Википедија

Perajari

Perajari (Pinnipedia)[a], poznati i kao foke[b], su široko rasprostranjena grupa morskih sisara mesojeda. Njih čine porodice Odobenidae (čiji je jedini živi predstavnik Morž), Otariidae i Phocidae. Postoji 33 različite žive vrsta perajara i više od 50 vrsta koje su izumrle. Iako se kroz istoriju smatralo da potiču od dvije linije predaka, molekularni dokazi podržavaju teoriju monofilije (jedne linije predaka). Imali su različite taksonomske statuse — pojedini su ih smatrali redom klase sisara, pojedini posebnim podredom u okviru reda zvijeri (Carnivora),[4] dok danas preovladava stav da predstavlja kladus u okviru njegovog podreda psolike zvijeri (Caniformia).[5] Vjeruje se da su im najbliži živi rođaci medvjedi i natporodica Musteloidea (lasice, rakuni, crvena panda i američki tvor), od kojih su se razdvojili prije oko 50 miliona godina.

Perajari
Vremenski raspon: 26.94–0 Ma
kasni Oligocen do danas[1]
razni predstavnici grupe perajari
Naučna klasifikacija e
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Mammalia
Red: Carnivora
Podred: Caniformia
Kladus: Canoidea
Infrared: Arctoidea
Kladus: Pinnipedimorpha
Kladus: Pinnipediformes
Berta, 1994
Kladus: Pinnipedia
Illiger, 1811
Porodice
rasprostranjenost grupe
Sinonimi
sinonimi grupe:
  • Amphibia (Trouessart, 1879)
  • Amphibiae (Gray, 1821)[2]
  • Cynodontinae (Schlosser, 1911)
  • Phocadae (Gray, 1821)
  • Phocae (Trouessart, 1879)
  • Pinnigrada (Owen, 1857)
  • Pinnigrades (Owen, 1859)
  • Pinnipeda
  • Rosmaroidea (Gill, 1872)

Perajari su veličine od 1 m i 45 kg kao Bajkalska foka do 5 m i 3.200 kg, kao Južni morski slon, koji je ujedno i najveći član iz reda zvijeri. Nekoliko vrsta ispoljava polni dimorfizam. Imaju aerodinamično tijelo i četiri ekstremiteta, koja su potpuno adaptirana u peraja. Iako nisu brzi u vodi kao delfini, perajari su fleksibilni i okretni. Pripadnici porodice Otariidae koriste prednja peraja da bi se gurali kroz vodu, dok pripadnici porodice Phocidae i morževi koriste zadnja peraja. Morževi i ušate foke imaju zadnja peraja koja mogu da uvuku unutar tijela i da ih koriste kao noge na kopnu. Ušate foke imaju velike uši, dok ih morževi i prave foke nemaju. Ušate foke imaju dobro razvijena čula — vid i sluh im je adaptiran i na vazduh i na vodu, imaju i napredan somatosenzorni sistem u brkovima. Neka vrste su prilagođene zaranjanju u velike dubine. Imaju sloj masti ispod kože, koji im održava toplotu u hladnim vodama, dok su sve vrste, osim morževa prekrivene krznom.

Iako su perajari rasprostranjeni, većina vrsta više voli hladnu vodu na Sjevernoj i Južnoj hemisferi. Većinu života provedu u vodi, ali izlaze na obalu u toku parenja, da rode mlade, u toku mitarenja ili da bi pobjegli od predatora kao što su ajkula i kit ubica. Hrane se uglavnom ribama i beskičmenjacima; nekoliko njih, kao što je morski leopard, hrane su kičmenjacima kao što su pingvini ili druge foke. Morževi se hrane Mužjaci se uglavnom pare sa više ženki (polignija), iako stepen polignije varira od vrste. Mužjaci na kopnu pokušavaju da se pare sa više ženki nego mužjaci u vodi. Strategija mužjaka pri osvajanju ženke je da se ponaša zaštitnički prema njoj, da štiti teritorije koje privlače ženku, kao i izvođenje svadbenog plesa. Mladi se obično rađaju na proljeće ili ljeto i ženka preuzima skoro svu odgovornost u odgajanju. Kod nekih vrsta, majke poste tokom dojenja i doje kratak period, dok kod drugih vrsta, majke prave pauze u toku dojenja i idu u potragu za hranom. Morževi su poznati po tome što svoje mlade doje u moru. Foke proizvode brojne zvukove kao vid komunikacije. Vedelova foka proizvodi zvuk kompleksne pjesme, dok morževi proizvode zvuk nalik na gong.

Meso, mast i krzneni kaputi perajara tradicionalno su korišćeni od strane autohtonih naroda Arktika. Foke su oslikane u raznim kulturama širom svijeta. Tokom istorije, držani su u zarobljeništvu i trenirani su da izvode razne trikove i zadatke. Komercijalne industrije su ih nekada neumoljivo lovili zbog njihovih proizvoda, ali su foke i morževi stavljeni pod zaštitu međunarodnim pravom. Japanski morski lav i Karipska morska medvedica su izumrli u prethodnim vjekovima, dok su sredozemna morska medvjedica i havajska morska medvjedica, proglašene za ugrožene vrste od strane Međunarodne unije za zaštitu prirode. Pored lova, perajarima prijeti opasnost od slučajnog upada u zamke za ribe, zagađenja, i sukoba sa lokalnim stanovništvom.

Taksonomija uredi

Za više informacija pogledajte: Spisak perajara
 
Prave foke
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

prstenasta foka

 
 

bajkalska foka

 
 
 

kaspijska foka

 
 
 
 

pjegava foka

 
 

obična foka

 
 
 
 

siva foka

 
 
 
 

prugasta foka

 
 

grenlandska foka

 
 
 
 

foka mehurača

 
 
 

bradata foka

 
 
 
 
 
 

Vedelova foka

 
 

morski leopard

 
 
 

foka rakojed

 
 
 

Rosova foka

 
 
 
 
 

južni morski slon

 
 

sjeverni morski slon

 
 
 
 
 

Sredozemna morska medvjedica

 
 

Havajska morska medvjedica

 
 
 
 
Ušate foke
 
 
 
 
 

antarktička foka krznašica

 
 
 

gvadalupska foka krznašica

 
 

huanfernandeška foka krznašica

 
 
 
 
 

galapagoska foka krznašica

 
 

Arctocephalus forsteri

 
 
 
 
 

australijski morski lav

 
 

novozelandski morski lav

 
 
 
 

subantarktička foka krznašica

 
 

smeđa foka krznašica

 
 

južnoamerički morski lav

 
 
 
 
 
 
 

kalifornijski morski lav

 
 

galapagoski morski lav

 
 
 

japanski morski lav†

 
 
 

Štelerov morski lav

 
 
 
 

sjeverna foka krznašica

 
 
Morževi

 Morž

 
 
 
Kladogram, koji pokazuje odnose između perajara, kombinujući nekoliko filogenijskih analiza.[6]

Njemački prirodnjak Johan Karl Vilhelm Iliger, bio je prvi koji je prepoznao perajare kao posebnu taksonomsku jedinicu; godine 1811. dao je ime Perajari (Pinnipedia) i porodici i redu.[7] Američki zoolog, Džoel Asaf Alen, izvršio je reviziju perajara u svojim monografijama 1880. godine: Istorija perajara Sjeverne Amerike, Monografija morževa, Monografija morskih lavova, Monografija morskih medvjeda i Foke Sjeverne Amerike. U ovim publikacijama, pratio je istoriju imena, davao je ključ porodicama i rodovima, opisujući vrste u Sjevernoj Americi i obezbijedivši sinopsis za vrste u drugim djelovima svijeta.[8] Godine 1989, Analisa Berta i njene kolege, predložili su da su nerangirani kladus Pinnipedimorpha, koji sadrži fosilni rod Enaliarctos i moderne foke sestrinske vrste.[9] Perajari pripadaju redu zvijeri i podredu psolike zvijeri.[10] Tokom istorije, perajari su smatrani kao posebni podred u redu zvijeri.[4] Od tri postojeće porodice, Otariidae i Odobenidae pripadaju natporodici Otarioidea,[11] dok porodica Phocidae pripada natporodici Phocoidea.[12]

Otariidae su poznate kao ušate foke, zbog prisustva ušne školjke. Koriste prednja peraja da bi se gurale u vodi, dok zadnja peraja mogu da izbace i da ih koriste kao noge na kopnu.[13] Prednji završetak čeone kosti, kod ušatih foka produžava se između nosne kosti, a supraorbital foramen je veliki i ravan horizontalno. Nadgrebena udubina je podijeljena „drugom kičmom “, dok je bronhije podijeljene anteriorno.[14] Ušate foke dijele se na dva tipa: morski lavovi i foke krznašice. Morski lavovi su karakteristični po tome što imaju zaokruženu njušku i kraće, hrapavo krzno, dok foke krznašice imaju šiljatu njušku, duže peraje i debelo krzno, koje uključuje i donje krzno. Morski lavovi su veći od foka krznašica.[15] Poznato je da postoji pet rodova i sedam vrsta morskih lavova (od kojih je jedna vrsta izumrla), dok postoji dva roda i devet vrsta foka krznašica. Kroz istoriju, smatralo se da morski lavovi i foke krznašice pripadaju različitim potporodicama (Otariinae i Arctocephalinae), dok je jedna genetska studija iz 2001. potvrdila bližu genetsku povezanost sjeverne foke krznašice sa nekoliko vrsta morskih lavova.[16] Analiza je podržana molekularnom studijom iz 2006. godine, koja je otkrila da su australijski i novozelandski morski lavovi bliže povezani sa porodicom Arctocephalus nego sa drugim morskim lavovima.[17]

Morževi imaju samo jednog živog predstavnika — modernog morža. Razlikuje se od ostalih pripadnika perajara po veličini, skoro potpunom odsustvu krzna i velikim očnjacima na gornjoj vilici, poznatijim kao kljove. Kao i ušate foke, morževi takođe mogu da izbace zadnja peraja i da ih koriste kao noge na kopnu. Dok se pomjeraju u vodi, koriste zadnja peraja za kretanje, a prednja za upravljanje. Morževima nedostaju spoljašnji ušni zaklopci.[18] Morževi imaju kristalnu kost, koja je debela i široka, frontalnu kost koja je u obliku slova V na prednjem završetku i petnu kost koja izražava gipkost u sredini.[14]

Phocids su poznate kao prave foke. One nemaju ušne zaklopke i ne mogu da koriste zadnja peraja kao noge, zbog čega su glomazne na kopnu. U vodi, prave foke plivaju pomjerajući zadnja peraja tijelo sa jedne strane na drugu.[13] Prave foke imaju zadebljan mastoid, uvećanu slepoočnu kost, izvrnutu karličnu kost i ogromnu gležanjsku kost.[14]Molekularna studija iz 2006. podržava razdvajanje pravih foka u dvije potporodice: Monachinae, u koju spadaju mirunga, morska medvjedica i Lobodontini; i Phocinae, u koju spadaju pusa, foka, siva foka, prugasta foka, grenlandska foka, bradata foka i foka mehurača.[17]

Godine 2012, u reviziji taksonomije perajara, Berta i Morgan Čerčil, sugerisali su, da na osnovu morfoloških i genetskih kriterijuma, postoje 33 vrste i 29 podvrsta perajara, iako se za njih pet kasnije pokazalo da nema dovoljno dokaza da bi se smatrali podvrstama. Predložili su da se rod Arctocephalus ograniči na smeđu foku krznašicu, dok bi novi naziv za vrstu bio Arctophoca za nekoliko vrsta i podvrsta koje su prvobitno bile dio porodice Arctocephalus.[6] Takođe, otkriveno je više od 50 izumrlih vrsta perajara.[19]

Istorija evolucije uredi

Za više informacija pogledajte: Spisak izumrlih perajara
 
Restauracija Puijila

Jedna teorija tvrdi da su perajari difilični (pomotci prema dvije linije predaka), morževi i ušate foke imaju zajedničke pretke sa medvjedima, dok prave foke imaju zajedničke pretke sa porodicom Musteloidea. Ipak, morfološki i molekularni dokazi podržavaju monofilično porijeklo (jednu liniju predaka).[14] Ipak, postoje nesuglasice da li su perajari bliži medvjedima ili psolikim zvjerima, s obzirom na to da neke studije podržavaju prvu teoriju,[20][21][22] a neke drugu.[17][23][24] Perajari su se odvojili od ostalih kaniformi prije 50 miliona godina (mya) tokom Eocena.[25] Njihova evolucijska povezanost sa kopnenim sisarima nije bila poznata sve do 2007, i otkrića fosilnih ostataka izumrlog roda Puijila u slojevima ranomiocenske starosti (na području Nunavuta u Kanadi). Nalik na modernu vidru, puijila je imao dugačak rep, kratke udove i spojena stopala umjesto peraja. Ipak, njegovi udovi i ramena bili su mnogo snažniji i bio je vjerovatno četvoronožni plivač — zadržavajući oblik podvodnog kretanja, koji zastupa većina modernih perajara. Istraživači koji su pronašli fosilne ostatke puijila, smjestili su ga u kladusu sa rodovima Potamotherium (tradicionalno poznate kao kune) i Enaliarctos. Od njih tri, puijila je bio najmanje specijalizovan za život u vodi. Njegov pronalazak u jezeru sugeriše da su perajari prošli kroz tranzicionu fazu života u slatkoj vodi.[26]

 
Fosil Enaliarktos

Enaliarctos je izumrla vrsta, koja je živjela krajem Oligocena i početkom Miocena (prije 24—22 megaanuma), blizak je modernim perajarima; prilagođen je životu u vodi, sa okretnom kičmom i udovima modifikovanim u peraja. Zubi su im bili prilagođeni smicanju, kao kod kopnenih mesojeda i vjerovatno je boravio blizu obale češće nego njegovi sadašnji potomci. Enaliarctos je mogao da pliva i sa prednjim i sa zadnjim perajima, ali je bio prilagođeniji za plivanje prednjim perajima.[14] Jedna vrsta, ”Enaliarctos emlongi”, bila je posebno izložena polnom dimorfizmu, sugerišući da su njegove fizičke karakteristike bile od velikog značaja za evoluciju perajara.[27] Blizak rođak postojećih perajara bio je Pteronarctos, koji je živio u Oregonu, prije 19–15 megaanuma. Kao kod modernih foka, Pteroarctos je imao očnu prazninu koja nije bila limitirana kostima, kao što je suzna kost, ali je imao razvijenu gornju vilicu.[14]

Potomci pravih i ušatih foka razdvojili su se prije 33 megaanuma.[25] Ušate foke su vjerovatno potomci iz izumrle porodice Desmatophocidae koja je obitavala u Sjevernom Atlantiku. Porodica Desmatophocids živjela je prije 23–10 megaanuma, imali su izduženu lobanju, velike oči, jabučnu kost spojenu sa hipotiznim sistemom i zaokružene zube. Oni su takođe imali polni dimorfizam i možda su bili sposobni da se kreću pomoću i prednjih i zadnjih peraja.[14]

 
Fosil izumrle vrste Desmatophoca oregonensis.

