Prvi nikejski sabor
Prvi nikejski sabor, ili Prvi vaseljenski sabor (stgrč. Σύνοδος τῆς Νῑκαίᾱς; lat. Concilium Nicaenum), je svecrkveni sabor održan 325. godine u antičkom gradu Nikeji, Bitinija, Rimsko carstvo (današnjem Izniku, Turska) po nalogu rimskog cara Konstantina Velikog.
Sabor je sazvan da otkloni zabunu koju je svojim učenjem stvorio Arije, sveštenik iz Aleksandrije. On je, naime, rasprostirao učenje da je Hristos u vremenu stvoren od Boga, i da nije prevečni Sin Božji, ravan po bitnosti Bogu Ocu.
Na ovom Saboru učestvovalo je 318 svetih otaca. Sabor je osudio učenje Arijevo i Arija predao anatemi, pošto nije hteo da se pokaje. Još je Sabor konačno utvrdio Nikejski simbol vere, koji je docnije dopunjen na Drugom vaseljenskom saboru kao Nikejsko-carigradski simbol vere.[1]
Glavni posao ovog Sabora, dakle, bio je utvrđenje Simbola vere. Osim toga, Sabor je utvrdio i vreme praznovanja Vaskrsa i propisao je 20 raznih kanona.
Spomen i pohvala svetim ocima Prvog vaseljenskog sabora vrši se u nedelju pred Duhove, ili u VII nedelju po Vaskrsu.
Odluke sabora uredi
Tokom sabora doneto je više temeljnih odluka od kojih je najznačajnije ustanovljenje Simvola vere. Velikom većinom glasova prisutnih data je izjava o veri,[2][3] koji je dobio naziv Nikejski simbol vere. Protiv ustanovljenja Simbola glasao je samo Teon Marmarik i Sekund Ptolemejski. Simbol predstavlja osnovnu tačku hrišćanskih , direktno je izložio doktrinu ὁμοούσιον, to jest „jednosuštvenosti” Oca i Sina: on poriče da je Sin stvoren (tj. genitum, non factum), i da je njegovo postojanje iza oca (tj. ante omnia saecula). Time je arijanstvo odbačeno u svim njegovim aspektima. Pored toga, potvrđeno je oličenje, smrt i vaskrsenje Hrista, za razliku od doktrina gnosticizma, koje su negirale raspeće.
Sabor je kanonizovao i bezgrešno začeće Isusa Hrista (prema Evanđelje po Mateju 1,18 i 25, i Evanđelje po Luki 1,34-35) i anatemizovane su pristalice arijevskih tvrdnji, to jest: „bilo je (vreme) kada (Isus) nije postojao”, i: „pre nego što je rođen, nije postojao”, i da je od nepostojećeg rođen ili od druge ličnosti ili suštine da je ili stvoren, ili preobražen u Sina Božijeg.
Kanoni uredi
Sabor je usvojio dvadeset novih crkvenih zakona, nazvanih kanoni (iako je tačan broj sporan), to jest nepromenljivih učenja:[1]
- Kanon 1: O prihvatanju, podršci ili proterivanju sveštenika kastriranih po sopstvenom izboru ili nasilnim putem (zabrana samokastracije).
- Kanon 2: Pravila koja se moraju poštovati za rukopoloženje preobraćenih katihumena, izbegavanje preterane žurbe i odlaganja onih koji su krivi za ozbiljan prestup.
- Kanon 3: Zabrana svim pripadnicima sveštenstva da borave sa bilo kojom ženom, osim majke, sestre ili tetke.
- Kanon 4: U pogledu episkopskih izbora, hirotoniju episkopa moraju izvršiti svi episkopi pokrajine, a u hitnim slučajevima najmanje tri episkopa. Potvrda mora biti od mitropolitskog episkopa.
- Kanon 5: U vezi sa izopštenjem iz crkvene zajednice.
- Kanon 6: Utvrđenje drevnih običaja pod nadleštvom episkopa Aleksandrije u Egiptu, Libiji i Pentapolju, kao i običaji episkopa Rima, Antiohije i drugih provincija. Episkope ne treba postavljati bez saglasnosti mitropolita.
- Kanon 7: Potvrda prava jerusalimskih episkopa da uživaju određene počasti, priznajući im drugo mesto u provinciji posle Cezarejske.
- Kanon 8: U vezi sa ponovnim prihvatanjem Novatijanaca.
- Kanon 9: Ko bude rukopoložen bez ispita biće svrgnut ako se kasnije otkrije da je kriv.
- Kanon 10: Pali od vere koje su namerno ili tajno postavljeni moraju biti isključeni čim se sazna njihova nedoslednost.
- Kanon 11: Pokajanje nametnuto otpadnicima Licinijevog progona.
