Pismo

систем визуелних симбола забележених на папиру или другом медијуму, а који се користи за представљање појмова иѕражених у језику

Pismo je način grafičkog predstavljanja odnosno zapisivanja jezika. Nauka koja se bavi izučavanjem njegovog nastanka, vrsta i razvoja naziva se gramatologija. Glagol pisati je najverovatnije nastao od staroslovenskog psati, u značenju urezivati. U starija vremena su pojmovi pismo i pismeno označavali slovo. U značajnom broju indoevropskih jezika se pojam slova i bukve izražava veoma sličnim rečima, na osnovu čega se izvlači zaključak da se u indoevropskoj zajednici prvo pisalo na bukovoj kori.

Kamen iz Rozete sa tekstom u tri različita pisma je korišten u dešifrovanju drevnog egipatskog pisma.

Sistem pisanja je bilo koji konvencionalni metod vizuelnog predstavljanja verbalne komunikacije. Dok su i pisanje i govor korisni u prenosu poruka, pisanje se razlikuje po tome što je isto tako pouzdana forma čuvanja i transfera informacija.[1] Procesi kodiranja i dekodiranja sistema pisanja obuhvataju zajedničko razumevanje između pisaca i čitalaca značenja iza setova simbola koji sačinjavaju skrptu. Pisanje se obično zabeleži na postojanom medijumu, kao što je papir ili elektronski medijum, mada se mogu koristiti i netrajni metodi, kao što je pisanje na računarskom displeju, na tabli, u pesku ili dimom po nebu.

Opšti atributi sistema pisanja mogu se mogu staviti u široke kategorije kao što su alfabeti, slogovna pisma, ili logografi. Svaki dati sistem može imati atribute više od jedne kategorije. U alfabetskoj kategoriji, postoji standardni set slova (osnovnih pisanih simbola ili grafema) za suglasnike i samoglasnike koji kodiraju po osnovi opšteg principa da slova (ili parovi/grupe slova) predstavljaju govorne zvuke. U slogovnom pismu, svaki simbol korelira sa slogom ili morom. U logografiji, svaki znak predstavlja reč, morfemu, ili druge semantičke jedinice. Druge kategorije obuhvataju abdžade, koji se razlikuju od alfabeta po tome što samoglasnici nisu označeni, i abugide ili azbučnoslogovno pismo, u kome svaki znak predstavlja suglasnik–samoglasnik par.

Većina sistema tipično ima redosled svojih simbola tako da grupe kodiraju veće klastere kao što su reči ili akronimi (generalno lekseme), što dovodi do mnogo više mogućnosti (permutacija) u značenjima nego što simboli mogu preneti sami. Sistemi isto tako omogućavaju povezivanje tih manjih grupa (ponekad se pominje generički termin 'karakterni nizovi') kako bi se omogućio potpuni izraz jezika. Čitanje se može postići čisto u umu kao interni proces, ili oralnim izražavanjem. Poseban skup simbola poznat kao interpunkcija se koristi da se pomogne u strukturi i organizaciji mnogih pisanih sistema i može se koristiti za pomoć pri izražavanju nijansi i varijacija u značenju poruke koja se verbalno komunicira pomoću indikacija u ritmu, tonu, aktencu, modulaciji ili intonaciji. Sistem pisanja takođe obično ima metod za formatiranje snimljenih poruka koje slede pravila govorne verzije poput njene gramatike i sintakse, tako da će čitalac imati značenje predviđene poruke tačno sačuvano.

Sistemima pisanja je prethodilo proto-pisanje, koje koristi piktograme, ideograme i druge mnemoničke simbole. Proto-pisanju nedostaje sposobnost za snimanje i izražavanje čitavog spektra misli i ideja. Pronalazak sistema pisanja, koji datira unazad do početka bronzanog doba u kasnoj neolitskoj eri pri kraju 4. milenijuma p. n. e., omogućio je precizno trajno zapisivanje ljudske istorije u maniru koji nije bio podložan istim tipovima grešaka kojima je oralna istorija podložna. Ubrzo nakon toga, pisanje je pružalo pouzdanu formu komunikacije na daljinu. Sa razvojem izdavaštva, ono je pružilo medijum za rane forme masovnih komunikacija.