Prave foke postoje barem 15 miliona godina,[14] a molekularni dokazi podržavaju razliku između rodova Monachinae i Phocinae prije 22 megaanuma.[17] Fosilini ostaci rodova Monotherium (podfamilija Мonachine) i Leptophoca (Рhocine) pronađeni su na jugoistoku Sjeverne Amerike. Duboke razlike između rodova Erignathus i Cystophora otkrivene na fosilima koji su živjeli prije 17 megaanuma, ukazuju na to da su prave foke migrirale istočno i sjeverno od Sjeverne Amerike. Rodovi Foka i Pusa mogli su da nastanu kada su prave foke putovale od Paratetisa do Arktičkog basena i istočno. Predak bajkalske foke migrirao je u Bajkalsko jezero sa Arktika, gdje je postao izolovan. Predak kaspijske foke krznašice migrirao je u Kaspijsko more, gdje je postao izolovan.[14] Monachus se pojavio u Sredozemnom moru i migrirao je na Karibe i u centralni Sjeverni Pacifik.[28] Dva postojeća morska slona razdvojila su se prije 4 megaanuma, nakon što je formirano suženje Panama.[17] Porodica Lobodontini spojila se prije oko 9 megaanuma, kao odgovor na glacijaciju.[28]

Otariidae i Odobenidae razdvojili su se prije skoro 28 megaanuma.[17] Otariids vodi porijeklo iz Sjevernog Pacifika. Najraniji fosil, Pithanotaria, pronađen u Kaliforniji, datira od prije 11 megaanuma. Callorhinus se razdvojio prije oko 16 megaanuma. Sledeći su se razdvojili Zalophus, Eumetopias i Otaria, dok je poslednji nastanio obalu Južne Amerike. Većina ostalih ušatih foka rasprostranjena je na Južnoj hemisferi. Najraniji fosili morževa su Prototarija (Prototaria) u Japanu i Proneoterijum (Proneotherium) iz Oregona, datiraju u periodu prije 18—16 megaanuma. Ovi primitivni morževi imali su mnogo kraće očnjake i hranili su se ribama, umjesto mekušcima kao moderni morževi. Morževi su se kasnije pojavili u Miocenu. Nekoliko vrsta je imalo uvećane očnjake, dok su rodovi Valenictus i Odobenus razvili kljove. Moderni morževi su se vjerovatno preselili sa Sjevernog Pacifika na Karibe prije 8—5 megaanuma; došli do Sjevernog Atlantika i vratili se Sjeverni Pacifik preko Arktika prije oko 1 megaanuma. Alternativno, možda su išli od Sjevernog Pacifika na Arktik i Sjeverni Atlantik tokom Pleistocena.[14]

Anatomija i fiziologija uredi

 
 
Skelet kalifornijskog morskog lava (na vrhu) i južnog morskog slona

Perajari imaju aerodinamično tijelo vretenastog oblika sa smanjenim ili nepostojećim spoljnim ušnim kapcima, zaokruženu glavu, fleksibilan vrat, udove pretvorene u peraja i mali rep.[29][30] Lobanje perajara imaju velike očne orbite, kratku njušku i stegnut interorbitalni region.[31] Oni su jedinstveni među zvjerima zbog toga što je njihov orbitalni zid u obliku maksile i nisu ograničeni određenim kostima lica.[14] U poređenju sa drugim zvjerima, imaju manje zuba (posebno sjekutića i kutnjaka), šiljati su, konusnog su oblika i imaju manje karnesije.[32] Morževi imaju jedinstvene očnjake, koji su izduženi i čine kljove.[33] Mliječne žlijezde i genitalije kod plivačica mogu da se povuku nazad u tijelo.[29]

Dimenzije perajara se kreću od 1 m i 45 kg kod bajkalske foke, pa sve do 5 m i 3.200 kg kod južnnog morskog slona, koji je ujedno i najveći član iz reda zvijeri.[29] Nekoliko vrsta ispoljava muški orijentisan polni dimorfizam, koji se nalazi u uzajamnoj vezi sa polignijom unutar vrsta: visoko poligne vrste, kao što su morski slonovi, su jako polno dimorfni, dok su kod manje polignih vrsta mužjaci i ženke približne veličine. Kod lobodontina ženke su dosta veće od mužjaka. Mužjaci kod vrsta koje ispoljavaju polni dimorfizam, takođe imaju i sekundarne seksualne karakteristike, kao što su izduženi proboscis kod morskih slonova, naduvana crvena nosna membrana kod foke mjehurače i debeo vrat i griva kod ušatih foka.[34][35] Uprkos povezanosti između dimorfizma veličine i stepena poliginije, neki dokazi sugerišu da razlika u veličini između polova potiče zbog ekoloških razlika i prije razvoja poliginije.[36][37]

 
Mužjak i ženka južnoameričkih morskih lavova, koji pokazuju polni dimorfizam.

Skoro svi perajari imaju debelo krzno, izuzetak su morževi, kod kojih je primjetno gotovo potpuno odsustvo istog. Čak i vrste koje su u potpunosti prekrivene krznom (naročito morski lavovi), manje su prekrivene krznom od većine kopnenih sisara.[38] Kod vrsta koje žive na ledu, mladunci imaju više krzna od odraslih. Individualne dlake na krznu, poznate kao lanugo, mogu da zadrže toplotu nakon zalaska sunca i da održavaju mladunce toplim.[39] Perajari imaju tipično suprotnu sjenku. Dorzalno su tamnije boje, dok im je abdomen svjetlije boje, što služi da eliminiše sjenke koje nastaju svjetlucanjem iznad okeana. Mladunci grenlandske foke imaju čisto bijelo krzno, zbog čega moraju da se kriju u arktičkoj sredini.[40] Neke vrste, kao što su prstenasta foka, prugasta foka i morski leopard, imaju kontrastne šare tamne i svijetle boje. Sve vrste koje su u potpunosti prekrivene krznom mitaraju; prave foke mitaraju jednom godišnje, dok morževi postepeno mitaraju tokom cijele godine.[41] Foke imaju sloj masti ispod kože, koji je posebno debeo kod pravih foka i morževa.[29] Mast služi da bi održavala životinje toplim i da bi obezbijedila energiju i hranu kada doje. Može da sadrži do 50% težine tijela perajara. Mladunci se rađaju sa tankim slojem masti, ali neke vrste kompenzuje nedostatak masti sa lanugom, debelim krznom.[39]

Perajari imaju jednostavan stomak, koji je u strukturi sličan kopnenim zvjerima. Većina vrsta nema slijepo crijevo ni jasno razgraničenje između tankog i debelog crijeva; debelo crijevo je kratko, jedva malo duže od tankog crijeva. Tanko crijevo je dužine od 8 puta (kalifornijski morski lav) do 25 puta (morski slon) ukupne dužine tijela. Dužina crijeva može da bude adaptacija čestih zaranjanja u velike morske dubine, jer povećan obim digestivnog trakta služi za produženi odeljak za odlaganje uglavnom svarene hrane tokom zaranjanja. Perajari nemaju crvuljak.[42] Kao i kod većine morskih sisara, bubrezi su im podijeljeni u male režnjeve i mogu efikasno da apsorbuju vodu i izbace višak soli.[43]

Kretanje uredi

 
 
Obična foka (na vrhu) i kalifornijski morski lav plivaju. Obična foka pliva koristeći zadnje peraje, dok kalifornijski morski lav pliva koristeći prednje peraje.

Perajari imaju dva para peraja naprijed i pozadi, prednje i zadnje peraje. Laktovi i članci su zatvoreni u tijelu.[44] Sporiji su plivači od kitova; obično plivaju brzinom 9—28 km/h, dok na primjer više vrsta delfina pliva brzinom od 37 km/h. Foke su okretnije i fleksibilnije,[38] a neke vrste ušatih foka, kao što je kalifornijski morski lav, mogu da saviju vrat dovoljno unazad da dohvate zadnja peraja, što im omogućava da se okrenu na leđa.[45] Perajari imaju nekoliko adaptacija za smanjenje aerodinamičkog otpora. Kao dodatak njihovim aerodinamičnim tijelima, imaju glatke mreže snopova mišića u koži, koji mogu da povećaju laminarni protok i olakša im spavanje u vodi. Nedostaje im mišić arektor, koji omogućava da dlake stoje pozadi, zbog čega im krzno stoji u aerodinamičnom položaju dok plivaju.[38]

Dok plivaju, ušate foke se oslanjaju na zadnja peraja za kretanje u stilu krila, slično pingvinima i morskim kornjačama.[46] Pokretanje prednjih peraja nije kontinuirano i životinje klizaju između svakog zamaha.[45] U poređenju sa kopnenim zvjerima, prednji udovi kod ušatih foka su manji, što omogućava mišićima za kretanje na ramenima i člancima veću mehaničku prednost;[44] zadnja peraja im služe kao stabilizatori.[38] Prave foke i morževi plivaju pomjerajući zadnja peraja i donji dio tijela sa strane na stranu,[46] dok prednja peraja uglavnom koriste za upravljanje.[44] Neke vrste skaču iz vode, što im omogućava da idu brže. Morski lavovi umiju da, „jašu“ talase, što im omogućava da smanje potrošnju energije koju koriste za kretanje.[38]

Perajari mogu da se kreću na kopnu, iako ne dobro kao kopnene životinje. Prave foke i morževi mogu da okrenu svoja zadnja peraja naprijed i ispod tijela, tako da mogu da se kreću na kopnu na sva četiri ekstremiteta.[47] Prednja peraja kreću se dijagonalno, umjesto uzdužno. Prave foke se oslanjaju na pokrete glave i vrata više nego na zadnja peraja tokom kretanja na kopnu.[48] Kada plivaju koristeći glavu i vrat, prave foke stvaraju impuls dok se pomjeraju. Morski lavovi su snimljeni kako se kreću uz stepenice. Ušate foke su manje okretnije na kopnu, ne mogu da povuku zadnje peraje naprijed, a na kopnu se pomjeraju bacanjem, skakanjem i migoljenjem, dok im prednja peraja drže ravnotežu. Neke vrste koriste prednja peraja da bi se odgurivali naprijed. Kretanje na kopnu za ušate foke je lakše na ledu, jer mogu da se sankaju po njemu.[47]

Čula uredi

 
Odsjaj svjetlosti u oku morskog slona.

Oči perajara su relativno velike za njihovu veličinu i pozicionirane su blizu sredine glave. Jedini izuzetak su morževi, koji imaju male oči i pozicionirane su strana na glavi.[49][50] To je zbog toga što se hrane nepokretnim mekušcima sa dna i zbog toga im nije potreban akutni vid.[49] Oči kod foka su prilagođene da vide i pod vodom i iznad vode. Objektiv im je uglavnom sferno i mrežnjače su jednako udaljene od centra objektiva. Rožnjača ima spljošten centar i prelamanje svjetlosti je uglavnom jednako i ispod i iznad vode. Imaju mišićavu i vaskularnu dužicu. Veoma razvijen mišić dilatator zenice omogućava im veliki raspon širenja zenica. Kada su ograničene, zenice su uglavnom u obliku kruške, iako su kod bradatih foka više dijagonalne. Kod vrsta koje žive u plitkim vodama, kao što su obična foka i kalifornijski morski lav, raspon širenja zenica je mali, dok je raspon kod životinja koje zaranjaju u duboku vodu, kao što su morski slonovi, veliki.[51]

 
Pogled sprijeda na glavu smeđe foke krznašice.

