Википедија

Свети Ирвајн

Sveti Irvajn; ili rozenkrojcer; romansa (engl. St. Irvyne; or, The Rosicrucian: A Romance), ili samo Sveti Irvajn (engl. St. Irvyne), gotička je horor novela engleskog književnika Persija Biš Šelija originalno objavljena 1810. godine. Objavljena je anonimno od strane „gospodina sa Univerziteta Oksford” dok je Šeli još uvek bio redovni student na Oksfordu.[1][2] Glavni lik u delu je Vulfštajn, usamljena skitnica, koji se susreće sa Đinotijem, alhemičarem iz reda rozenkrojcera koji nastoji da otkrije tajnu besmrtnosti. Knjiga je preštampavana 1822, kao i 1840. godine od strane Stokdejla, odnosno Vilijama Haclita, redom.[3] Ovo delo usledilo je nakon Šelijevog prvog proznog dela — Castrocija, koji je izašao godinu dana ranije, 1810. Sveti Irvajn je ponovo objavljen 1986. godine od strane izdavačke kuće Univerziteta Oksford kao deo serije Svetski klasici zajedno sa Castrocijem, kao i 2002. godine od strane izdavačke kuće Brodvju.

Sveti Irvajn
Naslovna strana originalnog izdanja
Nastanak i sadržaj
AutorPersi Biš Šeli
Zemlja Ujedinjeno Kraljevstvo
Jezikengleski
Žanr / vrsta delaesej
Izdavanje
Datum1810.
Tip medijaštampani

Likovi uredi

  • Vulfštajn — usamljena lutalica, izgnanik
  • Đinoti, takođe poznat kao Frederik Nempere — alhemičar, član rozenkrojcera, tajne sekte
  • Megalena de Metastazio — Vulfštajnova prijateljica
  • Kavinji — vođa razbojnika
  • Stejndolf — razbojnik
  • Aldolf — izabran za vođu razbojnika nakon smrti Kavinjija
  • Agnes — sluga razbojnika
  • Olimpija dela Ancaska — zavodi Vulfštajna u Đenovi
  • Elojz de Sv. Irvajn — Vulfštajnova sestra
  • Ševalije Muntfor — Đinotijeva prijateljica
  • Ficjustes — Elojzina prijateljica
  • Madam de Sv. Irvajn — Elojzina majka
  • Merijen — Elojzina sestra

Sinopsis uredi

  UPOZORENjE: Slede detalji zapleta ili kompletan opis knjige!

Priča u knjizi počinje usred pobesnele oluje. Vulfštajn je lutalica u švajcarskim Alpima koji traži zaklon od oluje. On je razočarani otpadnik društva koji želi da se ubije. Grupa monaha koji nose telo za sahranu nailazi na njega i spašava ga. Razbojnici ih napadaju, otimaju Vulfštajna i odvode ga u podzemno skrovište. On sreće Megalenu, koju su razbojnici oteli nakon što su ubili njenog oca u zasedi. Nakon što Stejndolf, jedan od razbojnika, recituje baladu o uskrsnuću tela monahinje po imenu Roza, Vulfštajn uspeva da otruje vođu razbojnika, Kavinjija, iz drugog pokušaja. On uspeva da pobegne zajedno sa Megalenom, a usput se sprijateljuje sa Đinotijem, jednim od razbojnika.

Vulfštajn i Megalena beže u Đenovu, gde žive zajedno. Olimpija, žena iz grada, zavodi Vulfštajna. Megalena, besna zbog tog odnosa, zahteva od Vulfštajna da ubije Olimpiju. Iako naoružan nožem, Vulfštajn nije u stanju da je ubije. Olimpija ubija sebe.

Đinoti prati Vulfštajna. On je član rozenkrojcera, tajnog reda. Alhemičar je koji traži tajnu besmrtnosti.[4] On kaže Vulfštajnu da će mu otkriti tajnu besmrtnosti ukoliko se odrekne svoje vere i pridruži sekti.

Elojz de Sv. Irvajn je Vulfštajnova sestra koja živi u Ženevi, Švajcarska. Đinoti, pod svojim novim imenom Frederik Nempere, putuje u Ženevu s namerom da je zavede.