Kreiranje novog alfabetskog pisma za jezik sa postojećim logografskim sistemom pisanja naziva se alfabetizacija, kao kad je Narodna Republika Kina proučavala mogućnost alfabetizacije kineskog jezika sa latinicom, ćirilicom, arapskim pismom, i čak brojevima,[2] iako se najčešća praksa, pretvaranja u latinicu, obično naziva pravopisnom latinizacijom, odnosno pravopisnom romanizacijom.

Osnovne odlike uredi

 
Kineska slova (漢字) su morfo-slogovna. Svaki od njih predstavlja slog sa posebnim značenjem, ali neka slova mogu imati višestruka značenja ili izgovoru

Sistemi pisanja se razlikuju od drugih mogućih sistema simboličke komunikacije po tome da se sistem pisanja uvek asocira sa bar jednim govornim jezikom. U kontrastu s tim, vizuelne reprezentacije kao što je crtanje, slikanje i neverbalni oznake na mapama, poput konturnih linija, nisu direktno vezane za jezik. Neki simboli na informacijskim znacima, kao što su simboli za muško i žensko, takođe nisu vezani za jezik, ali mogu postati deo jezika ako se često koriste zajedno sa drugim jezičkim elementima. Neki drugi simboli, kao što su brojevi i ampersand, nisu direktno povezani sa bilo kojim specifičnim jezikom, ali se često koriste u pisanju i stoga se moraju smatrati delom sistema pisanja.

Svaka ljudska zajednica poseduje jezik, koji mnogi smatraju urođenom i definišućim uslovom čovečanstva. Međutim, razvoj sistema pisanja, i proces kojim su zamenili tradicionalne oralne komunikacione sisteme, bili su sporadični, nejednaki i spori. Kada su jednom uspostavljeni, sistemi pisanja se generalno menjaju sporije od svojih govornih pandana. Tako oni često očuvaju funkcije i izraze koji više nisu aktuelni u govornom jeziku. Jedna od sjajnih prednosti sistema pisanja je ta da mogu očuvati trajni zapis informacija izraženih na datom jeziku.

Pismo je sredstvo prostorne i vremenske komunikacije. U širem smislu to je svaki sistem vidljivih oblika (slika, simbola, znakova i njihovih kombinacija) namerno proizvedenih u svrhu memorisanja i obaveštavanja; u užem smislu, sistem znakova koji predstavljaju određene elemente govornog jezika: pojedine reči, slogove ili glasove. Razlikujemo nekoliko vrsta pisama:

  • Pojmovno (logografsko)
  • Slogovno (pojmovno - silabičko)
  • Slovno (alfabet)

Ovo su tri razvojne faze pisma, Danas se i dalje koriste sve te vrste, mada je najčešće u upotrebi alfabet, a primitivnije razvojne faze, koristimo kao pomoćna sredstva u komunikaciji.

Svako pismo ima sledeće odlike:

  • tačno definisan konačan skup simbola (slova)
  • vezano je za određeni jezik koji predstavlja u grafičkom obliku
  • kombinacijom simbola koji čine pismo i pravopisnih pravila mogu se izraziti sve reči jednog jezika
  • koristi se za indirektnu komunikaciju između osobe koja piše i osobe koja čita

Istorija uredi

Slikovno pismo uredi

Preteča pisma je komunikacija pomoću raznoraznih predmeta - složeno kamenje, školjke, prelomljene grančice, strelice, vatra, dim i sl. Poznato je i kipui quipu – konopac pismo, južnoameričkih Indijanaca Inka: na glavni konopac obešeni su manji konopci sa raznobojnim čvorovima, a raspored čvorova i boje su ukazivale na određenu poruku. Slikovno pismo nastaje kada sličice, iz faze u fazu, dođu na određeni stepen stilizacije, i kada se takav, određeni slikovni pojam, dogovorno počinje upotrebljavati i to uvek za isti pojam. Već se pećinski čovek u praistoriji koristio takvim načinom sporazumevanja. Zatim se različite sličice dovode u uzajamni odnos i stvaraju asocijaciju. Takav početak slikovnog pisma se zove - Piktografija.

