Pravo na pobačaj u medicinskim ustanovama Srbije imaju samo trudnice, u skladu sa Zakonom o postupku prekida trudnoće u zdravstvenoj ustanovi R. Srbije.[1] Ovo pravo mogu ostvariti samostalno na osnovu pismena izjave trudnice starije od 16 godina, i lica mlađa od 16 godina i lica potpuno lišenog poslovne sposobnosti, tek po pribavljanju pismene saglasnosti roditelja, odnosno staraoca (ili u slučaju njihove sprečenosti od nadležnog organa starateljstva). Bez obzira na zakonsko pravo prekid trudnoće ne mogu izvršiti trudnice kada se utvrdi da bi se njime teže narušilo zdravlje ili ugrozio njen život.[2]

Pravo na pobačaj u Srbiji imaju samo trudnice, u skladu sa Zakonom o postupku prekida trudnoće u zdravstvenoj ustanovi R. Srbije

Pravo na pobačaj ili na abortus danas spada u reproduktivna prava i sloboda...a ona spadaju u drugu generaciju ljudskih prava (onih za čiju realizaciju i ostvarivanje je dužna država da obezbedi odgovarajuće uslove, u ovom slučaju kroz mere i aktivnosti populacione politike), i obuhvataju prava i slobode pojedinaca u sferi ljudske reprodukcije koje pružaju mogućnost ljudskog bića da shvati svoje želje i namere u vezi sa potomstvom. [3]

Istorija uredi

 
Cicuta virosa, koja u sebi sadrži citutoksin

Istorija pobačaja u Srbiji ima dugu tradiciji i zasniala se na lečenju raznim biljem, pa su se žene često uzdale u čišćenje biljem“, npr. biljkom trudbenik (citutoksin, jednom od najopasnijih domaćih otrovnih biljaka, koja i u malim količinama unesenog biljnog materijala dovode do fatalnih intoksikacija. Prvi simptomi trovanja javljaju se vrlo brzo, samo 15-30 minuta nakon uzimanja. Stopa mortaliteta je shodno tome visoka (oko 30%)), za koju u narodu postoji verovanje da ima „abortivni efekat“ kod trudnica. Osim što su pili čaj od trudbenika, koji je na putu do želuca delovao štetno na pojedine organe, pre nego što bi preko krvi uspeo da ubijei plod, naše bake su ubacivale i suvu granu ove biljke, koja je imale ulogu neke vrste kirete kojom se plod mehanički uklanjao struganjem.[4]

Kao preteča instrumentalnog abortusa, kakav danas postoji, žene na prostoru današnje Srbije su stavljale u vaginu pijavice, ljute papričice ili se lečile komadom kosti, vretenom za pređu vune, ćurećimn perom ili iglom za pletenje. Sve ove metode koje su koristile vekovima žene Srbiji bile su veoma slično metodama koje su primenjivane širom sveta.

Prema sačuvanim podacimna iz sredinom devetnaestog veka, 1851. godine, postoji sudski zapisnik o abortusu izvesne udovice Kate iz grada Beograda u kome se navodi da je to „zločinački abortus” i da su učestvovale u tome njena majka, sestre i tetka.[4]

Počev od sredine 19. veka, da su pobačaji u Srbiji vršeni i u zdravstvenim ustanovama govore sledeći sačuvani zapisi:[4]

  • pismo lekaru da oslobodi ploda Jovanu Davidović, ljubavnu usvojenicu Đorđa Novakovića, i da joj prepiše neke „otrovne trave“ koje bi izazvale abortus.
  • bolničke računii iz bolnica u Beogradu na ime pobačaja iz 1858. godine.

Počev od 1929. godine u Srbiji je počela primena zakona koji se na neki način bavio pobačajem – i koji je dozvoljavao da se on vrši isključivo „iz medicinskih razloga”.[4]

Nakon Drugog svetskog rata legalizacija pobačaja 1952. godine uvedana je iz dva razloga:

  • Prvog, koji je bio pokušaj komunističkog rukovodstva da suzbije njihovu nelegalnu upotrebu i na taj način smanji stopu obolevanja i mortaliteta usled neprofesionalno izvedenih ilegalnih abortusa u neadekvatnim higijenskim uslovima.
  • Drugog, motivisan ideologijom vezanom za program emancipacije žene, u okviru koga su reproduktivna prava žena bila sastavni deo tog programa. Iako je komunistički režim insistirao na emancipaciji i ravnopravnosti žena, kada je pobačaj zvanično legalizovan 1952. godine, ravnopravnost nije ispoštovana, jer je pobačaj bila jedina medicinska procedura u SFRJ koja je naplaćivana.[4]

U skladu sa ovim, ali i principom slobodnog roditeljstva,[5] Zakon o abortusu je postepeno liberalizovan između 1950-ih i 1970-ih godina, da bi na kraju tog perioda bio potpuno liberalizovan i postao dostupan kod zahtev žena formalno tokom prvih deset, a u praksi tokom prvih dvanaest nedelja trudnoće.[6]