Na kopnu, perajari su kratkovidi na prigušenu svjetlost. Ovo je redukovano jakom svjetlošću, jer uvučene zjenice, redukuju sposobnost objektiva i mrežnjače na savijenu svjetlost. Takođe imaju i visoko razvijen tapetum lucidum, reflektujući sloj koji povećava osjetljivost odbijanjem svjetlosti nazad kroz štapićastu ćeliju. Ovo im pomaže da vide u uslovima slabe svjetlosti.[49] Foke koje žive na ledu, kao što je grenlandska foka, imaju mrežnjače koje mogu da trpe visok nivo ultraljubičastog zračenja, koje je tipično za svijetlo, sniježno okruženje. Zbog toga ne pate od sniježnog sljepila.[52] Perajari imaju ograničen vid u boji, jer im nedostaje kupasta ćelija.[53] Dokumentovani su fleksibilni pokreti očiju.[54] Pravi mišići očne jabučice kod morževa su dobro razvijeni. Ovo i njihov nedostatak krova očne duplje dozvoljavaju im da isture oči i da vide i pravo i leđno.[55] Foke oslobađaju visok nivo šlajma da bi zaštitile svoje oči.[38] Epitelijum rožnjače je keratinizovan, dok je beonjača dovoljno gusta da izdrži pritisak ronjenja. Kao i većina sisara i ptica, perajari posjeduju membranu koja im omogućava treptanje.[56]

Uši kod perajara su prilagođene tako da čuju ispod vode, gdje mogu da čuju zvuk do 70,000 Hz. Na kopnu, njihov sluh je dosta manji u odnosu na druge kopnene sisare. Iako mogu da čuju zvuk visoke frekvencije (500 do 32.000 Hz kod sjeverne foke krznašice, što je mnogo više u poređenju sa ljudima, koji čuju zvuk frekvencije u rasponu od 20 do 20.000 Hz), njihovo čulo sluha je generalno slabije na kopnu.[57] Jedna studija u kojoj su bile uključene tri vrste — grenlandska foka, kalifornijski morski lav i sjeverni morski slon, otkrila je da je sjeverni morski slon najbolje prilagođen sluhu izvan vode, grenlandska foka je jednako sposobna da čuje i u vodi i iznad vode, dok je kalifornijski morski lav bolje čuje u vodi.[58] Iako perajari imaju dobro čulo mirisa na kopnu,[59] ono im je beskorisno u vodi jer su im nozdrve zatvorene.[60]

 
Brkovi kod morža.

Perajari imaju dobro razvijeno čulo dodira. Njihovi brkovi imaju deset puta više živaca od kopnenih sisara, koji im omogućavaju da efektivno detektuju vibracije u vodi.[61] Ove vibracije su generisane, na primjer, kada riba pliva kroz vodu. Detektovanje vibracija je korisno kada životinje traže hranu i mogu da zamijene vid, posebno u mraku.[62] Grenlandska foka prati različite putanje drugih foka koje su tuda plivale nekoliko minuta ranije, slično psima koji prate trag putem mirisa,[63][64] a čak mogu da odrede vrstu i veličinu ribe koja je ostavila trag.[65] Prstenasta foka lovi samostalno u jezerima Sajma, vjerovatno oslanjajući se na brkove kako bi uhvatili senzore i ulovili plijen.[66]

Za razliku od kopnenih sisara, kao što su glodari, perajari ne pomjeraju svoje brkove preko predmeta dok ih ispituju, već proširuju svoje pokretne brkove zadržavajući ih u istoj poziciji.[62] Držeći brkove mirno, u stanju su da maksimiziraju njihovu sposobnost detekcije.[67] Brkovi kod pravih foka su valoviti i talasasti, dok su brkovi kod ušatih foka i morževa glatki.[68] Za detekciju kod brkova bitniji faktor je tok, ne oblik.[67] Brkovi kod nekih ušatih foka mogu da porastu dosta veliki, na primjer brkovi antarktičke foke krznašice mogu da porastu do 41 cm.[69] Morževi imaju najgušće brkove, od 600 do 700 individualnih dlaka. To je bitno za detektovanje plijena po blatnjavom morskom dnu. Osim za traženje hrane, brkovi takođe mogu da imaju ulogu u navigaciji; pjegava foka ih koristi kako bi pronašla rupe za disanje u ledu.[70]

Prilagođenost na ronjenje uredi

Prije ronjenja, perajari obično izdahnu kako bi oslobodili pluća polovine vazduha,[71] a zatim zatvaraju nozdrve i hrskavice u grlu kako bi zaštitili dušnik.[72] Njihova jedinstvena pluća imaju disajne puteve koji su pojačani hrskavičavim tkivom, glatkim mišićem i alveolom, koji se u potpunosti ispumpaju kada zaranjaju u velike dubine.[73][74] Dok kopneni sisari uglavnom nisu sposobni da isprazne pluća,[75] perajari mogu da izduvaju pluća čak i nakon potpunog respiratornog kolapsa.[76] Srednje uvo sadrži sinuse, koji se vjerovatno ispune krvlju tokom ronjenja, sprečavajući iscjeđenje srednjeg uva.[77] Srce kod foka je umjereno spljošteno, kako bi omogućilo pražnjenje pluća. Dušnik je dovoljno fleksibilan da se sruši pod pritiskom.[71] Tokom ronjenja u velikim dubinama, sav preostali vazduh u tijelu skladišti se u bronhiolama i dušniku, što sprječava da dožive dekompresionu bolest, trovanje kiseonikom i nitrogensku narkozu. Foke mogu da podnesu velike količine mliječne kisjeline, što smanjuje umor skeletnih mišića tokom intezivne fizičke aktivnosti.[77]

Glavna adaptacija cirkulatornog sistema kod perajara za ronjenje je proširenje i povećanje složenosti vena kako bi se povećao njihov kapacitet. Mreža vena i arterija formira zakrčenja tkiva na unutrašnjem zidu grudnog koša i na periferiji tijela. Ove mase tkiva, koje sadrže proširene iskrivljene spirale arterija i vena, djeluju kao rezervoari krvi koji povećavaju skladištenje kiseonika za korišćenje prilikom ronjenja.[78] Kao i ostali sisari, perajari imaju veliku količinu hemoglobina i mioglobina u krvi i mišićima. To im omogućava da ostanu ispod vode duži period, dok još imaju dovoljno kiseonika. Vrste koje rone u velikim dubinama, kao što su morski slonovi, imaju zapreminu krvi koja predstavlja do 20% njihove težine tijela. Kada rone, smanjuju otkucaje srca i uspostavljaju protok krvi samo do srca, mozga i pluća. Da bi zadržali krvni pritisak stabilnim, prave foke imaju elastičnu aortu, koja rasipa dio energije prilikom svakog otkucaja srca.[77]

Termoregulacija uredi

 
Sjeverni morski slon dok se odmara u vodi.

Perajari čuvaju toplotu ogromnom i kompaktnom veličinom tijela, izolujući mjehur, krzno i veliki metabolizam.[79] Krvni sudovi u njihovim perajima, prilagođeni su promjeni protoka. Vene sadrže hladnu krv iz ekstremiteta okruženih arterijama, koje sadrže toplu krv, koju primaju od jezgra tijela. Toplotu iz krvi u arterijama prebacuje se u krvne sudove, koji zatim recilkuliraju, krv nazad u jezgro.[80] Iste adaptacije koje čuvaju toplotu dok su u vodi, sprječavaju gubitak toplote van vode. Da bi spriječile pretjerano zagrijavanje, mnoge vrste stavljaju pijesak na leđa, dodajući sloj hladnoće. Vlažan pijesak povećava gubitak toplote. Sjeverna foka krznašica, dok morske medvjedice obično kopaju rupe u pijesku kako bi dodali sloj hladnoće.[81]

Spavanje uredi

Perajari provode veliki broj mjeseci na moru, tako da moraju i da spavaju u vodi. Naučnici su ih snimili kako spavaju nekoliko minuta, dok lagano plutaju sa stomakom okrenutim na gore. Kao i ostali morski sisari, foke spavaju u vodi sa jednom polovinom mozga budnom, kako bi primijetili i pobjegli od predatora.[82] Kada spavaju na kopnu, obje polovine mozga spavaju.[83]

Raspodjela i stanište uredi

 
Morž na ledu na Aljasci. Morževi imaju isprekidanu raspodjelu oko Arktičkog polarnog kruga.

Živi perajari uglavnom nastanjuju polarne i subpolarne regione, uglavnom Sjeverni Atlantik, Sjeverni Pacifik i Južni okean. U potpunosti su odsutni iz Indomalijskih voda.[84] Morska medvjedica i neke ušate foke žive u tropskim i subtropskim vodama. Fokama je uglavnom potrebna hladna voda, bogata hranljivim sastojcima, sa temperaturama manjim od 20 °C. Čak i one koje žive u toplim ili tropskim klimama, žive u oblastima koja su hladna i bogata hranom usljed obrazaca morske struje.[84][85] Jedino morske medvjedice žive u vodama koje nisu pretežno hladne i bogate hranljivim sastojcima.[84] Kaspijska foka i bajkalska foka su pronađene u velikim zatvorenim vodama (Kaspijsko more i Bajkalsko jezero).

U cjelini, perajari mogu da se nađu na raznovrsnim vodenim staništima, uključujući vodu na obali, otvorene okeane, braktičnu vodu, kao i svježe vode u jezerima i rijekama. Mnoge vrste nastanjuju područja blizu obale, mada neki idu dalje i hrane se u dubokim vodama ostrva. Bajkalska foka jedina vrsta koja živi u svježoj vodi, mada neke prstenaste foke žive u jezerima u Rusiji, blizu Baltičkog mora. Obična foka ponekad ode u estuare, jezera i rijeke i nekada ostane i do godinu dana. Druge vrste koje ulaze u svježe vode su kalifornijski i južnoamerički morski lavovi.[86] Perajari takođe koriste kopnena staništa i supstrate, kontinentalne i ostrvske. U umjerenim i tropskim područjima, izlaze na pješčane i šljunkovite plaže, kamenite obale, sprud, blatno područje, bazene sa talasima i morske pećine. Neke vrste takođe se odmaraju u strukturama koje je napravio čovjek, kao što su mol, brana bova i naftne platforme. Takođe mogu da odu dalje na kopnu i da se odmaraju u pješčanim dinama i vegetaciji, a mogu i da se popenju na litice.[87] Vrste koje žive u polarnim uslovima, mogu da izađu i na brzi led i na santu leda.[88]

Ponašanje i istorija života uredi

 
Obična foka odmara na stijeni.

Perajari imaju amfibijski način života; većinu vremena provode na vodi, ali izlaze na kopno da se pare, odgajaju mlade, da se mitaraju, odmaraju, zbog termoregulacije ili da bi pobjegli od vodenih predatora. Nekoliko vrsta znaju da migriraju na velikim udaljenostima, posebno kao odgovor na ekstremne ekološke promjene, kao što je El Ninjo ili promjene u ledenom prekrivaču. Morski slonovi ostaju na moru od 8 do 10 mjeseci, a migriraju tokom odgoja mladih i mitarenja. Sjeverni morski slon ima najdužu distancu migriranja od svih sisara, od 18.000 do 21.000 km. Prave foke migriraju češće nego ušate foke.[89] Foke koje putuju mogu da uzmu u obzir razne karakteristike prilikom izbora destinacije, kao što su geomagnetska polja, strujanje vode i vazduha, pozicija sunca i mjeseca, kao i ukus i temperatura vode.[90]

Perajari mogu da rone prilikom hranjenja ili da bi izbjegli predatore. Kada je u potrazi za hranom, Vedelova foka obično roni manje od 15 minuta i u dubinu od 400 m, ali može da roni do 73 minuta i u dubinu do 600 m. Sjeverni morski slon obično roni od 350 do 650 metara, oko 20 minuta, a može da roni u dubinu od 1259 do 4100 m, najduže 62 minuta. Ušate foke mogu da rone na manjim dubinama i kraće vremenski. Obično ostaju pod vodom od 5 do 7 minuta, a idu u dubinu od 30 do 45 m. Ipak, novozelandski morski lav je snimljen kako roni u maksimalnoj dubini od 460 m, u trajanju od 12 minuta.[91] Morževi ne rone u velikim dubinama, jer se hrane u plitkim vodama.[92]

Životni vijek im je od 25 do 30 godina. Ženke obično žive duže, s obzirom na to da se mužjaci bore i obično umiru prije nego što dostignu zrelost.[93] Najduži poznati životni vijek iznosi 43 godine za ženku prstenaste foke i 46 godina za ženku sive foke.[94] Godine sa koliko perajari postaju seksualno zreli variraju od 2 do 12, u zavisnosti od vrste. Ženke obično sazrijevaju prije mužjaka.[95]

Hranjenje i predatori uredi

 
Štelerov morski lav i Acipenser transmontanus

Svi perajari su mesojedi i predatori. Kao cjelina, uglavnom se hrane ribom, glavonošcima, rakovima i školjkama, a zatim zooplanktonima i endotdrmima. Toplokrvne vrste vole morske ptice.[96] Dok su većina vrsta generalisti i oportjunisti u hranjenju, nekoliko njih su specijalisti. Na primjer, Foka rakojed primarno se hrani krilom, prstenasta foka ljuskarima, Rosova foka i južni morski slonovi lignjama, bradata foka i morževi klamovima i ostalim beskičmenjacima.[84] Perajari mogu da love samostalno i u grupi. Samostalni lov je tipičan kada love ribu, vrste koje se sporo kreću, nepokretne beskičmenjake i endotermički plen. Lov u grupama, obično primjenjuju u vodama pri obali, zalivima i rijekama. Izuzetak od ovoga je sjeverni morski slon, koji se hrani ribom na velikim dubinama u otvorenim okeanima. Morževi love samostalno, ali su uglavnom blizu ostalih morževa, koji se nalaze na površini u manjim ili većim grupama i zaranjaju u skladu. Kada su dostupne velike grupe riba ili lignji, perajari, kao što su ušate foke, love u velikim grupama. Neke vrste, kao što su kalifornijski i južnoamerički morski lav, mogu da love zajedno sa kitovima i morskim pticama.[97]