Piktogrami su zapisi, ili saopštenja načinjeni nizanjem šematskih sličica ljudi, životinja, predmeta i sl. I danas je koriste neki Indijanci i Eskimi. Piktograme čitamo kao simbole, a danas ih koristimo u saobraćaju (saobraćajni znaci), na aerodromima, sportskim objektima, hotelima (razna obaveštenja i oznake) i slično.

Pojmovno pismo uredi

Ideogrami su šematizovani oblici pojedinih slika koji postaju nositelji pojedinih reči i pojmova, a koji se mogu dovoditi u odnose i stvarati asocijacije na apstraktne, afektivne i relacione pojmove. Tako se npr. kod kineskog pisma ideogram „hao“ koji označava „dobro“ i „ljubav“ gradi spajanjem slike majke i slike deteta. Ideogram „pevati“ je složen od ideograma - slike ptice i slike usta. Ideogram „svađa“ od spajanja dve slike žene.

Pećinski
crteži
Savremeni
piktogrami
Savremeni
ideogrami
Sumerski
ideogrami
Disk sa Krita
1700. god. pr. n. e.
         

Klinasto pismo uredi

U Mesopotamiji, Sumeri su oko 3400. p. n. e. verovatno stvorili najstarije pismo. U početku su to logogrami, znakovi koji predstavljaju pojedinu reč. Uskoro dolazi do fonetizacije klinastog pisma, pa znakovi prikazuju glasove ili glasovne grupe. Tako je oko 2500. p. n. e. klinasto pismo postalo mešavina pojmovnog i slogovnog pisma. Klinovi su nastali utiskivanjem štapića u svežu glinu. Vremenom znakovi su polako izgubili svoju početnu figurativnost.

Egipatski hijeroglifi uredi

I egipatsko pismo je ubrzo izgubilo svoj ideografski karakter i postalo pojmovno i slogovno. Na kraju su Egipćani slikovnim znacima označavali i pojedina slova, tj. glasove. Kako se povećavao državni aparat, tako su Egipćani imali potrebu za jednostavnijim pismom, pa je u 3000. p. n. e. nastalo hijeratsko (svešteničko) pismo, a od 800. god. do 500. p. n. e. koristi se demotsko (narodno) pismo.

Kinesko pismo uredi

Ovo se pismo upotrebljava bez nekih većih i značajnijih promena već oko 4000 godina. Po svojoj formi kinesko pismo je slikovno pismo – jer se svaki pojam obeležava svojom sličicom, ali je po značenju to pojmovno pismo. U prvo vreme se pisalo vertikalno, a danas se piše horizontalno i to sleva nadesno. Kinesko pismo ima oko 50.000 znakova.

Slogovno ili silabičko pismo uredi

Ovde se svaki znak odnosi na jedan gramatički slog. Slogovno pismo se razvilo tako što se znak za pojam (ideogram) ili reč (logogram) počeo odnositi samo na prvi slog te reči, ili se više ideograma kratkih reči slagalo zajedno da bi se dobilo približni fonetski sastav neke duže reči.

Hebrejsko
pismo
Pismo
devangari
Arapsko
pismo
Rimska
kapitala
Rimska
unicijala
         

Kritsko linearno pismo uredi

Nastalo je početkom 2000. godine p. n. e. (prvo pismo u Evropi) pod uticajem egipatske hijeroglifike.

Hebrejsko kvadratično pismo uredi

Kvadratično pismo Kethabh merruba zove se još i asirsko pismo. Sastoji se od 22 znaka za konsonante, piše se zdesna nalevo, a odsutnost vokala nadoknađuje se dodatnim znakovima, tačkicama ili crticama ispod slova. Ovakvo pisanje se naziva i masoretskim znakovima ili punktacijom.

Devangari uredi

Razvilo se u severnoj Indiji iz pisma brahmi u pismo devanagari ("pismo božanskog grada"). Čita se i piše sleva nadesno. Deljenja reči nema.

Arapsko pismo uredi

Razvilo se u VII veku. Najstariji rukopisi kurana napisani su kufskim pismom, monumentalnim i uglatim, veoma pogodnim za urezivanje. Vremenom, pisanjem na koži i papirusu izgubilo je svoju ukočenost i pretvorilo se u nashi, preteču današnjeg arapskog pisma. Arapsko se pismo se čita zdesna nalevo, a slova su unutar reči povezana.

