Prvo francusko carstvo

Prvo francusko carstvo, zvanično Francusko carstvo (franc. Empire Français), poznato i kao Napoleonovo carstvo, bio je režim Napoleona I u Francuskoj. Vladalo je velikim delom kontinentalne Evrope. Carstvo je postojalo od 1804. godine do 1815. — od Konzulata do restoracije Borbonske monarhije — i bilo je za kratko vreme vraćeno (period od sto dana 1815. godine).

Francusko carstvo
Empire Français[1]
Himna
Veillons au salut de l'Empire
Chant du départ” (de fakto)[2][3]

Francusko carstvo u svom najvećem obimu 1812.
  Francusko carstvo

  države sateliti
Geografija
Kontinent Evropa
Regija Zapadna Evropa
Prestonica Pariz
Društvo
Službeni jezik francuski
Politika
Oblik države Ustavna monarhija
 — Car Francuske Napoleon I Bonaparta
  Napoleon II Bonaparta
Istorija
Istorijsko doba Novi vek
 — Osnivanje 1804.
 — Ukidanje 1814. (obnovljeno na kratko 1815)
Događaji  
 — Senat proglašava Napoleona I carem Frnacuske 18. maj 1804.
 — Krunisanje Napoleona I 2. decembar 1804
 — Napoleona I abdicira 11. april 1814
Geografske i druge karakteristike
Površina  
 — ukupno 2100000 (1812)[4] km²
Stanovništvo 60000000 (procena 1812)
Valuta Francuski franak
Zemlje prethodnice i naslednice
Francuske
Prethodnice: Naslednice:
Prva francuska republika Kraljevstvo Francuska
Sveto rimsko carstvo Nizozemska republika
Kraljevstvo Holandija
Ligurska republika Moresnet
Burbonska Španija Kraljevina Sardinija

Carstvo je započeto kad je Napoleon — dok je bio prvi Konzul — postao car Francuske 18. maja 1804. godine. Krunisao se 2. decembra iste godine u Notr Dam katedrali u Parizu.[5] Postojanju ovog carstva zapretio je Rat treće koalicije, ali je Francuska pobeda u bici kod Austerlica zasigurala njen opstanak.[6] Velika Armija, vojna mašina carstva, zamalo je uništila Prusku armiju 1806. godine pre nego što je ušla u Poljsku i pobedila Ruse u bici kod Fridlanda 1807. godine. Posle Fridlanda, Tilzitski mir jula 1807. godine sprečio je novo krvoproliće na Evropskom kontinentu.[7]

Francuska umešanost na Pirinejskom poluostrvu je započela Španski rat za nezavisnost, brutalni konflikt koji je trajao šest godina je oslabio carstvo. 1809, Francuska i Austrija borile su se u ratu pete koalicije; Francuska je ponovo trijumfovala.

Napoleon je abdicirao 11. aprila 1814. godine, vratio se iz izgnanstva iz Elbe 1815, ali je Francuska izgubila u bici kod Vaterloa što je izazvalo pad Prvog francuskog carstva.

Carstvo je 1812. godine, imalo 130 departmana u kojima je bilo raspoređeno 600.000 vojnika koji je trebalo da napadnu Rusiju. Vojnici su imali vlast nad 44 miliona subjekata. Pruska, Rusija i Austrija su postali saveznici. Napoleon je precrtao mapu Evrope i dao mnoge plemićke titule.[8]

Istorija uredi

 
Napoleon na svom carskom prestolu

Obično se misli, a ponegde i piše da je carstvo rezultat Napoleonovog samoljublja i taštine, mada je ono delom nastalo po savetu, njegovog moćnog šefa policije Žozefa Fušea, sive eminencije svih tadašnjih zbivanja.[9] On je Napoleonu savetovao da je najbolji način da spreči sve komplote protiv francuske revolucionarne vlasti, koji su se kovali na brojnim evropskim dvorovima jer je ona protiv božjeg poredka na nebu i na zemlji, da urade nešto potpuno suprotno i dokažu da francuska revolucija nema ništa protiv monarhija, a najbolji način da se to ostvari je da se Napoleon proglasi carem, kojeg će okruniti sam papa (kao nekad Karla Velikog). I tako je Napoleon od prvog konzula, postao car 18. maja 1804. godine[9], a svečano ga je okrunio papa Pije VII 2. decembra iste godine u katedrali Notr Dam u Parizu.[9] Mimikrijom nisu uspeli da zavaraju Meterniha i Britance, koji su već osnovali novu alijansu protiv Napoleona, Treću koaliciju.[9] Tokom njegovog kratkog trajanja protiv Prvog francuskog carstva stvoreno je čak 5 koalicija (od 7) za rušenje Napoleona, u svima su bile Velika Britanija i Austrijsko carstvo glavni neprijatelji Francuske revolucije od samog starta.