Foke obično jedu plijen ispod vode, gdje ga cijelog progutaju. Plijen koji je preveliki ili nezgrapan, nose na površinu gdje ga iskidaju.[98] Morski leopardi, koji lovi pingvine, poznati su po tome što nasilno zamahuju plijen naprijed—nazad dok ne umre.[99] Jednostavno usitnjeni zubi kod vrsta koje se filtriraju hranu, kao što je foka rakojed, dozvoljavaju im uklone vodu prije nego što proguraju planktonsku hranu.[84] Morževi su jedinstveni po tome što konzumiraju plijen tako što ga sisaju. Koriste jezik kako bi sisali meso iz školjke.[50] Dok perajari uglavnom love pod vodom, južnoamerički morski slon može da juri pingvine na kopnu.[100] Neke vrste mogu da progutaju kamenje i šljunak iz nepoznatih razloga.[101] Iako mogu da poju morsku vodu, većinu tečnosti uzimaju iz hrane koju jedu.[43]

 
Morski leopard koji je zarobio carskog pingvina

Perajari su i sami lovina. Većinu vrsta lovi kit ubica ili orka. Da bi potčinili i ubili foke, orke ih neprestano udaraju glavom, šamaraju repom i bacaju u vazduh. Obično ih lovi grupa od deset ili manje kitova, ali ih povremeno lovi veća grupa ili jedan kit individualno. Orke češće uzimaju mladunce, ali mete mogu da budu i odrasle jedinke. Ogromne ajkule su drugi veliki predator koji lovi perajare. Obično ih lovi velika bijela ajkula, dok ih takođe love i tigar ajkula i Isurus. Ajkule obično napadaju tako što ih napadaju iz zasjede odozgo. Plijen obično pobjegne i foke se često mogu vidjeti sa ranama od ajkula. Ušate foke obično imaju rane na zadnjem dijelu, dok prave foke obično imaju rane na prednjem dijelu tijela.[102] Perajare takođe love i kopneni predatori i predatori koji žive na ledu. Bjjeli medvjed je dobro prilagođen lovu na arktičke foke i morževe, naročito mladunce. Medvjedi koriste sjedi i čekaj taktiku, kao i aktivno pretraživanje i lov plijena na ledu ili u vodi. Drugi kopneni predatori koji ih love su puma, smeđa hijena i razne vrste pasa, koji uglavnom love mladunce.[102]

 
Kit ubica lovi Vedelovu foku.

Perajari smanjuju šansu da postanu plijen tako što se skupljaju u grupe.[103] Neke vrste su sposobne da zadaju rane napadačima sa svojim oštrim očnjacima, dok su odrasli morževi u stanju i da ubiju bijele medvjede.[102] Kada su na moru, sjeverni morski slonovi zarone duboko, van domašaja orki i bijelih ajkula.[82] Na Antarktiku, gdje je manje kopnenih predatora, perajari provode više vremena na ledu nego što je to slučaj sa vrstama na Arktiku.[104] Arktičke vrste koriste više rupa za disanje, nemirni su kada su van vode i rijetko se prazne na ledu. Prstenaste foke prave jazbine ispod brzog leda za zaštitu.[105]

Dešava se i interspecifični lov između perajara. Morski leopard zna da lovi brojne druge vrste, posebno foku rakojed, a obično ciljaju mladunce, koji su bitni dio njihove dijete od novembra do januara. Starije foke rakojedi često nose ožiljke od neuspješnih napada morskih leoparda; studija 1977. godine, pokazala je da 75% od 85 jedinki foka rakojeda imaju te ožiljke.[106] Morževi, iako su specijalizovani za hranjenje beskičmenjacima, povremeno love arktičke foke. Plijen ubijaju svojim dugim kljovama, a jedu njihovo salo i kožu. Štelerov morski lav jede mladunce obične foke, sjeverne foke krznašice i kalifornijskog morskog lava. Novozelandski morski lavovi hrane se mladuncima nekih vrsta foka krznašica, dok južnoamerički morski lav može da lovi južnoameričke foke krznašice.[102]

Reproduktivno ponašanje uredi

 
Morževi na santi leda.

Sistem parenja kod perajara varira od ekstremne polignije do serijske monogamije.[107] Od 33 vrste, njih 20 se razmnožava na kopnu, a 13 na ledu.[108] Vrste koje se razmnožavaju na kopnu su obično poligniozni, ženke se skupljaju u velike grupe, i mužjaci mogu da se pare sa njima, kao i da ih brane od rivala. Poligniozne vrste uključuju morske slonove, sive foke i većinu ušatih foka.[34] Perajari koji se razmnožavaju na kopnu, traže ostrva sa što manje kopnenih predatora. Malo ostrva je pogodno za parenje, a i ona su prepuna. S obzirom na to da je kopno na kojem se pare fiksno, ženke se vraćaju na isto mjesto dosta godina. Mužjaci stižu ranije u toku sezone i čekaju ih. Mužjaci ostaju na kopnu i pokušavaju da se pare sa što je više moguće ženki; a neki od njih brzo postaju višak. Ukoliko mužjak napusti kopno zbog hranjenja, vjerovatno će izgubiti šansu za parenjem i dominaciju.[109] Poligniozne vrste takođe su izuzetno polno dimorfne u korist mužjaka. Dimorfizam se manifestuje u većim grudima i vratovima, dužim očnjacima i gušćim krznom, osobinama koje pomažu mužjacima u borbi za ženku. Povećana tjelesna masa kod mužjaka povećava dužinu vremena koliko mogu brzo, zbog dovoljno količine energije koja je skladištena u salu.[34] Veći mužjaci takođe vjerovatno uživaju u pristupu kopnu kojem manji ne mogu da pristupe zbog niskih termoleguratornih sposobnosti i manjim zalihama energije.[36] U nekim slučajevima, jedino najveći mužjaci mogu da dostignu najdalje, najdublje terene sa hranom, gdje uživaju u maksimalnim energetskim plodovima, koji su nedostupni za manje mužjake i ženke.[110]

Ostali perajari, kao što su morževi i većina pravih foka, pare sa na ledu, dok se snošaj obično odvija u vodi (nekoliko vrsta koje se pare na kopnu, takođe imaju snošaj u vodi).[34][111][112] Ženke kod ovih vrsta kreću se u manjim grupama. S obzirom na to da je led manje stabilniji od kopna, ženke mijenjaju lokaciju parenja svake godine k mužjaci nisu u stanju da predvide gdje će ženke biti tokom sezone razmnožavanja, stoga je polignija rijetka na ledu. Izuzetak su morževi, gdje se ženke kreću u gustim grupama, vjerovatno zbog nejednakih izvora hrane. Perajari koji se pare na brzom ledu, ostaju u velikim grupama više od onih koji se pare na ledu koji se kreće polako.[111] Neke od vrsta su serijski monogami, uključujući i grenlandsku foku, foku rakojeda i foku mehuraču.[113] Foke koje se pare na ledu, imaju malo ili uopšte nemaju polni dimorfizam. Kod lobodontina, ženke su blago krupnije od mužjaka. Morževi i foke mehurače su jedinstveni među vrstama koje se razmnožavaju na ledu, jer imaju izražen polni dimorfizam u korist mužjaka.

 
Kolonija sjeverne foke krznašice.

Odrasli mužjak perajara ima nekoliko strategija kako bi osigurao reproduktivni uspjeh. Ušate foke uspostavljaju teritoriju koja sadrži resurse koji privlače ženke, kao što su hlad, bazeni sa morskom strujom ili pristup vodi. Granice teritorije su obično obilježene prirodnim pauzama na podlozi,[114] od kojih neki mogu biti potpuno ili djelimično pod vodom.[115][116] Mužjaci brane granice svoje teritorije prijetećim zvucima i držanjem, ali fizički obračun se uglavnom izbjegava.[117] Individualci se vraćaju na istu teritoriju svake sezone parenja. U određenim vrstama, kao što su Štelerov morski lav i sjeverna foka krznašica, dominantni mužjak može da zadrži teritoriju najduže 2—3 mjeseca. Ženke obično mogu slobodno da se kreću između teritorija, dok mužjaci ne mogu da ih prisile da ostanu na njihovoj teritoriji. U nekim vrstama, kao što su sjeverna foka krznašica, južnoamerički morski lav i australijski morski lav, mužjaci mogu uspješno da zadrže ženke u njihovoj teritoriji, sprječavajući ih da odu. Neke vrste pravih foka, kao što je obična foka, Vedelova foka i bradata foka, mužjaci prave podvodne teritorije, blizu mjesta gdje ženke izlaze na kopno.[114] Ove teritorije takođe brane zvukom.[118] Mužjaci Vedelove foke podvodnu teritoriju mogu da zamijene ženkinim rupama za disanje u ledu.[111]

 
Mužjaci sjevernih morskih slonova bore se za dominaciju i ženke.

Poznato je da postoji lek sistem kod morževa, u kojem se veliki broj teritorija, koje zauzima po jedan mužjak, nalaze blizu.[114] Mužjaci se u grupama kreću oko ženki i pokušavaju da ih privuku pomoću svadbenog plesa i zvukovima.[114][119] Sličan način udvaranja možda takođe postoji i kod kalifornijskih morskih lavova, južnoameričkh morskih lavova, novozelandskih morskih lavova i običnih foka.[114][120] U nekim vrstama, uključujući morske slonove i sive foke, mužjaci pokušavaju da iskažu pravo za željenom ženkom i odbrane ih od rivala.[114] Mužjaci morskih slonova uspostavljaju hijerarhiju dominacije, gdje najviše rangiran mužjak — alfa mužjak, održava hareme, sa od 30 do 100 ženki. Ovi mužjaci ometaju snošaj drugih mužjaka, dok međusobno mogu da se miješaju bez sukoba. Ipak, ako je potrebno, prekinuće parenje da bi jurili rivala.[121] Mužjaci sive foke obično zauzmu lokaciju u grupi ženki, čiji broj može da se mijenja vremenom,[122] dok mužjaci kod nekih populacija morževa pokušavaju da monopolizuju pristup ženkama.[114] Mužjaci grenlandske foke, foke rakojed i foke mehurače prate i brane ženke koje doje u svojoj blizini, obično jedna ili dvije istovremeno,[123] i čekaju dok ne dostignu estrus.[113][114]

Mlađi ili subdominantni mužjaci mogu da pokušaju da ostvare reproduktivni uspjeh na druge načine. Poluodrasli mužjak morskog slona ušunjaće se u grupu ženki i pokušaće da se uklopi tako što će ih vući za noseve. Takođe uznemiravaju i pokušavaju da se pare sa ženkama koje su krenule u vodu. Kod nekih vrsta ušatih foka, kao što su južnoamerički i australijski morski lav, poluodrasli mužjaci koji nemaju teritoriju, formiraju „bande“ i uzrokuju haos tokom razmnožavanja, kako bi povećali svoje šanse da se pare sa ženkama.[124] Alternativne strategije parenja takođe postoje kod mladih mužjaka sive foke, koji imaju nekog uspjeha.[122]

Ženke perajara imaju izbora kod parenja, posebno vrste koje se pare u grupama, kao morževi, ali takođe i morski slonovi, gdje mužjaci pokušavaju da dominiraju svim ženkama sa kojima žele da se pare.[119] Kada ženku morskog slona ili sive foke pokuša da pari nepoželjni mužjak, ona pokušava da se izmigolji i ode vrištanjem i udaranjem nepoželjnog mužjaka repom. Ovo privlači druge mužjake, a najdominantniji prekida snošaj i pokušava da se sam pari sa tom ženkom.[125][126] Dominantna ženka morskog slona stoji u sredini kolonije, gdje će najverovatnije da se pari sa dominantnim mužjakom, dok će periferne ženke vjerovatno da se pare sa podređenim mužjacima.[127] Ženke Štelerovog morskog lava znaju da traže parenje sa njihovim teritorijalnim mužjacima.[119]

Rađanje i roditeljsvo uredi

Sa izuzetkom morževa, koji imaju pet do šest godina dug period nakon rađanja, ženke perajara ulaze u period razdražljivosti ubrzo nakon porođaja.[128] Sve vrste prolaze kroz odloženu implementaciju, u kojoj se embrion ne razvija nedeljama ili mjesecima prije nego se usadi u matericu. Odložena implementacija odlaže i rađanje mladih dok ženka ne izađe na kopno ili dok uslovi za porođaj ne budu povoljni.[128][129] Gestacija kod foka (uključujući i odloženu implementaciju), obično traje godinu dana.[128] Većina vrsta rađa na proljeće ili ljeto.[130] Obično se rađa samo jedno mladunče;[128] blizanci su rijetki i imaju veliku stopu smrtnosti.[129] Mladunčad većine vrsta rađa se spremna za samostalno hranjenje.[128]

 
Grenlandska foka doji mladunče.