Alfabet uredi

U razvojnom lancu pisma alfabet se nalazi na kraju. Od 26 do 36 znakova su grafemi, a oni predstavljaju znakove za pojedine glasove foneme. Smatra se da su prvi tvorci alfabeta Feničani, mada ima i drugih teorija.

Karolinška
miniskula
Gotička
miniskula
Ćirilički
natpis
Baščanska
ploča
Razvoj slova
A
         

Fenički alfabet uredi

Feničani su trgovali sa svojim susedima, Egipćanima i Vaviloncima. Poznavali su njihovo pismo, a za potrebe zapisivanja trgovačkih podataka razvili su sasvim jednostavne crtovne znakove - 22 slova.[3][4]

Grčki alfabet uredi

Trgovačkim vezama feničko je pismo stiglo u Kartagu, Španiju i Grčku. Oko X veka p. n. e. nastao je grčki alfabet.[5][6] Reč alfabet dolazi od prvih slova grčkog pisma - alfe i bete.

Latinica uredi

Istorija latinice počinje osnivanjem Rimske države, VII - VI veka p. n. e. Od II veka p. n. e. Rim vlada celim Sredozemljem gde se proširilo i latiničko pismo.[7][8] Poznato je pismo Rimska kapitala, osnova našeg današnjeg pisma, a razlikujemo monumentalnu kapitalu, kvadratičnu kapitalu, rustičnu kapitalu; zatim rimski kurziv. Od III veka javlja se uncijala, a od VI do VIII veka poluuncijala. Rimska kapitala uvodi i nove načine ukrašavanja slova: serifima (stopicama, posebnim završecima linija slova) i odnosom debljih i tanjih „prečki“, linija slova.

Karolinška miniskula uredi

Posle propasti Rimskog carstva od poluuncijale nastaju brojna pisma.

  • insularna miniskula - Irska
  • merovinška miniskula - Francuska
  • langobardska miniskula - severna Italija
  • beneventanska miniskula - srednja i južna Italija
  • zapadnogotska (vizigotska) miniskula - Španija
  • karolinška miniskula - karolina - nastala je u vreme vladavine franačkog kralja Karla velikog u VIII veku koji je želeo da obnovi sjaj Rimskog carstva. U Aahenu je osnovana čuvena Akademija s najuglednijim naučnicima tog doba. Pristupilo se reformi pisma. Miniskula znači da u pismu nema velikih slova. Velika slova pisala su se kapitalom koja ne poznaje mala slova.

Gotička miniskula uredi

U razdoblju gotike, oko 1150. godine karolinška miniskula se prilagođavala novom stilu: šiljastim tornjevima, prelomljenim lukovima. Oblici slova postaju sve uži i vitkiji, a obline sve šiljastije. Iz gotičke miniskule razvijaju se tekstura, rotunda, švabačep i fraktura.

Humanistička miniskula uredi

U XIV veku humanizam se suprotstavlja feudalno - crkvenoj ideologiji. Okreću se antici i, smatrajući da je karolina antičkog porekla, prihvataju je i zovu „antičko pismo“, littera antiqua, što je dovelo do naziva antikva (što je bilo pogrešno).

Glagoljica uredi

Glagoljica je slovensko pismo, nastalo u IX veku na balkanskom poluostrvu. Koristi karakteristične kružiće, a kao autor glagoljice često se uzima Konstantin -Ćiril.[9] Od XI veka glagoljicu istiskuje ćirilica, pa se glagoljica zadržava jedino u Hrvatskoj. Oko 1100. godine na Krku, pored Baške, isklesana je Bašćanska ploča koja se smatra jednim od najznačajnijih glagoljskih natpisa.

Ćirilica uredi

Od 30 slova koliko ih ima ćirilička azbuka, 26 je preuzeto iz grčkog alfabeta, a ostala su slova stilizovana ili preuzeta iz glagoljice. Kao autori ćirilice navode se Konstantin, Ćirilo i Metodije,[10][11][12] episkop Kliment, car Simeon Veliki i dr.[13][14][15] Najstarijim ćiriličkim spomenikom smatra se Samuilov natpis iz 993. godine. U XII veku nastala je bosančica ili bosanska ćirilica, sa primesama glagoljice i latinice. Najstariji spomenik na bosančici je Povelja Kulina Bana iz 1189. godine.