Rat protiv treće koalicije uredi

U prvom od tih ratova protiv treće koalicije (1803—1806) Napoleon je izgubio u ratu koji se vodio na moru nakon bitke kod Trafalgara (21. oktobar 1805),[9] ali je teško porazio koaliciju u bici kod Austerlica (2. decembar 1805), tako da se koalicija raspala.[9] Nakon toga Mirovnim ugovorom u Bratislavi 1806. stvoren je savez nemačkih država - Rajnska konfederacija, kao tampon zona prema Francuskoj i ukinuto je Sveto rimsko carstvo.

Rat protiv četvrte koalicije uredi

U ratu protiv četvrte koalicije (1806—1807) koju su formirale: Prusija, Ruska Imperija, Saksonija, Švedska i Velika Britanija sukob je počeo napadom Prusije na Rajnsku konfederaciju. Napoleon je izveo kontranapad i teško porazio Pruse u bici kod Jene (14. oktobar 1806), zatim je njegova Grande Armée okupirala Prusiju i 25. oktobra 1806. zauzela Berlin. Zatim je njegova armija krenula preko Istočne Prusije prema ruskoj granici. Nakon jedne neodlučene bitke protiv Rusa kod Ajlaua u februaru 1807, Francuzi su teško su porazili Ruse u bici kod Fridlanda 1807. godine. Nakon poraza, ruski car Aleksandar I bio je prisiljen da sklopi Tilzitski mir u junu 1807. i time su se završili dvogodišnji krvavi ratovi sa četvrtom koalicijom.

Prusija se morala da se odrekne pola svoje teritorije, a i Rusija je morala da napravi teritorijalne ustupke. Na tim zemljama su ustanovljene vazalske tvorevine Varšavsko vojvodstvo i Vestfalska kraljevina u kojoj je Napoleon postavio svog brata Žeroma za kralja.

Kontinentalna blokada i Iberijska kampanja uredi

Kad je Napoleon uvideo da nema dovoljno snaga da se suprostavi Britancima na moru, okrenuo se drugoj taktici – potpunoj kontroli Evrope, i izbacivanju Britanaca iz nje uvođenjem potpune blokade luka[9] i zabrane tragovanja sa britanskim trgovcima (čak i posredno) nadajući se da će tako ekonomski iscrpsti Britaniju i dovesti do rušenja monarhije.[9]

 
Krunidba Napoleona za cara

Da bi mu blokada uspela, ona je trebalo da se rigorozno provoditi u celoj Evropi. Od samog početka, Portugalija (stari saveznik Engleske) kršio je blokadu, Napoleon je odlučio da disciplinuje Portugalce silom. Španski kralj Karlos IV je pod pritiskom dozvolio prolaz francuskih trupa preko Španije, i Francuzi su zauzeli Lisabon 1807. godine. Okupacija severa Španije dovela je (uz englesku pomoć) do pobune. Kako više nije mogao da vlada situacijom Karlos IV je abdicirao u korist svoga sina Fernanda VII. Napoleon je to iskoristio da ih oboje razvlasti, tako se reši svih Burbona, i postavi svog brata Žozefa za španskog kralja 1808. Zbog toga je izbila pobuna u Madridu, koju je francuska vojska krvavo ugušila, ali se nakon toga ustanak (uz Britansku pomoć) proširio po celoj zemlji. Na početku 1809. činilo se da će brojna francuska vojska uspeti da slomi ustanike, ali tad je u aprilu austrijska vojska upala u Bavarsku nadajući se da će tako okrenuti sve nemačke zemlje protiv Napoleona. Napoleon se morao da se posveti svom starom neprijatelju, i da tako prepustiti Pirinejsko poluostrvo ustanicima, britanskom ekspedicijskom korpusu Artura Velslija i zajedničkim špansko-portugalskim snagama. Njihovi uspesi ozbiljno su poljuljali dotad neokrnjeni ugled Napoleona kao vojnog stratega.