Za razliku od kopnenih sisara, mlijeko kod perajara ima malo laktoze.[131] Majke imaju drugačije strategije za brigu i dojenje. Prave foke, kao na primjer morski slonovi, sive foke i grenlandske foke, ostaju na kopnu ili ledu tokom njihovog relativno kratkog perioda dojenja, koje je kod grenlandske foke četiri dana, a kod morskih slonova pet nedelja. Mlijeko ovih vrsta sadrži do 60% masti, zbog čega mladunče raste prilično brzo. Mladunče sjevernog morskog slona dobija po 4 kg svakog dana prije nego što ga majka odbije. Neki mladunci mogu da pokušaju da ukradu dodatnog mlijeka od drugih majki koje doje i da dobiju na težini brže od ostalih. Dok većina majki sjevernog morskog slona doje svoje mladunče i odbijaju uljeza, neke prihvataju mladunče i doje ga zajedno sa svojim.[132]

 
Antarktička foka krznašica sa mladuncima.

Kod ušatih foka i nekih pravih foka, kao što je obična foka, majke doje mlade u prekidima. Između perioda dojenja, ostavljaju mladunčad nezaštićene dok tragaju za hranom u moru. Potraga za hranom može da traje između jednog dana i dvije nedjelje, u zavisnosti od obilnosti hrane i udaljenosti od mjesta gdje je traži. Dok su im majke odsutne, mladunci poste.[128] Dojenje kod ušatih foka može da traje od 6 do 11 mjeseci; kod galapagoske foke krznašice, dojenje može da traje do tri godine. Mladunčad ovih vrsta odbijaju se sa dosta manjom težinom nego mladunčad pravih foka.[133] Morževi su jedinstveni po tome što majke doje mladunčad na moru.[128] Ženka se odmara na površini, glava joj je iznad vode, dok mladunče sisa naglavačke.[134] Mladunci uglavnom sami uče da plivaju, dok neke vrste umiju da plivaju čim se rode. Druge vrste moraju da čekaju nekoliko dana ili nedelja prije ulaska u vodu. Morski slonovi ne plivaju do nekoliko nedelja nakon što ih majka odbije.[135]

Mužjaci uglavnom igraju malu ulogu u odgajanju.[136] Mužjaci morževa mogu da pomognu neiskusnom mladunčetu dok uče da plivaju, dok su snimljeni kako brinu o siročićima.[137] Mužjaci kalifornijskog morskog lava posmatrani su kako štite mladunce koji plivaju od predatora.[138] Mužjaci takođe mogu predstavljati prijetnju po mladunce. U predjelima gdje ženke doje, mladunci mogu biti povrijeđeni od strane mužjaka koji se bore.[136] Poluodrasli mužjaci južnoameričkih morskih lavova ponekad odvlače mladunce od majki i tretiraju ih kao što odrasli mužjaci tretiraju ženke. Ovo im pomaže da steknu iskustvo u kontrolisanju ženki. Mladunci mogu da budu višestruko povrijeđeni ili ubijeni tokom otmice.[139]

Komunikacija uredi

 
Mužjaci morževa su poznati po tome što koriste zvukove kako bi privukli ženke za parenje.

Perajari mogu da proizvode veliki broj zvukova, kao što su laveži, groktanje, škripanje, zveckanje, režanje, škripanje, ćurlikanje, treperenje, cvrkutanje, brektanje, škljocanje i zviždanje. Dok većinu vokala može da čuje ljudsko uho, morski leopard je snimljen kako pravi ultrasonične zvuke ispod vode. Zvuci sjevernog morskog slona mogu da prouzrokuju infrasonične vibracije. Glasove mogu da proizvode i u vodi i iznad vode. Ušate foke proizvode više zvukova na kopnu, dok prave foke proizvode više zvukova u vodi. Antarktičke foke proizvode više zvukova na kopnu i na ledu nego arktičke foke, zbog nedostatka kopnenih predatora, kao što su polarni medvjed.[118] Mužjaci proizvode uglavnom zvuk slabije frekvencije od ženki.[140]

Vokalizacija je uglavnom važna tokom sezone razmnožavanja. Dominantni mužjaci morskog slona oglašavaju svoj status i prijete rivalima sa pljeskanjem i zvukom nalik na glasan bubanj,[141] koji može biti modifikovan pomoću nosa.[142] Mužjaci ušatih foka proizvode glasne zvuke laveža, režanja, urlika i zviždanja. Mužjaci morževa sposobni su da proizvode zvuk nalik na gong, kada pokušavaju da privuku ženku. Takođe mogu da proizvode nešto nalik na muzičke zvukove, pomoću svojih naduvanih grla.[141]

Vedelova foka ima možda najveći repertoar glasova, koji razdvaja zvukove na one ispod i iznad vode.[118] Podvodni glasovi koje proizvodi uključuju treperenje, cvrkutanje, brektanje i kucanje. Glasovi imaju prefikse i sufikse, koji služe da naglase poruku.[143] Podvodni glasovi Vedelovih foka mogu da traju 70 sekundi, što je dugo za zvuk podvodnog sisara. Neki zvukovi imaju oko sedam ritmičkih šablona i uporedive su sa pjesmom ptica i pjesmom kitova.[144] Slični pozivi snimljeni su i kod ostalih lobodontina[145] i bradate foke.[146]

Kod pojedinih vrsta postoje geografske razlike u vokalizaciji, poznate kao dijalekti,[147] dok određene vrste mogu imati individualne varijacije u izražavanju.[148] Ove razlike su uglavnom bitne za majke i mladunčad koji treba da ostanu u kontaktu na plažama gdje su velike gužve.[140] Ženke ušatih foka i njihovi mladunci koriste majčinske pozive kako bi im pomogli da se sastave kada se majka vrati iz potrage za hranom na moru.[140] Pozivi su opisani kao jako glasni, kao vikanje.[149] Ženka morskog slona koristi zov neupadljive privlačnosti kada zove mladunčad. Kada su u opasnosti od drugih odraslih ili kada mladunčad hoće da sisaju, ženke proizvode grub, pulsirajući poziv.[150] Mladi takođe mogu da ispuštaju zvuke kada se igraju, kada su u nevolji ili kada hoće da ubijede majke da im dozvole da sisaju.[149][150]

Komunikacija bez zvuka nije tako česta kod perajara kao kod kitova. U svakom slučaju, kada ih ometa uljez, obična foka i bajkalska foka zapljuskuju svoja zadnja peraja oko njihovog tijela kao upozorenje. Cvokotanje zuba, šištanje i izdisanje, takođe su agresivna upozorenja. Vizuelni prikazi se takođe dešavaju. Vedelova foka pravi oblik slova S kada patrolira ispod leda, dok Rosova foka pravi štrafte na grudima i zubima kada prilazi.[118] Mužjaci grenlandske foke koriste nosne membrane da bi privukli ženke.[35]

Inteligencija uredi

 
Morski lav balansira loptu.

Jedna studija jednostavnih zadataka pokazala je da je kalifornijski morski lav sposoban da razumije simetriju, tranzitivnost i ekvivalentnost; druga foka nije bila u stanju da ispuni zadatak.[151] Demonstrirali su sposobnost da razumiju jednostavnu sintaksu i komande kada uče znakovni jezik, iako rijetko koriste znakove semantike i logike.[152] Godine 2011, kalifornijski morski lav, nazvan Ronan, snimljen je kako pomjera glavu u ritmu muzike. Pomjeranje u ritmu je ranije jedino primijećeno kod ljudi, papagaja i drugih ptica koje posjeduju glasovnu mimikriju.[153] Godine 1971, uhvaćena je obična foka po imenu Huver, trenirana je da imitira ljudske riječi, fraze i smijeh.[154] Morskim lavovima, koji se koriste u svrhu zabave, treneri im bacaju lopticu, tako da mogu slučajno da balansiraju na njoj ili da je drže na nosu, stičući razumijevanje o željenom načinu ponašanja. Može da bude potrebno i do godinu dana da bi se naučio morski lav da izvodi trikove pred publikom. Visoka memorija omogućava im da izvode trikove i nakon tri mjeseca od poslednjeg nastupa.[138]

Odnosi sa ljudima uredi

Kulturni prikazi uredi

 
Bugmutica morža naslikana 1883, u jupijsko—eskimskoj kulturi.

Brojne ljudske kulture milenijumima prikazuju perajare. Antropolog Asbjern Jen, analizirao je vjerovanja Kelta sa Orknijskih ostrva i Hebrida, koji su vjerovali da selki (foka), može da se pretvori u ljude i da hoda po kopnu.[155] Foke su takođe od velikog značaja za kulturu Eskima.[156] U mitologiji Eskima, boginja Sedna vlada morem i životinjama u njemu. Ona je opisana kao morska vila, povremeno sa donjim dijelom tijela foke. Prema jednoj legendi, foke i ostali morski sisari nastali su od njenih prstiju.[157] Jedan od najstarijih novčića iz vremena Antičke Grčke sadrži glavu foke, dok su životinje spominjali Homer i Aristotel. Grci su ih povezali i sa morem i suncem i smatrali su da su pod zaštitom bogova, Posejdona i Apolona.[158] Stanovnici Močea obožavali su more i njegove životinje, a obično su oslikavali morske lavove u svojoj umjetnosti.[159] U modernim kulturama, o perajarima se misli kao o slatkim, razigranim i smiješnim figurama.[160]

U zarobljeništvu uredi

 
Zarobljeni morski lav u zoološkom vrtu Kobe, u Kobeu, Japan.

Perajari mogu da se nađu u postrojenjima širom svijeta, jer ih njihova veličina i okretnost čine popularnom atrakcijom.[161] Foke su držane u zarobljeništvu najmanje od Antičkog Rima, a njihove sposobnosti zabilježio je Plinije Stariji. Zoolog Žorž Kivje, zabilježio je u 19. vijeku da divlje foke pokazuju naklonost prema ljudima, napomenuvši da se po tome nalaze na drugom mjestu od divljih životinja, odmah iza nekih vrsta majmuna. Frensis Galton je zabilježio na svom orijentir papiru da su foke izvanredan primjer životinje koja vjerovatno nikada neće biti pripitomljena, uprkos njihovom prijateljstvu i želji za komforom, zbog činjenice da oni nemaju praktičnu upotrebu za ljude.[162]

Neki moderni primjerci imaju stjenovitu skloništa sa vještačkim mjestima za izlazak iz vode i bazenima, dok ostali imaju stjenovita skloništa poput tora, gdje mogu da rone u svojim bazenima. Složenije vrste imaju duboke bazene, koji mogu da se vide pod vodom, sa stijenama od cimenta kao oblasti za izlazak iz vode. Najčešća vrsta koja se drži u zarobljeništvu je kalifornijski morski lav, jer ga je lako i uhvatilti i prilagoditi. Druge vrste koje su česte su siva i obična foka. Velike životinje, poput morževa i Štelerovog morskog lava su najređe.[161] Neke organizacije, kao što su Ljudsko društvo Sjedinjenih Država i Svjetska zaštita životinja, protive se držanju perajara i drugih morskih životinja u zarobljeništvu. Oni ističu da im staništa nisu dovoljno velika za životinje koje su navikle na migriciju i da bazen ne može da im zamijeni biodiverzitet okeana. Takođe su istakli da su trikovi koje rade za publiku samo pretjerane varijacije njihovog prirodnog ponašanja.[163]

Kalifornijskog morskog lava koristi mornarica Sjedinjenih Država, za detektovanje morskih mina i neprijateljskih ronilaca. U Persijskom zalivu, životinje su trenirane da plivaju iza ronilaca koji prilaze brodu mornarice Sjedinjenih Država i kače im sponu sa konopcem za noge. Zvaničnici mornarice ističu da morski lavovi rade to za nekoliko sekundi, prije nego što neprijatelj shvati šta se dešava.[164] Neke organizacije, kao što je PETA, vjeruju da ovakve akcije dovode životinje u opasnost.[165] Mornarica ističe da se morski lavovi puštaju kada završe misiju.[166]

Lov uredi

 
Muškarci ubijaju sjevernu foku krznašicu, na Sent Polu, Aljaska, tokom 1890-ih.

Ljudi love foke još od Kamenog doba. Prvobitno, foke su lovljene štapom kada bi izašle iz mora. Vremenom, lovci su počeli da koriste harpun, kako bi poštedjeli životinje vuče na čamac i udica za ubijanje mladunaca na ledu ili kopnu. Takođe su zarobljavane u mreže. Pojava vatrenog oružja u lovu u Moderno doba, značajno je uvećala broj ubijenih foka. Perajari su uglavnom lovljene zbog mesa i masti. Koža foke krznašice i pravih foka koristi se za pravljenje kaputa, dok se kljove morževa koriste za rezbarije ili ornamente.[167] Postoje razlike između lova za izdržavanje autohtonih naroda Arktika i komercijalnog lova: lovci za izdržavanje koriste proizvode foke za sebe i zavise od njih da bi preživjeli.[168] Nacionalne i međunarodne vlasti tretiraju posebno domorodačke lovce, jer je njihov način lova manje destruktivan. Postalo je uputno da li postoji razlika, jer domorodački narodi koriste moderno oružje i mehanizovani transport prilikom lova i prodaju proizvode od foka u marketima. Neki antropolozi raspravljaju oko toga da li bi termin „izdržavanje“ trebalo da se odnosi i na takva mjesta gdje se vrši razmjena za novac, sve dok ostaju unutar lokalne prodaje i konzumacije. Više od 100.000 pravih foka, naročito prstenastih foka, kao i oko 10.000 morževa bude ubijeno godišnje od strane prirodnih lovaca.[167]

 
Protesti u Kanadi zbog lova na foke.