Đinoti otkriva svoje eksperimente u svojoj doživotnoj potrazi za tajnom večnog života: „Od moje najranije mladosti, pre nego što je ona bila utoljena potpunim zasićenjem, radoznalošću i željom za otkrivanjem latentne tajne prirode, bila je strast kojom su sve druge emocije mog uma bile intelektualno organizovane ... prirodna filozofija na kraju je postala specifična nauka ka kojoj sam usmeravao moja životna pitanja”. On je studirao nauku i zakone prirode kako bi utvrdio misterije života i bića: „Razmišljao sam o smrti ... ja ne mogu umreti ... Zar neće ova priroda — zar neće ova materija od koje je napravljena — postojati večno? Ah! Znam da hoće; i po naporima energije kojom me je priroda obdarila, dobro znam da hoće”. Đinoti govori Vulfštajnu da će otkriti „tajnu besmrtnog života” ako uzme određene propisane sastojke i „promeša ih prema uputstvima koja će ti ova knjiga reći” i nalazi se s njim u opatiji u Svetom Irvajnu.

U završnoj sceni, koja je smeštena u opatiji Svetog Irvajna u Francuskoj, Vulfštajn pronalazi Megalenin leš u grobnici. Omršavljeni Đinoti suprotstavlja se Vulfštajnu. On pita Vulfštajna da li će se odreći svog Stvoritelja, ali on odbija da se odrekne svoje vere. Munja pogađa opatiju i ona eksplodira. Obojica su mrtvi, a to je kazna koju plaćaju zbog „zablude strasti”, zbog poigravanja sa silama koje niti mogu da kontrolišu niti razumeju u traženju „beskrajnog života”.

Prijem uredi

Novela, originalno zamišljena kao mnogo duži roman, cirkulisao je kao deo „cirkulatornih biblioteka” popularnih u to doba,[5] što je bio značajan izvor prihoda za izdavača. Šeli je novelu završio naglo, odlučivši da ne razvija niti integriše dve celine. Rezultat toga bilo je mnogo kraće delo od početno zamišljenog.

Kritičari su žestoko napali novelu, pa je ona dobila uglavnom negativne recenzije. Konzervativni Anti-jakobinski časopis je u svojoj januarskoj recenziji iz 1812. godine kritikovao „autora koji je sramotio prirodu i zdrav razum na skoro svakoj stranici knjige”. Recenzent je nastojao da odvrati čitaoce od „pregleda beskorisne i pakosne izrade”.

Reference uredi

  1. ^ Sandy, Mark (2002-09-20). "St Irvyne or the Rosicrucian". The Literary Encyclopedia. Retrieved 2009-04-12.
  2. ^ O'Neill, Michael (2004). „Shelley, Percy Bysshe (1792–1822)”. Oxford Dictionary of National Biography (Online izd.). Oxford University Press. doi:10.1093/ref:odnb/25312. Pristupljeno 2015-11-13.  (subscription or UK public library membership required)
  3. ^ The Romancist and the Novelist's Library: The Best Works of the Best Authors, Vol. III, edited by William Hazlitt
  4. ^ The Gothic Wanderer: From Transgression to Redemption.
  5. ^ Behrendt, Stephen C. Edited by, with Introduction, and notes. Zastrozzi and St. Irvyne. Broadview Press, 2002.

