Ping-pong diplomatija

Ping-pong diplomatija (kin: 乒乓外交 Pīngpāng wàijiāo) upućuje na razmenu između stonoteniskih (ping-pong) igrača između Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike Kine (NRK) početkom 1970-ih. Događaj je označio rastopljavanje u kinesko-američkim odnosima koje je popločalo put do posete Pekingu predsednika Ričarda Niksona.

Istorija uredi

Pozadina uredi

Sjedinjene Američke Države su smatrale Narodnu Republiku Kinu kao agresora i primenile ekonomsku politiku zadržavanja uključujući embargo na NRK, nakon njenog ulaska u Korejski rat 1950. godine. Posle otprilike 20 godina ni diplomatskih ni ekonomskih odnosa, obe države su konačno videle prednost u otvaranju jedna prema drugoj: Kina je videla bliže odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama kao delotvoran odgovor na njen sve napetiji odnos sa Sovjetskim Savezom, dok su Sjedinjene Američke Države videle bliže odnose sa Kinom kao prednost u njihovim mirovnim pregovorima sa Severnim Vijetnamom. „Trideset prvo Svetsko prvenstvo u stonom tenisu, održano u Nagoji, u Japanu, pružilo je priliku i Kini i Sjedinjenim Američkim Državama.“ [1]

Proces uredi

Stonoteniski tim SAD bio je u Nagoji, u Japanu, 1971. godine zbog 31. Svetskog prvenstva u stonom tenisu kada je 6. aprila primio poziv za posetu Kini. Od ranih godina Narodne Republike, sportovi su igrali važnu ulogu u diplomatiji, često inkorporirajući slogan „Prijateljstvo prvo, nadmetanje drugo“. Tokom izolacionističkih godina, sportisti su bili među nekoliko državljana NRK kojima je bilo dozvoljeno da putuju preko okeana. Aprila 10, 1971. godine, tim i prateći novinari postali su prva američka delegacija koja je kročila u kineski glavni grad od 1949. godine.[2] Sastanak je pomognut od strane Nacionalnog komiteta za odnose SAD i Kine. Pre posete američkih stonotenisera, jedanaest Amerikanaca je primljeno u NRK na jednu nedelju jer su se svi izjasnili kao pripadnici Partije crni panter koja je sledila maoističku političku liniju.[3] To je bilo neuobičajeno, s obzirom na to da su visokoprofilisani američki državljani, kao što je senator Judžin Makarti, izrazili interesovanje za posetu Kini nakon predsedničkih izbora 1968. godine, ali čak ni on nije mogao da organizuje put za sebe uprkos svojoj poziciji.

Prema Istoriji stonog tenisa koju je napisao američki stonoteniser Tim Bogan, koji je otišao u Kinu zajedno sa stonoteniskim timom SAD, tri incidenta su možda dovela do toga da se dobije poziv od Kine. Velšanin H. Roj Evans, tadašnji predsednik Međunarodne stonoteniske federacije, tvrdio je da je posetio Kinu pre 31. Svetskog prvenstva u stonom tenisu i predložio nekineskim sportskim vlastima i premijeru Džou Enlaju da Kina treba da preduzme korake da stupi u kontakt sa svetom kroz međunarodne sportske događaje posle Kulturne revolucije. Dalje, američka igračica Lija "Gospođica Ping" Nojberger, prvakinja u Svetskom prvenstvu u mešovitim dublovima iz 1956. godine i devetostruka prvakinja u Otvorenom prvenstvu SAD za žene u singlu, putovala je tada sa Stonoteniskim timom Kanade koji je bio pozvan od strane Kine radi posete toj državi. Kina je diplomatski proširila odobrenje aplikacije Lije Nojberger za vizu na ceo američki tim. Treći događaj, možda najverovatniji pokretač, bio je neočekivan ali dramatičan susret između kitnjastog američkog igrača Glena Kauena i kineskog igrača Džuang Cedunga, trostrukog svetskog prvaka i osvajača mnogih drugih stonoteniskih događaja. Džuang Cedung je opisao događaj 2007. godine u razgovoru na Američko-kineskom institutu.[4]