Komercijalna prodaja je istorijski bitna koliko i industrija kao što je kitolov. Eksploatisane vrste uključuju grenlandske foke, foke mehurače, kaspijske foke, morske slonove, morževe i sve vrste foka krznašica.[168] Skala žetve foka značajno je smanjena nakon 1960-ih,[167] nakon što je vlada Kanade smanjila sezonu lova i implementirala mjere da bi zaštitila odrasle ženke.[169] Brojnost nekoliko vrsta koje su komercijalno iskorišćavane je značajno povećana; na primjer antarktičke foke krznašice su brojne skoro koliko su bile i prije sezone lova. Sjeverni morski slon je lovljen skoro do istrebljenja krajem 19. vijeka, a ostala je mala populacija na ostrvu Gvadalupe. Od tada su obnovili većinu populacije.[168] Nasuprot njima, populacija mediteranske morske medvjedice je značajno smanjena; nastanjivale su predio od Mediteranskog do Crnog mora i sjeverozapada Afrike, dok su danas ostale samo na sjeveroistočnom Mediteranu i nekim djelovima sjeverozapadne Afrike.[170]

Nekoliko vrsta perajara i dalje se lovi. Konvencija za konzervaciju Antarktičkog mora dozvoljava ograničen lov foka rakojeda, morskih leoparda i Vedelove foke. Ipak, lov na Vedelovu foku zabranjen je u periodu od septembra do februara ako je životinja starija od jedne godine, kako bi obezbijedili dojenje i zdravlje. mladunaca. Druge vrste koje su zaštićene su južni morski slon, Rosova foka i antarktička foka krznašica.[168] Vlada Kanade dozvolila je lov na grenlandskih foka. Zagovornici lova na foke insistiraju na tome da životinje ubijaju humano, dok protivnici ističu da je nerazumno ubijati grenlandske foke, kojima prijeti ugroženost vrste.[171][172]

Karipska morska medvjedica je lovljena i eksploatisana od strane Evropljana od 1494, počevši od Kristifora Kolumba. One su bile lake mete za organizovane ronioce, ribare, lovce na kornjače i bukanire, jer su evoluirale sa malim pritiskom od kopnenih predatora i bile su genetski pripitomljene. Na Bahamima, za jednu noć klato je do 100 primjeraka. Sredinom 19. vijeka smatralo se da su nestali, dok se nije mala grupa pojavila blizu Jukatana 1886. godine. Ubijanje je nastavljeno, a poslednji pouzdani podaci da je vrsta živa datiraju iz 1952. godine. IUCN ih je proglasio izumrlom vrstom 1996. godine.[173] Japanski morski lav je bio uobičajen u predjelima oko japanskih ostrva, ali su prekomjerna eksploatacija i takmičenja između ribara značajno smanjila njihovu populaciju 1930-ih. Poslednji podaci da je vrsta živa datiraju iz 1974. godine.[174]

Zaštita uredi

Do 2019. godine, Međunarodna unija za zaštitu prirode (IUCN) prepoznala je 36 vrsta perajara. Skorije su izumrli japanski morski lav i karipska morska medvjedica, dok se za još deset vrsta smatra da postoji rizik od izumiranja. Kao ugrožene vrste označene su havajska morska medvjedica, mediteranska morska medvjedica, galapagoska foka krznašica, australijski morski lav, novozelandski morski lav, kaspijska foka i galapagoski morski lav; dok su kao ranjive vrste označeni sjeverna foka krznašica, foka mjehurača i morževi.[175] Vrste koje žive u polarnim predjelima su ranjivije zbog globalnog zagrijavanja, posebno lednika.[176] Vođene su debate o uzroku nestajanja Štelerovog morskog lava sa Aljaske tokom 1970-ih.[177]

 
Siva foka na plaži okupiranoj ljudima u Poljskoj. Ljudi i perajari mogu da se nadmeću za prostor i resurse.

Neke vrste su postale toliko brojne da dolaze u sukob sa lokalnim stanovništvom. U Sjedinjenim Državama, perajari su zaštićeni zakonom o Zaštiti morskih sisara iz 1972. (MMPA). Od tada, populacija kalifornijskog morskog lava povećala se na 250.000. Oni koriste brojna postrojenja koja su ljudi napravili, kao što su dokovi za izlazak iz vode i odmor. Mnogi dokovi nisu dizajnirani da izdrže težinu morskih lavova, zato su neki gradovi dizajnirali dokove tako da izdrže njihovu težinu, kako bi ih mogli koristiti.[178][179] Morski lavovi takođe dolaze u sukob sa ribarima, jer i jedni i drugi zavise od ribe.[180] Godine 2007, MMPA je dozvolila smrtonosno uklanjanje morskih lavova od losova na Bonevilu.[181] Zakon je 207. donesen kako bi se smanjio ogromni pritisak sa pacifičkog sjeverozapadnog losa.[182] Zvanični za život u divljini, bezuspješno su pokušavali da otjeraju morske lavove koristeći bombe, gumene metke i jastuke sa zrnima.[183] Napor da se morski lavovi otjeraju iz područja pokazao se neefikasnim.[184] Na pokušaje ubijanja morskih lavova, upućene su brojne kritike, kao što su od strane Ljudske zajednice, koja tvrdi da hidroelektrične brane predstavljaju veću prijetnju za losove.[183] Slični sukobi postoje u Južnoj Africi sa smeđom fokom krznašicom. Tokom 1980-ih i 1990-ih, Južnoafrički političari i ribari zahtijevali su da foke krznašice budu selektovane, jer su vjerovali da se životinje nadmeću sa komercijalnim ribarima. Naučne studije su utvrdile da bi selektovanje foka krznašica imalo negativan efekat na ribarsku industriju i opcija selektovanja je odbačena 1993.[185]

Ljudi i dalje prijete perajarima indirektno. Nenamjerno bivaju uhvaćeni u ribarske mreže i slučajno progutaju mamac za ribe, što izaziva veliku stopu smrtnosti kod foka i ostalih morskih sisara. Vrste koje se takođe upetljaju u mrežu su kalifornijski morski lav, havajska morska medvjedica, sjeverna foka krznašica i smeđa foka krznašica.[168] Na perajare takođe utiče i otpad koji se baca u more. Veliki nivo peristentnih organskih zagađivača se skuplja u njima, jer su na vrhu lanca ishrane i imaju velike rezerve sala. Zaražena majka može da prenese toksine na mladunče. Ovi zagađivači mogu da izazovu Gastrointestinalni rak, koji smanjuje reproduktivnost i stvara veću ranjivost na infektivne bolesti.[186] Druge prijetnje od ljudi uključuju uništavanje životne sredine eksploatacijom ulja i nafte, povrede od čamaca[168] i buka ispod vode.[187]

Napomene uredi

  1. ^ Od latinskog pinna "peraja" i pes, pedis "stopalo".[3]
  2. ^ Naziv koji obično ne uključuje morževe i odnosi se na "prave" foke iz porodice Phocidae.