Literatura uredi

  • Sandy, Mark. "St Irvyne or the Rosicrucian". The Literary Encyclopedia. 20 September 2002, accessed 12 April 2009.
  • Behrendt, Stephen C. Edited by, with Introduction, and notes. Zastrozzi and St. Irvyne. Broadview Press, 2002.
  • Antippas, Andy P. "The Structure of Shelley's St. Irvyne: Parallelism and the Gothic Mode of Evil." Boyette, Purvis E., editor. Tulane Studies In English, Vol. 18, New Orleans, Tulane University, 1970.
  • Finch, Peter. (1999). "Monstrous Inheritance: The Sexual Politics of Genre in Shelley's St.Irvyne." Keats-Shelley Journal: Keats, Shelley, Byron, Hunt, and Their Circles, 48, pp. 35–68.
  • Frigo, Gabriele. “St. Irvyne; or, The Rosicrucian: Shelley davvero rosacrociano ad Oxford––1810-11?” Quadernede de Lingue e Letterature, 9 (1984): 33-35.
  • Grande, James. "The Original Frankenstein, By Mary Shelley with Percy Shelley, ed. Charles E. Robinson: To what extent did Percy Bysshe Shelley work on 'Frankenstein'? A new analysis reveals all." The Independent, Sunday, 16 November 2008.
  • Hogle, Jerrold E. "Shelley's Fiction: 'The Stream of Fate'." Keats-Shelley Journal: Keats, Shelley, Byron, Hunt, and Their Circles, 30 (1981), pp. 78–99.
  • Jeaffreson, John Cordy. The Real Shelley: New Views of the Poet's Life. London: Hurst and Blackett, 1885.
  • Jones. Frederick L. (1934). "'Alastor' Foreshadowed in St. Irvyne." Publications of the Modern Language Association, 49: pp. 969–971.
  • Lauritsen, John. The Man Who Wrote Frankenstein. Dorchester, MA: Pagan Press, 2007. Percy Bysshe Shelley wrote the Preface to Frankenstein and contributed at least 4,000-5,000 words to the novel.
  • Goulding, Christopher. (2002). "The real Doctor Frankenstein?" Journal of the Royal Society of Medicine, 95(5): 257-9. Christopher Goulding: "My thesis is that she [Mary Shelley] got what science she knew from Percy Shelley."
  • "Scot's monster role played up". BBC News, May 1, 2002. "[Mary] Shelley: Knew little of science". Christopher Goulding: "[W]e might now give some credit to the time spent six years previously by her husband-to-be in the study of a retired Scots physician in Windsor."
  • Goulding, Christopher. (November, 2006). "Shelley's Cosmological Sublime: William Herschel, James Lind, and 'The Multitudinous Orb'." Review of English Studies.
  • King-Hele, Desmond. (1967). "Shelley and Dr. Lind." Keats—Shelley Memorial Bulletin, 18: 1 -6.
  • King-Hele, Desmond. Shelley: His Thought and Work. Fairleigh Dickinson University Press, 1971.
  • Mishra, Vijay. The Gothic Sublime. Albany, NY: State University of New York Press, 1994.
  • Murphy, John V. The Dark Angel: Gothic Elements in Shelley’s Works. Lewisburg, PA: Bucknell University Press, 1975.
  • Olcheski, Rachel. (2008)."The Influence of the Gothic on Shelley’s St. Irvyne and 'The Wandering Jew'."[mrtva veza]
  • Peck, Walter E. "Interchapter II: The Sources and Significance of St. Irvyne; or, The Rosicrucian", pp. 90–100. In Shelley: His Life and Work. Boston and New York: Houghton, Mifflin, 1927.
  • Rajan, Tilottama. "Promethean Narrative: Overdetermined Form in Shelley’s Gothic Fiction." Shelley: Poet and Legislator of the World. Bennett, Betty T. and Stuart Curran, editors. Baltimore, MD: Johns Hopkins University Press, 1996. pp. 240–52.
  • Roberts, Marie. Gothic Immortals: The Fiction of the Brotherhood of the Rosy Cross. NY: Routledge, 1989.
  • Stewart, Trevor. Enlightenment in the Alps: Shelley's Forgotten 'Rosicrucian' Novelette, St. Irvyne (1811) . Revised edition. Septentrione Books, 2011.
  • Seed, David. "Shelley’s ‘Gothic’ in St. Irvyne and After." In Essays on Shelley, Miriam Allott, ed. Liverpool University Press, 1982, 39-70.
  • Shelley, Percy Bysshe. Zastrozzi and St. Irvyne. (The World's Classics). Oxford: Oxford University Press, 1986.
  • Whatley, John. (December, 1999). "Romantic and Enlightened Eyes in the Gothic Novels of Percy Bysshe Shelley." Gothic Studies, 1:2, pp. 201–21.
  • Tichelaar, Tyler R. The Gothic Wanderer: From Transgression to Redemption. Ann Arbor, MI: Modern History Press, 2012.
  • Edmundson, Mark. Nightmare on Main Street: Angels, Sadomasochism, and the Culture of Gothic. Harvard University Press, 1999.
  • Hedesan, Jo. "The ‘Good Vampire’ Archetype: A Brief Incursion into the Origins of Vampire Stories." Esoteric Coffeehouse, December 15, 2008.
  • Summers, Montague. The Vampire, His Kith and Kin. Forgotten Books, 2008. Originally published in 1928.
  • Birkhead, Edith. The Tale of Terror: A Study of the Gothic Romance. BiblioBazaar, 2006. pp. 104–127. Originally published in 1921 in London by Constable.
  • Lovecraft, H. P. "Supernatural Horror in Literature." The Recluse, No. 1 (1927), pp. 23–59.
  • Brewer, William Dean. The Shelley-Byron Conversation. Gainesville, FL: University Press of Florida, 1994.
  • Zimmerman, Phyllis. Shelley's Fiction. Los Angeles, CA: Darami Press, 1998.
  • Shelley, Mary, with Percy Shelley. The Original Frankenstein. Edited and with an Introduction by Charles E. Robinson. Oxford: The Bodleian Library, 2008. ISBN 978-1-85124-396-9

Spoljašnje veze uredi

 
Vikizvornik ima izvorni tekst povezan sa člankom St. Irvyne; or, the Rosicrucian.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Свети_Ирвајн&oldid=27000716”