Republika Srpska Krajina

бивша непризната држава српског народа настала током ратова за југословенско наслијеђе

Republika Srpska Krajina (skraćeno RSK, ili Srpska Krajina ili samo Krajina), bila je međunarodno nepriznata kratkotrajna država u jugoistočnoj Evropi. Srpska Krajina se većim dijelom svoje teritorije prostirala na području nekadašnje Vojne krajine, i to na području sljedećih okruga: Hrvatska vojna krajina, Slavonska vojna krajina i Dunavska vojna krajina. Srpska Krajina je nastala kao odgovor na postupke hrvatskih vlasti, koje su vodile politiku secesije od Jugoslavije, kao i težnja Srba u Hrvatskoj da ostanu u Jugoslaviji.

Republika Srpska Krajina
Srpska Krajina
Krajina
Himna
Bože pravde
Položaj Srpske Krajine u Evropi
Položaj Srpske Krajine u Evropi
Geografija
Prestonica Knin
Društvo
Službeni jezik srpski
Politika
Oblik države parlamentarna republika
 — Predsjednik Milan Martić (posljednji)
 — Prvi ministar
Vlade
Milan Babić (posljednji)
 — Predsjednik
Skupštine
Branko Vojnica (posljednji)
Zakonodavna vlast Skupština Republike Srpske Krajine
Istorija
Istorijsko doba savremeno doba
 — Osnivanje 19. decembar 1991.
 — Ukidanje 12. novembar 1995.
(4 god.)
 — Status bivša nepriznata država
Geografske i druge karakteristike
Površina  
 — ukupno 17.040 km²
Stanovništvo 435.000 (1993)
Valuta dinar Republike Srpske Krajine
Zemlje prethodnice i naslednice
Republike Srpske Krajine
Prethodnice: Naslednice:
SAO Krajina Republika Hrvatska
SO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem
SAO Zapadna Slavonija Vlada Republike Srpske Krajine u progonstvu

Srpska Krajina je postojala između 1991. i 1995. godine i osnovana je na teritoriji Republike Hrvatske u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Glavni grad je bio Knin sa 12.331 stanovnika. Osim Knina, veći gradovi su bili Vukovar (44.639 stanovnika) i Petrinja (18.706 stanovnika). Srpska Krajina je 1991. godine imala 470.000, a 1993. godine 435.000 stanovnika. Prostirala se na površini od 17.040 km².

Većinu teritorije je Srpska Krajina izgubila tokom hrvatskih vojnih operacija Bljesak i Oluja 1995. godine. Ostatak Srpske Krajine u istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Sremu, prema Erdutskom sporazumu kroz prelaznu upravu Organizacije ujedinjenih nacija, integrisan je u sastav Republike Hrvatske januara 1998. godine.

Srpska Krajina se graničila sa Republikom Hrvatskom, Mađarskom, Saveznom Republikom Jugoslavijom, Republikom Bosnom i Hercegovinom i Republikom Srpskom.

Geografija

 
Geografske oblasti Srpske Krajine

Srpska Krajina se sastojala od tri eksklave:[1]

Prema Ustavu Srpske Krajine, glavna teritorijalna jedinica bila je opština, koja je, po pravilu, obuhvatala glavno naselje, njen centar i okolna naselja. U sastavu Srpske Krajine bilo je ukupno 28 opština.[2]

Srpska Krajina je obuhvatala šest istorijsko-geografskih oblasti. Konkretno, korpusi Srpske vojske Krajine su bili raspoređeni po ovim oblastima, a po tom principu je vršena i procjena broja stanovništva.[3]

  • Sjeverna Dalmacija — površina 3.450 km².[4] Granice sjeverne Dalmacije su sa sjevera Velebit, sa istoka Dinara, sa juga Kosovo polje i Petrovo polje i sa zapada Zadar i jadranska obala. Oblast je teritorijalno bila organizovana u opštine Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i srpski Zadar.[5]
  • Lika — površina 4.808 km².[4] Granice Like su sa sjevera grad Plaški, sa istoka rijeka Una, sa juga rijeka Zrmanja i sa zapada linija MedakTeslingrad. Faktički, Lika se nalazila između planina Velebit, Plješevica i Mala Kapela. U ovoj oblasti se nalaze i Plitvička jezera. Oblast je teritorijalno bila organizovana u opštine Korenica, Donji Lapac, Gračac i Plaški.[6]
  • Kordun — površina 2.306 km².[4] Granice Korduna su sa sjevera rijeka Kupa, sa istoka rijeka Glina, granica sa Bosnom i Hercegovinom, sa juga planine Plješevica i Mala Kapela i sa zapada rijeke Mrežnica i Korana. Oblast je teritorijalno bila organizovana u opštine Slunj, Krnjak, Vrginmost i Vojnić. U ekonomskom planu u oblasti se nalazio i grad Topusko.[7]
  • Banija — površina 3.456 km².[4] Tačne granice oblasti nisu bile određene. Oblast je teritorijalno bila organizovana u opštine Glina, Petrinja, Kostajnica, Dvor na Uni i dio opštine Sisak.[8]
  • Zapadna Slavonija — površina 5.062 km², ali pod kontrolom Srpske Krajine bilo samo 558 km²,[4] jer je Hrvatska vojska u jesen 1991. sprovela niz ofanziva i preuzela kontrolu nad većinom oblasti. Granice zapadne Slavonije su sa sjevera rijeka Drava, sa istoka okolina opština Donji Miholjac i Orahovica, sa juga rijeka Sava i za zapada rijeka Ilok. Oblast je teritorijalno bila organizovana u opštine Okučani, Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje, Podravska Slatina, dio opština Virovitica, Orahovica i Slavonska Požega. Međutim, u stvarnosti je Srpska Krajina imala kontrolu samo nad Okučanima i dijelom Pakraca.[9]
  • Istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srem — površina 2.511 km².[4] Granice ove oblasti su na sjeveru granica sa Mađarskom, na istoku granica sa Jugoslavijom, na jugu granica ide rijekama Dunavom i Savom i na zapadu linijom OsijekVinkovci, koji su se nalazili pod hrvatskom kontrolom. Oblast je teritorijalno bila organizovana u opštine Beli Manastir, Vukovar, Dalj, Mirkovci, i Tenja, kao i dijelovi opština Osijek, Vinkovci i Županja.[10]

Istorija

Vojna krajina

 
Mapa Vojne krajine

Srbi su na teritoriji buduće Srpske Krajine živjeli još od srednjeg vijeka,[11] prije početka invazije Osmanskog carstva na Balkansko poluostrvo.[12][13] Na primjer, prvo pominjanje Srba u Sremu, Slavoniji i Dalmaciji datira još od 7. vijeka. Srbi su tada većinom bili naseljeni u oblastima južne Dalmacije, gdje su osnovali nekoliko svojih kneževina.[14] Prvi srpski manastir na teritoriji Kraljevine Dalmacije i Hrvatske bio je manastir Krupa, kog su prema predanju 1317. godine osnovali monasi iz manastira Krupe na Vrbasu, a manastir su pomagali srpski kraljevi Stefan Milutin, Stefan Dečanski i Stefan Dušan.[15] Otprilike u isto vrijeme, osnovan je i manastir Krka, čiji je ktitor bila princeza Jelena Nemanjić Šubić, sestra kralja Stefana Dušana i supruga hrvatskog velmože Mladena III Šubića.[16]

 
Krajiški vojnici

Nakon što su Osmanlije osvojile Srbiju i Bosnu, broj Srba u Krajini se znatno povećava, a mnogi Hrvati napuštaju ove prostore i sele se u gradove na jadranskoj obali ili u unutrašnjost Hrvatske i Ugarske.[17] Nakon što su Osmanlije prvi put zauzele grad Jajce, 18.000 srpskih porodica preselilo se u Ličku i Krbavsku županiju. Ugarski kralj Matija Korvin ih je oslobodio plaćanja poreza i garantovao im slobodu vjeroispovijesti, ali su Srbi bili dužni da štite granicu od osmanskih upada.[18] Kasnije, srpske izbjeglice u drugim dijelovima Krajine dobijaju od Habzburške monarhije status granične milicije, koja je u zamjenu za zemljište doživotno branila granicu sa Osmanskim carstvom.[19]

Prema nekim istraživačima, za Habzburge je Vojna krajina bila svojevrsni rezervoar vojnih obveznika. Svaki sedmi građanin Krajine je bio graničar, dok je u ostalim dijelovima carstva odnos vojnika i civila bio 1:64.[20] Tokom svog postojanja, Vojna krajina je pretrpjela brojne reforme i transformacije. Krajem 19. vijeka Vojna krajina je ukinuta, a njene oblasti su 1882. godine stavljene pod upravu Kraljevine Hrvatske i Slavonije u okviru Zemalja krune Svetog Stefana (Ugarske).[21]

1881—1918.

