Petrarkizam je podražavanje najčešće samo spoljašnjih elemenata Petrarkinih Rasutih rima, vrlo često i nekih karakterističnih situacija i doživljaja ljubavi, a najređe i unutrašnjih dimenzija intimnog lirskog sveta nepoznatih ranijim vremenima (ljubav koja nema obeležja božanskog, već je fatalno i trajno prisutna u ovozemaljskom životu, razapeta između idealnog i stvarnog).

Razvoj petrarkizma uredi

Već među tek nešto mlađim od Petrarke pesnicima — neki su bili i njegovi savremenici — on je doživljavan kao učitelj ljubavne poezije. Međutim, petrarkizam kao pokret — ili pesnička moda — pojavljuje se tek u 15. veku. Njegovi rodonačelnici su italijanski pesnici uglavnom s juga Italije, kao što je Kariteo (Benedeto Garet, 1450–1514, poreklom iz Španije), Tebaldeo (Antonio Tebaldi, 1463–1537), Serafino Akvilano (1466–1500), koji su iz Kanconijera nasledili tek neke motive, situacije i poneko stilsko sredstvo, a u svoju poeziju su uneli mnogo više senzualnosti, elemenata onovremene popularne i usmene poezije, retoričnosti (dosetke) i sl. Tu struju najčešće nazivamo napuljskom školom a pesnike ponekad strambotistima (po strofi od osam stihova iz italijanske usmene tradicije); u novije vreme koristi se termin hibridni petrarkizam. Za pesnike ove struje karakteristične su uvek iste faze razvoja ljubavi: prva faza, najbliža Petrarkinim Rasutim rimama, jeste ljubav na prvi pogled; u drugoj fazi dominiraju opisi njene lepote, izgrađeni na idealu koji je ustanovio Petrarka, dok se duhovne karakteristike srazmerno retko navode, ali s obzirom na vrlo često prihvatanje antičkog ideala kalikogatije, spoljašnji izgled implicitno ili eksplicitno prenosi se na unutrašnju lepotu; treća faza donosi detaljan opis patnji, obično izgrađen na klišeima i patetičnim frazama; četvrta faza predstavlja sliku uzvraćene ljubavi, i tu petrarkisti najviše odstupaju od izvornog Petrarke; peta faza se zasniva na osećaju rezignacije do koje dolazi zbog toga što ljubav ne donosi lirskom subjektu očekivano ispunjenje, tako da se idealna ljubav može ostvariti samo prema Bogorodici.

Bembizam, nazvan po slavnom italijanskom pesniku, humanisti, kardinalu Pjetru Bembu (1470–1547), velikim delom predstavlja reakciju na napuljsku školu. Zasniva se na aktivnijem stilsko-tematskom podražanju Petrarke, ali zbog nedostatka izvorne metafizičko-univerzalne dimenzije njihov izraz često postaje suvoparan i previše fraziran u svojoj izraženoj koncentrisanosti na formu. Za razliku od Petrarke, kod petrarkista je uvek reč o više žena, tako da predmet ljubavi ne može postati simbol, ideja, ona ne dobija amorfni, vanvremenski karakter, kao što je to slučaj s Laurom. Petrarka kroz svoj subjektivističko-refleksivni postupak u prvi plan stavlja svoja osećanja, ali Laura ni u jednom trenutku ne iščezava iz tog sveta. Ona je prisutna čak i u svojoj odsutnosti („stalno mi blizu, a daleko tako“), kao takva podignuta je u metafizičke sfere, čemu još više doprinosi motiv smrti. U osnovi Petrarine ljubavi nalazi se čist platonizam bez ikakve veze s materijalnim. Petrarkisti ne uspevaju da reprodukuju Laurinu veličanstvenost delimično i zato što je žena kod njih previše vezana za stvarnost, a kod nekih (prevashodno bembista) i zato što je njeno prisustvo sasvim neodređeno, čak kao nešto što se podrazumeva, bez ikakvih svojstvenih karakteristika koje bi je odvojile od opšteg ideala. Zato kod njih opis ljubavi retko dobija originalan prizvuk, ona često deluje neiskreno i neproživljeno, doživljava se samo kao povod za nastanak pesme. Petrarkin stih „ko može da kaže koliko gori u maloj je vatri“ sažima suštinu emocija koje su jače od izraza, načelo koje je kod petrarkista često zanemareno.

Petrarkizam u Dubrovniku uredi

Iako je u poslednjim decenijama dokazano da Giovanni di Ravenna, koji je od 1384. do 1387. boravio u Dubrovniku, nije bio Petrarkin sekretar Đovani Malpigi, već izvesni Đovani di Konverzino, ipak se može reći da su Dubrovčani vrlo rano upoznali Petrarkino delo, pa i Rasute rime. Međutim, lirsko umetničko pesništvo u Dubrovniku svoj pun izraz dobija tek nakon upoznavanja s pesnicima italijanskog petrarkizma polovinom 15. veka. Poezija koja tada nastaje sakupljena je u zborniku koji je 1507. godine počeo da prepisuje tada sasvim mladi dubrovački vlastelin Nikša Ranjina; i u kojem je sačuvano oko 800 pretežno ljubavnih petrarkističkih pesama, od kojih je više od polovine napisao Šiško Menčetić, priličan broj Džore Držić, a za više od 200 pesama ni danas ne znamo autora. Iako su neki od njih svakako stariji od ove dvojice, već polovinom 16. veka Dubrovčani su Šiška Menčetića i Džora Držića osećali kao „prvu svjetlost našega jezika“ i „najstarije spjevaoce“.

Tokom 16. veka malo je pisaca u Dubrovniku koji se nisu oprobali u ovoj vrsti poezije. Znamo da je takvu poeziju pisao i Mavro Vetranović, ali ju je kasnije uništio, stvarali su je Nikola Nalješković i Marin Držić, pisali su je u prvoj polovini stoleća još neki pisci, a u drugoj, pored bar još desetak drugih, tom vrstom poezije bavili su se Dinko Ranjina i Dinko Zlatarić. Čak i na samom kraju 16. veka i početku narednog petrarkističke stihove pisao je Horacije Mažibradić, a tragove ove poetike i — posebno — stila nalazimo, kao i u velikom delu Evrope, naročito u Italiji, sve do poznog 18. veka.

Literatura uredi

Frano Čale, Petrarca i petrarkizam, Zagreb, 1971.

Vladan Nedić, Zbornik Nikše Ranjine i usmeno pesništvo. U: Vladan Nedić, O usmenom pesništvu (priredio Miroslav Pantić), SKZ, Kolo LXIX, knj. 462, Beograd, 1976, 62–78.

Zlata Bojović, Začeci dubrovačke renesansne poetike. U: Zlata Bojović, Renesansa i barok, Beograd, 2003. pp. 5–16.

Slavko Petaković, Petrarkizam i antipetrarkizam, Svet reči, X, br. 21–22, 2006. pp. 98–100.

Spoljašnje veze uredi