Partizani (ital. partigiano, franc. partisan — „pristalica“)[1] pripadnici su neregularne vojne sile koja je stvorena da bi se suprotstavila kontroli strane sile nad jednim područjem ili stranoj okupaciji, nekim pobunjeničkim djelatnostima. Pojam se može koristiti i kao sinonim pokretu otpora, primjeri mogu biti civili koju su se borili protiv nacističke Njemačke ili fašističke Italije u nekoliko zemalja tokom Drugog svjetskog rata.

Istorija

Francuska riječ partisan i italijanska partigiano su nastale iz latinskog. Početni koncept partizanskog ratovanja uključivao je i prikupljanje lokalnog stanovništva iz ratne zone (ili u nekim slučajevima i iz regularnih snaga) koje bi djelovalo iza neprijateljskih linija remeteći komunikaciju, postavljajući zasjede, prekidajući dotok zaliha i primoravajući neprijateljske snage da se raziđu u cilju zaštite operativne baze.

Jedan od prvih priručnika partizanske taktike u 18. vijeku je bio „The Partisan, or the Art of Making War in Detachment...“, a objavio je 1760. godine[2] u Londonu Mihalj Lajoš, mađarski oficir koji je služio u pruskoj vojsci kao kapetan inženjerije tokom Sedmogodišnjeg rata. Johan fon Evald je detaljno opisao tehniku partizanskog ratovanja u svom djelu „Abhandlung über den kleinen Krieg” (1789).[3]

Koncept partizanskog ratovanja će kasnije predstavljati osnovu za „Partizanske rendžere” u Američkom građanskom ratu. U tom ratu, partizanske vođe vojske Konfederacije, kao što je Džon S. Mosbi, djelovale su duž linije fronta po Fon Evaldu (i kasnije Žomini i Klauzevic). U suštini, u 19. vijeku američki partizani su bili sličnijim komandosima ili rendžerima tokom Drugog svjetskog rata nego partizanskim snagama koje su djelovale u okupiranoj Evropi.

Partizani sredinom 19. vijeka su bili suštinski različiti od konjice ili od neorganizovanih ili poluorganizovanih gerilskih snaga. Ruski partizani su odigrali presudni dio u padu Napoleona. Njihov žestok otpor i uporno prodiranje prisililo je francuskog cara da napusti Rusiju 1812. godine. Ruska Imperija je takođe koristila partizane tokom Prvog svjetskog rata.

Ukrajinski partizani

Ukrajinska ustanička armija (ukr. Українська повстанська армія, УПА) je bila oružano krilo Organizacije ukrajinskih nacionalistaBandera i kasnije partizanska armija koja je vodila seriju gerilskih akcija protiv nacističke Njemačke, Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke i podzemne i komunističke Poljske. Nastala je u Volinju u proljeće ili ljeto 1943. godine. Zvanični datum osnivanja je 14. oktobar 1943. godine,[4] na dan Pokrova Presvete Bogorodice.

Cilj OUN-a je bio ponovno uspostavljanje jedinstvene, nezavisne i nacionalne države na ukrajinskom etničkom prostoru. Nasilje je prihvaćeno kao političko sredstvo kako stranih tako i domaćih neprijatelja za ostvarenje cilja, koje bi trebalo da se ostvari kroz nacionalne revolucije koje su vođene diktaturom kako bi protjerali okupatore i formirali vladu koja bi prestavljala sve regione i društvene grupe.[5] Organizacija je osnovana kao pokret otpora, a razvila se u gerijsku armiju.[6]

Tokom svog postojanja, UPA se borila protiv Poljaka i Sovjeta kao primarnog neprijatelja, mada se organizacija borila i protiv Nijemaca od februara 1943. Suočena sa Sovjetskom pretnjom, u kasno proljeće 1943. UPA i OUN-B započinju saradnju sa Nijemcima protiv Poljaka i Sovjeta u nadi da će stvoriti nezavisnu ukrajinsku državu.[7] Armija je takođe učestvovala u etničkom čišćenju Poljaka u Volinju i Istočnoj Galiciju[8][9].[10][11][12] i naknadno u odbrani ukrajinskog stanovništva od deportacije; sprečavajući deportaciju Ukrajinaca iz jugoistočne Poljske.[13]

Sovjetski partizani

Sovjetski partizani (rus. Советские партизаны) su tokom Drugog svjetskog rata efikasno ometali njemačke snage i tako im otežavali operacije u oblastima djelovanja. Kao rezultat, Sovjetska vlast je ponovo uspostavljena duboko u njemačkoj teritoriji. U nekim oblastima partizani su podigli kolhoze da bi proizveli hranu i stoku. Međutim ovo nije bio uobičajen slučaj, jer su partizani u pojedinim mjestima uzimali hranu od lokalnog stanovništva, ponekad nevoljno.