 
Prema popisu stanovništva iz 1910. godine, Srba u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji su čini 24% stanovništva. Podaci za Dalmaciju su odvojeni

Nakon ukidanja vojne organizacije pojačale su se političke aktivnosti Srba. Nastalo je nekoliko stranaka, od kojih su neke sarađivale sa hrvatskim strankama. Međutim, veliki broj hrvatskih političara, kao što je Ante Starčević i Josip Frank, smatralo je Srbe stranim elementom i zagovaralo srbofobiju.[22] Dok su Srbi imali podršku bana Karolja Kuen-Hedervarija, koga je postavila Budimpešta, neki hrvatski političari su tražili podršku u vladajućim krugovima u Beču. Nakon raspada Austrougarske gotovo sve njene južnoslovenske zemlje dobrovoljno postaju dio Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim, država je bila centralizovana i ubrzo je prestala da zadovoljava raspoloženje hrvatskih masa koje žele suštinsku autonomiju ili nezavisnost. Ovo je komplikovalo odnose Hrvata i Srba i izazvalo niz političkih kriza.[23]

Prema popisu stanovništva iz 1910. godine, pravoslavnih Srba na teritoriji hrvatsko-slavonskog područja bivše Vojne krajine, bilo je 649.453.[24] Jedanaest godina kasnije, 1921. godine, na teritorije savremene Hrvatske i Srema (u današnje vreme u sastavu Srbije) živjelo je 764.901 Srba, od kojih 658.769 na teritoriji hrvatsko-slavonskog područja bivše Vojne krajine i 106.132 u Dalmaciji.[25]

Genocid nad Srbima tokom Drugog svjetskog rata


Nakon što su Treći rajh i njegovi saveznici okupirali Kraljevinu Jugoslaviju, stvorena je Nezavisna Država Hrvatska, na čelu sa ustašama. Oni su se pridržavali velikohrvatske ideologije i odlikovali su se krajnjom srbofobijom, što je rezultiralo genocidom nad Srbima. Ustaše su uspostavile i mrežu koncentracionih logora. Tačan broj žrtava genocida nije poznat, brojke se kreću od 197.000 ljudi, prema hrvatskim izvorima,[26] do 800.000 ljudi, prema srpskim izvorima.[27] Značajan broj žrtava je stradao u hrvatskim koncentracionim logorima. Oko 240.000 Srba je prisilno prekršteno u rimokatoličanstvo, a oko 400.000 Srba je protjerano u Područje Vojnog zapovjednika u Srbiji.[27] Sve ove akcije su izmijenile etničku strukturu teritorije savremene Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije i imale su krajnje negativan uticaj na odnos Srba i Hrvata. Na okupiranom području Jugoslavije razvio se Narodnooslobodilački pokret. Začet u Dalmaciji, ubrzo se proširio na cijelu Jugoslaviju. Borbu protiv hrvatskih vojnih formacija i jedinica Vermahta vodili su partizani pod rukovodstvom Josipa Broza Tita. Politika četničkog pokreta na čelu sa Dragoljubom Mihailovićem varirala je od borbe sa njemačkim jedinicama do saradnje sa njima u različitim vremenskim periodima.[28] Srbi sa teritorije bivše Vojne krajine dali su značajan doprinos borbi protiv hrvatskih i njemačkih jedinica. Godine 1943. njihov broj u redovima četnika je bio 7.000, a u redovima partizana 28.800 Srba sa područja bivše Vojne krajine. Godine 1945. u četnicima je bilo 4.000, a u partizanima 63.710 vojnika.[29] Nakon oslobađanja cjelokupne teritorije Jugoslavije, Srbi su zajedno sa Hrvatima u Hrvatskoj dobili status državotvornog naroda.[30][31]

Hrvatsko proljeće

Krajem šezdesetih godina 20. vijeka među hrvatskim komunistima se javlja nova ideja, čija je suština bila promjena položaja republika u sastavu Jugoslavije. U Hrvatskoj je nastao reformistički pokret, poznat kao „Hrvatsko proljeće” ili „Maspok” (od „Masovni pokret”). Prema izjavama ideologa pokreta, za cilj je imao povećanje prava Hrvata u Jugoslaviji, kao i demokratske i ekonomske reforme. Sljedbenici pokreta su protestovali protiv smanjenja budžeta i političkih prava u Hrvatskoj, zbog ekonomski nerazvijenih regiona, kao što je Kosovo. Međutim, nisu obraćali pažnju na kritike, koje su ukazivale na ravnopravnost republika. U istom periodu primjećeni su prvi sukobi u Krajini na nacionalnoj osnovi poslije 1945. godine — između Srba i Hrvata. Jugoslovenski mediji objavili su informaciju, prema kojoj su u Hrvatskoj sastavljeni spiskovi Srba i Hrvata, koji su ostali lojalni Jugoslaviji. Bilo je žalbi na slučajeve diskriminacije Srba.[32]

Rukovodstvo Jugoslavije i Saveza komunista vidjelo je pokret kao oživljenje hrvatskog nacionalizma i zatražilo je od milicije da suzbije demonstracije. Tito je sa dužnosti smijenio najnelojalnije pristalice, kao što su Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo i Dragutin Haramija, a takođe je sproveo čistu u Savezu komunista Hrvatske i mjesnoj administraciji. Mnoge vođe pokreta su kasnije na stranačkim sastancima izrazile kajanje. Mnogi studentski aktivisti su uhapšeni, a neki su čak i osuđeni na zatvorsku kaznu. Među uhapšenima tih godina su bili budući predsjednici Hrvatske, Franjo Tuđman i Stjepan Mesić, kao i novinar-disident Bruno Bušić.

Porast nacionalizma u Jugoslaviji

Na Kosovu su 1981. godine izbili neredi, uzrokovani demonstracijama Albanaca, koji su zahtijevali transformaciju SAP Kosovo iz autonomne pokrajine u republiku ili nezavisnu državu.[33] Rukovodstvo SR Slovenije i SR Hrvatske težilo je ka decentralizaciji i demokratskim reformama, zapravo i oni su htjeli nezavisnost od SFRJ. Nasuprot, federalna vlast u Beogradu se zalagala za dodatnu centralizaciju.[34]

 
Enver Hodža

Albanci su tokom demonstracija i nereda imali veliku pomoć i logistiku od zvanične Tirane, odnosno diktatora Envera Hodže, koji je prema Srbiji imao neprijateljski stav i želio je nastavak Prizrenske Lige. Demonstracije su ugušene angažovanjem tenkovskih jedinica JNA odlukom Branka Mamule, tadašnjeg načelnika Generalštaba JNA. Bilo je ovo najveće iskušenje za Jugoslaviju tokom njenog postojanja.

U martu 1989. godine kriza u Jugoslaviji se pogoršala nakon usvajanja amandmana na Ustav Srbije, kojim je Vladi dato ovlašćenje da Kosovu i Vojvodini ograniči autonomiju. Ove autonomne pokrajine su imale članove u Predsjedništvu SFRJ. Tako je Srbija, za vrijeme Slobodana Miloševića, dobila tri glasa u Predsjedništvu. Dodajući glas Crne Gore na ova tri glasa, Srbija je mogla da odredi ishod glasanja. To je izazvalo negodovanje drugih federalnih republika, koje su zahtijevale reformu federacije.[35]

 
Gazimestan 1989

Krajem juna 1989. kod Prištine na Kosovu Polju je obilježeno 600 godina Kosovske bitke, gdje su najviši predstavnici SR Srbije održali vatrene govore, posebno Slobodan Milošević, što je u drugim jugoslavenskim republikama protumačeno kao poziv na rat.

Malo kasnije 9. jula te godine u Dalmatinskom Kosovu kod Knina, takođe je proslavljen isti jubilej šest vekova Boja na Kosovu, a sve je obilovalo vidovdanskom tematikom. Hrvatske komunističke vlasti su ovo protumačile kao "buđenje četništva", sve je rezultovalo hapšenjem organizatora i došlo je do novih demonstracija protiv ovih odluka. Tenzije su počele da rastu iz dana u dan između Srba i Hrvata.

Postepeni rast nacionalizma u Jugoslaviji tokom osamdesetih godina doveo je do opšte krize u Jugoslaviji, prvo ekonomske i društvene, a kasnije i političke. Čitav socijalistički lager, ne samo u SFRJ, već i ostalim zemljama istočne Evrope je zapao u kolaps. Narod je želio promjene. [36]

Rat u Hrvatskoj

1990.

 
Srpska autonomne oblasti 1990. godine
 
Akademik Jovan Rašković, osnivač Srpske demokratske stranke

Kada su se u Hrvatskoj počele osnivati političke stranke 1990. godine, Srbi su 11. februara u Vojniću osnovali Jugoslovensku samostalnu demokratsku stranku (JSDS),[37] a 17. februara u Kninu Srpsku demokratsku stranku (SDS). Širom Jugoslavije su 1990. godine održani višestranački izbori.

U Hrvatskoj je pobjedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), koja je se zalagala za otcjepljenje od SFRJ i ustavne reforme. Srbi su podržali ili SDS umjerenog političara Jovana Raškovića ili komunističke ili socijalističke pokrete. Politika HDZ-a i nacionalističke izjave rukovodstva stranke, uključujući i Franje Tuđmana, povećale su međunacionalne tenzije u republici. Nakon uvođenja novih državnih simbola[38] i promjene naziva republike (uklonjena je riječ „Socijalistička”), povećale su se tenzije između Srba i Hrvata, a zatim su Srbi tražili kulturnu autonomiju, koja je odbijena.[39] Prema hrvatskom istoričaru Nikici Bariću, kriza u Jugoslaviji, u kojoj su Srbi vidjeli garanciju stabilnosti, među njima je izazvala zabrinutost. Kao rezultat toga, Srbi su svojim jedinim zaštitnikom smatrali Jugoslovensku narodnu armiju, koja je bila posljednja jugoslovenska institucija.[40]

 
Predsjednik HDZ i prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman imao je za cilj da prostor RSK stavi pod upravu Hrvatske i većinu Srba protjera

Situacija u Hrvatskoj je dodatno zakomplikovana nacionalističkim mjerama republičke vlade. Srpskohrvatski jezik je zamijenjen hrvatskim jezikom, prvo je promijenjen naziv službenog jezika, a zatim gramatičke norme.[41] U službenim prepiskama i u medijima je zabranjeno ćiriličko pismo. Iz školskih programa izbačeni su tekstovi o srpskoj istoriji, srpski pisci i pjesnici. Srbi u državnim institucijama su bili prisiljeni da potpišu „listu lojalnosti” novoj hrvatskoj vladi. Oni koji su to odbili da urade su odmah otpušteni. To je posebno primjenjivano u medijima.[42] Bio je prisutan pritisak na predstavnike srpske inteligencije. Hrvatski političari su davali izjave koje su Srbi bolno primali. Posebnu oštru reakciju Srba je izazvala Tuđmanova izjava, da Hrvatska tokom Drugog svjetskog rata nije bila samo nacistička tvorevina, nego i hiljadugodišnja težnja hrvatskog naroda.[43] Stjepan Mesić je jednom prilikom izjavio, da je Srbi iz Hrvatske mogu odnijeti onoliko zemlje koliko su donijeli na opancima.[44]

