drevnom kraljevstvu Magada, koje se nalazilo u današnjem Biharu i oko današnjeg Bengala. Počevši od Teravadskog komentara, pali je identifikovan sa 'magadskim', jezikom kraljevstva Magada, i to je takođe bio jezik koji je Buda koristio tokom svog života.[4] U 19. veku, britanski orijentalista Robert Cezar Čajlders tvrdio je da je pravo ili geografsko ime pali jezika magadi prakrit, i da pošto pāḷi znači „linija, red, niz“, rani budisti su proširili značenje izraza na „niz knjiga“, te pāḷibhāsā znači „jezik tekstova“.[5]

Međutim, moderna nauka je pali smatrala mešavinom nekoliko prakritskih jezika iz oko 3. veka pre nove ere, kombinovanih i delimično sanskritizovanih.[6][7] Ne postoji potvrđeni dijalekt srednjeg indoarijevskog jezika sa svim karakteristikama palija.[4]:5 U modernoj eri, bilo je moguće uporediti pali sa natpisima za koje se zna da su na magadi prakritu, kao i drugim tekstovima i gramatikama tog jezika.[4] Iako nijedan od postojećih izvora ne dokumentuje posebno preašokan magahi, dostupni izvori sugerišu da pali nije ravnopravan sa tim jezikom.[4]

Savremeni naučnici generalno smatraju da pali potiče iz zapadnog dijalekta, a ne iz istočnog.[8] Pali ima neke sličnosti i sa zapadnim Ašokanskim ediktima u Girnaru u Sauraštri i sa centralno-zapadnim prakritom koji se nalazi na istočnom Hatigumpinom natpisu.[4]:5 Ove sličnosti navode naučnike da povezuju pali sa ovim regionom zapadne Indije.[9] Uprkos tome, pali zadržava neke istočnjačke karakteristike koje se nazivaju magadizmi.[10]

Budin jezik uredi

Buda je ohrabrivao učenike da upotrebljavaju svoje dijalekte. On je govorio da nijedan jezik nije bolji od bilo kojeg drugog za prenošenje istine i otuda i njegove reči: "Dopuštam vam da Budine reči učite svako na svom jeziku" (Vin. II,139).[2]

Tradicionalni budisti veruju da je Buda govorio pali, iako je to danas uglavnom osporeno.[2] Prema predanju, u Budino vreme sanskrit je bio „visoki“ jezik kojim se govorilo na dvorovima i među sveštenicima i intelektualcima, i upravo je to razlog zašto je Buda odbio da svoje propovedi izlaže na sanskrtu i umesto toga je podučavao na govornom pali jeziku (Vin.II,139). Želeo je da njegovo učenje bude dostupno svima, a ne samo uskoj eliti.[11]

Pali, jezik teravada kanona, bio je jedan od onih dijalekata kojim se govorilo u Avanti provinciji, ali ne i jezik na kojem je Buda podučavao.[12] Zbog toga se upotrebi pali terminologije ne daje prioritet u odnosu na budistički sanskrit, vrstu sanskrita koja sadrži mnogo prakrtskih reči (prakrit, narodni jezik, za razliku od sanskrita).[12]

Jezik teravade uredi

 
Tipitaka, drevni budistički rukopis na jeziku pali

Na paliju je sačuvana Tipitaka kakvu danas imamo, iako su delovi kanona sačuvani i na sanskrtu, na kojemu nije izvorno sastavljen.[3] Na paliju je napisana i golema komentarska literatura, između ostalog i Budagosina dela i Milindapanho.[3]

Teravada budisti pali oduvek smatraju svetim jezikom i mnogi od njih veruju da je Dhammu moguće potpuno razumeti jedino uz poznavanje palija.[2] Sve donedavno sve knjige o teravadi — hronike, pesme, komentari, priče itd. — bile su pisane na paliju. Svaki obrazovaniji monah sa Šri Lanke, Burme ili Tajlanda dobro zna pali.[2]

Alfabet uredi

Pali alfabet sastoji se od 41 slova - 8 vokala i 33 suglasnika. Ovaj jezik nema posebno pismo, već su korišćena pisma raznih zemalja za zapisivanje pali tekstova: u Indiji nagari, na Šri Lanki sinhaleško, u Burmi burmansko i u Tajlandu kambodžansko pismo. U današnje vreme je latinično pismo postalo međunarodni standard.[13]

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. ^ Nagrajji (2003) "Pali language and the Buddhist Canonical Literature". Agama and Tripitaka, vol. 2: Language and Literature.
  2. ^ a b v g d đ Budizam od A do Ž
  3. ^ a b v Rada Iveković, Rana budistička misao, Biblioteka Logos, IP Veselin Masleša. . Sarajevo. 1977. pp. 131-152. 
  4. ^ a b v g d Norman, Kenneth Roy (1983). Pali Literature (na jeziku: engleski). Wiesbaden: Otto Harrassowitz. str. 2—3. ISBN 3-447-02285-X. 
  5. ^ A Dictionary of the Pali Language By Robert Cæsar Childers
  6. ^ Bhikkhu Bodhi, In the Buddha's Words. Wisdom Publications, 2005, page 10.
  7. ^ Eiland, Murray (2020). Interview with Richard Gombrich. „What the Buddha Thought”. Antiqvvs. 3 (1): 41. 
  8. ^ Collins, Steven (2003). „What Is Literature in Pali?”. Literary Cultures in History: Reconstructions from South Asia. University of California Press. str. 649—688. ISBN 978-0-520-22821-4. JSTOR 10.1525/j.ctt1ppqxk.19. 
  9. ^ Hirakawa, Akira. Groner, Paul. A History of Indian Buddhism: From Śākyamuni to Early Mahāyāna. 2007. p. 119
  10. ^ Rupert Gethin (9. 10. 2008). Sayings of the Buddha: New Translations from the Pali Nikayas. OUP Oxford. str. xxiv. ISBN 978-0-19-283925-1. 
  11. ^ SANSKRIT Arhivirano na sajtu Wayback Machine (28. oktobar 2009), Pristupljeno 17. 4. 2013.
  12. ^ a b Elijade 1996, str. 40–59.
  13. ^ Pali bukvar Arhivirano na sajtu Wayback Machine (29. јануар 2009), Приступљено 17. 4. 2013.

Литература uredi

Spoljašnje veze uredi