Skokovi u vodu

спорт скакања или пада у воду са платформе или одскочне даске

Skokovi u vodu su takmičarski sport u kojem je cilj skakača što efektnije, uz prezentaciju akrobatskih gimnastičkih elemenata tokom skoka, skočiti u vodu s uzdignutog mesta. Skokovi u vodu su standardan olimpijski sport iako se često izvode i kao rekreacijska zabava na prirodnim ili umetnim kupalištima. Od 1973. u organizaciji FINA održavaju se svetska prvenstva u skokovima u vodu u sastavu Svetskog prvenstva u vodenim sportovima.[1]

Skok Arvid Spangberg na OI 1908.

Takmičari poseduju mnoge karakteristike gimnastičara i plesača, uključujući snagu, fleksibilnost, kinestetičko rasuđivanje i svest o vazduhu. Neki profesionalni skakači su prvobitno bili gimnastičari ili plesači, jer oba sporta imaju slične karakteristike kao i skakanje u vodu. Dmitri Sautin drži rekord po broju osvojenih olimpijskih medalja u skokovima u vodu, osvojivši ukupno osam medalja između 1992. i 2008. godine.[2]

Istorija uredi

Uranjanje uredi

 
Skakanje u vodu, prvi takmičarski ronilački sport

Iako je skakanje u vodu bilo popularna zabava širom sveta od davnina, prva moderna takmičenja toj disciplini održana su u Engleskoj tokom 1880-ih. Tačno poreklo ovog sporta je nejasno, mada verovatno potiče od čina skakanja na početku plivačkih trka.[3][4] Knjiga Ralfa Tomasa „Plivanje“ iz 1904. beleži engleske izveštaje o rekordima koji datiraju od najmanje 1865. godine.[5] Džon Henrij Volš u izdanju Britanskih ruralnih sportova iz 1877. godine navodi da je „gospodin Jang“ skočio sa 56 ft (17 m) 1870. godine, a takođe se navodi da je 25 godina ranije plivač po imenu Drejk premašio 53 ft (16 m).[6]

Engleska Amaterska plivačka asocijacija (u to vreme nazvana Plivački savez Velike Britanije) prvi put je započela „šampionat skakanja u vodu“ 1883. godine.[7][8] Taj šampionat je prekinut 1937.

Akrobatsko skakanje uredi

 
Čovek skače u vodu u Velikom južnom zalivu Long Ajlenda.

Skakanje u vodu je takođe bio metod koji su koristili gimnastičari u Nemačkoj i Švedskoj od ranog 19. veka. Meko sletanje je omogućilo složenije gimnastičke podvige u vazduhu jer se skok mogao izvršiti sa veće visine. Ova tradicija je evoluirala u „akrobatsko skakanje“, dok je skakanje kao preliminarno plivanju postalo poznato kao „obično skakanje“.

U Engleskoj je praksa visokog skakanja – skakanja velike visine – stekla popularnost; prve skakaonice podignute su u Hajgejt Pondsu na visini od 15 ft (4,6 m) 1893. godine, a prvo svetsko prvenstvo, Nacionalno takmičenje u gracioznom skakanju, tamo je održalo Kraljevsko društvo za spasavanje života 1895. godine.[9][10] Događaj se sastojao od skakanja stojeći i trčeći sa 15 ili 30 stopa (4,6 ili 9,1 m).

Na ovom događaju su švedsku tradiciju akrobatskog skakanja u sport uveli sportisti Oto Hagborg i K.F. Maurici. Oni su demonstrirali svoje akrobatske tehnike sa skakačke daske od 10 m u Hajgejt Pondu i stimulisali osnivanje Amaterskog skakačkog udruženja 1901. godine, prve organizacije posvećene ronjenju u svetu (kasnije spojene sa Amaterskim plivačkim udruženjem). Akrobatsko skakanje u vodu je zvanično uvedeno u šampionat 1903. godine.[11][12]

Olimpijsko doba uredi

Skakanje u vodu je prvi put uvedeno u Olimpijske igre na događaju 1904. godine.[13] Olimpijske igre 1908. u Londonu dodale su ovaj sport i uvele elastične daske umesto fiksnih platformi. Ženama je prvo bilo dozvoljeno da učestvuju u skokovima u vodu na Olimpijskim igrama 1912. u Stokholmu.[11]

Na Olimpijskim igrama 1928. godine, 'obično' i 'akrobatsko' ronjenje su spojeni u jedan događaj - 'skokovi sa visoke platforme'. Takmičenje u skakanju u vodu je prvi put održano na zatvorenom Imperijalnom bazenu za Igre Britanske imperije 1934. i kasnije Letnjim olimpijskim igrama 1948. u Londonu.

