Slatki novi stil
Ovaj članak sadrži spisak literature (štampane izvore i/ili veb-sajtove) korišćene za njegovu izradu, ali njegovi izvori nisu najjasniji zato što ima premalo izvora koji su uneti u sam tekst. Molimo vas da poboljšate ovaj članak tako što ćete dodati još izvora u sam tekst (inlajn referenci). |
Slatki novi stil (ital. Dolce Stil Novo ili stilnovismo), je ime dato najvažnijem književnom pokretu u Italiji XIII veka. Na njega je uticala sicilijanska škola. Glavna tema je Ljubav (Amore), Plemenitost (Gentilezza). Prvi koji je stil nazvao imenom Dolce Stil Novo bio je Dante Aligijeri, u XXIV pevanju Čistilišta, gde sreće pesnika iz XIII veka koji mu govori da su on i Gvido Kavalkanti napravili novi stil — stil novo. Prethodnici novog stila su provansilski trubaduri, poput Đenovljanina Lanfranka Sigala. Umetnici ovog pravca zovu se stilnovisti.
U poređenju sa trubadurima, poezija novog stila je intelektualnija i prefinjenija, svakako boljeg kvaliteta, puna metafora i duplih značenja. Kult obožavanja ženske lepote je vrlo eksplicitan. Pesnik ovog stila često pada u duboku introspekciju.[1]
Poezija ovog stila je prepuna slikovitih opisa ženske lepota — ona se često poredi sa bićem iz Raja. Opisana je kao anđeo, most do Boga. Ljubav ovog stila je Božanska ljubav.
Dva najbitnija elementa (introspekcija i ljubav) su tako spojeni, kako pesnik pokušava da svetu izrazi svoje najintimnije misli i osećanja, izazvana nestvarnom lepotom dame.
Prvo delo koje ima odlike ovog stila je Ginizelijeva pesma Al cor gentil rempaira sempre amore, a najvažniji predstavnik je bio Dante Aligijeri.
Važnost slatkog novog stila leži u činjenici da, osim što je prvi pravi manifestovani književni stil Italije, je prihvatio toskanski jezik (narodni jezik) koji je uskoro postao zvaničan italijanski dijalekat.