U avgustu 1990. godine u Kninskoj Krajini je sproveden referendum o suverenitetu i autonomiji, na kome su se mogli izjasniti samo Srbi koji su rođeni ili žive na teritoriji SR Hrvatske. Hrvati nisu učestvovali u tome. Na referendumu je 99,7% od 756.721 glasača glasalo pozitivno,[45] međutim u 10 opština hrvatske vlasti su uspjele spriječiti održavanje referenduma.[46] Srpski referendum i početak stvaranja autonomije u istoriografiji je poznat kao „Balvan revolucija”. Srpska autonomna oblast Kninska Krajina proglašena je 30. septembra 1990. godine, a 21. decembra postala je poznata kao Srpska autonomna oblast Krajina.[47] U decembru 1990. Hrvatski sabor usvaja novi ustav, prema kome su Srbi u Hrvatskoj postali nacionalna manjina, a ne ustavni državotvorni narod, što su bili prema republičkom ustavu iz vremena SFRJ.[48]

U ljeto i jesen 1990. došlo je do neke vrste podjele vlasti u strukturama republike. Svi Srbi koji su odbili da potpišu „listu lojalnoj” otpušteni su iz republičkog ministarstva unutrašnjih poslova. Istovremeno u Kninu i u nizu drugih gradova, gdje su Srbi bili većinsko stanovništvo, u miliciji su ostali samo Srbi. Uskoro je ta milicija preimenovana u „Milicija Krajine”. Međutim, ovakva situacija nije bila samo u MUP-u. Na primjer, predsjednik Vlade Hrvatske Josip Manolić je 17. oktobra 1990. otpustio sve Srbe koji su radili u vladi ili njegovom kabinetu, bez obzira na njihove političke stavove.[49]

U Hrvatskoj je Balvan revolucija i stvaranje SAO Krajine poznato kao „srpska pobuna”. Prema Jeleni Guskovoj, strah Srba pred oživljavanje fašizma u Hrvatskoj same hrvatske vlasti smatrale su, sa jedna strane, neosnovanim, sa druge strane, vidjele su kao manifestaciju „velikosrpskog imperijalizma”. Teritoriju pod kontrolom krajiških Srba hrvatske vlasti su smatrale okupiranom i željele su uspostaviti svoj ustavni poredak.[50]

Nikica Barić tvrdi, da je predsjednik Srbije u sastavu Jugoslavije Slobodan Milošević razmatrao mogućnost ne miješanja u otcjepljenje Hrvatske, ali bez teritorija naseljenih Srbima. Prema Bariću, Milošević je želio da krajiški Srbi budu dio nove Jugoslavije.[51]

1991.

 
Mapa Republike Srpske Krajine
 
Srpske izbjeglice iz Zapadne Slavonije, oktobar 1991. godine

U januaru 1991. godine osnovano je ministarstvo unutrašnjih poslova Krajine, koje je objedinilo sve sekretarijate unutrašnjih poslova koji nisu bila pod kontrolom Zagreba. U februaru 1991. SAO Krajina se ujedinila sa teritorijama sjeverne Dalmacije i Like, gdje su većinu stanovništva činili Srbi. Srpsko nacionalno vijeće i Izvršeno vijeće SAO Krajine su 28. februara 1991. usvojili rezoluciju o otcjepljenju od Hrvatske na osnovu rezultata referenduma i tražili su da ostanu u sastavu SFRJ. Skupština SAO Krajine je 16. maja donijela rješenje o prisajedinjenju Krajine Jugoslaviji.[52]

Autonomna oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srem proglašena je 25. juna 1991. godine,[53] a potom je 25. septembra iste godine preimenovana i od tada je postojala pod nazivom Srpska oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srem.[54] Kasnije je na području zapadne Slavonije organizovana Srpska autonomna oblast Zapadna Slavonija.[55]

U ljeto 1991. u Krajini su počele borbe između hrvatskih paravojnih formacija i pripadnika hrvatskog MUP-a na jednoj strani i srpske milicije na drugoj.[56] Postepeno se u sukobe uključivala JNA,[57] iz koje su u proljeće 1991. masovno dezertirali vojnici hrvatske nacionalnosti. Učešće JNA u sukobima se povećalo kada su hrvatski odredi započeli tzv. „blokadu kasarni” u septembru 1991. godine.[58]

 
Hrvatske izbjeglice, decembar 1991. godine

U proljeće 1991. godine na teritoriju SAO Krajine počele su dolaziti izbjeglice sa teritorije pod kontrolom Zagreba. Neki od njih su otišli u Srbiju ili Crnu Goru, a oko 100.000 je ostalo u Krajini. Crveni krst Jugoslavije je 1991. godine prijavio oko 250.000 izbjeglica srpske nacionalnosti sa teritorije pod kontrolom Zagreba.[59] Izbjeglice su pristizale do primirja u januara 1992. godine. Istovremeno, desetine hiljada Hrvata i Muslimana, pod srpskim pritiskom, napustilo je teritoriju Krajine i izbjeglo na teritoriju pod kontrolom Zagreba.[60] Prema Bariću, sa teritorije pod kontrolom Srba izbjeglo je do 300.000 nesrba,[57] međutim prema popisu stanovništva iz 1991. na teritoriji buduće Krajine ukupan broj Hrvata i drugih nacionalnosti nije prelazio broj od 220.000 ljudi.[61]

Srpske autonomne oblasti su se 19. decembra 1991. godine ujedinile u Republiku Srpsku Krajinu. Prema usvojenom ustavu, Srpska Krajina „nacionalna je država srpskog naroda i država svih građana koji u njoj žive”. Određeni su državni simboli — zastava, grb i himna. Milan Babić sa dužnosti predsjednik vlade prešao na dužnost predsjednika države. Proglašen je suverenitet Srpske Krajine.[62]

Tokom 1991. godine hrvatska garda i policija su počinile brojne zločine nad srpskim civilnim stanovništvom. Najpoznatija mjesta u kojima su zločini počinjeni su Gospić, Sisak, Vukovar[63] i sela u Zapadnoj Slavoniji. Srpske jedinice su počinile mnoge zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima, među kojima su zločini u Lovasu, Škabrnji i nad hrvatskim ratnim zarobljenicima u Vukovaru. Obje strane su počinile masakr u Voćinu.

1992.

 
Ruševine u Vukovaru, poslije borbi za grad
 
Uništeni tenk na putu ka Drnišu

U januaru 1992. godine zahvaljujući međunarodnoj intervenciji prestala su neprijateljstva, a na teritoriji Srpske Krajine su raspoređene Mirovne snage Organizacije ujedinjenih nacija (Unprofor). „Plavi šljemovi” su razmješteni na liniji fronta između srpskih i hrvatskih snaga u cilju prekida sukoba i praćenja povlačenja teškog naoružanja sa fronta. Mirotvorci iz Rusije su navodili kako su Srbi skladištili oružje u skladištima pod nadzorom OUN-a, dok su Hrvati svoje oružje povukli u nepoznatom pravcu.[64]

Hrvatska vojska je 21. juna prekinula primirje, zauzimajući nekoliko sela na Miljevačkom platou.[65] Ovaj događaj je doveo do gubitka povjerenja Srba u mirovne snage i eskalaciju napetosti. Kao rezultat toga, krajiški Srbi su vjerovali da ih mirovne snage neće zaštititi od moguće hrvatske agresije i nastavili su sa formiranjem regularne vojske.[66]

1993.

 
Porušena srpska kuća

Hrvatska vojska je 22. januara 1993. godine započela vojnu operaciju Maslenica, tokom koje zauzima Novigrad, aerodrom Zemunik i sela Smoković, Islam Grčki i Kašić.[67] Savjet bezbjednosti OUN-a 25. januara usvaja rezoluciju 802, osuđujući hrvatske napade. Kao rezultat hrvatskih napada, obje strane su obnovile artiljerijsko granatiranje gradova, a vojne operacije velikih razmjera su nastavljene do sredine proljeća. Predstavnici Srpske Krajine i Hrvatske su 6. aprila zaključili primirje i potpisali sporazum o povlačenju hrvatskih jedinica sa ranije osvojenih teritorija. Na tim položajima su ih trebale zamijeniti Mirovne snage OUN-a. Međutim, hrvatske vlasti su kasnije odbile da ispoštuju potpisani sporazum.[68]

Na ljeto je nastavljeno sporadično artiljerijsko granatiranje. Savjet bezbjednosti OUN-a je produžio mandat mirovnih snaga.

Hrvatska vojska je 9. septembra započela vojnu operaciju Medački džep.[69] Rezultat operacije je bilo zauzimanje i uništenje sela Divoselo, Čitluk i Počitelj, a protiv mirnog srpskog stanovništva počinjeni su ratni zločini.[70] Nakon povlačenja hrvatskih snaga, na teritoriju „džepa” su došle mirovne snage. Predstavnici Srpske Krajine i Hrvatske su 2. novembra u Oslu nastavili pregovore. Srpsku delegaciju je predvodio Goran Hadžić, a hrvatsku Hrvoje Šarinić.[71]

1994.

 
Stanje iz 1994.

Godina 1994. je prošla bez velikih napada Hrvatske vojske na teritoriju Srpske Krajine. Međutim, Hrvatska vojska je aktivno učestvovala u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini protiv Vojske Republike Srpske,[72] a konsolidovane jedinice krajiških Srba su učestvovale u borbama u Zapadnoj Bosni na strani Fikreta Abdića.[73]

Krajiške vlasti su pokušavale da uspostave miran život. Vlada je 1994. godine razvila program stabilizacije i počela sa isplatama plata. Do novembra, rukovodstvo Srpske Krajine je planiralo da završi integraciju sa Jugoslavijom. U ambasadi Rusije u Zagrebu je 29. marta 1994. godine potpisano primirje između rukovodstva Srpske Krajine i Hrvatske. U Kninu su 5. avgusta održani pregovori krajiških Srba i Hrvata o ekonomskim pitanjima. Posebno se razgovaralo o mogućnosti otvaranja auto-puta preko Zapadne Slavonije. Na jesen su počeli da rade zajednički komiteti — vojni i poljoprivredni.[74] Delegacija Srpske Krajine je posjetila Zagreb 8. i 14. novembra. Sporazum o normalizaciji ekonomskih odnosa Srpske Krajine i Hrvatske je potpisan 2. decembra. Predviđeno je da se održe pregovori o povratku izbjeglica, plaćanju penzija i otvaranju željezničkog saobraćaja. Krajiški Srbi su 21. decembra otvorili za saobraćaj bivši auto-put Bratstvo i jedinstvo.[75]

Prema ruskom novinaru Mlečinu, vlasti Hrvatske su preko ambasade Rusije rukovodstvu Srpske Krajine ponudile široku autonomiju. Međutim, srpska strana, uz učešće Slobodana Miloševića, kategorički je odbila ovaj prijedlog.[76]

1995.