Sovjetski partizani su u Finskoj bili poznati po napadima na sela i neselektivno ubijali stanovništvo.[14] U Zapadnoj Kareliji, većina partizana je napadali finske vojne zalihe i komunikacijske mete, ali unutar finske teritorije, skoro dvije trećine napada je bilo na civile,[15] ubijajući 200 i ranjaviću 50 civila, većinom žena, djece i staraca.[16][17][18]

Jugoslovenski partizani

Partizani ili Narodnooslobodilački pokret je bio evropski najefektniji antinacistički pokret otpora tokom Drugog svjetskog rata.[19][20] Predvodila ga je Komunistička partija Jugoslavije,[21] a komandant je bio Josip Broz Tito. Jugoslovenski partizani bili su vodeća sila u oslobođenju Jugoslavije tokom Narodnooslobodilačkog rata.

Početkom 1945. ukupan broj boraca iznosio je 650.000 muškaraca i žena organizovanih u 4 armije i 52 divizije, koji su se bavili konvencionalnim ratovanjem.[22] Krajem 1945. broj partizana je bio oko 800.000.

Pred kraj rata u martu 1945, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ) je preimenovana u Jugoslovensku armiju (JA). Ovo ime zadržano je sve do 1951, od kada se zvala Jugoslovenska narodna armija (JNA).

Spisak značajnih partizanskih pokreta i bitaka

Vidi još

Izvori

  1. ^ „Vokabular — značenje riječi partizan”. vokabular.org. Pristupljeno 19. 1. 2017. 
  2. ^ de Jeney, L. M. [Lewis Michael]: The Partisan, or the Art of Making War in Detachment..."translated from the French of Mr. de Jeney, by an Officer of the Army" [Thomas Ellis]. London: 1760. from French edition in Hag, 1757 see Mihály Lajos Jeney
  3. ^ Ewald J. (ed. & trans. Selig, R. and Skaggs, D) "Treatise on Partisan Warfare". Treatise on Partisan Warfare. Greenwood. 1991. ISBN 978-0-313-27350-6. 
  4. ^ „Demotix: 69th anniversary of the Ukrainian Insurgent Army”. Kyivpost.com. Pristupljeno 15. 10. 2013. 
  5. ^ Myroslav Yurkevich, Canadian Institute of Ukrainian Studies, Organization of Ukrainian Nationalists (Orhanizatsiia ukrainskykh natsionalistiv) This article originally appeared in the Encyclopedia of Ukraine, vol. 3 (1993).
  6. ^ Ukraїnsьka Povstansьka Armія — Іstorія neskorenih, Lviv, 2007 pp. 28 (jezik: ukrajinski)
  7. ^ Institute of Ukrainian History, Academy of Sciences of Ukraine, Organization of Ukrainian Nationalists and the Ukrainian Insurgent Army Chapter 4 pp. 193–199 Chapter 5
  8. ^ Norman Davies. (1996). Europe: a History. Oxford: Oxford University Press
  9. ^ Aleksander V. Prusin. Ethnic Cleansing: Poles from Western Ukraine. In: Matthew J. Gibney, Randall Hansen. Immigration and asylum: from 1900 to the present. Vol. 1. ABC-CLIO. (2005). str. 204–205.
  10. ^ Snyder 2003, str. 169–170, 176.
  11. ^ John Paul Himka. Interventions: Challenging the Myths of Twentieth-Century Ukrainian History[mrtva veza]. University of Alberta. (2011). str. 4.
  12. ^ Grzegorz Rossoliński Liebe. "The Ukrainian National Revolution" of 1941. Discourse and Practice of a Fascist Movement. Kritika: Explorations in Russian and Eurasian History. Vol. 12/No. 1 (Winter 2011). str. 83.
  13. ^ Snyder 2003, str. 192.
  14. ^ „Partisaanit tappoivat Väinö-pojan silmien edessä lähes koko perheen – Näin hän kertoo iskusta”. Arhivirano iz originala 23. 09. 2013. g. Pristupljeno 13. 02. 2015.  Tekst „ Aamulehti ” ignorisan (pomoć)
  15. ^ Eino Viheriävaara, .. Partisaanien jäljet 1941-1944, Oulun Kirjateollisuus Oy. Viheriävaara, Eino (1982). Partisaanien jäljet 1941-1944. E. Viheriävaara. ISBN 978-951-99396-6-7. 
  16. ^ Veikko Erkkilä,. Vaiettu sota, Arator Oy. Erkkilä, Veikko (1999). Vaiettu sota: Neuvostoliiton partisaanien iskut suomalaisiin kyliin. Arator. ISBN 978-952-9619-18-4. 
  17. ^ Hannikainen, Lauri (1992). Implementing Humanitarian Law Applicable in Armed Conflicts: The Case of Finland. Dordrecht: Martinuss Nijoff Publishers. ISBN 978-0-7923-1611-4. 
  18. ^ Tyyne Martikainen,. Partisaanisodan siviiliuhrit, PS-Paino Värisuora Oy. Martikainen, Tyyne (2002). Partisaanisodan siviiliuhrit. T. Martikainen. ISBN 978-952-91-4327-6. 
  19. ^ Jeffreys-Jones 2013, str. 87
  20. ^ Adams 2005, str. 1981
  21. ^ Rusinow 1978, str. 2.
  22. ^ Perica, Vjekoslav (2004). Balkan Idols: Religion and Nationalism in Yugoslav States. Oxford University Press. str. 96. ISBN 978-0-19-517429-8. 

Literatura