Slobodan Milošević

3. председник СРЈ (1997—00), 1. Србије (1989—97)

Slobodan Milošević (Požarevac, 20. avgust 1941Hag, 11. mart 2006) bio je srpski i jugoslovenski političar i pravnik i društveno-politički radnik SFR Jugoslavije; od 1986. do 1989. nalazio se na funkciji predsednika Predsedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, od 1989. do 1997. bio je predsednik Predsedništva SR Srbije, odnosno predsednik Republike Srbije, a od 1997. do 2000. predsednik Savezne Republike Jugoslavije. Osnivač je i prvi predsednik Socijalističke partije Srbije

Slobodan Milošević
Slobodan Milošević, 1988.
Lični podaci
Datum rođenja(1941-08-20)20. avgust 1941.
Mesto rođenjaPožarevac, Okupirana Srbija
Datum smrti11. mart 2006.(2006-03-11) (64 god.)
Mesto smrtiHag, Holandija
Uzrok smrtisrčani udar
UniverzitetUniverzitet u Beogradu
Zanimanje
  • pravnik
  • političar
Porodica
SupružnikMira Marković(v. 1965)
DecaMarija Milošević
Marko S. Milošević
Porodica
Politička karijera
Politička
stranka
23. jul 1997 — 7. oktobar 2000.
Predsednik vlade
Prethodnik
NaslednikVojislav Koštunica
11. januar 1991 — 23. jul 1997.
Predsednik vlade
Prethodnikfunkcija uspostavljena
Naslednik
8. maj 1989 — 11. januar 1991.
Predsednik vlade
Prethodnik
Naslednikfunkcija ukinuta
28. maj 1986 — 8. maj 1989.
PrethodnikIvan Stambolić
NaslednikBogdan Trifunović
17. jul 1990 — 24. maj 1991.
Prethodnikpozicija uspostavljena
NaslednikBorisav Jović

24. oktobar 1992 — 11. mart 2006.
PrethodnikBorisav Jović
NaslednikIvica Dačić

Potpis

Politikom je počeo da se bavi tokom studija na Pravnom fakultetu u Beogradu, gde je od 1963. do 1966. radio u Univerzitetskom komitetu Saveza komunista. Potom je od 1966. do 1970. radio u Skupštini grada Beograda, od 1970. do 1978. u preduzeću „Tehnogas”, gde je bio generalni direktor i od 1978. do 1983. u Udruženoj beogradskoj banci, gde je bio predsednik Poslovnog odbora. Posredstvom kolege sa fakulteta, Ivana Stambolića, ušao je 1982. u politiku. Nakon kratkog rada u Predsedništvu CK SK Srbije, aprila 1984. izabran je za predsednika Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda, a maja 1986. za predsednika Predsedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije i člana Predsedništva CK SK Jugoslavije. Njegov politički uspon počeo je aprila 1987. nakon posete Kosovu Polju, kada se uključio u problematiku krize u SAP Kosovu. Na talasu populističke retorike, koju je pokrenuo, septembra iste godine na Osmoj sednici CK SKS porazio je političku grupu predvođenu Stambolićem i utvrdio poziciju političkog vođe Srbije. Nakon toga, aktivno se uključio u rešavanje ustavnih problema koje je SR Srbija imala sa pokrajinama Vojvodinom i Kosovom. Masovnim demonstracijama, poznatim kao „antibirokratska revolucija”, tokom leta i jeseni 1988. primorao je pokrajinska rukovodstva na ostavke, čime je Srbija ponovo preuzela punu kontrolu nad pokrajinama, a marta 1989. to formalizovala usvajanjem amandmana na Ustav. Maja 1989. postao je predsednik Predsedništva SR Srbije, a na ovu funkciju ponovo je izabran na neposrednim izborima novembra iste godine.

Tokom aktivnosti za suzbijanje uticaja autonomnih pokrajina, došao je u sukob sa rukovodstvima drugih jugoslovenskih republika, naročito posle smenjivanja rukovodstva SR Crne Gore, januara 1989, koje se odigralo po sličnom scenariju kao u SAP Vojvodini. Ekonomska kriza, izazvana prezaduženošću, uzrokovala je inflaciju i pad životnog standarda, što je uz krizu na Kosovu, koja je budila nacionalizam, značajno oslabilo unutrašnji položaj jugoslovenske federacije. Događaji u svetu, kao i slom komunizma u istočnoj Evropi, ohrabrili su zahteve opozicije, naročito u Sloveniji i Hrvatskoj, za uvođenje višepartijskog sistema i ukidanje socijalizma. U političkoj borbi, koja je krajem 1980-ih, vođena unutar Saveza komunista Jugoslavije, doživljavan je kao pristalica državnog centralizma i protivnik demokratizacije, ali i kao srpski nacionalista. Nakon raspada Saveza komunista, jula 1990. je SK Srbije transformisao u Socijalističku partiju Srbije (SPS) i postao njen prvi predsednik. U vreme uvođenja višestranačja u jugoslovenskim republikama, prvo je doneo novi Ustav, pa tek onda u decembru 1990. odžrao izbore na kojima je odneo ubedljivu pobedu i ponovo bio izabran za predsednika Srbije, a SPS dobio većinu u parlamentu i formirao vladu. Uprkos velikoj popularnosti koju je imao, protiv njega su marta 1991. u Beogradu održane masovne demonstracije, koje su potom prerasle u višednevni studenstki protest, na kome je tražena veća sloboda medija.