U januara 1995. godine ambasador SAD u Hrvatskoj Piter Galbrajt predložio je Srpskoj Krajini i Hrvatskoj „Plan Z-4”. Predlagao je autonomiju za Kninsku Krajinu, a za Zapadnu Slavoniju i Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srem potpunu integraciju u sastav Hrvatske. Usvajanje ovog plana, predsjednik Hrvatske Tuđman je smatrao političkim samoubistvom, međutim pod pritiskom američkih diplomata obećao je da će to pitanje razmotriti u dalekoj budućnosti.[77] Prema srpskim izjavama, odredbe predloženog plana nisu garantovale zaštitu srpskog stanovništva od uznemirenja na nacionalnoj osnovi. Ipak, Milan Babić je u Beogradu dao izjavu, da je Srpska Krajina spremna prihvatiti neku prilagođenu verziju plana i pozvao je Hrvatsku da povuče svoje snage. Međutim, prema Jeleni Guskovoj, Tuđman je odbio da vodi dalje pregovore sa Srbima.[78]

 
Kolona srpskih izbjeglica iz Srpske Krajine
 
Srpske izbjeglice iz Krajine poslije operacije Oluja

Umjesto da nastavi diplomatske kontakte, hrvatska vlada je odabrala vojno rješenje pitanja. Republika Srpska Krajina je likvidirana u maju (Zapadna Slavonija) i avgustu (glavni dio) 1995. godine tokom hrvatskih vojnih operacija Bljesak i Oluja. Tokom operacije Bljesak, Hrvatska vojska je zauzela srpsku enklavu Zapadnu Slavoniju.[69] U pokušaju da spriječi hrvatsku ofanzivu, predsjednik Martić je naredio raketiranje Zagreba, što je i učinjeno. Nakon toga, raketiranje Zagreba je smatrano ratnim zločinom.[79] Međutim, to nije omelo sprovođenje hrvatske ofanzive. Prema podacima srpske strane, a takođe i međunarodne organizacije za ljudska prava Hjuman rajts voč,[80] tokom operacije Bljesak počinjeni su brojni zločini nad srpskim civilnim stanovništvom, uključujući i djecu.[81][82]

Sljedeća vojna operacija je bila Oluja, tokom koje su hrvatska vojska i policija okupirale najveći dio Srpske Krajine. Sa teritorije Srpske Krajine je izbjeglo 230—250 hiljada Srba. Tokom i nakon operacije Oluja, hrvatski vojnici su počinili brojne zločine nad kolonama izbjeglica i protiv preostalog civilnog stanovništva,[83] uključujući zločin u Dvoru na Uni i ubistvo srpskih civila u Gruborima. U presudi Haškog tribunala hrvatskim generalima Gotovini i Markaču stoji da je operacija Oluja bila dio zajedničke zločinačke namjere, koju je organizovalo hrvatsko vojno i političko rukovodstvo. Cilj operacije je bio protjerivanje Srba iz Hrvatske i naseljavanje Krajine Hrvatima.[84]

Ostatak Srpske Krajine (oblast Zapadni Srem i Baranja od 1995. i oblast Zapadni Srem, Baranja i Istočna Slavonija od 1996) opstao je u vidu autonomije pod pokroviteljstvom OUN-a sve do mirne integracije u sastav Hrvatske početkom 1998. godine. Prema podacima Save Štrpca, predsjednik nevladine organizacije „Veritas”, značajan broj Srba je napustio ove teritorije — 77.316 ljudi.[85]

Demografija

Etničke grupe

Srbi

 
Rasprostranjenost Srba u Hrvatskoj prema popisu iz 1981. godine
 
Etnička mapa Srpske Krajine, zasnovana na podacima po opštinama sa popisa iz 1991. godine

Prema popisima stanovništva, koji su sprovođeni u FNRJ i SFRJ, Srba u Hrvatskoj je bilo:[86]

Populacija (ist.)
God.Pop.± %
1948. 543.795—    
1953. 588.411+8,2%
1961. 624.956+6,2%
1971. 626.789+0,3%
1981. 531.502−15,2%
1991. 580.762[a]+9,3%

Prema izvještajima komesara OUN-a za izbjeglice, do 1993. godine sa teritorije pod kontrolom Zagreba protjerano 251.000 ljudi.[88] Izbjeglice su se uglavnom naselile u Srpskoj Krajini, ili u Jugoslaviji. Neki su otišli u Sjedinjene Države, Kanadu, Australiju itd, formirajući tamo brojnu dijasporu. Crveni krst Jugoslaviji je prijavio oko 250.000 izbjeglica srpske nacionalnosti sa teritorije Hrvatske 1991. godine.[59] Na teritoriju Jugoslavije 1994. godine se doselilo više od 180.000 izbjeglica i raseljenih lica iz Hrvatske.[89]

Godine 1993. Srpska Krajina je imala 435.595 stanovnika, od čega su 91% bili Srbi. Prema podacima Glavnog štaba SVK, 1993. godine u sjevernoj Dalmaciji je živjelo 87.000 stanovnika, u Lici 48.389 stanovnika, u Kordunu 51.000 stanovnika i u Baniji 88.406 stanovnika.[4]

Godine 1995. iz Krajine je otprilike protjerano 250.000 Srba,[90] uključujući 18.000 ljudi tokom operacije Bljesak i 230.000 ljudi tokom operacije Oluja.

Prema podacima OUN-a, poslije operacije Oluja u avgustu 1995. godine na teritoriji glavnog dijela Krajine živjelo je samo 5.500 Srba.[91][92]

Hrvati i drugi narodi

Prema popisu stanovništva u Jugoslaviji 1991. godine, nesrpsko stanovništvo na području Srpske Krajine je sljedeće:[61]

  • Krajina — Hrvati 28% (70.708), ostali 5% (13.101);
  • Zapadna Slavonija — Hrvati 29% (6.854), ostali 11% (2.577);
  • Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem — Hrvati 47% (90.454), ostali 21% (40.217).

Tokom etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva 1991. godine, većina je protjerana sa teritorije Srpske Krajine.[61] Do 1992. godine Hrvati su činili samo 7% stanovništva ove tri teritorije. Ukupno je sa teritorije Srpske Krajine protjerano najmanje 170.000 Hrvata i drugih nesrba.[93]

Religija

Većina stanovništva Srpske Krajine su bili pravoslavni hrišćani. Teritorije Srpske Krajine se nalazila pod kanonskom jurisdikcijom Srpske pravoslavne crkve. Na teritoriji Srpske Krajine su bile Mitropolija zagrebačko-ljubljanska, Eparhija gornjokarlovačka, Eparhija pakračko-slavonska, Eparhija osječkopoljska i baranjska i Eparhija dalmatinska. U zemlji su se nalazili mnogi pravoslavni manastiri i crkve. Najveći, stari i poznati manastiri su Dragović, Gomirje, Krka, Krupa i Lepavina. Tokom borbenih dejstava, mnoge srpske pravoslavne crkve su uništene ili znatno oštećene. Tako je 1993. godine Hrvatska vojska uništila Sabornu crkvu Svetog Nikole u Karlovcu i rezidenciju episkopa gornjokarlovačkog. Od 1990. do 1995. godine, ukupno je uništeno 76 pravoslavnih crkava,[94] 96 crkvenih zgrada, 10 grobalja, jedna patrijaršijska riznica, crkveni muzej, dvije crkvene biblioteke i dvije arhive. Opljačkane su 94 crkve i 4 manastira.[95]

Hrvatska nacionalna manjina je većinom ispovijedala rimokatoličko hrišćanstvo. Mnoge rimokatoličke crkve su porušene ili oštećene tokom borbenih dejstava. Tokom masakra u Lovasu,[96] Širokoj Kuli i Voćinu,[97] srpske paravojne jedinice su potpuno ili djelimično uništile rimokatoličke crkve u ovim naseljima.

Politički sistem

 
Glasački listić RSK

Za vrijeme postojanja, Srpska Krajina je imala tri predsjednika i šest predsjednika vlade. Nakon proglašenja nezavisnosti 19. decembra 1991. godine Milan Babić je postao predsjednik. Međutim, na toj dužnosti nije dugo ostao. Tokom Babićeve vladavine, on se sukobio sa Milanom Martićem, koji je kontrolisao miliciju i teritorijalnu odbranu.[98]

Stvaranje Srpske Krajine u prvoj fazi pokazalo je značajnu zavisnost od Jugoslavije i složenost političkim nesuglasicama, što je dovelo do političke nestabilnosti. Odnosi između Knina i Beograda bili su veoma složeni u januaru 1992. godine. Razlog za to je bio neslaganje oko Vensovog mirovnog plana. Milan Babić je vjerovao da plan ne odgovara interesima Srpske Krajine, dok se Slobodan Milošević zalagao za njegovo usvajanje u ranoj fazi. Kao rezultat sporova sa Miloševićem, Babić je potpuno izgubio povjerenje u Beograd. Skupština Srpske Krajine je 22. januara je odbacila plan ulaska mirovnih snaga u Hrvatsku, ali je Skupština 9. februara pod pritiskom političara iz Beograda, koji su imali mnogo pristalica iz Srpske Krajine, ipak to usvojila. Babić je 26. februara 26. februara smijenjen sa dužnosti predsjednika. Na prijedlog Beograda za novog predsjednika izabran je Goran Hadžić, a Zdravko Zečević je postao predsjednik vlade. S obzirom da se Babić i njegovi sljedbenici nisu složili sa tom odlukom Skupštine, u Srpskoj Krajini je nastalo dvovlašće. U Srpskoj Krajini su 12. decembra 1993. godine održani prvi višestranački predsjednički i parlamentarni izbori. Uz Miloševićevu podršku u drugom krugu izbora, pobjedio je Milan Martić. Babić je pristao na kompromisnu poziciju ministra spoljnih poslova.[98]

Predsjednik

 
Goran Hadžić, drugi predsjednik Republike Srpske Krajine

Za vrijeme postojanja Srpske Krajine, predsjednici su bili:

  • Milan Babić (19. decembar 1991. — 26. februar 1992);
  • Goran Hadžić (26. februar 1992. — decembar 1993);
  • Milan Babić (decembar 1993. — januar 1994; izabran u decembru 1993. godine, ali je u januara 1994. godine na novim izborima pobjedio Milan Martić);
  • Milan Martić (12. februara 1994. — avgust 1995).