Događaji koji su doveli do susreta počeli su kada je Glen Kauen propustio autobus svog tima jednog popodneva nakon svog treninga u Nagoji tokom 31. Svetskog prvenstva u stonom tenisu. Kauen je trenirao 15 minuta sa kineskim igračem, Lijang Kolijangom, kada je japanski zvaničnik došao i tražio da se zatvori teren za trening. Kako je Kauen uzaludno gledao u autobus svog tima, kineski igrač mu je mahnuo da uđe u autobus njegovog kineskog tima. Nekoliko trenutaka nakon njegovog neformalnog razgovora preko tumača sa kineskim igračima, Džuang Cedung je došao sa svog zadnjeg sedišta kako bi ga pozdravio i poklonio mu portret Huangšan planina na svilenom platnu, poznati proizvod iz Hangdžoua. Kauen je želeo da mu da nešto zauzvrat, ali sve što je mogao da pronađe u svojoj torbi bio je češalj. Amerikanac je oklevajući odgovorio: „Ne mogu da ti dam češalj. Voleo bih da mogu da ti dam nešto, ali ne mogu“. Ovo Svetsko prvenstvo u stonom tenisu obeležio je povratak kineskog učešća nakon šest godina odsustva. Kada su kineski tim i Kauen napustili autobus, novinari koji su pratili kineski tim napravili su fotografije.[5] U političkoj klimi 1960. godina, prizor sportiste komunističke Kine sa sportistom Sjedinjenih Američkih Država svakako je privukao pažnju. Glen Kauen je kasnije kupio majicu sa crveno-belo-plavom zastavom sa amblemom mira i rečima „Pusti neka bude“, koju je poklonio Džuang Cedungu drugom prilikom na sastanku.

Kada je novinar pitao Kauena: „Gospodine Kauene, da li biste voleli da posetite Kinu?, on je odgovorio: „Pa, voleo bih da vidim svaku državu koju nisam ranije – Argentinu, Australiju, Kinu, ... Svaku državu koju nisam video ranije“. „Ali šta je sa Kinom konkretno? Da li biste voleli da odete tamo?“ „Naravno“, odgovorio je Glen Kauen.

Tokom intervjua 2002. godine sa slavnom TV ličnošću Čen Luju, Džuang Cedung je rekao više o toj priči: „Put autobusom je trajao 15 minuta, a ja sam oklevao 10 minuta. Odrastao sam sa sloganom 'Dole sa američkim imperijalizmom!'. I tokom Kulturne revolucije, struna klasne borbe je bila zategnuta bez presedana, a ja sam se pitao: 'Da li je u redu da imaš bilo šta sa tvojim neprijateljem br. 1?'“. Džuang se prisetio sećanja da je predsednik Mao Cedung sreo Edgara Snoua na govornici na Tjenanmenu na Dan državnosti 1970. godine i rekao Snouu da Kina sada treba da položi svoju nadu na američki narod. Džuang je pogledao u svoju torbu i najpre prošao kroz neke igle, bedževe sa Maoovom glavom, svilene maramice i lepeze. Ali je smatrao da to nije dovoljno pristojno da bude dobar poklon. On je napokon uzeo pomenuti svileni portret Huangšan planina. Sledećeg dana, mnoge japanske novine su sadržale fotografije Džuang Cedunga i Glena Kauena.

Kada je kineski Departman za inostrane poslove primio izveštaj da se Stonoteniski tim SAD nadao da će biti pozvan da poseti Kinu, departman je to odbio kao i obično. Džou Enlaj i Mao Cedung su se u početku složili sa odlukom, ali kada je Mao Cedung video vest u Dacankao, novinskom listu koji je dostupan jedino visokopozicioniranim vladinim zvaničnicima, on je odlučio da pozove Stonoteniski tim SAD. Bilo je izvešteno da je Mao Cedung rekao: „Ovaj Džuang Cedung ne samo da igra stoni tenis dobro, već je dobar i u spoljnim poslovima, on ima um za politiku“.[6] Dana 10. aprila 1971. godine, devet američkih igrača, četiri zvaničnika i dvoje supružnika prešli su preko mosta od Hong Konga do kineskog kopna i onda su provodili svoje vreme od 11. do 17. aprila igrajući zabavne mečeve, obilazeći Veliki zid i Letnju palatu i gledajući balet.

Nasleđe uredi

  • Tokom nedelje 9. juna 2008. godine, trodnevni događaj ping pong diplomatije je održan u Predsedničkoj biblioteci i muzeju „Ričard Nikson“ u Jorba Lindi u Kaliforniji. Prvobitni članovi i kineskog i američkog ping pong tima iz 1971. godine bili su prisutni i ponovo su se takmičili.
  • Godine 1988, stoni tenis je postao olimpijski sport.
  • Ping pong diplomatija se spominje u filmu Forest Gamp iz 1994. godine. Nakon zadobijanja povrede u bici, Forest razvija talenat za sport i pridružuje se Vojnom timu SAD – na kraju se takmičeći protiv kineskih timova na turneji dobre volje.