U tom razdoblju Jugoslavija je bila jedna od samo tri zemlje u svetu koje su 1974. godine saveznim ustavom unele reproduktivna prava, a potom je ovo pravo uvedeno u ustave svih republika.[7] Krajem 1970-ih, sa usponom feminističkog pokreta u Jugoslaviji, ideja o abortusu kao suštinskom reproduktivnom pravu žene dodatno je ojačana.[8]

U Srbiji je i danas je dominira model u kojem se bračni parovi najčešće oslanjaju na bihejvioralne metode kontrole rađanja koje relativno često dovode do neplaniranih i/ili neželjenih trudnoća koje završavaju pobačajem, pa je broj pobačaja u Srbiji je i dalje visok, ali pouzdan i tačan. podaci o njihovom broju i stopama ni danas nema.[9]

Epidemiologija pobačaja u Srbiji uredi

U istraživanju sprovedenom 1993. godine na uzorku od 400 zdravstvenih radnika (lekara i medicinskih sestara) u Beogradu, 41% ispitanika je imalo iskustvo sa abortusom (bilo lično ili indirektno). Zanimljivo je da je ovaj procenat još veći među ginekolozima, 63,5%. Prosečan broj abortusa po ginekologu u ovoj studiji bilo je 1,30, u rasponu od 1,00 do 1,81 abortusa.[10]

Da je pobačaj u Srbiji s početka 21. veka ne samo zahtevao veliku pažnju stručne javnosti Srbije, i donošenje određenih normativa u ovoj oblasti, uticala je sledeća neprihvatljiva statistika.[9]

  • da jedna od 20 devojaka u Srbiji obavi pobačaj pre navršene 18. godine života
  • da oko 6.000 abortusa godišnje u Srbiji izvrše devojke između 16 i 18 godina života
  • da više od 500 žena dnevno u Srbiji prekine neželjenu trudnoću
  • da se svake godine za namerni prekid trudnoće odluči između 150.000 i 200.000 žena
  • da je Srbija po broju abortusa na prvom mestu u Evropi.

Preduslovi za donošenje zakona o pobačaju uredi

Imajući u vidu da se svake godine izvrši 42 miliona prekida trudnoće ili pobačaja, a da se skoro polovina ili 20 miliona smatra nebezbednim jer su izvršeni od strane nestručnih lica i/ili u neadekvatnim uslovima, Svetska zdravstvena organizacija i evropska praksa ukazuju na činjenicu da je pobačaj pre svega, hirurška operacija o kojoj odlučujuću reč ima žena budući da se radi o njenom telu i zdravlju, i koja, ukoliko nije na adekvatan način regulisana i primenjiva u praksi, ima diskriminatoran efekat, što je danas nedopustivo.[11]

Imajući u vidu da je pobačaj veliki problem javnog zdravlja i veliko pitanje ljudskih prava, i da ima potpuno neprihvatljivu statistiku težinu, nadležna ministarstva Republike Srbije donela su zakonske propise po kojima je pobačaj u medicinskim ustanovama dozvoljen, bezbedan i dostupan kao poslednja opcija kada do neželjene trudnoće već dođe, kako bi za ženu pobačaj bio u najmanjoj mogućoj meri traumatičan u smislu bezbednosti procedura i medicinskih uslova.

Donošenjem Zakon o postupku prekida trudnoće u zdravstvenoj ustanovi,[1] zakonodavstvo Republike Srbije po pitanju prekida trudnoće svrstano je u red zemalja koje ne odstupaju značajno od propisa članica Evropske unije, i donekle je u skladu sa evropskim standardima. Svakako da je reforma ovog dela zakonodavstva, i prakse, još jedan korak ka prihvatanju i ostvarenju evropskih vrednosti kojima Srbija sve više teži.[11]

Vremenski rokovi za izvršenje uredi

Prekid trudnoće može se izvršiti:

Do navršene desete nedelje trudnoće — na osnovu saglasnosti lekara specijaliste akušerstva i ginekologije zdravstvene ustanove;

Od navršene desete nedelje trudnoće do navršene dvadesete nedelje trudnoće – na osnovu mišljenja konzilijuma lekara odgovarajuće zdravstvene ustanove;

Posle navršene dvadesete nedelje trudnoće – izuzetno, na osnovu mišljenja etičkog odbora zdravstvene ustanove.[12][13] Posle navršene 10 nedelje trudnoće pobačaj se može izvršti u sledećim slučajevima:[14]

  • kada se na osnovu naučno-medicinskih saznanja može očekivati da će se dete roditi sa teškim telesnim ili duševnim nedostacima;
  • kada se na osnovu medicinskih indikacija utvrdi da se na drugi način ne može spasiti život ili otkloniti teško narušavanje zdravlja žene;
  • kada je do začeća došlo izvršenjem krivičnog dela (obljuba nad nemoćnim licem, obljuba nad maloletnim licem, obljuba zloupotrebom položaja, silovanje, zavođenje i rodoskrnavljenje).