Protiv svih predsjednika Srpske Krajine kasnije su podignute optužnice pred Haškim tribunalom. Milan Babić je optužen za protjerivanje ljudi iz političkih, rasnih ili vjerskih razloga.[99] On se pred sudom izjavio krivim i osuđen je 2005. godine na 13 godine zatvora,[100] ali je 2006. godine izvršio samoubistvo.[101] Milan Martić je osuđen na 35 godina zatvora zbog ratnih zločina, kršenja zakona i običaja ratovanja i protjerivanja nesrpskog stanovništva iz Srpske Krajine,[79] a kaznu služi u Tartu u Estoniji. Nakon hapšenja bivšeg načelnika Centra službe bezbjednosti u Banjoj Luci Stojana Župljanina 11. juna 2008. godine, hapšenja bivše predsjednika Srpske Radovana Karadžića 21. jula 2008. i hapšenja bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića 26. maja 2011. godine, Goran Hadžić je postao jedan od najtraženijih haških optuženika. Vlasti Srbije su nudile nagradu od 5 miliona evra za informaciju o mjestu boravka Gorana Hadžića. Nakon sedmogodišnje potrage, uhapšen je 20. jula 2011. godine.[102][103]

Vlada

Prema Ustavu Srpske Krajine, Vlada je bila nosilac izvršne vlasti u republici. Srpska Krajina je od 1991. do 1995. godine imala ukupno šest vlada:[104]

  • Vlada Milana Babića (29. maj 1991. — 19. decembar 1991);
  • Vlada Riste Matkovića (19. decembar 1991. — 26. februar 1992);
  • Vlada Zdravka Zečevića (26. februar 1992. — 28. mart 1993);
  • Vlada Đorđa Bjegovića (28. mart 1993. — 21. april 1994);
  • Vlada Borislava Mikelića (21. april 1994. — 27. jul 1995);
  • Vlada Milana Babića (27. jul 1995 — 5. avgust 1995).

Vlade Srpske Krajine su formirane na političkoj osnovi i, prema pravilu, imenovani ministri nisu bili stručnjaci u resoru na čijem su se čelu nalazili. Članovi prve dvije vlade su bili iz Knina i Sjeverne Dalmacije, što im, prema Kosti Novakoviću, nije dozvolilo da utiču na situaciju u drugim dijelovima Srpske Krajine.[105]

Skupština

Prvi saziv Skupštine Srpske Krajine formiran je krajem 1991. godine iz saziva Skupštine SAO Krajine, Oblasne skupštine Zapadne Slavonije i Velike narodne skupštine Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema. Broj zastupnika je bio više od 200. Skupština je 19. decembra 1991. godine usvojila ustav i proglasila Republiku Srpsku Krajinu.[106] Početkom 1992. godine, aktivnosti skupštine su se zakomplikovale unutrašnjim sukobima izazvanim različitim stavovima prema Vensovom planu, koji je predložen kao osnova za mirno rješenje. Milan Babić se usprotivio usvajanju ovog plana, a zastupnici Skupštine iz njegovih redova okupili su se u Kninu, poznato kao „Kninska skupština”. Drugi dio poslanika, pod vođstvom predsjednika Skupštine Mila Paspalja, sastao se u Glini, poznato kao „Glinska skupština”. Formiranje jedinstvene skupštine u Srpskoj Krajini uspjelo je tek 1993. godine.[107]

Skupština Srpske Krajine sastojala se od 84 zastupnika, izabranih na parlamentarnim izborima. Zastupnički mandat je trajao četiri godine. Predsjednik i njegovi zamjenici predstavljali su sve tri krajiške eksklave. Prema ustavu, Skupština je bila dužna da se sastane dva puta godišnje — prvog radnog dana u martu i prvog radnog dana u oktobru. Trajanje sjednica nije trebalo biti duže od 90 dana. Skupština je bila odgovorna za izmjenu ustava, donošenje zakona, praćenje rada vlade, usvajanje budžeta, izmjenu administrativnih podjela itd.[108]

Ustav

Ustav Srpske Krajine je usvojen 19. decembra 1991. godine na zajedničkoj sjednici Skupština SAO Krajina, Veliki narodne skupštine Zapadne Slavonije i Skupštine SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem. Najviši pravni akt Srpske Krajine se sastojao od 8 glava i 124 tačke.[108]

Prema ustav, Srpska Krajina „nacionalna je država srpskog naroda i država svih građana koji u njoj žive”. Glavnim gradom je proglašen Knin, a za himnu „Bože pravde”. Ustavom su određene i zastava i grb. Službeni jezik je bio srpski jezik, a pismo ćirilica.[108]

Organi za sprovođenje zakona

Od početka sukoba Srba i Hrvata, značajnu ulogu u prvim okršajima imala je Milicija Krajine. Vršeći pritisak na Srbe, hrvatska vlada je otpustila većinu Srba iz centralnog aparata ministarstva unutrašnjih poslova i iz mnogih naseljenih mjesta, gdje su većinu stanovništva činili Hrvati.[50] Pokušaji da se to sprovede i uvedu novi službeni simboli na milicijskim uniformama naišao je na otpor srpskih milicajaca u mjestima sa srpskom većinom. Sa početkom prvih sukoba, milicijske stanice u više gradova povukle su se iz republičkom MUP-a i formirale Miliciju Krajine, na čelu sa milicijskim inspektorom Milanom Martićem. Sekretarijat unutrašnjih poslova na čelu sa Milanom Martićem osnovan je 4. januara 1991. godine. Milicija Krajine je više puta učestvovala u vojnim operacijama, uprkos činjenici da su njeni pripadnici bili naoružani samo lakim vatrenim oružjem. Prema zapadnim istraživačima, Milicija Krajine je u julu 1991. godine imala oko 7 hiljada pripadnika sa oko 20 hiljada pripadnika u rezervnom sastavu. Prema podacima srpskih autora, Milicija Krajine je 9. oktobra 1991. godine imala 1.200 običnih milicionera, 500 specijalaca i 1.200 rezervista. Oni su bili pripadnici sedam sekretarijate unutrašnjih poslova (u Kninu, Korenici, Petrinji, Vojniću, Okučanima, Belom Manastiru i Vukovaru).[109]

Kancelarija odvojenih jedinica milicije osnovana je 28. aprila 1992. godine. Ove jedinice su bile organizovane u osam brigada sa 24.000 pripadnika i predstavljale su neku vrstu prelazne organizacije između Teritorijalne odbrane i regularne vojske. Njihov zadatak je bio zaštita granice. Raspuštene su sa osnivanjem regularne vojske u oktobru 1992. Obična milicija je postojala do kraja 1995. godine. Dana 5. oktobra 1994. godine imala je ukupno 3.850 pripadnika, od toga 1.950 milicajaca, 183 inspektora, 591 specijalca, 422 zvaničnika i 694 rezervista. Snage Milicije Krajine u Istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Sremu su 1. jula 1996. godine preimenovane u „Prelaznu policiju”, koju su činili Srbi, Hrvati i posmatrači OUN. Ove snage su 15. decembra 1997. godine formalno postale dio Hrvatske policije.[109]

U Srpskoj Krajini je postojala sudska vlast. Osnovani su Vrhovni sud, Ustavni sud, okružni i opštinski sudovi. Vojni sud je uspostavljen 1994. godine. Na opštinskom i republičkom nivou bila su organizovana i djelovala su tužilaštva.[110]

Oružane snage

Na ljeto 1990. godine od jedinica milicije i dobrovoljaca u Kninu formirani su odredi samoodbrane, kao i milicijski sekretarijati, čiji su pripadnici bili srpski milicajci, koji su odbili da se potčine vlasti u Zagrebu. U januaru 1991. godine stvoreno je posebno odjeljenje unutrašnjih poslova, koje je omogućilo krajiškim Srbima da koordinišu djelatnost Milicije. Približno u isto vrijeme, u okviru Milicije Krajine od dobrovoljaca je stvorena specijalna jedinica, koja je nosila naziv „Martićevci”, po komandantu Milanu Martiću. U ljeto 1991. u Krajini su mobilizovani odredi Teritorijalne odbrane, a u velikom slučaju njihovim akcijama su rukovodili oficiri Jugoslovenske narodne armije. Nakon potpisivanja primirja 1992. godine, JNA se povukla sa teritorije Hrvatske i Krajine, ostavljajući Srbima dio teškog naoružanja. Oružje je skladišteno pod nadzorom Mirovnih snaga OUN-a. Pošto su jedinice TO povučene u kasarne, na borbenoj liniji su ostale samo brigade Posebne jedinice milicije, čiji su pripadnici imali samo lako vatreno naoružanje. Ove brigade su bile podređene posebnom odjeljenju u okviru MUP Srpske Krajine.