Početkom 1990-ih nazivan je „liderom svih Srba“, što ga čini jednom od ključnih ličnosti tokom ratova na porostoru bivše Jugoslavije. Nakon raspada SFRJ, bio je zagovornik stvaranja Savezne Republike Jugoslavije, koju su činile Srbija i Crna Gora. Zbog pomoći koju je pružao Srbima u Hrvatskoj i Srbima u Bosni i Hercegovini, tokom ratnih dejstava, Ujedinjene nacije su maja 1992. uvele sankcije SR Jugoslaviji, što je znatno pogoršalo životni standard i 1993. dovelo do hiperinflacije. Usled unutrašnje političke krize, u Srbiji su decembra 1992. održani novi izbori na kojima je ponovo izabran za predsednika Republike, ali uz znatno manji broj glasova, zbog čega je SPS morao da formira manjinsku vladu. Parlamentarni izbori, održani su i naredne godine, nakon čega je formirana koaliciona vlada. Novembra 1995. učestvovao je u ime Republike Srpske na mirovnim pregovorima u Dejtonu, gde je sa Franjom Tuđmanom i Alijom Izetbegovićem zaključio mir, kojim je završen rat u Bosni i Hercegovini. Tada je od strane Zapada proglašen za jednog od „glavnih faktora mira i stabilnosti na Balkanu“.

U zemlji osiromašenih građana i prepunoj izbeglica, popularnost njega i njegove partije stalno je padala. Zbog pokušaja da poništi lokalne izbore, na kojima je SPS izgubila vlast u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i drugim većim gradovima, pokrenut je novi talas protesta, kojima su se ponovo pridružili studenti. Nakon tromesečnih demonstracija, uz posredstvo međunarodne zajednice, priznao je izborni poraz i predao vlast opoziciji. Jula 1997. izabran je za predsednika SR Jugoslavije, a na izborima septembra iste godine SPS je uspeo da sačuva vlast u Srbiji, nakon čega formirao koalicionu vladu sa SRS i JUL. Prilikom političkog sukoba u Crnoj Gori, između Mila Đukanovića i Momira Bulatovića, podržao je Bulatovića i sa njegovom strankom formirao koaliciju na saveznom nivou, nakon čega je došlo do početka loših odnosa između dve republike.

Kosovska kriza se intenzivirala 1998. albanskom pobunom, što je dovelo do rata na Kosovu i Metohiji. Pod pritiskom međunarodne zajednice pristao je na mirovne prgovore u Rambujeu, ali je zbog ponižavajućih uslova jugoslovenska delegacija odbila mirovni sporazum, što je SAD i EU poslužilo kao opravdanje za pokretanje NATO intervencije, tokom koje je od marta do juna 1999, bez saglasnosti Saveta bezbednosti UN, bombardovana SR Jugoslavija. U toku NATO agresije, maja 1999, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju podigao je protiv njega optužnicu za zločine protiv čovečnosti, dok su optužbe za kršenje običaja rata i Ženevske konvencije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i za genocid u Bosni i Hercegovini dodate godinu i po dana kasnije. Posle dvodnevnih pregovora sa izaslnicima EU, SAD i Rusije, prihvatio je plan za okončanje rata, nakon čega je potpisan Kumanovski sporazum, kojim su se jedinice vojske i policije povukle sa područja AP Kosova i Metohije, koje je potom potpalo pod kontrolu Ujedinjenih nacija.

Nakon NATO agresije, pokrenuo je reformu i obnovu ratom razrušene zemlje, čime je delimično povratio poljuljanu popularnost. Uveren u uspeh, jula 2000. promenio je Ustav SRJ i uz redovne savezne i lokalne izbore u Srbiji, raspisao prevremene izbore za predsednika Jugoslavije, čime je sopstveni mandat skratio za dve godine. Glavni konkurent na izborima, održanim 24. septembra 2000. bio mu je Vojislav Koštunica, kandidat udružene opozicije. Zbog pokušaja manipulacijom izbornim rezultatom i insistiranjem na drugom krugu predsedničkih izbora, opozicija je organizovala proteste, koji su kulminirali 5. oktobra kada je došlo do njegovog svrgavanja sa vlasti. Sutradan se obratio javnosti, priznao poraz i čestitao pobedu Koštunici.