Rat protiv pete koalicije uredi

U ratu protiv pete koalicije (10. april - 14. oktobar 1809) koji je počeo upadom austrijske vojske u Bavarsku, Napoleon je ponovno teško porazio Habsburgovce 6. jula 1809. u bici kod Vagrama, nakon toga su oni zatražili primirje, koje je sklopljeno Mirom u Šenbrunu 14. oktobra 1809. Na osnovu tog sporazuma Austrijsko carstvo moralo je prepustiti veliki deo teritorija (83 000 km²) Prvom francuskom carstvu, koje je od Trsta sa Hrvatskom južno od Save, Kranjskom i delom Koruške formiralo Ilirske provincije.[10]

Konsolidacija carstva i zenit Napoleona uredi

Uprkos teškim porazima u Portugalu i Španiji 1810. Napoleon je bio na vrhuncu svoje moći. Na nagovor savetnika rastao se od svoje ljubavi Žosefine, koja mu nije mogla roditi dete, i oženio sa Marijom Lujzom, ćerkom austrijskog cara Franca II. Kad mu se u martu 1811. rodio sin, činilo se da je osigurana budućnost carstva. Prvo francusko carstvo je tad bilo najveće, unutar njega bile su Ilirske pokrajine, Etrurija (Toskana), delovi Papinske države, Holandija i neke od nemačkih država uz Severno more. Carstvo je bilo okruženo prstenom vazalnih država kojima su vladali članovi Napoleonove porodice; Vestfalska kraljevina (Žerom Bonaparta), Kraljevina Španija (Žosef Bonaparta), Kraljevina Italija, Napuljsko kraljevstvo, Kneževina Luka i Pjombino. Ostale zemlje prstena bile su vezane uz carstvo ugovorima; Švajcarska konfederacija, Rajnska konfederacija i Varšavsko vojvodstvo, i u tom trenutku izgledalo je da je i Austrijsko carstvo saveznička zemlja zbog braka sa Marijom Lujzom.

Invazija na Rusiju i slom uredi

Znajući da Carska Rusija bojkotuje njegovu blokadu preko luke u Sankt Peterburg i sumnjajući da planira savez s Engleskom Napoleon je napao Rusiju sa velikom armijom od 450.000 vojnika. U junu 1812. Francuzi su ušli na rusku teritoriju i brzo prodirali, jer je ruska vojska uglavnom izbegavala sukobe i povlačila se paleći sela i ostavljajući pustoš iza sebe. Velika francuska armija našla se u velikim teškoćama sa opskrbom, pa su se počele se širiti bolesti među vojnicima, ali i životinjama, koje je tako velika armija morala imati. Kad je stigao do Moskve Napoleon je već izgubio pola svoje armije. Pred Moskvom je došlo do jedne od najkrvavijih bitaka toga doba, Borodinske bitke, koja je završila bez pobednika, ali je Napoleon do te bitke već izgubio polovinu svoje vojske. Rusi su se povukli iz Moskve i zapalili grad, tako da se iscrpljena napoleonova vojska morala povući. Prilikom povlačenja iz Rusije, ruska zima i povremeni gerilski napadi uništili su Grande Armée od koje je ostalo samo 5000 ljudi. Napoleon se nezavisno od svojih vojnika vratio u Pariz, mobilisao nove snage i vratio u Saksoniju.

Rat protiv šeste koalicije uredi

U ratu protiv šeste koalicije (1812—1814) u kojoj su bili Austrijsko carstvo, Prusija, Carska Rusija, Švedska, Velika Britanija i nekoliko nemačkih država, Napoleon je 1813. porazio koalicione snage kod Licena, Budišina i Dresdena, ali je doživeo prvi veliki poraz u bici kod Lajpciga, nakog kojeg su se Francuzi morali povući iz Nemačke. Nakon toga su koalicione snage izvršile invaziju Francuske i prisilili Napoleona da abdicira. Protivnici su ga 1814. prognali na ostrvo Elbu, koje mu je dato na upravu. Na vlast u Francuskoj postavljen je Luj XVIII iz dinastije Burbon (brat Luja XVI koji je za vreme revolucije napustio Francusku).

