Slatki novi stil (ital. Dolce Stil Novo ili stilnovismo), je ime dato najvažnijem književnom pokretu u Italiji XIII veka. Na njega je uticala sicilijanska škola. Glavna tema je Ljubav (Amore), Plemenitost (Gentilezza). Prvi koji je stil nazvao imenom Dolce Stil Novo bio je Dante Aligijeri, u XXIV pevanju Čistilišta, gde sreće pesnika iz XIII veka koji mu govori da su on i Gvido Kavalkanti napravili novi stil — stil novo. Prethodnici novog stila su provansilski trubaduri, poput Đenovljanina Lanfranka Sigala. Umetnici ovog pravca zovu se stilnovisti.

U poređenju sa trubadurima, poezija novog stila je intelektualnija i prefinjenija, svakako boljeg kvaliteta, puna metafora i duplih značenja. Kult obožavanja ženske lepote je vrlo eksplicitan. Pesnik ovog stila često pada u duboku introspekciju.[1]

Poezija ovog stila je prepuna slikovitih opisa ženske lepota — ona se često poredi sa bićem iz Raja. Opisana je kao anđeo, most do Boga. Ljubav ovog stila je Božanska ljubav.

Dva najbitnija elementa (introspekcija i ljubav) su tako spojeni, kako pesnik pokušava da svetu izrazi svoje najintimnije misli i osećanja, izazvana nestvarnom lepotom dame.

Prvo delo koje ima odlike ovog stila je Ginizelijeva pesma Al cor gentil rempaira sempre amore, a najvažniji predstavnik je bio Dante Aligijeri.

Važnost slatkog novog stila leži u činjenici da, osim što je prvi pravi manifestovani književni stil Italije, je prihvatio toskanski jezik (narodni jezik) koji je uskoro postao zvaničan italijanski dijalekat.


Predstavnici stila uredi

Reference uredi

  1. ^ Među naučnicima se vode rasprave da su ovo prvi pesnici koji su uveli introspekciju u književnost, poput Petrarke.