 
Kompletna oprema pripadnika Srpske vojske Krajine

Hrvatski napad na Miljevački plato, pokazao je da mirovnjaci neće braniti Srpsku Krajinu i 16. oktobra 1992. godine osnovana je Srpska vojska Krajine — regularna vojska Srpske Krajine.[111] Sprovedena je vojna reforma, prema kojoj su jedinice TO i brigade Posebnih jedinica milicije transformisane u vojne brigade i odrede. Sve one su raspoređene u sastav šest korpusa i Glavni štab. SVK se sastojala iz Glavnog štaba, štabnih jedinica, armijskih korpusa i RV i PVO. U osnovi, korpus SVK se sastojao od štaba, nekoliko pješadijskih brigada, artiljerijskih bataljona, protivtenkovskog diviziona, diviziona PVO i pozadinskih baza.[112] Neki korpusi su imali specijalne jedinice, a u 7. korpusu se nalazio oklopni voz. Svi korpusi SVK, sa izuzetkom Korpusa specijalnih jedinica koji je osnovan u ljeto 1995. godine, bili su zasnovani na teritorijalnom principu.[113]

Važno tijelo koje je koordinisalo aktivnostima ministarstva odbrane i vojnim jedinicama, bilo je Vrhovni savjet odbrane. Sastojao se od predsjednika, prvog ministra, ministra odbrane, ministra unutrašnjih poslova i komandanta vojske. Vrhovni savjet odbrane određivao je vojne položaje, usmjeravao odbranu u slučaju prijetnje, mobilizovao vojsku i sprovodio druge aktivnosti u skladu sa ustavom i zakonom.[108]

Nakon pada Srpske Krajine 1995. godine, veliki dio naoružanja SVK evakuisan je na teritoriju Republike Srpske i predat Vojsci Republike Srpske. Dio pripadnika SVK je nastavio vojnu službu u VRS. Posljednji preostali je 11. istočnoslavonski korpus koji je popunjen u jesen 1995, a oružje je dobijao iz Jugoslavije. Poslije Erdutskog sporazuma je raspušten 21. juna 1996. godine, a oružje je predato Vojsci Jugoslavije.[114]

Socijalni i društveni podaci

Privreda

Prema mnogim istraživačima, u socijalističkom periodu, teritorije koje su ušle u sastav Srpske Krajine, bile su značajno slabije razvijene od ostatka teritorije Hrvatske.[95] Infrastruktura je bila manje razvijena, turistički potencijal znatno manji, kao i obim investicija. Prije rata, mnogi industrijski objekti u krajiškim gradovima su bili dio industrijskih postrojenja koje se nalaze u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini. Borbena dejstva su nanijela znatnu štetu infrastrukturi Srpske Krajine, prekinuvši mnoge proizvodne i trgovinske veze. Izuzetno su oštećeni i stambeni objekti. Uvođenje sankcija Jugoslaviji je uticalo na situaciju u Srpskoj Krajini, što je pogoršalo već tešku ekonomsku situaciju.[115]

 
Fabrika „Tvik” u Kninu

Tokom stvaranja države, krajiške vlasti su vjerovale da će izgraditi privredu kroz blisku saradnju sa Jugoslavijom i Srpskom.[115] Međutim, pomoć iz Beograda otežale su međunarodne sankcije. Ipak, privreda Srpske Krajine nastavila je da funkcioniše tokom perioda borbenih dejstava.[116]

Vlada je 1992. godine odlučila da podrži preduzeća, koja su prije rata bila u javnom vlasništvu, jer su se suočila sa velikim poteškoćama. Usvojila je svoju valutu — dinar Republike Srpske Krajine, ali je zbog velike inflacije njena vrijednost stalno opadala. Hiperinflacija je počela 1993. godine, što je onemogućilo usvajanje republičkog budžeta. Početkom 1994. godine u Jugoslaviji je uveden novi dinar, vezan za njemačku marku po kursu 1:1. Jugoslovenski dinar se u Srpskoj Krajini i Srpskoj usvaja kao jedina valuta, čime je hiperinflacija zaustavljena. Nova vlada sa Borislavom Mikelićem na čelu, usvojila je budžet i počela da obnavlja privredu.[115]

Mnoga preduzeća iz Srpske Krajine su pokušala da se preorijentišu na tržišta Srpske i Srbije, što je djelimično postignuto. Program stabilizacije privrede i finansija je razvijen 1994. godine. Funkcionisanje monetarnog sistema i finansija zavisilo je isključivo od Beograda. Aktivno je korišteno poljoprivredne zemlje površine od 700.000 hektara. Međutim, zbog nedostatka goriva za mašine i nedovoljnog finansiranja, poljoprivreda u Srpskoj Krajini je pokazala nisku efikasnost. Konkretno, u Istočnoj Slavoniji je 1994. godine 45% zemljišta pripremljeno za sijanje, ali je kraju žetva prikupljena samo za 30%.[117] Aktivno je korišten i šumski fond od 540.000 hektara, sa godišnjim prirastom od 1.500.000 m³. Mediji su pri tome u više navrata tvrdili, kako je sječa šuma u Istočnoj Slavoniji sprovođena bez regulativa i planiranja. U ovoj oblasti je crpljena i nafta, ali u nedovoljnim količinama kako bi se pokrio republički deficit goriva.[118] Nafta crpljena u Srpskoj Krajini slata je na preradu u Pančevo u Jugoslaviji. Zatim je ono prodavano na teritoriji Srpske Krajine. Istovremeno, dio goriva je dodjeljivan vojsci i ministarstvu unutrašnjih poslova, kako bi ispunili svoje potrebe.[119]

Kultura i obrazovanje

Prva mjera ka stvaranju obrazovnog sistema nezavisnog od Zagreba preuzete su u septembru 1990. godine, kada je osnovan Kulturno-prosvjetni savjet Sjeverne Dalmacije i Like. U martu 1991. osnovano je ministarstvo obrazovanja, sa sjedištem u Kninu i mjesnim kancelarijama u Belom Manastiru i Topuskom (osnovano nešto kasnije). Na čelu ministarstva se nalazio Dušan Badža, profesor iz Obrovca. Sa početkom neprijateljstava, obrazovni proces je više puta prekinut. Same škole su periodično bombardovane i uništavane.

U junu 1993. godine vlada Srpske Krajine donijelo je odluku o osnivanje Univerziteta Nikola Tesla u Kninu. U sastavu univerziteta su se nalazila četiri fakulteta: Filozofski fakultet u Petrinji, Poljoprivredni fakultet u Belom Manastiru, Politehnički fakultet u Kninu i Fakultet društvenih nauka u Kninu.[120] Profesori iz Srbije i Srpske su pružali značajnu pomoć univerzitetu.[120]

U školama Srpske Krajine su se učili sljedeći predmeti: srpski jezik i književnost, istorija, geografija, muzička i likovna kultura, priroda i društvo i vjeronauka. Udžbenike je štampao Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Beograd. Iz Srbije je dopremana humanitarna pomoć kako pojedinačno učenicima, tako i cijelim školama. Djeca poginulih boraca su dobijala udžbenike na poklon. Znatnu pomoć obrazovnom sistemu Srpske Krajine, osim Srbije, pružala je Grčka i Rusija.[121]

U ljeto 1993. godine u Srpskoj Krajini je osnovana Narodna biblioteka, čije je osnivanje pomogla Srpska akademija nauka i umjetnosti. U Kninu je 16. juna osnovano Srpska narodno pozorište. Ansambl pozorišta je učestvovao na festivalima u gradovima Srpske Krajine zajedno sa kolegama iz Srpske i Srbije. Nešto kasnije u Kninu je osnovan dokumentacioni centar „Krajina-film”.[120] Brojne kulturne manifestacije su održavane u Domovima Srpske vojske Krajine, posebno u Kninu, Benkovcu, Petrinji, Glini i Belom Manastiru. Organizovana su i kulturna društva.[122] Pored toga, u Srpskoj Krajini su preuzete određene mjera za osnivanje muzeja. Muzejska djelatnost je organizovana u Kninu (Kninska tvrđava), Benkovcu (Kaštel Benković), Petrovoj Gori, Topuskom, Vukovaru (Dvorac grofa Elca) i Belom Manastiru.[122]

U Srpskoj Krajini se emitovala „Državna radio-televizija”, kao i u Benkovcu, Kninu, Gračanici, Korenici, Slunju, Vrginmostu, Petrinji, Okučanima, Vukovaru, Borovu Selu, Mirkovcima i Belom Manastiru. Krajem 1993. godine, radi predizborne kampanje Milana Martića, uz podršku Jugoslavije, počelo je emitovanje programa „Televizija na Plitvicama”.[122]

Poslije pada Srpske Krajine u avgustu 1995. godine, mnogi učenici i studenti nastavili su školovanje u Srbiji. U jesen 1995. godine, obrazovne institucije Srbije su iz izbjegličkih porodica iz Srpske Krajine zabilježile 15.900 osnovaca, 6.100 srednjoškolaca i 1.890 studenata.[123]

Zdravstvena zaštita

Zdravstvo područja Srpske Krajine prije rata bilo je integralni dio zdravstvene službe u Hrvatskoj. Finansirano je iz jedinstvenog fonda, sa sjedištem u Zagrebu. Količina novca kojom je raspolagalo krajiško zdravstvo nije bila dovoljna da pokrije veće potrebe. Zdravstvena služba Krajine imala je 9 domova zdravlja (Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Korenica, Donji Lapac, Dvor na Uni, Kostajnica, Vrginmost, Vojnić) i 3 medicinska centra (Knin, Glina, Petrinja). Broj stanovnika na jednog ljekara je bio, u prosjeku, 1.412. Najmanji je bio u Kninu (532) i u Petrinji (554), dok u Vojniću taj broj iznosio 2.233. Broj bolničkih postelja u Srpskoj Krajini iznosio je 1.338, tj. 4,53 kreveta na 1.000 stanovnika.[124]

Nakon početka rata u 1991. godini zdravstvena služba u SAO Krajini je reformisana u pravcu autonomije i saradnji sa službama zdravlja Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. U jesen 1991. bila su stvorena dva medicinska centra u Kninu (Dalmacija i Lika) i u Glini (Kordun i Banija). Značajna pažnja je bila obraćana na pomoć izbjeglicama sa područja pod kontrolom ZNG-i i MUP-a Hrvatske, kojih je bilo ukupno oko 100.000 ljudi. U toku čitavog rata veliku pomoć ljekarima Srpske Krajine su pružili Vojnomedicinska akademija u Beogradu i humanitarne organizacije, kao i Srpska pravoslavna crkva.[125]

Sport

Prvi koraci po razvoju sportskih aktivnosti na prostoru Srpske Krajine su počeli 28. septembra 1992. godine kada je usvojen Zakon o fizičkoj kulturi. Nakon toga su osnovani strukovni savezi kao fudbalski u Srbu, košarkaški u Kninu, odbojkaški u Vukovaru, rukometni u Belom Manastiru, šahovski u Borovu naselju itd. U Benkovcu 11. februara 1995. godine je osnovan Olimpijski komitet Republike Srpske Krajine. Saradnja Srpske Krajine, Srpske i Srbije na sportskom polju bila je uspješna. Prvi koraci saradnje napravljeni su zahvaljujući naporima Ministarstva za sport Savezne Republike Jugoslavije, Jugoslovenskog olimpijskog komiteta, Fakulteta za fizičko vaspitanje i drugih institucija u Beogradu i sličnih iz Srpske, odnosno sa Pala i iz Banje Luke. U Srpskoj Krajini je bila popularna fudbalska liga koja je postojala u periodu od 1992. do 1995. godine, a najpoznatiji klub je bio „Dinara” iz Knina. Politički položaj Srpske Krajine odrazio se na njen sportski život u međunarodnim okvirima. To je značilo blokadu u svakom pogledu.[126]