Mesto izvršenja uredi

  • Do navršene dvadesete nedelje trudnoće — prekid trudnoće obavlja se u zdravstvenoj ustanovi koja ima bolničku službu iz ginekologije i akušerstva, operacionu salu i službu transfuzije krvi.
  • Posle navršene dvadesete nedelje trudnoće — prekid trudnoće obavlja se u: klinici, institutu, kliničko-bolničkom centru ili kliničkom centru.
  • Do navršene desete nedelje trudnoće — prekid trudnoće može se obaviti i u domu zdravlja, lekarskoj ordinaciji specijaliste iz ginekologije i akušerstva, koji imaju obezbeđenu zdravstvenu zaštitu žena i hitnu medicinsku pomoć.

Uslovi izvršenja uredi

Prekid trudnoće pod anestezijom obavlja se u zdravstvenoj ustanovi, odnosno lekarskoj ordinaciji specijaliste iz ginekologije i akušerstva koja u svom sastavu ima i specijalistu anesteziologije sa reanimatologijom, nakon ispunjenosti uslova za obavljanje prekida trudnoće utvrđenog od ministarstva nadležnog za poslove zdravlja u vladi Srbije.

Troškovi uredi

Pobačaj u medicinskim ustanovama Srbije, osim ako se obavlja iz medicinski razlog, se plaća. U državnim institucijama troškovi pobačaja iznose oko 150 eura, a u privatnim ordinacijama i klinikama cena je i do 300 eura.

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. ^ a b Zakon o postupku prekida trudnoće u zdravstvenoj ustanovi „Službeni glasnik RS”, br. 16 od 12. maja 1995, 101 od 21. novembra 2005
  2. ^ Jelena Stojšić, Pravna regulativa abortusa u Republici Srbiji (Usklađenost sa evropskim standardima i praksom) Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu, 1/20 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (26. јануар 2020) 618.39: 342.7(497.11) str. 243-266, Pristupljeno: 26. 1. 2020
  3. ^ Jelena Stojšić, Pravna regulativa abortusa u Republici Srbiji (Usklađenost sa evropskim standardima i praksom) Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu, 1/20 Архивирано на сајту Wayback Machine (26. јануар 2020) 618.39: 342.7(497.11) p.244 Pristupljeno: 26. 1. 2020
  4. ^ а б в г д „Istorija abortusa u Srbiji: od travki do igala za pletenje”. www.vice.com (на језику: српски). Приступљено 2022-05-18. 
  5. ^ Pavicevic, Aleksandra. 2007. Bracni i porodicni zivot - drustvena politika i procesi transformacije, u: Ristovic, Milan (ur.) Privatni zivot u Srba u dvadesetom veku. Beograd: Clio, str. 59-74.
  6. ^ Lalovic, M. 1980. "Birth Control by Means of Abortion", u: D. Breznik (ur.) Fertility and Family Planning in Yugoslavia. Beograd: Institute of Social Sciences, Demographic Research Center, pp. 209-223.
  7. ^ Besemeres, John F. 1980. Socialist Population Politics: The Political Implications of Demographic Trends in the USSR and Eastern Europe. New York: Armonk,
  8. ^ Stevanovic Jasmina. 2012. Reproduktivna prava u Srbiji, u: Adrijana Zaharijevic (ur.) Neko je rekao Feminizam, Beograd: Heinrich Böll Stiftung, Regionalna kancelarija za Jugoistocnu Evropu.
  9. ^ а б Поповић, Оливера. „Петсто абортуса дневно”. Политика онлајн, од 17. 4.2008. Приступљено 27. 1. 2020. 
  10. ^ Јасне Ристић (1994). Здравствени радници и планирање породице, студија
  11. ^ а б Jelena Stojšić, Pravna regulativa abortusa u Republici Srbiji (Usklađenost sa evropskim standardima i praksom) Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu, 1/20 Архивирано на сајту Wayback Machine (26. јануар 2020) 618.39: 342.7(497.11) str. 265, Pristupljeno: 26. 1. 2020
  12. ^ Pravilnik o broju, sastavu i načinu rada Etičkog odbora u zdravstvenoj ustanovi (SG RS 30/95)
  13. ^ Zakon o zdravstvenoj zaštiti (SG RS 107/2005 ž
  14. ^ Butković, Kristina. „Pravo na abortus – zakonske regulative u Srbiji i svetu | Centar za marginu” (на језику: енглески). Архивирано из оригинала 29. 10. 2020. г. Приступљено 14. 1. 2021. 

Спољашње везе uredi

 Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).