Reference uredi

  1. ^ Ryan S. Paterson; Natalia Rybczynski; Naoki Kohno; Hillary C. Maddin (2020). „A total evidence phylogenetic analysis of pinniped phylogeny and the possibility of parallel evolution within a monophyletic framework”. Frontiers in Ecology and Evolution. 7: Article 457. doi:10.3389/fevo.2019.00457. 
  2. ^ Gray, J. E. (1821). „On the natural arrangement of vertebrose animals”. London Medical Repository. 15 (1): 296—310. 
  3. ^ Elias, J. S. (2007). Science Terms Made Easy: A Lexicon of Scientific Words and Their Root Language Origins. Greenwood Publishing Group. str. 157. ISBN 978-0-313-33896-0. 
  4. ^ a b „Carnivora”. Encyclopædia Britannica. William Benton. 1966. B000IYLCBE. 
  5. ^ Arnason, U.; Gullberg, A.; Janke, A.; Kullberg, M. (2007). „Mitogenomic analyses of caniform relationships”. Molecular Phylogenetics and Evolution. 45 (3): 863—74. PMID 17919938. doi:10.1016/j.ympev.2007.06.019. 
  6. ^ a b Berta, A.; Churchill, M. (2012). „Pinniped taxonomy: Review of currently recognized species and subspecies, and evidence used for their description”. Mammal Review. 42 (3): 207—34. doi:10.1111/j.1365-2907.2011.00193.x. 
  7. ^ Scheffer, Victor B. (1958). Seals, Sea Lions, and Walruses: A Review of the Pinnipedia. Stanford University Press. str. 52. ISBN 978-0-8047-0544-8. 
  8. ^ Allen, J. A. (1880). History of North American pinnipeds, a monograph of the walruses, sea-lions, sea-bears and seals of North America. Miscellaneous publications (Geological and Geographical Survey of the Territories (U.S.)). Washington: Government Printing Office. 
  9. ^ Berta, A.; Ray, C. E.; Wyss, A. R. (1989). „Skeleton of the oldest known pinniped, Enaliarctos mealsi”. Science. 244 (4900): 60—62. Bibcode:1989Sci...244...60B. JSTOR 1703439. PMID 17818847. doi:10.1126/science.244.4900.60. 
  10. ^ Arnason, U.; Gullberg, A.; Janke, A.; Kullberg, M. (2007). „Mitogenomic analyses of caniform relationships”. Molecular Phylogenetics and Evolution. 45 (3): 863—74. PMID 17919938. doi:10.1016/j.ympev.2007.06.019. 
  11. ^ „Superfamily Otarioidea Lucas 1899”. Paleobiology Database. Pristupljeno 9. 5. 2020. 
  12. ^ „Superfamily Phocoidea Smirnov 1908”. Paleobiology Database. Pristupljeno 9. 5. 2020. 
  13. ^ a b Riedman 1990, str. 64
  14. ^ a b v g d đ e ž z i j Berta, A. "Pinniped evolution", pp. 861–66 in Perrin, Würsig and Thewissen(2009)
  15. ^ Riedman 1990, str. 68–70
  16. ^ Wynen, L. P.; Goldsworthy, S. D.; Insley, S. J.; Adams, M.; Bickham, J. W.; Francis, J.; Gallo, J. P.; Hoelzel, A. R.; Majluf, P.; White, R. W.; Slade, R. (2001). „Phylogenetic relationships within the eared seals (Otariidae: Carnivora): Implications for the historical biogeography of the family”. Molecular Phylogenetics and Evolution. 21 (2): 270—84. PMID 11697921. doi:10.1006/mpev.2001.1012. 
  17. ^ a b v g d đ Arnason, U.; Gullberg, A.; Janke, A.; Kullberg, M.; Lehman, N.; Petrov, E. A.; Väinölä, R. (2006). „Pinniped phylogeny and a new hypothesis for their origin and dispersal”. Molecular Phylogenetics and Evolution. 41 (2): 345—54. PMID 16815048. doi:10.1016/j.ympev.2006.05.022. 
  18. ^ Riedman 1990, str. 82–83
  19. ^ Deméré, T. A.; Berta, A.; Adam, P. J. (2003). „Pinnipedimorph evolutionary biogeography” (PDF). Bulletin of the American Museum of Natural History. 279: 32—76. doi:10.1206/0003-0090(2003)279<0032:C>2.0.CO;2. 
  20. ^ Lento, G. M.; Hickson, R. E.; Chambers, G. K.; Penny, D. (1995). „Use of spectral analysis to test hypotheses on the origin of pinnipeds”. Molecular Biology and Evolution. 12 (1): 28—52. PMID 7877495. doi:10.1093/oxfordjournals.molbev.a040189  . 
  21. ^ Hunt, R. M. Jr.; Barnes, L. G. (1994). „Basicranial evidence for ursid affinity of the oldest pinnipeds” (PDF). Proceedings of the San Diego Society of Natural History. 29: 57—67. 
  22. ^ Higdon, J. W.; Bininda-Emonds, O. R.; Beck, R. M.; Ferguson, S. H. (2007). „Phylogeny and divergence of the pinnipeds (Carnivora: Mammalia) assessed using a multigene dataset”. BMC Evolutionary Biology. 7: 216. PMC 2245807  . PMID 17996107. doi:10.1186/1471-2148-7-216. 
  23. ^ Sato, J. J.; Wolsan, M.; Suzuki, H.; Hosoda, T.; Yamaguchi, Y.; Hiyama, K.; Kobayashi, M.; Minami, S. (2006). „Evidence from nuclear DNA sequences sheds light on the phylogenetic relationships of Pinnipedia: Single origin with affinity to Musteloidea”. Zoological Science. 23 (2): 125—46. PMID 16603806. doi:10.2108/zsj.23.125. hdl:2115/13508  . 
  24. ^ Flynn, J. J.; Finarelli, J. A.; Zehr, S.; Hsu, J.; Nedbal, M. A. (2005). „Molecular phylogeny of the Carnivora (Mammalia): Assessing the impact of increased sampling on resolving enigmatic relationships”. Systematic Biology. 54 (2): 317—37. PMID 16012099. doi:10.1080/10635150590923326  . 
  25. ^ a b Hammond JA, Hauton C, Bennett KA, Hall AJ (2012). Nikolaidis, Nikolas, ur. „Phocid seal leptin: Tertiary structure and hydrophobic receptor binding site preservation during distinct leptin gene evolution”. PLOS ONE. 7 (4): e35395. Bibcode:2012PLoSO...735395H. PMC 3334926  . PMID 22536379. doi:10.1371/journal.pone.0035395. 
  26. ^ Rybczynski, N.; Dawson, M. R.; Tedford, R. H. (2009). „A semi-aquatic Arctic mammalian carnivore from the Miocene epoch and origin of Pinnipedia”. Nature. 458 (7241): 1021—24. Bibcode:2009Natur.458.1021R. PMID 19396145. doi:10.1038/nature07985. 
  27. ^ Cullen, T. M.; Fraser, D.; Rybczynski, N.; Shroder-Adams, C. (2014). „Early Evolution of sexual dimorphism and polygyny in Pinnipeda”. Evolution. 68 (5): 1469—1484. PMID 24548136. doi:10.1111/evo.12360. 
  28. ^ a b Fyler, C. A.; Reeder, T. W.; Berta, A.; Antonelis, G.; Aguilar, A.; Androukaki, E. (2005). „Historical biogeography and phylogeny of monachine seals (Pinnipedia: Phocidae) based on mitochondrial and nuclear DNA data”. Journal of Biogeography. 32 (7): 1267—79. doi:10.1111/j.1365-2699.2005.01281.x. 
  29. ^ a b v g Berta, A. (2009). "Pinnipedia, overview", pp. 881–884 in Perrin, Würsig and Thewissen
  30. ^ Karleskin, G.; Turner, R. L.; Small, J. W. (2009). Introduction to Marine Biology. Cengage Learning. str. 328. ISBN 978-0-495-56197-2. 
  31. ^ Berta, Sumich, and Kovacs, p. 165.
  32. ^ Scheffer, str. 16–17
  33. ^ Riedman 1990, str. 162–64
  34. ^ a b v g Ralls, K.; Mesnick, S. (2009). "Sexual dimorphism", pp. 1005–1011 in Perrin, Würsig and Thewissen.
  35. ^ a b Berta, str. 73–74
  36. ^ a b Gonzalez-Suarez, M.; Cassini, M. H. (2014). „Variance in male reproductive success and sexual size dimorphism in pinnipeds: testing an assumption of sexual selection theory” (PDF). Mammal Review. 44 (2): 88—93. doi:10.1111/mam.12012. hdl:10261/94542. 
  37. ^ Kruger, O.; Wolf, J. B. W.; Jonker, R. M.; Hoffman, J. I.; Trillmich, F. (2014). „Disentangling the contribution of sexual selection and ecology to the evolution of size dimorphism in pinnipeds”. Evolution. 68 (5): 1485—1496. PMID 24475921. doi:10.1111/evo.12370. 
  38. ^ a b v g d đ Riedman 1990, str. 3–9
  39. ^ a b Riedman 1990, str. 16
  40. ^ Berta, str. 62
  41. ^ Riedman 1990, str. 253–255
  42. ^ Berta, Sumich, and Kovacs, p. 317.
  43. ^ a b Riedman 1990, str. 31–32
  44. ^ a b v Berta, str. 62–64
  45. ^ a b Fish, F. E. (2003). „Maneuverability by the sea lion Zalophus californianus: Turning performance of an unstable body design”. Journal of Experimental Biology. 206 (4): 667—74. PMID 12517984. doi:10.1242/jeb.00144  . 
  46. ^ a b Fish, F. E. (1996). „Transitions from drag-based to lift-based propulsion in mammalian swimming”. Integrative and Comparative Biology. 36 (6): 628—41. doi:10.1093/icb/36.6.628  . 
  47. ^ a b Riedman 1990, str. 11–12
  48. ^ English, A. W. (2009). „Limb movements and locomotor function in the California sea lion (Zalophus californianus)”. Journal of Zoology. 178 (3): 341—364. doi:10.1111/j.1469-7998.1976.tb02274.x. 
  49. ^ a b v Riedman 1990, str. 43–45
  50. ^ a b Berta, str. 67
  51. ^ Mass, A. M.; Supin, A. Y. (2007). „Adaptive features of aquatic mammals' eye”. The Anatomical Record. 290 (6): 701—15. PMID 17516421. doi:10.1002/ar.20529. 
  52. ^ Lavigne, D. M. "Harp seal", pp. 542–546 in Perrin, Würsig and Thewissen(2009)
  53. ^ Griebel, U.; Peichl, L. (2003). „Colour vision in aquatic mammals—facts and open questions” (PDF). Aquatic Mammals. 29: 18—30. doi:10.1578/016754203101024040. 
  54. ^ Hanke, F. D.; Hanke, W.; Scholtyssek, C.; Dehnhardt, G. (2009). „Basic mechanisms in pinniped vision”. Experimental Brain Research. 199 (3–4): 299—311. PMID 19396435. doi:10.1007/s00221-009-1793-6. 
  55. ^ Kastelein, R. A. "Walrus", pp. 1212–1216 in Perrin, Würsig and Thewissen(2009)
  56. ^ Riedman 1990, str. 49
  57. ^ Riedman 1990, str. 39
  58. ^ Kastak, D.; Schusterman, R. J. (1998). „Low-frequency amphibious hearing in pinnipeds: Methods, measurements, noise, and ecology”. The Journal of the Acoustical Society of America. 103 (4): 2216—2228. Bibcode:1998ASAJ..103.2216K. PMID 9566340. doi:10.1121/1.421367. 
  59. ^ Kowalewsky, S.; Dambach, M.; Mauck, B.; Dehnhardt, G. (2006). „High olfactory sensitivity for dimethyl sulphide in harbour seals”. Biology Letters. 2 (1): 106—09. PMC 1617201  . PMID 17148339. doi:10.1098/rsbl.2005.0380. 
  60. ^ Riedman 1990, str. 40
  61. ^ Schusterman, R. J.; Kastak, D.; Levenson, D. H.; Reichmuth, C. J.; Southall, B. L. (2000). „Why pinnipeds don't echolocate”. The Journal of the Acoustical Society of America. 107 (4): 2256—64. Bibcode:2000ASAJ..107.2256S. PMID 10790051. doi:10.1121/1.428506. 
  62. ^ a b Miersch, L.; Hanke, W.; Wieskotten, S.; Hanke, F. D.; Oeffner, J.; Leder, A.; Brede, M.; Witte, M.; Dehnhardt, G. (2011). „Flow sensing by pinniped whiskers”. Philosophical Transactions of the Royal Society B: Biological Sciences. 366 (1581): 3077—84. PMC 3172597  . PMID 21969689. doi:10.1098/rstb.2011.0155. 
  63. ^ Dehnhardt, G. (2001). „Hydrodynamic trail-following in harbor seals (Phoca vitulina)”. Science. 293 (5527): 102—104. PMID 11441183. doi:10.1126/science.1060514. 
  64. ^ Schulte-Pelkum N, Wieskotten S, Hanke W, Dehnhardt G, Mauck B (2007). „Tracking of biogenic hydrodynamic trails in harbour seals (Phoca vitulina)”. Journal of Experimental Biology. 210 (Pt 5): 781—787. PMID 17297138. doi:10.1242/jeb.02708  . 
  65. ^ Grant R, Wieskotten S, Wengst N, Prescott T, Dehnhardt G (2013). „Vibrissal touch sensing in the harbor seal (Phoca vitulina): how do seals judge size?”. Journal of Comparative Physiology A. 199 (6): 521—531. PMID 23397461. doi:10.1007/s00359-013-0797-7. 
  66. ^ Hyvärinen H. (1989). „Diving in darkness: whiskers as sense organs of the ringed seal (Phoca hispida saimensis)”. Journal of Zoology. 218 (4): 663—678. doi:10.1111/j.1469-7998.1989.tb05008.x. 
  67. ^ a b Murphy, T.C.; Eberhardt, W.C.; Calhoun, B.H.; Mann, K.A.; Mann, D.A. (2013). „Effect of Angle on Flow-Induced Vibrations of Pinniped Vibrissae”. PLoS ONE. 8 (7): e69872. Bibcode:2013PLoSO...869872M. PMC 3724740  . PMID 23922834. doi:10.1371/journal.pone.0069872. 
  68. ^ Ginter CC & Fish FE (2010). „Morphological analysis of the bumpy profile of phocid vibrissae.”. Marine Mammal Science. 26: 733—743. doi:10.1111/j.1748-7692.2009.00365.x. 
  69. ^ Renouf, D. (1991). „Sensory reception and processing in Phocidae and Otariidae”. Ur.: Renouf, D. Behaviour of Pinnipeds. Chapman and Hall. str. 373. ISBN 978-0-412-30540-5. 
  70. ^ Riedman 1990, str. 42
  71. ^ a b Riedman 1990, str. 25
  72. ^ Berta, str. 69
  73. ^ Berta, Sumich, and Kovacs, p. 245.
  74. ^ Kooyman, G.L.; Castellini, M.A.; Davis, R.W. (1981). „Physiology of diving in marine mammals”. Annual Review of Physiology. 43: 343—56. PMID 7011189. doi:10.1146/annurev.ph.43.030181.002015. 
  75. ^ Miller, N. J.; Postle, A. D.; Orgeig, S.; Koster, G.; Daniels, C. B. (2006b). „The composition of pulmonary surfactant from diving mammals”. Respiratory Physiology & Neurobiology. 152 (2): 152—68. PMID 16140043. doi:10.1016/j.resp.2005.08.001. 
  76. ^ Denison, D.M.; Kooyman, G.L. (1973). „Structure and function of small airways in pinniped and sea otter lungs”. Respiration Physiology. 17 (1): 1—10. PMID 4688284. doi:10.1016/0034-5687(73)90105-9. 
  77. ^ a b v Costa, D. P. (2007). Diving physiology of marine vertebrates (PDF). Encyclopedia of Life Sciences. ISBN 978-0-470-01617-6. doi:10.1002/9780470015902.a0004230. 
  78. ^ Berta, Sumich, and Kovacs, p. 241.
  79. ^ Riedman 1990, str. 14
  80. ^ Berta, str. 65
  81. ^ Berta, Sumich, and Kovacs, p. 220.
  82. ^ a b Mitani, Y.; Andrews, R. D.; Sato, K.; Kato, A.; Naito, Y.; Costa, D. P. (2009). „Three-dimensional resting behaviour of northern elephant seals: Drifting like a falling leaf”. Biology Letters. 6 (2): 163—166. PMC 2865059  . PMID 19864274. doi:10.1098/rsbl.2009.0719. 
  83. ^ Lapierre, J. L.; Kosenko, P. O.; Kodama, T.; Peever, J. H.; Mukhametov, L. M.; Lyamin, O. I.; Siegel, J. M. (2013). „Symmetrical serotonin release during asymmetrical slow-wave sleep: Implications for the neurochemistry of sleep–waking states”. The Journal of Neuroscience. 33 (6): 2555—2561. PMC 3711592  . PMID 23392683. doi:10.1523/JNEUROSCI.2603-12.2013. 
  84. ^ a b v g d Lavinge, D. M.; Kovacs, K. M.; Bonner, W. N. "Seals and Sea lions" 147–155 in MacDonald (2001)
  85. ^ Riedman 1990, str. 61
  86. ^ Riedman 1990, str. 94–95
  87. ^ Riedman 1990, str. 96
  88. ^ Riedman 1990, str. 99
  89. ^ Forcada, J. "Distribution", pp. 316–321 in Perrin, Würsig and Thewissen (2009)
  90. ^ Riedman 1990, str. 256–257
  91. ^ Riedman 1990, str. 172–175
  92. ^ Berta, str. 70
  93. ^ Berta, str. 78
  94. ^ Riedman 1990, str. 242
  95. ^ Riedman 1990, str. 234–37