Povratak na vlast i 100 poslednjih dana uredi

Napoleon je iskoristio nezadovoljstvo naroda burbonskom vlašću Luja XVIII, te se u martu 1815. iskrcao u Francuskoj. Trupe koje su poslate da ga zarobe, okrenule su se protiv kralja i pridružile se Napoleonu tako da je lako preuzeo vlast 20. marta 1815. Budući da su njegovi protivnici odbili da sklope mir, odlučio se za napad, ali je poražen u bici kod Vaterloa. Nakon bitke vratio se u Pariz, rešen da ga brani do poslednjeg čoveka. Međutim, podrška koju je dotad imao se istopila, zbog čega je abdicirao po drugi put i preneo vlast na svog četvorogodišnjeg sina Napoleona II, što je francuski parlament tag puta i potvrdio. Zatim je pobegao u Rošfor (želevši da pobegne u Ameriku), ali se posle puno problema na kraju morao predati kapetanu britanskog bojnog broda Belerofont. Britanci su ga prognali na usamljeno ostrvo Svetu Jelenu u Atlantskom okeanu, gde je i umro.

Karakteristike i ostavština carstva uredi

Na svom vrhuncu 1812. godine, pre napada na Rusiju, Francusko carstvo je imalo 130 departmana sa 44 miliona ljudi i veliku armiju od 600 000 vojnika. Sudbina carstva bila je usko povezana sa sudbinom vojske čije su pobede pronosile temeljne ideje Francuske revolucije o bratstvu, jednakosti i slobodi po Evropi i rušile feudalni evropski poredak svugde gde je prošla Francuska vojska. Uvođenje Napoleonovog kodeksa (civilnog prava) širom kontinenta, po kome su građani po prvi put bili makar formalno pred zakonom jednaki,[11] ostavilo je dubok trag u svim pravnim sistemima nakon toga.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ The official bulletin of laws of the French Empire
  2. ^ Le Chant du Départ, Fondation Napoléon, 2008, Arhivirano iz originala 8. 3. 2012. g., Pristupljeno 16. 5. 2012 
  3. ^ Words and Music, Fondation Napoléon, 2008, Pristupljeno 6. 7. 2014 
  4. ^ Taagepera, Rein (septembar 1997). „Expansion and Contraction Patterns of Large Polities: Context for Russia”. International Studies Quarterly. 41 (3): 475—504. JSTOR 2600793. doi:10.1111/0020-8833.00053. Pristupljeno 16. 9. 2016. 
  5. ^ Thierry, Lentz. „The Proclamation of Empire by the Sénat Conservateur[[Kategorija:Članci koji sadrže tekst na jeziku — francuski]]”. napoleon.org. Fondation Napoléon. Pristupljeno 15. 8. 2014.  Sukob URL—vikiveza (pomoć)
  6. ^ „Battle of Austerlitz”. Britannica.com. Encyclopædia Britannica. 8. 9. 2023. Pristupljeno 15. 8. 2014. 
  7. ^ Hickman, Kennedy. „Napoleonic Wars: Battle of Friedland”. militaryhistory.about.com. about.com. Arhivirano iz originala 14. 02. 2017. g. Pristupljeno 15. 8. 2014. 
  8. ^ Haine 2000, str. 92
  9. ^ a b v g d đ e ž Founding the empire (na jeziku: francuski). Encyclopædia Britannica. 27. 9. 2023. Pristupljeno 6. 12. 2011. 
  10. ^ Treaty of Schönbrunn (na jeziku: engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 6. 12. 2011. 
  11. ^ Illyrian Provinces (na jeziku: engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 6. 12. 2011. 

Literatura uredi

Pregledi uredi

Napoleon uredi

Vojska uredi

  • Bell, David A. The First Total War: Napoleon's Europe and the Birth of Warfare as We Know It (2008) excerpt and text search
  • Broers, Michael, et al. eds. The Napoleonic Empire and the New European Political Culture (2012) excerpt and text search
  • Chandler, David G (1995). The Campaigns of Napoleon. New York: Simon & Schuster. ISBN 978-0-02-523660-8. 
  • Elting, John R (1988). Swords Around a Throne: Napoleon's Grande Armée. New York: Da Capo Press Inc. ISBN 978-0-306-80757-2. 
  • Gates, David. The Napoleonic Wars 1803–1815 (NY: Random House, 2011)
  • Haythornthwaite, Philip J. Napoleon's Military Machine (1995) excerpt and text search
  • Uffindell, Andrew (2003). Great Generals of the Napoleonic Wars. Kent: Spellmount. ISBN 978-1-86227-177-7. 
  • Rothenberg, E. Gunther. The Art of Warfare in the Age of Napoleon (1977)
  • Smith, Digby George. The Greenhill Napoleonic Wars Data Book: Actions and Losses in Personnel, Colours, Standards and Artillery (1998)

Primarni izvori uredi

Spoljašnje veze uredi