Reakcije uredi

Po svom povratku u Sjedinjene Američke Države, jedan od američkih igrača rekao je reporterima da su Kinezi vrlo slični narodu u SAD. On je rekao:

Ljudi su isti kao i mi. Oni su stvarni, oni su pravi, oni imaju osećanja. Stekao sam prijatelje, stekao sam prave prijatelje, vidite. Država je slična Americi, ali opet veoma različita. Ona je lepa. Oni imaju Veliki zid, oni imaju ravnice tamo. Oni imaju drevnu palatu, parkove, tamo su potoci, oni imaju duhove koji proganjaju, tamo su sve vrste, znate, životinja. Država se menja od juga prema severu. Ljudi, oni imaju jedinstvo. Oni zaista veruju u svoj maoizam.[7]

Niksonova poseta uredi

 
Nikson posećuje ping-pong izložbu u Pekingu.

Dva meseca nakon posete Ričarda Niksona, Džuang Cedung je posetio SAD kao čelnik kineske stonoteniske delegacije, u periodu od 12. do 30. aprila 1972. godine. Takođe su na turi bili Kanada, Meksiko i Peru. Međutim, pokušaji Kine da dođe do država kroz „ping-pong diplomatiju“ nisu uvek bili uspešni, kao kada je Sveindonežanska stonoteniska asocijacija (PTMSI) odbila poziv Kine oktobra 1971. godine, tvrdeći da bi prihvatanje ponude NRK poboljšalo reputaciju NRK. Pošto se ni sovjetski sportisti ni novinari nisu pojavili u Kini nakon pojavljivanja američkih igrača i novinara, jedna spekulacija je da je akt pokazao jednak prezir obe države prema SSSR.

Ishod uredi

Ping-pong diplomatija je bila uspešna i rezultirala je otvaranjem odnosa SAD-NRK, što je vodilo ukidanju embarga SAD protiv Kine 10. juna 1971. godine.

Dana 28. februara 1972. godine, tokom posete predsednika Niksona i Henrija Kisindžera Šangaju, Šangajski kominike je izdat između SAD i NRK. Kominike navodi da će obe države raditi na normalizaciji svojih odnosa. Štaviše, SAD su priznale Tajvan kao deo Kine i dogovorile su se da se neće mešati u pitanja između Kine i Tajvana.

Reference uredi

  1. ^ Jiaqi & Gao 1996, str. 433
  2. ^ MacMillan, Margaret (1985). Nixon and Mao: The Week That Changed the World. New York, NY: Random House Digital, Inc. str. 179. ISBN 978-0-8129-7057-9. 
  3. ^ Baggins, Brian (2002). „History of the Black Panther Party”. marxists.org. Pristupljeno 20. 5. 2017. 
  4. ^ Huang, Rune-Wen; Gants, Connor (7. 3. 2008). „Diplomacy in the Sports Arena”. US-China Today. USC US-China Institute. Arhivirano iz originala 28. 6. 2013. g. Pristupljeno 24. 4. 2013. 
  5. ^ „From Ping Pong Diplomacy to the Beijing Games”. Team USA. 12. 6. 2008. Pristupljeno 15. 5. 2014. 
  6. ^ „Ping-Pong Diplomacy and a Changing World [ ChinesePod Weekly ]”. The Official ChinesePod Blog. 11. 4. 2012. Arhivirano iz originala 15. 5. 2013. g. Pristupljeno 24. 4. 2013. 
  7. ^ „1971 Year in Review, Foreign Policy: Red China and Russia”. UPI Year in Review 1970-1979. United Press International. Pristupljeno 24. 4. 2013. 

Literatura uredi

Dodatna literatura uredi

  • "Talking Points" (USC US-China Newsletter), July 22, 2011, looks at the fortieth anniversary of ping-pong diplomacy, notes that the term was first used in 1901, and discusses how it was a bold bit of public diplomacy on China's part while China and the United States were engaged in back channel discussions.
  • Itoh, Mayumi (2011). The Origin of Ping-Pong Diplomacy: The Forgotten Architect of Sino-U.S. Rapprochement. Palgrave-MacMillan. ISBN 978-0-230-11813-3. 
  • Mathews, Jay. "The Strange Tale of American Attempts to Leap the Wall of China". The New York Times, 18 April 1971.
  • Schwartz, Harry. "Triangular Politics and China". The New York Times, 19 April 1971: 37.
  • Wang Guanhua, "'Friendship First': China’s Sports Diplomacy in the Cold War Era", Journal of American-East Asian Relations 12.3-4 (Fall-Winter 2003): 133-153.
  • Xu Guoqi, "The Sport of Ping-Pong Diplomacy", Ch. Five, in Olympic Dreams: China and Sports 1895-2008. Cambridge, MA. . Harvard University Press. 2008. pp. 117–163. ISBN 978-0-674-02840-1. 

Spoljašnje veze uredi