  96. ^ Riedman 1990, str. 144–145
  97. ^ Riedman 1990, str. 166–68
  98. ^ Roffe, T. J.; Mate, B. R. (1984). „Abundances and feeding habits of Pinnipeds in the Rogue River, Oregon”. The Journal of Wildlife Management. 48 (4): 1262—1274. JSTOR 3801787. doi:10.2307/3801787. 
  99. ^ Riedman 1990, str. 153
  100. ^ Riedman 1990, str. 155
  101. ^ Riedman 1990, str. 161–162
  102. ^ a b v g Weller, D. W. "Predation on marine mammals", pp. 923–931 in Perrin, Würsig and Thewissen (2009)
  103. ^ Riedman 1990, str. 218
  104. ^ Riedman 1990, str. 138
  105. ^ Ovsyanikov, N. (1998). Polar Bears . Voyageur Press. str. 23. ISBN 978-0-89658-358-0. 
  106. ^ Siniff, D. B.; Bengtson, J. L. (1977). „Observations and hypotheses concerning the interactions among crabeater seals, leopard seals, and killer whales”. Journal of Mammalogy. 58 (3): 414—416. JSTOR 1379341. doi:10.2307/1379341. 
  107. ^ Riedman 1990, str. 176
  108. ^ Cappozzo, H. L. (2001). „New perspectives on the behavioural ecology of pinnipeds”. Ur.: Evans, P. G.; Raga, J. A. Marine Mammals: Biology and Conservation. Kluwer Academic/Plenum Publishers. str. 243. ISBN 978-0-306-46573-4. 
  109. ^ Riedman 1990, str. 178–179
  110. ^ Le Boeuf, B. J.; Crocker, D. E.; Costa, D. P.; Blackwell, S. B.; Webb, P. M.; Houser, D. S. (2000). „Foraging ecology of northern elephant seals”. Ecological Monographs. 70 (3): 353—382. JSTOR 2657207. doi:10.1890/0012-9615(2000)070[0353:feones]2.0.co;2. 
  111. ^ a b v Riedman 1990, str. 184–188
  112. ^ Riedman, str. 212
  113. ^ a b Riedman 1990, str. 196
  114. ^ a b v g d đ e ž Mesnick, S. L.; Ralls, K. "Mating systems", pp. 712–18 in Perrin, Würsig and Thewissen (2009)
  115. ^ Sandergen, F. E. (1970). 'Breeding and Maternal Behavior of the Steller’s Sea Lion (Eumetopias jubatus) in Alaska', M. S. Thesis, University of Alaska, College.
  116. ^ Odell, D. K. "The Fight to Mate: Breeding strategy of California sea lions" in 172–173 of MacDonald (2001)
  117. ^ Campagna, C. "Aggressive behavior, intraspecific", pp. 18–22 in Perrin, Würsig and Thewissen (2009)
  118. ^ a b v g Dubzinski, K. M.; Thomas, J. A.; Gregg, J. D. (2009). "Communication in marine mammals", pp. 260–68 in Perrin, Würsig and Thewissen
  119. ^ a b v Riedman 1990, str. 212–215
  120. ^ Boness, D. J.; Bowen, D.; Buhleier, B. M.; Marshall, G. J. (2006). „Mating tactics and mating system of an aquatic-mating pinniped: the harbor seal, Phoca vitulina”. Behavioral Ecology and Sociobiology. 61: 119—30. doi:10.1007/s00265-006-0242-9. 
  121. ^ Leboeuf, J. B. (1972). „Sexual behavior in the northern elephant seal Mirounga angustirostris”. Behaviour. 41 (1): 1—26. JSTOR 4533425. PMID 5062032. doi:10.1163/156853972X00167. 
  122. ^ a b Lidgard, D. C.; Boness, D. J.; Bowen, W. D.; McMillan, J. I. (2005). „State-dependent male mating tactics in the grey seal: The importance of body size”. Behavioral Ecology. 16 (3): 541—549. doi:10.1093/beheco/ari023  . 
  123. ^ Bones, D. J.; Bowen, W. B.; Oftedal, O. T. (1988). „Evidence of polygyny from spatial patterns of hooded seals (Cystophora cristata)”. Canadian Journal of Zoology. 66 (3): 703—706. doi:10.1139/z88-104. 
  124. ^ Riedman 1990, str. 209–210
  125. ^ Cox, C. R.; Le Boeuf, B. J. (1977). „Female incitation of male competition: A mechanism in sexual selection”. The American Naturalist. 111 (978): 317—35. JSTOR 2460066. doi:10.1086/283163. 
  126. ^ Boness, D. J.; Anderson, S. S.; Cox, C. R. (1982). „Functions of female aggression during the pupping and mating season of grey seals, Halichoerus grypus (Fabricius)”. Canadian Journal of Zoology. 60 (10): 2270—2278. doi:10.1139/z82-293. 
  127. ^ Reiter, J.; Panken, K. J.; Le Boeuf, B. J. (1981). „Female competition and reproductive success in northern elephant seals”. Animal Behaviour. 29 (3): 670—687. doi:10.1016/S0003-3472(81)80002-4. 
  128. ^ a b v g d đ e Berta, str. 76–78
  129. ^ a b Riedman 1990, str. 222–224
  130. ^ Riedman 1990, str. 245
  131. ^ Riedman 1990, str. 265
  132. ^ Riedman, M. L.; Le Boeuf, B. J. (1982). „Mother-pup separation and adoption in northern elephant seals”. Behavioral Ecology and Sociobiology. 11 (3): 203—13. JSTOR 4599535. doi:10.1007/BF00300063. 
  133. ^ Mann, J. (2009). "Parental behavior", pp. 830–835 in Perrin, Würsig and Thewissen
  134. ^ „Walrus”. Arctic Studies Center –. Smithsonian National Museum of Natural History. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  135. ^ Renouf, D. (2012). The Behaviour of Pinnipeds. Springer Science & Business Media. str. 263. ISBN 9789401131001. 
  136. ^ a b Cassini, M. H. (1999). „The evolution of reproductive systems in pinnipeds”. Behavioral Ecology. 10 (5): 612—616. doi:10.1093/beheco/10.5.612  . 
  137. ^ Riedman 1990, str. 290
  138. ^ a b Nowak, R. M. (2003). Walker's Marine Mammals of the World. Johns Hopkins University Press. str. 80–83. ISBN 978-0-8018-7343-0. 
  139. ^ Campagna, C.; Le Boeuf, B. J.; Cappozzo, J. H. (1988). „Pup abduction and infanticide in southern sea lions”. Behaviour. 107 (1–2): 44—60. JSTOR 4534718. doi:10.1163/156853988X00188. 
  140. ^ a b v Riedman 1990, str. 335
  141. ^ a b Riedman 1990, str. 327–330
  142. ^ Sanvito, S.; Galimberti, F.; Miller, E. H. (2007). „Having a big nose: Structure, ontogeny, and function of the elephant seal proboscis” (PDF). Canadian Journal of Zoology. 85 (2): 207—220. doi:10.1139/z06-193. Arhivirano iz originala (PDF) 3. 3. 2016. g. 
  143. ^ Terhune, J. M.; Healey, S. R.; Burton, H. R. (2001). „Easily measured call attributes can detect vocal differences between Weddell seals from two areas”. Bioacoustics. 11 (3): 211—22. doi:10.1080/09524622.2001.9753463. 
  144. ^ Thomas, J. A.; Terhune, J. "Weddell seal Leptonychotes weddellii", pp. 1217–19 in Perrin, Würsig and Thewissen (2009)
  145. ^ Opzeeland, I. V.; Parijs, S. V.; Bornemann, H.; Frickenhaus, S.; Kindermann, L.; Klinck, H.; Plötz, J.; Boebel, O. (2010). „Acoustic ecology of Antarctic pinnipeds” (PDF). Marine Ecology Progress Series. 414: 267—291. Bibcode:2010MEPS..414..267V. doi:10.3354/meps08683. 
  146. ^ Riedman 1990, str. 325–26
  147. ^ Riedman 1990, str. 332
  148. ^ Riedman 1990, str. 328–330
  149. ^ a b Peterson, Richard S.; Bartholomew, George A. (1969). „Airborne vocal communication in the California sea lion, Zalophus californianus”. Animal Behaviour. 17 (1): 17—24. doi:10.1016/0003-3472(69)90108-0. 
  150. ^ a b Steward, B. S.; Huber, H. R. (1993). „Mirounga angustirostris” (PDF). Mammalian Species. 449 (449): 1—10. JSTOR 3504174. doi:10.2307/3504174. Arhivirano iz originala (PDF) 18. 3. 2014. g. 
  151. ^ Schusterman, R. J.; Kastak, D. (1993). „A California sea lion (Zalophus californianus) is capable of forming equivalence relations” (PDF). Psychological Record. 43 (4): 823—39. ISSN 0033-2933. doi:10.1007/BF03395915. Arhivirano iz originala (PDF) 13. 5. 2013. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  152. ^ Gisiner, R.; Schusterman, R. J. (1992). „Sequence, syntax, and semantics: Responses of a language-trained sea lion (Zalophus californianus) to novel sign combinations” (PDF). Journal of Comparative Psychology. 106 (1): 78—91. doi:10.1037/0735-7036.106.1.78. Arhivirano iz originala (PDF) 19. 11. 2018. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  153. ^ Cook, F.; Rouse, A.; Wilson, M.; Reichmuth, M. (2013). „A California sea lion (Zalophus californianus) can keep the beat: Motor entrainment to rhythmic auditory stimuli in a non vocal mimic”. Journal of Comparative Psychology. 127 (4): 412—427. PMID 23544769. doi:10.1037/a0032345. 
  154. ^ Riedman 1990, str. 331
  155. ^ Jøn, A. Asbjørn (1998). „Dugongs and Mermaids, Selkies and Seals”. Australian Folklore: A Yearly Journal of Folklore Studies (13): 94—98. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  156. ^ Riedman p. xxi
  157. ^ Rosen, B. (2009). The Mythical Creatures Bible: The definitive guide to legendary beings. Sterling Publishing Company. str. 131. ISBN 978-1-4027-6536-0. 
  158. ^ Johnson, G. (7. 7. 2004). „The Mediterranean Monk Seal”. PBS.org. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  159. ^ Berrinjk, K. (1997). The Spirit of Ancient Peru: Treasures from the Museo Arqueológico Rafael Larco Herrera. Thames and Hudson. ISBN 978-0-500-01802-6. 
  160. ^ Sigvaldadóttir, Sigurrós Björg (2012). „Seals as Humans—Ideas of Anthropomorphism and Disneyfication” (PDF). Selasetur Working Paper (107). Arhivirano iz originala (PDF) 15. 9. 2016. g. 
  161. ^ a b Larson, S. (1999). „Seal and Sea lion”. Ur.: Bell, C. E. Encyclopedia of the World's Zoos. 3. str. 1148—50. ISBN 978-1-57958-174-9. 
  162. ^ Dickenson, V. (2016). Seal. Reaktion Books. str. 59—61. ISBN 978-1780234892. 
  163. ^ „The Case Against Marine Mammals in Captivity” (PDF). Humane Society of the United States and World Animal Protection. str. 3, 18. Arhivirano iz originala (PDF) 30. 09. 2018. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  164. ^ Leinwand, D. (27. 2. 2003). „Sea lions called to duty in Persian Gulf”. USA Today. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  165. ^ Kreider, R. (31. 5. 2011). „The Real Navy Seals – and Sea Lions and Dolphins and Whales”. ABC News. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  166. ^ „Frequently Asked Questions”. U.S. Navy Marine Mammal Program. Arhivirano iz originala 19. 6. 2013. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  167. ^ a b v Reeves, R. (2009). "Hunting of marine mammals", pp. 585–588 in Perrin, Würsig and Thewissen
  168. ^ a b v g d đ Riedman 1990, str. 111–115
  169. ^ Beckman D. W. (2012). Marine Environmental Biology and Conservation. Jones & Bartlett Publishers. str. 315. ISBN 978-0-7637-7350-2. 
  170. ^ Johnson, W. M.; Karamanlidis, A. A.; Dendrinos, P.; de Larrinoa, P. F.; Gazo, M.; González, L. M.; Güçlüsoy, H.; Pires, R.; Schnellmann, M. „Monk Seal Fact Files”. monachus-guardian.org. Pristupljeno 9. 9. 2013. 
  171. ^ Noronha, C. (4. 4. 2010). „Canada's harp seal hunt kicks off”. NBCnews.com. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  172. ^ Gillies, R. (23. 3. 2009). „Canada seal hunt begins amid controversy”. Huffington Post. Arhivirano iz originala 21. 9. 2013. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  173. ^ Duffield, D. A. "Extinction, specific", pp. 402–04 in Perrin, Würsig and Thewissen (2009)
  174. ^ „Zalophus californianus japonicus (CR)”. Japan Integrated Biodiversity Information System. Red Data Book (na jeziku: japanski). Ministry of the Environment (Japan). Arhivirano iz originala 5. 6. 2011. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  175. ^ „Taxonomy search: Phocidae, Otarridae, Odobenidae”. The IUCN Red List of Threatened species. IUCN. 2013.1. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  176. ^ Laidre, K. L.; Stirling, I.; Lowry, L. F.; Wiig, Ø.; Heide-Jørgensen, M. P.; Ferguson, S.H. (2008). „Quantifying the sensitivity of Arctic marine mammals to climate-induced habitat change” (PDF). Ecological Applications. 18 (2 Suppl): S97—S125. PMID 18494365. doi:10.1890/06-0546.1. Arhivirano iz originala (PDF) 24. 9. 2015. g. 
  177. ^ Miller, A. J. „Ocean Climate Changes and the Steller Sea Lion Decline” (PDF). NSF.gov. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  178. ^ French, C. (10. 4. 2013). „Sea lions take over Ventura docks”. the Log.com. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  179. ^ Bruscas, A. (27. 7. 2012). „Shocking new idea for sea lion control”. The Daily World. Arhivirano iz originala 21. 9. 2013. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  180. ^ Sheets, B. (3. 2. 2012). „As sea lion populations grow, conflicts increase”. Herald Net. Arhivirano iz originala 21. 9. 2013. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  181. ^ „Endangered Salmon Predation Prevention Act”. Northwest Regional Office, National Oceanic and Atmospheric Administration. 26. 7. 2012. Arhivirano iz originala 15. 10. 2011. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  182. ^ „Lethal Removal of Sea Lions Necessary to Ensure Survival of Endangered Salmon Populations in Pacific Northwest”. United States House Committee on Natural Resources. 14. 6. 2011. Arhivirano iz originala 16. 9. 2012. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  183. ^ a b Haight, A. (9. 3. 2010). „Sea lion death warrants”. KATU. Arhivirano iz originala 10. 5. 2013. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  184. ^ „Columbia River Sea Lion Management: Restoring balance between predators and salmon”. Washington State Department of Fish & Wildlife. Arhivirano iz originala 2. 10. 2017. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  185. ^ Lavigne, D. (2003). „Marine mammals and fisheries: The role of science in the culling debate”. Ur.: Gales, N.; Hindell, M.; Kirkwood, R. Marine Mammals: Fisheries, Tourism and Management Issues: Fisheries, Tourism and Management. Csiro Publishing. str. 41. ISBN 978-0-643-06953-4. 
  186. ^ Metchalfe, C. (23. 2. 2012). „Persistent organic pollutants in the marine food chain”. United Nations University. Arhivirano iz originala 22. 10. 2019. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  187. ^ Richardson, W. J.; Greene Jr, C. R.; Malme, C. I.; Thomson, D. H. (1995). Marine Mammals and Noise. New York, NY: Academic. 

Bibliografija uredi

Spoljašnje veze uredi

 
Perajari na Vikimedijinoj ostavi.
 
Vikivrste imaju više informacija o članku Perajari.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Перајари&oldid=27542898”