Sportske aktivnosti su sprovođene u čitavom ratnom periodu. Krajiška ekipa je učestvovala na prvenstvu Vojske Republike Srpske u zimskim sportovima na Jahorini. Karatisti iz Petrinje učestvovali su na karate prvenstvu Jugoslavije. Organizovano je više trka maratonaca od kojih je najpoznatija trka na relaciji Banja Luka—Knin u dužini 320 km.[127]

U organizaciji Glavnog štaba Srpske vojske Krajine, na stadionu Sportskog centra u Kninu, 22. maja 1993. godine, odigrana je prijateljska fudbalska utakmica između selekcija Srpske vojske Krajine i Vojske Republike Srpske. Utakmicu je posmatralo nekoliko hiljada gledalaca, među kojima su bili Đorđe Bjegović, predsjednik Vlade Srpske Krajine i general Mile Novaković, komandant Srpske vojske Krajine, sa saradnicima. Fudbaleri obje ekipe došli su na utakmicu sa ratišta iz svih dijelova svojih država.[122]

Trenutno stanje

Poslanici nekadašnje Skupštine Republike Srpske Krajine su 2005. godine formirali Vladu Republike Srpske Krajine u progonstvu, međutim ona do danas nije ostvarila neki veći uticaj kako među izbjeglim licima iz Srpske Krajine, tako i prema Vladi Srbije.[128][129][130]

Prvi ministar vlade u progonstvu je Milorad Buha. U vladi se još nalazi šest ministara. Članovi vlade u progonstvu izjavili su da namjeravaju raditi na planu zasnovanom na planu Z-4 i njihov konačni cilj je da Srbi postignu „više od autonomije, manje od nezavisnosti” u Hrvatskoj.[131] Skupština i Vlada Srpske Krajine u progonstvu je priznala nezavisnost Abhazije i Južne Osetije.[132]

Istoričar Nikica Barić je 2004. godine odbranio doktorat na temu Republike Srpske Krajine.[133]

Citati

"Krajina nije samo geografska oblast ili istorijski pojam, to smo mi jer kroz nas živi i teče nam kroz vene. Krajna je emocija koju osjećamo svaki dan i u pjesmama i u pričama. Krajina je naše dobro jutro i dobar dan. Nema noći da ne pomislimo na naš zavičaj."[134]

Manifestacije

  • Krajina živi, obilježavanje Dana proglašenja ustava RSK u Busijama, krajem decembra. [135]
  • Krajinada, druženje Krajišnika na Adi Ciganliji, početkom jula mjeseca. [136]
  • Krajiški biseri, festival izvornih pjesama dinarskog melosa i ojkače u Plandištu, početkom oktobra mjeseca.[137]

Napomene

  1. ^ U Hrvatskoj je popisano 104.728 Jugoslovena, a većina njih (60—80%), prema tvrdnjama brojnih istraživača, bili su Srbi.[87]

Reference

  1. ^ Čubrilo et al., str. 326; Novaković 2009, str. 191.
  2. ^ Novaković 2009, str. 191.
  3. ^ Gusьkova 2001, str. 138; Novaković 2009, str. 202.
  4. ^ a b v g d đ e Gusьkova 2001, str. 138.
  5. ^ Novaković 2009, str. 203.
  6. ^ Novaković 2009, str. 204.
  7. ^ Novaković 2009, str. 206.
  8. ^ Novaković 2009, str. 207.
  9. ^ Novaković 2009, str. 208.
  10. ^ Novaković 2009, str. 210.
  11. ^ Litavrin 1985, str. 194; Čirkovič 2009, str. 28.
  12. ^ „HRIŠĆANSTVO U DALMACIJI DO DIOBE CRKAVA”. www.eparhija-dalmatinska.hr (na jeziku: srpski). Pristupljeno 28. 11. 2017. 
  13. ^ Litavrin 1985, str. 194.
  14. ^ Litavrin 1985, str. 198; Čirkovič 2009, str. 18; Gusьkova 2014, str. 13.
  15. ^ „Manastir Krupa”. www.eparhija-dalmatinska.hr (na jeziku: srpski). Pristupljeno 23. 11. 2017. 
  16. ^ „Manastir Krka”. www.eparhija-dalmatinska.hr (na jeziku: srpski). Pristupljeno 23. 11. 2017. 
  17. ^ Freйdzon 2001, str. 58; Kostić 1990, str. 206.
  18. ^ Nišić 2002, str. 52.
  19. ^ Čubrilo et al. 2011, str. 45.
  20. ^ Nišić 2002, str. 53; Novaković 2009, str. 24.
  21. ^ Novaković, 2009 & Nikiforov 2011.
  22. ^ Belяkov 2009, str. 95; Vasilьeva & Gavrilov 2000, str. 81.
  23. ^ Vasilьeva & Gavrilov 2000, str. 78—79.
  24. ^ Nikiforov 2011, str. 84.
  25. ^ Rat za opstanak Srba Krajišnika 2010, str. 62.
  26. ^ Žerjavić 1993, str. 17.
  27. ^ a b Pešut 1995, str. 51.
  28. ^ Tomasevich 1975, str. 258; Hoare 2006, str. 332.
  29. ^ Rat za opstanak Srba Krajišnika 2010, str. 142—143.
  30. ^ Ustav Narodne Republike Hrvatske (PDF). Narodne novine. 1947. Pristupljeno 23. 11. 2017. 
  31. ^ Nikiforov 2011, str. 776; Marjan 2007, str. 40; Radelić et al., str. 218.
  32. ^ Nikiforov 2011, str. 724.
  33. ^ Pavković & Radan 2011, str. 159.
  34. ^ Pauković 2008, str. 21.
  35. ^ Pelikán, 2005 & Frucht 2005.
  36. ^ Pesic 1996.
  37. ^ Radelić et al. 2006, str. 198.
  38. ^ Gusьkova 2001, str. 137.
  39. ^ Gusьkova 2001, str. 146.
  40. ^ Radelić et al. 2006, str. 199.
  41. ^ Gusьkova 2001, str. 1347; Novaković 2009, str. 179.
  42. ^ Nikiforov 2011, str. 780.
  43. ^ Čubrilo et al., str. 204; Gusьkova 2001, str. 134; Vasilьeva & Gavrilov 2000, str. 323; [[#CITEREF|]].
  44. ^ Čubrilo et al. 2011, str. 204.
  45. ^ Čubrilo et al., str. 270; Jović 1996, str. 409—410; Nikiforov 2011, str. 779.
  46. ^ Gusьkova 2001, str. 142.
  47. ^ Novaković 2009, str. 185; Nikiforov 2011, str. 791; Mikulan, Thomas & Pavlovic 2006, str. 31; Isby 2003, str. 84.
  48. ^ Nikiforov 2011, str. 779; Isby 2003, str. 83.
  49. ^ Čubrilo et al. 2011, str. 292.
  50. ^ a b Nikiforov 2011, str. 781.
  51. ^ Radelić et al. 2006, str. 219.
  52. ^ Nikiforov 2011, str. 780; Gusьkova 2001, str. 145.
  53. ^ Petrović 1994, str. 95—96, 213.
  54. ^ Petrović 1994, str. 138—139, 248-249.
  55. ^ Gusьkova 2001, str. 139; Radelić et al., str. 214.
  56. ^ Mikulan, Thomas & Pavlovic 2006, str. 46; Isby 2003, str. 93.
  57. ^ a b Radelić et al. 2006, str. 221.
  58. ^ Nikiforov 2011, str. 787; Isby 2003, str. 95.
  59. ^ a b Gusьkova 2001, str. 213.
  60. ^ Nikiforov 2011, str. 790.
  61. ^ a b v „Predmet Milosevic (IT-02-54) – Druga izmjenjena optuznica”. www.icty.org (na jeziku: srpski). 23. 10. 2002. Pristupljeno 24. 11. 2017. 
  62. ^ Nikiforov 2011, str. 781; Gusьkova 2001, str. 208; Radelić et al., str. 222.
  63. ^ Gusьkova 2001, str. 194.
  64. ^ Gusьkova 2007, str. 71.
  65. ^ Mikulan, Thomas & Pavlovic 2006, str. 54.
  66. ^ Sekulić 2000, str. 30—36.
  67. ^ Mikulan, Thomas & Pavlovic 2006, str. 54; Nikiforov 2011, str. 790.
  68. ^ Nikiforov 2011, str. 791.
  69. ^ a b Mikulan, Thomas & Pavlovic 2006, str. 55.
  70. ^ „"MEDAČKI DŽEP" (IT-04-78) ADEMI i NORAC” (PDF). www.icty.org (na jeziku: srpski). Pristupljeno 24. 11. 2017. 
  71. ^ Čubrilo et al. 2011, str. 253.
  72. ^ Radelić et al. 2006, str. 168—170.
  73. ^ Sekulić 2000, str. 89.
  74. ^ Gusьkova 2001, str. 212.
  75. ^ Čubrilo et al. 2011, str. 259.
  76. ^ Mlečin 2001, str. 647.
  77. ^ Marjan 2007, str. 41.
  78. ^ Nikiforov 2011, str. 797.
  79. ^ a b „“RSK” (IT-95-11) MILAN MARTIĆ” (PDF). www.icty.org (na jeziku: srpski). Pristupljeno 24. 11. 2017. 
  80. ^ „Croatia”. www.hrw.org (na jeziku: engleski). avgust 1996. Pristupljeno 24. 11. 2017. 
  81. ^ Ivanovskiй, Sergeй. „Padenie Respubliki Serbskaя Kraina”. www.coldwar.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 24. 11. 2017. 
  82. ^ „Operacija Bljesak Etničko čišćenje zapadne Slavonije 1. maj 1995. godine – Fond za humanitarno pravo” (PDF). www.hlc-rdc.org (na jeziku: srpski). 01. 05. 2002. Pristupljeno 04. 12. 2017. 
  83. ^ Mikulan, Thomas & Pavlovic 2006, str. 56.
  84. ^ „“OPERACIJA OLUJA” (IT-06-90) GOTOVINA i MARKAČ” (PDF). www.icty.org (na jeziku: srpski). Pristupljeno 24. 11. 2017. 
  85. ^ Štrbac 2005, str. 229.
  86. ^ Savezni zavod za statistiku i evidenciju FNRJ i SFRJ: Popis stanovništva 1948, 1953, 1961, 1971, 1981. i 1991. godine.
  87. ^ Štrbac 2005, str. 243; Novaković 2009, str. 199.
  88. ^ Čubrilo et al. 2011, str. 304.
  89. ^ Nikiforov 2011, str. 846.
  90. ^ Novaković 2009, str. 122.
  91. ^ „REPORT OF THE SECRETARY-GENERAL SUBMITTED PURSUANT TO SECURITY COUNCIL RESOLUTION 1009 (1995)”. www.un.org (na jeziku: engleski). 23. 08. 1995. Pristupljeno 04. 12. 2017. 
  92. ^ Gusьkova 2001, str. 500.
  93. ^ „SUDIJA RODRIGUES POTVRDIO OPTUŽNICU PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA ZA ZLOČINE POČINJENE U HRVATSKOJ”. www.icty.org (na jeziku: srpski). 09. 10. 2001. Pristupljeno 25. 11. 2017. 
  94. ^ Čubrilo et al. 2011, str. 575.
  95. ^ a b Nikiforov 2011, str. 776.
  96. ^ „Stradanje u Domovinskom ratu”. www.lovas.hr (na jeziku: hrvatski). Arhivirano iz originala 31. 05. 2012. g. Pristupljeno 27. 11. 2017. 
  97. ^ Blaskovich, Jerry (01. 11. 2002). „The Ghastly Slaughter of Vocin Revisited:Lest We Forget” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 27. 11. 2017. 
  98. ^ a b Gusьkova 2001, str. 209.
  99. ^ „Milan Babic. Podaci o predmetu” (PDF) (na jeziku: srpski). Pristupljeno 25. 11. 2007. 
  100. ^ „PRESUDA ŽALBENOG VEĆA U PREDMETU: TUŽILAC PROTIV MILANA BABIĆA” (PDF). www.icty.org (na jeziku: srpski). 18. 07. 2005. Pristupljeno 25. 11. 2017. 
  101. ^ „MILAN BABIĆ SEBI PRESUDIO”. www.novosti.rs (na jeziku: srpski). 06. 03. 2006. Pristupljeno 25. 11. 2017. 
  102. ^ „Arestovan эks-prezident Serbskoй Krainы Goran Hadžič. Novosti. Pervый kanal”. www.1tv.ru (na jeziku: ruski). 20. 07. 2011. Pristupljeno 25. 11. 2017. 
  103. ^ „Arestovan эks-prezident Respubliki Serbskaя Kraina Goran Hadžič”. Rossiйskaя gazeta (na jeziku: ruski). 20. 07. 2011. Pristupljeno 25. 11. 2017. 
  104. ^ Novaković 2009, str. 216.
  105. ^ Novaković 2009, str. 217.
  106. ^ Novaković 2009, str. 212.
  107. ^ Novaković 2009, str. 213.
  108. ^ a b v g Ustav Republike Srpske Krajine. Službeni glasnik Republike Srpske Krajine. 1991 — preko Vikizvornika. 
  109. ^ a b Mikulan, Thomas & Pavlovic 2006, str. 42.
  110. ^ Novaković 2009, str. 219.
  111. ^ Sekulić 2000, str. 37.
  112. ^ Mikulan, Thomas & Pavlovic 2006, str. 32.
  113. ^ Marjan 2007, str. 38.
  114. ^ Dimitrijević 2010, str. 306.
  115. ^ a b v Radelić et al. 2006, str. 263.
  116. ^ Gusьkova 2001, str. 210.
  117. ^ Svarm, Filip (15. 08. 1994). „August 15, 1994 Vreme News Digest Agency No 151”. www2.scc.rutgers.edu (na jeziku: engleski). Pristupljeno 27. 11. 2017. 
  118. ^ Čubrilo et al. 2011, str. 332.
  119. ^ Radelić et al. 2006, str. 264.
  120. ^ a b v Radelić et al. 2006, str. 266.
  121. ^ Čubrilo et al. 2011, str. 339.
  122. ^ a b v g Novaković 2009, str. 229.
  123. ^ Čubrilo et al. 2011, str. 341.
  124. ^ Čubrilo et al. 2011, str. 336.
  125. ^ Čubrilo et al. 2011, str. 337.
  126. ^ Čubrilo et al. 2011, str. 351.
  127. ^ Novaković 2009, str. 228.
  128. ^ „"Vlada RSK" u izbeglištvu”. B92.net (na jeziku: srpski). 26. 02. 2005. Pristupljeno 04. 12. 2017. 
  129. ^ „Vlada Republike Srpske Krajine” (na jeziku: srpski). www.vladarsk.com. Arhivirano iz originala 01. 10. 2012. g. Pristupljeno 04. 12. 2017. 
  130. ^ „Vreme 739 – Vlada u izbeglistvu: Krajisnici, dje cemo na prelo” (na jeziku: srpski). Vreme.com. 03. 03. 2005. Pristupljeno 07. 03. 2013. 
  131. ^ „B92 specijal: 10 godina od Oluje nad Krajinom”. www.b92.net (na jeziku: srpski). 05. 08. 2005. Pristupljeno 28. 11. 2017. 
  132. ^ „Skupštine RSK priznala Republike Abhaziju i Južnu Osetiju.”. www.srpskapolitika.com (na jeziku: srpski). 12. 09. 2008. Arhivirano iz originala 24. 09. 2015. g. Pristupljeno 28. 11. 2017. 
  133. ^ Mišina, Dr Veljko Đurić. „Ima li šta novog oko propasti Republike Srpske Krajine”. Politika Online. Pristupljeno 2022-09-23. 
  134. ^ „Obilježavanje 32. godišnjice proglašenja RSK manifestacijom Krajina živi u Beogradu 17.12.2023 - www.srbskisvetionik.org.rs”. srbskisvetionik.org.rs. Pristupljeno 2023-12-18. 
  135. ^ „Obilježavanje 32. godišnjice proglašenja RSK manifestacijom Krajina živi u Beogradu 17.12.2023 - www.srbskisvetionik.org.rs”. srbskisvetionik.org.rs. Pristupljeno 2023-12-18. 
  136. ^ „O nama - krajinada.com”. krajinada.com. Pristupljeno 2023-12-18. 
  137. ^ „Festival izvornih krajiških pjesama Krajiški biseri - Plandište”. www.zuknikolatesla.org. Pristupljeno 2023-12-18. 