Tipografsko pismo uredi

U XV veku (1450. godina) Johan Gutenberg pronalazi pomična - odvojena slova i štamparsku mašinu, što stvara potrebu za jasno odvojenim svakim znakom, tačnim definisanjem njegovog oblika i smeštajem unutar raspoloživog pravougaonika.

Renesansna antikva uredi

Razvila se iz humanističke miniskule (a ova iz karoline). Pojavljuje se 1465. godine na otiscima štampara Evajnhajma i Panarca iz svešteničkog kompleksa Subijako nadomak Rima.

Prelazna antikva uredi

Prema zamisli kralja Luja XIV bila je osnovana 1692. godine komisija francuske akademije koja je za kraljevsku štampariju trebalo da izradi savršenu antikvu.

Klasicistička antikva uredi

  • Didoova antikva - 1775.
  • Bodonijeva antikva

Posle 1800. godine na razvoj pisma ima veliki uticaj industrijalizacija. Nastaju brojna pisma, npr. grotesk (ispuštaju se serifi).

Oko 1900, u razdoblju secesije, Oto Ekman razvija dekorativno pismo. Secesijska pisma su karakteristična po svojim biljnim i geometriziranim komponentama izrazitog dekora.

Sve donedavno (oko polovine 20. veka) negovala se kaligrafija ili krasnopis, koji se bazirao na mogućnostima pera da se izvlače debele i tanke linije.

Pojavom računara pisma se crtački oblikuju na ekranu, što značajno povećava količinu različitih tipova slova, ili računarskim jezikom - fontova.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „Definitions of writing systems”. Omniglot: The Online Encyclopedia of Writing Systems and Languages. www.omniglot.com. Pristupljeno 29. 6. 2013. 
  2. ^ Hessler, Peter (2006), „Artifact K: The Lost Alphabets”, Oracle Bones: A Journey Between China's Past and Present, Harper Collins, str. 401—417, ISBN 9780060826581. 
  3. ^ Jean-Pierre Thiollet, Je m'appelle Byblos, H & D, Paris. 2005. ISBN 978-2-914266-04-8.
  4. ^ Maria Eugenia Aubet, The Phoenicians and the West Second Edition, Cambridge University Press, London, 2001.
  5. ^ Coulmas, Florian (1996). The Blackwell Encyclopedia of Writing Systems. Oxford: Blackwell Publishers Ltd. ISBN 978-0-631-21481-6. 
  6. ^ Millard 1986, str. 396
  7. ^ Baldi, Philip (2002). The foundations of Latin. Berlin: Mouton de Gruyter. 
  8. ^ Wheelock, Frederic (2005). Latin: An Introduction (6. izd.). Collins. ISBN 978-0-06-078423-2. 
  9. ^ Schenker 1995, str. 168–172
  10. ^ The Columbia Encyclopaedia, Sixth Edition. 2001–05, O.Ed. Saints Cyril and Methodius "Cyril and Methodius, Saints) 869 and 884, respectively, “Greek missionaries, brothers, called Apostles to the Slavs and fathers of Slavonic literature."
  11. ^ Encyclopædia Britannica, Major alphabets of the world, Cyrillic and Glagolitic alphabets, 2008, O.Ed. "The two early Slavic alphabets, the Cyrillic and the Glagolitic, were invented by St. Cyril, or Constantine (c. 827–869), and St. Methodii (c. 825–884). These men from Thessaloniki who became apostles to the southern Slavs, whom they converted to Christianity."
  12. ^ Kazhdan, Alexander P. (1991). The Oxford dictionary of Byzantium. New York: Oxford University Press. str. 507. ISBN 978-0-19-504652-6. „Constantine (Cyril) and his brother Methodius were the sons of the droungarios Leo and Maria, who may have been a Slav. 
  13. ^ Dvornik 1956, str. 179.
  14. ^ Curta 2006, str. 221–222.
  15. ^ J. M. Hussey, Andrew Louth (2010). „The Orthodox Church in the Byzantine Empire”. Oxford History of the Christian Church. Oxford University Press. str. 100. ISBN 978-0-19-161488-0. 

Literatura uredi

Спољашње везе uredi