Discipline uredi

 
Odraz sa odskočne daske

Dve su osnovne discipline skokova u vodu: skokovi s odskočne daske i skokovi sa tornja. Skokovi s odskočne daske izvode se s elastične daske koja prilikom odraza daje dodatni impuls skakaču, čime se postiže viši i energičniji skok. Skokovi s daske se izvode s visina od 1 do 3 metra od vodene površine. Toranj je čvrsto, najčešće betonsko ili drveno odskočište, na visini od 5 do 10 metara iznad vodene površine. Standardne takmičarske discipline su:

  • daska 1 m
  • daska 3 m
  • toranj 10 m

Takmičenje se izvodi u muškoj i ženskoj konkurenciji. Na Olimpijskim igrama u Sidneju 2000 uvedena je i disciplina sinhronizovanih skokova, gde dva takmičara iz iste ekipe izvode istovremeno identičan skok, te se osim težine elemenata i kvaliteta izvođenja ocenjuje i sinhronizovanost oba skoka.

Pravila takmičenja uredi

Takmičari izvode unapred dogovoreni broj skokova, kod muških između 6 i 11, dok kod devojaka između 5 i 10 skokova. Skakač unapred mora prijaviti vrstu skoka koji će izvesti, a svaki skok ima unapred određen faktor težine. Taj se faktor određuje na osnovu težine i broja elemenata koji se izvode, na primer vrsta početnog stava, broj okreta i vijaka, način ulaska u vodu, itd. Skokove ocenjuju sudije na sledeći način: za svaku fazu skoka sudija ima na raspolaganju po tri boda (odraz, let, ulazak u vodu) i još jedan dodatni bod za ukupan utisak i korekciju. Tada se taj zbir množi s faktorom težine skoka. Rezultati za sve skokove se sabiraju, i pobednik je onaj skakač ili skakačica koji ima najveći konačni zbir.

Takmičenje se izvodi na strogo propisanim skakalištima, na kojima mora biti, osim odgovarajućeg tornja, i bazen propisanih dimenzija, od kojih je posebno važna dubina vode.

Slobodni skokovi uredi

Osim stroge olimpijske forme skokova u vodu, skokovi se izvode na gotovo svim prirodnim i umetnim kupalištima kao vid zabave. Posebno su atraktivni skokovi s visokih, najčešće na moru, stena i litica. Postoje i takmičenja u skokovima u vodu sa stena i platformi od preko 20 metara!

Važno je reći da su skokovi u vodu, posebno s većih visina, relativno opasna aktivnost i preporučljivo je da ih izvode samo spremni i iskusni skakači. Potencijalna opasnost od pogrešnog ulaska u vodu može dovesti do ozbiljnih, pa čak i fatalnih ozleda. Udarac u vodu prilikom skoka s veće visine skakača može ozlediti ali i ošamutiti te preti opasnost od utapanja. Takođe je opasno skakati na nepoznatom terenu, gde nije proverena dubina vode, gde nije osiguran dovoljan prostor u vodi za skok, itd.