Literatura

srpski
  • Čubrilo, Radoslav I.; Ivković, Biljana R.; Dušan, Jovan; Đaković, Milan Đ.; Adamović, Rodić (2011). Srpska Krajina (na jeziku: srpski). Beograd: Matić. str. 742. 
  • Novaković, Kosta (2009). Srpska Krajina: Usponi, padovi, uzdizanja (na jeziku: srpski). Beograd/Knin: Srpsko kulturno društvo Zora. str. 602. ISBN 978-86-83809-54-7. 
  • Kostić, Lazo M. (1990). Sporne teritorije Srba i Hrvata. Beograd: Dosije. 
  • Nišić, Stanko (2002). Hrvatska oluja i srpske seobe (na jeziku: srpski). Beograd: Knjiga komerc. 
  • Rat za opstanak Srba Krajišnika. Zbornik radova 1. (na jeziku: srpski). Beograd: Telo print. 2010. 
  • Pešut, Mane (1995). Krajina u ratu 1941—1945 (na jeziku: srpski). Beograd. 
  • Jović, Borislav (1996). Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika (na jeziku: srpski). Beograd: Politika, izdavačka delatnost. 
  • Sekulić, Milisav (2000). Knin je pao u Beogradu (na jeziku: srpski). Bad Vilbel: Nidda Verlag Gmbh. 
  • Štrbac, Savo (2005). Hronika prognanih Krajišnika (na jeziku: srpski). Beograd: Udruženje Srba iz Hrvatske. ISBN 978-86-83809-24-0. 
  • Dimitrijević, Bojan B. (2010). Modernizacija i intervencija jugoslovenske oklopne jedinice 1945—2006 (na jeziku: srpski) (1. izd.). Beograd: Institut za savremenu istoriju. ISBN 9788674031384. 
ruski
engleski
  • Žerjavić, Vladimir (1993). Yugoslavia-manipulations with the number of Second World War victims (na jeziku: engleski). Zagreb: Croatian Information Centre. ISBN 978-0-919817-32-6. 
  • Tomasevich, Jozo (1975). The Chetniks (na jeziku: engleski). Stanford, Calif.: Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-0857-9. 
  • Hoare, Marko Attila (2006). Genocide and resistance in Hitler's Bosnia : the Partisans and the Chetniks, 1941—1943 (na jeziku: engleski) (1. izd.). Oxford: Published for the British Academy by Oxford University Press. ISBN 978-0-19-726380-8. 
  • Pavković, Aleksandar; Radan, Peter (2011). The Ashgate Research Companion to Secession (na jeziku: engleski). Ashgate Publishing, Ltd. str. 174. ISBN 978-0-7546-7702-4. Pristupljeno 11. 12. 2017. 
  • Mikulan, Krunoslav; Thomas, Nigel; Pavlovic, Darko (2006). TheYugoslav Wars (1) : Slovenia & Croatia, 1991—95 (na jeziku: engleski). Oxford: Osprey. ISBN 978-1-84176-963-9. 
  • Isby, David C., ur. (2003). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflicts, 1990—1995, with Maps (na jeziku: engleski). Washington: Diane Publishing Company. str. 501. ISBN 978-0-7567-2930-1. 
  • Frucht, Richard, ur. (2005). Eastern Europe (na jeziku: engleski). Santa Barbara, Calif.: ABC-Clio. ISBN 978-1-57607-800-6. 
  • Pesic, Vesna (1996). Serbian Nationalism and the Origins of the Yugoslav Crisis (na jeziku: engleski). Washington: Peaceworks. 
ostali

Dodatna literatura

Spoljašnje veze