- Kanon 12: Pokajanje koje se mora nametnuti onima koji su podržavali Licinija u njegovom ratu protiv hrišćana.
- Kanon 13: Oprost koji se daje ekskomuniciranima u životnoj opasnosti.
- Kanon 14: Pokajanje katihumenima koji su odstupili od gonjenja.
- Kanon 15: Episkopi, sveštenici i đakoni ne smeju prelaziti iz jedne crkve u drugu i moraju biti vraćeni ako slično pokušaju.
- Kanon 16: Svom sveštenstvu je zabranjeno da napušta svoju crkvu. Formalna zabrana episkopima da za svoju eparhiju rukopolože sveštenika druge eparhije.
- Kanon 17: Sveštenicima je zabranjeno pozajmljivanje uz kamatu.
- Kanon 18: Podsećanje đakona na njihov podređeni položaj u odnosu na sveštenike. Đakoni ne bi trebalo da vrše evharistiju starešinama, niti je dirati pred njima, niti će sedeti među starešinama, niti će je dirati pred njima, niti će sedeti među sveštenicima.
- Kanon 19: Pavlićani (pristalice Pavla Samosatskog) moraju biti ponovo kršteni, a đakoni smatrani za laike.
- Kanon 20: Nedeljom i na Pedesetnicu svi treba da se mole stojeći, a ne klečeći.
Simbol vere uredi
Ispovedanje vere usvojeno na Saboru u Nikeji je sledeće:
| Izvor na starogrčkom[3] | Prevod na srpski |
|---|---|
Πιστεύομεν εἰς ἕνα Θεὸν Πατέρα παντοκράτορα πάντων ὁρατῶν τε καὶ ἀοράτων ποιητήν· καὶ εἰς ἕνα Κύριον Ἰησοῦν Χριστὸν τὸν Υἱὸν τοῦ Θεοῦ, γεννηθέντα ἐκ τοῦ Πατρὸς μονογενῆ τουτέστιν ἐκ τῆς οὐσίας τοῦ Πατρος Θεὸν ἐκ Θεοῦ, Φῶς ἐκ Φωτός, Θεὸν ἀληθινὸν ἐκ Θεοῦ ἀληθινοῦ, γεννηθέντα, οὐ ποιηθέντα, ὁμοούσιον τῷ Πατρί, δι’ οὗ τὰ πάντα ἐγένετο τά τε ἐν τῷ οὐρανῷ καὶ τὰ ἐν τῇ γῇ, τὸν δι’ ἡμᾶς τοὺς ἀνθρώπους, καὶ διὰ τὴν ἡμετέραν σωτηρίαν, κατελθόντα, καὶ σαρκωθέντα, καὶ ἐνανθρωπήσαντα, παθόντα, καὶ ἀναστάντα τῇ τρίτῃ ἡμέρᾳ, ἀνελθόντα εἰς τοὺς οὐρανούς, ἐρχόμενον κρῖναι ζῶντας καὶ νεκρούς. καὶ εἰς τὸ Ἅγιον Πνεῦμα. |
Verujemo u jednoga Boga Oca, Svedržitelja,
Tvorca svega vidljivog i nevidljivog. I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sin Božijeg, rođenog od Oca jedinorodnog, to jest iz Očeve suštine, Boga od Boga, Svetlost od Svetlosti. Boga istinitog od Boga istinitog, rođenog ne stvorenog, jednosuštnog Ocu, kroz Koga je sve postalo, kako na nebu tako i na zemlji. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao i ovaplotio se i postao čovek, Koji je postradao i Koji je vaskrsao u treći dan, Koji se vazneo na nebesa i Koji će doći da sudi živima i mrtvima. I u Duha Svetoga. |
| dodatak na kraju ispovedanja | |
Τοὺς δὲ λέγοντας Ἦν ποτε ὅτε οὐκ ἦν, καὶ Πρὶν γεννηθῆναι οὐκ ἦν, καὶ ὅτι Ἐξ οὐκ ὄντων εγένετο, ἢ Ἐξ ἑτέρας ὑποστάσεως ἢ οὐσιάς φάσκοντας εἶναι ἢ κτιστόν ἢ τρεπτόν ἢ ἀλλοιωτὸν τὸν Υἱὸν τοῦ Θεοῦ, τούτους ἀναθεματίζει ἡ ἁγία καθολικὴ καὶ ἀποστολικὴ ἐκκλησία. |
A one koji govore Beše kada Ga ne beše, i pre rođenja ne beše, i da je postao iz nebića, ili tvrde da je Sin postao iz druge ipostasi, ili suštine, ili da je stvoren, ili da je promenljiv, ili preobraziv, takve anatemiše Saborna i Apostolska Crkva. |
Oci sabora uredi
Prvom vaseljenskom saboru prisustvovali su mnogi znameniti oci, koji su kasnije kanonizovani, među kojima su se isticali: Sv. Nikolaj Mirlikijski, Sv. Spiridon, Sv. Atanasije, Sv. Ahilije, Pafnutije Ispovednik, Sv. Jakov Nisivijski, Makarije Jerusalimski, Aleksandar Aleksandrijski, Evstatije Antiohijski, Jevsevije Kesarijski, Mitrofan Carigradski, Jovan Persijski, Aristak Jermenski, i drugi mnogi sa Istoka. Sa Zapada pak prisustvovali su: Osija Kordovski, Teofil Gotski, Sesilijan Kartagenski, i drugi.[4]
Učesnici uredi
Sledeći spisak je spisak od 220 imena, podeljenih po metropolijama, koje su nemački naučnici Gelcer, Hilgenfeld i Kunc dobili analizom različitih spiskova nikejskih biskupa; spisak je objavljena u Patrum nicaenorum nomina, str. LX-LXIV, sa naslovom Index patrum Nicaenorum restitutus.[5]
- Osija Kordovski, Vito i Bisenzio sveštenici Rimske biskupije
- Egipat[a]
- Aleksandar Aleksandrijski
- Atanasije Aleksandrijski
- Pafnutije Tivaidski
- Arpokracije Alfokranijski
- Adamancije Cinopoljski
- Arbizije Farbetski
- Filip Panefiski
- Potamon Erakleopoljski
- Sekondo Tolemajdski
- Dorotej Pelušijski
- Kajo Tmujski
- Antioko Memfiski
- Tiberije Taniski
- Tebeja
- Libija
- Donja Libija
- Palestina
- Fenikija
- Kelesirija
- Arabija
- Mesopotamija
- Kilikija
- Kapadokija
- Donja Jermenija
- Gornja Jermenija
- Diospont
- Ponto Polemoniaco
- Paflagonija
- Galaća
- Azija
- Lidija
- Frigija
- Pisidija
- Licija
- Pamfilija
- Izole
- Karija
- Izaurija
- Kipar
- Bitinija
- Evropa
- Dakija
- Kalabrija
- Mezija
- Afrika
- Makedonija
- Dardanija
- Akaja
- Tesalija
- Panonija
- Galija
- Gotija
- Bosfor
Napomene uredi
- ^ Svi spiskovi, sa izuzetkom nekih, izostavljaju prisustvo Pafnuzija iz Egipta, koji je prema Historia Ecclesiastica Rufinus Konkordki bio prisutan na saboru. Honigman, La liste originale des Pères de Nicée, str. 30.
Reference uredi
- ^ a b „Prvi vaseljenski sabor - Pravoslavlje na mreži - Biblioteka odabranih tekstova”. www.pravoslavlje.net. Pristupljeno 2023-07-23.
- ^ „Nikejski Simvol Vere - Pravoslavlje na mreži - Biblioteka odabranih tekstova”. www.pravoslavlje.net. Pristupljeno 2023-07-23.
- ^ a b Νίκαιας, Ε Α Ε Π. „Το Σύμβολο της πίστεως”. Ελευθέρα Αποστολική Εκκλησία Πεντηκοστής Νίκαιας (na jeziku: grčki). Pristupljeno 2023-07-23.
- ^ „Vaseljenski Sabori”. www.atlantaserbs.com. Pristupljeno 2023-07-23.
- ^ Heinrich Gelzer, Heinrich Hilgenfeld (1898). Patrum nicaenorum nomina Latine, Graece, Coptice, Syriace, Arabice, Armeniace (na jeziku: Latin). Harvard University. in aedibus B. G . Teubneri.
Literatura uredi
Primarni izvori uredi
- Aleksandrijski, Atanasije (346 -- 356). De Decretis. ISBN 978-0615972794. Proverite vrednost paramet(a)ra za datum:
|date=(pomoć) - Kesarijski, Jevsevije. Vita Constantini. ISBN 978-1490460659.
- Sholastik, Sokrat. Historia Ecclesiastica. ISBN 978-1785168642.
- Kirski, Teodorit. Historia Ecclesiastica.
- Kizički, Gelasije. Historia Ecclesiastica.
Sekundarni izvori uredi
- Jevtić, Atanasije (1973). „Uvod u teologiju kapadokidijskih otaca o Svetome Duhu” (PDF). Teološki pogledi. 6 (1): 22—36.
- Popović, Radomir V. (2012). Vaseljenski sabori: Prvi, Drugi, Treći i Četvrti: Odabrana dokumenta. Knj. 1. Beograd: Akademija Srpske pravoslavne crkve za umetnosti i konservaciju.