Bezbednost uredi

Uprkos očiglednom riziku, statistička učestalost povreda u nadgledanim treninzima i takmičenjima je izuzetno niska.[14]

Većina nesreća koje se klasifikuju kao 'povezane sa skakanjem' su incidenti uzrokovani pojedincima koji skaču sa objekata kao što su mostovi ili stubovi u vodu neadekvatne dubine. Mnoge nesreće se dešavaju i kada skakači ne uzimaju u obzir kamenje i trupce u vodi. Zbog toga je na mnogim plažama i bazenima zabranjeno skakanje u plitkim vodama ili kada spasilac nije na dužnosti.[15]

Nakon incidenta u Vašingtonu 1993. godine, većina američkih i drugih graditelja bazena okleva da opremi stambeni bazen odskočnom daskom za skakanje, tako da su kućni bazeni za skakanje mnogo manje uobičajeni ovih dana. U tom incidentu, 14-godišnji Šon Menili je napravio „samoubilački zaron” (držeći ruke uz bokove, tako da mu je glava prva udarila o dno) u privatnom bazenu i postao tetraplegičar. Advokati porodice, Jan Erik Peterson i Fred Zeder, uspešno su tužili proizvođača ronilačkih dasaka, graditelja bazena i Nacionalni institut za banje i bazene zbog neodgovarajuće dubine bazena.[16][17] NSPI je odredio minimalnu dubinu od 7 ft 6 in (2.29 m) što se pokazalo nedovoljnim u gornjem slučaju. Bazen u koji je Menili skočio nije izgrađen prema objavljenim standardima. Standardi su se promenili nakon što je vlasnik kuće postavio dasku za skok na bazen koji nije u skladu sa standardima. Ali sudovi su smatrali da je bazen „bio dovoljno blizu” standardima da NSPI smatra odgovornim. Višemilionska parnica je na kraju rešena 2001. godine za 6,6 miliona američkih dolara (8 miliona dolara nakon dodavanja kamata) u korist tužioca.[18] NSPI je smatran odgovornim, i bio je finansijski opterećen ovim slučajem. Organizacija je dva puta podnela zahtev za zaštitu od stečaja u skladu sa Poglavljem 11 i uspešno je reorganizovan u novo udruženje industrije bazena.[16]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „18th FINA World Championships: Entry List by Event” (PDF). Omega Timing. Arhivirano (PDF) iz originala 18. 7. 2019. g. Pristupljeno 17. 11. 2019. 
  2. ^ Glenday, Craig (2013). Guinness World Records 2014. str. 258. ISBN 9781908843159. 
  3. ^ Wilson, William. The swimming instructor, pp. 60–64 (1883)
  4. ^ (2 August 1845). Swimming – Section III – How To Go Into The Water – Plunging, The Sportsman's magazine
  5. ^ Thomas, Ralph. Swimming, pp. 149–50 (1904)
  6. ^ Walsh, John Henry. British rural sports, pp. 720–21 (13th ed. 1877)
  7. ^ Henry, William and Sinclair, Archibland. Swimming, pp. 110-19, 411 (1893)
  8. ^ Cox, Richard et al. Ref Encyclopedia of British sport, p. 111 (2000)
  9. ^ „History of Lifesaving Sport”. The Royal Life Saving Society UK. Pristupljeno 2022-11-27. 
  10. ^ „The Royal Life Saving Society UK”. rlss.org.uk. 
  11. ^ a b „HISTORY of DIVING”. Arhivirano iz originala 30. 12. 2013. g. Pristupljeno 2012-12-17. 
  12. ^ „A brief history of diving”. Pristupljeno 2012-12-17. 
  13. ^ Crego, Robert (2003). Sports and Games of the 18th and 19th Centuries (na jeziku: engleski). Greenwood Publishing Group. ISBN 978-0-313-31610-4. 
  14. ^ „Review of spinal cord injury statistics related to diving and diving board use” (PDF). American Institutes for Research. 2003. Arhivirano (PDF) iz originala 17. 11. 2010. g. Pristupljeno 8. 12. 2010. 
  15. ^ „Overview of Diving Injuries - Injuries and Poisoning”. MSD Manual Consumer Version (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2023-03-16. 
  16. ^ a b Brown, AmyJo (30. 1. 2004). „No Diving?”. Pool & Spa News. Arhivirano iz originala 4. 3. 2004. g. Pristupljeno 2007-04-15. 
  17. ^ „Deep Impact: Back Yard Danger”. 60 Minutes II. CBS News. 2. 6. 1999. Pristupljeno 5. 1. 2012. 
  18. ^ Appeals Court State of WA, Docket Number:18036-1-III Title: Shawn Meneely, et al. v. S. R. Smith, Inc., et al.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi