Princip individualizacije i socijalizacije

Pedagoški principi
pozitivne usmerenosti
povezivanja teorije i prakse
jedinstva vaspitnih faktora
preventive i perspektivnih linija
individualizacije i socijalizacije
prilagođenosti uzrastu
raznovrsnosti
sistematičnosti
opažajnosti
ekonomičnosti
samovaspitanja
paralelnog dejstva
kolegijalnosti
đačkog upravljanja
plemenitog takmičenja

Princip individualizacije i socijalizacije je pedagoški princip koji ukazuje kako na poznavanje potreba i mogućnosti svake individue ponaosob, tako i na interakciju te individue sa socijalnom sredinom.

Poželjne aktivnosti vaspitača uredi

Glavni cilj vaspitanja je stvaranje svestrano razvijene ličnosti sa svim društveno prihvatljivim osobinama savremenog čoveka uz optimalan razvoj potencijala same ličnosti deteta. Da bi se to postiglo, neophodno je svakom učeniku prići individualno u okviru vaspitno-obrazovnog rada, jer on poseduje jedinstvene psihološke, fizičke i druge osobine, kao i pomenute potencijale u okviru određenih oblasti. Sa druge strane, s obzirom da je svaki učenik i deo društvenog sistema, njegovo vaspitanje treba da bude usmereno i ka socijalizaciji.[1]

Individualizacija nastave uredi

Džon Lok je primetio da „nema dva deteta koja bi se mogla vaspitavati istim metodama“[2], jer se učenici među sobom bitno razlikuju prema sposobnostima, iskustvima, socijalnom statusu itd, iako pripadaju istom razredu. Zbog toga, efikasniji rad kod svakog učenika će se postići individualizacijom nastave. Prvi pokušaji da se napravi individualizovana nastava se javljaju u SAD i tim problemom se bave Serč, Burk i drugi. U Evropi je ova nastava u prvo vreme počela da se primenjuje sa decom ometenom u razvoju, a kasnije i sa svom ostalom. Najistaknutiji pedagog na ovom polju je bio Švajcarac R. Dotran.[3]

U modernoj školi, gde često dominira frontalni oblik rada, učenik nije dovoljno aktivan, kao kada sam radi, istražuje i stiče znanja.[4] Međutim, individualizacija nastave ne odbacuje u potpunosti kolektivnu nastavu i frontalni rad, jer to didaktički nije ni prihvatljivo, ali teži da otkloni nedostatke ovog sistema.[3] Kao jedan od njih, navodi se usmerenost prema „prosečnom učeniku“, što sprečava pojedine đake da ostvare svoj maksimum, ali i da se razvije homogeni kolektiv.[5] Učenici natprosečnih sposobnosti su značajno oštećeni, a njihova aktivnost je svedena. To može da ima za posledicu i različite vidove nediscipline, te se i ometa rad u čitavom odeljenju.[6] Za razliku od klasične, individualizirana nastava dozvoljava brže ili sporije napredovanje učenika, pomoć im se pruža onda kada je najpotrebnija, a razvija se samostalnost i inicijativa. Dominiraju učenje putem rešavanja problema i kreativno učenje.[5]

Neki autori navode razliku između termina: individualna, individualistička i individualizirana nastava:[3]

  • Individualna nastava je vid nastave koju organizuje nastavnik samo sa jednim učenikom.
  • Individualistička nastava je ona koja podređuje interese kolektiva interesima pojedinca.
  • Individualizirana nastava povezuje individualne i kolektivne interese i ima za posledicu socijalizaciju učenika; angažujući ga prema sopstvenim sposobnostima i težeći da ga učini samostalnim i da preuzme inicijativu, čime se poboljšava rad čitave grupe.

Reference uredi

  1. ^ Vasilev, S. & Rakić, B. 1998. Školska pedagogija. Kultura: Beograd.
  2. ^ Nastić, R: Nastavni listići u nastavi engleskog jezika, Pedagoška stvarnost br 3, Novi Sad, 1969. str. 438.
  3. ^ a b v Petrović, C: Funkcija nastavnih listića u individualizaciji nastave priroda i društva. Učitelj 33/34, časopis Saveza učiteljskih društava SR Srbije: Beograd. 1990. strane: 180-188.
  4. ^ Đorđević, J: Savremeni pokušaji i oblici organizacije učenja i nastave, Nastava i vaspitanje, br. 4, Beograd, 1973. str. 418.
  5. ^ a b Mandić, P: Inovacije u nastavi i njihov pedagoški smisao. Sarajevo 1972. str. 49.
  6. ^ Đorđević M: Individualizacija nastave u osnovnoj školi sa prikazom primene nastavnih listića. Naša škola: Sarajevo, 1976. br. 4, str. 72.