Posle napuštanja vlasti, nastavio je da sa porodicom živi u predsedničkoj vili, sve do 1. aprila 2001. kada je nakon trodnevne policijske akcije uhapšen pod optužbom za zloupotrebu službenog položaja. Nakon dva i po meseca boravka u Centralnom zatvoru, na osnovu uredbe Vlade Srbije, koju je Savezni ustavni sud proglasio neustavnom, 28. juna 2001. izručen je Međunarodnom tribunalu u Hagu. Na suđenju koje je počelo 12. januara 2002. samostalno se branio jer nije priznavao zakonitost suda. Nakon početka suđenja, koje je prenošeno preko televizije, došlo je do rasta njegove popularnosti u Srbiji. Tokom četvorogodišnjeg napornog suđenja, javili su mu se ozbiljni zdravstveni problemi, s obzirom da je patio od slabosti srca, izazvane visokim krvnim pritiskom i dijabetesom. Sud je krajem februara 2006. odbio njegov zahtev za lečenje u Moskvi, a on je ubrzo potom preminuo od posledica srčanog udara. Njegovi posmrtni ostaci su potom preneti u Beograd, gde su dva dana bili izloženi u Muzeju istorije Jugoslavije, nakon čega su 18. marta preneti u Požarevac, gde su u popodnevnim časovima, u prisustvu velikog broja građana, sahranjeni u dvorištu njegove porodične kuće.

Biografija

Porodica Milošević potiče iz Crne Gore, iz sela Tuzi Ljevorečke (zaseok Uvač),[b] u blizini Lijeve Rijeke, na putu KolašinPodgorica. Bratstvo Miloševića, čiji je rodonačelnik četobaša i veliki junak sa početka 18. veka Miloš Markov, sin Marka Batrićeva, ogranak je plemena Vasojevići.[2] Slobodanov deda Simeun Milošević, kapetan Crnogorske vojske, koji je poginuo u Balkanskim ratovima, imao je troje dece — sinove Svetozara i Dimitrija i ćerku Darinku. Najstariji Svetozar (1907—1962), Slobodanov otac, završio je Bogosloviju na Cetinju, ali nije postao sveštenik, već je predavao veronauku u osnovnoj školu u Nikšiću. Majka Stanislava (1912–1974) poticala je iz porodice Koljenšić, iz sela Sretnja, kod Danilovgrada.[3] Njeni rođaci bili su partizanski prvoborci, a posle rata general-majori Jugoslovenske narodne armije (JNA) — Vlado i Milisav Koljenšić.

 
Svetozar Milošević, Slobodanov otac

Svetozar i Stanislava venčali su se 1935. u Nikšiću, gde im se jula 1936. rodio stariji sin Borislav Bora. Godine 1938. Svetozar je dobio premeštaj u Požarevac, gde se preselila cela porodica. Ovde ih je zatekao početak Drugog svetskog rata u Jugoslaviji i tu ime se 20. avgusta 1941. rodio mlađi sin Slobodan. Tokom okupacije, Svetozar je radio u školi, a Stanislava je bila domaćica. Nakon završetka rata, došlo je do razvoda Slobodanovih roditelja. Svetozar se vratio u Crnu Goru, a kako se veronauka više nije predavala, radio je u školama u Bijelom Polju i Titogradu kao nastavnik ruskog jezika, koji je naučio u bogoloviji. Posle očevog odlaska, Borislav i Slobodan ostali su da žive sa majkom. Stanislava čiji se dotadašnji život, kao i većine tadašnjih žena, uglavnom odvijao u kući, morala je da počne da radi. Zaposlila se kao vaspitačica u internatu za učenike srednjih škola u Požarevcu. Uporedo je pohađala potrebni kurs, kojih je u to vreme bilo mnogo kako bi se osposobili kadrovi za razne oblasti i počela da radi kao učiteljica. Po političkom uverenju bila je komunista i aktivni član Komunistike partije. Nastojala je da to uverenje prenese, kako na svoje sinove, tako i na svoje učenike, želeći da učestvuje u izgradnji „novog socijalističkog čoveka“.[3][4]

 
Stanislava Milošević sa sinovima Borislavom i Slobodanom

Osnovnu školu i gimanziju „Jovan Šerbanović” braća Milošević završila su u Požarevcu, nakon čega je stariji Bora otišao na studije ekonomije u Beograd.[v] Kao učenik trećeg razreda Požarevačke gimnazije Slobodan je januara 1959. primljen u članstvo Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Tokom gimnazijskih dana aktivno je radio u omladinskoj organizaciji, učestvovao na lokalnim omladinskim radnim akcijama, a nakon prijema u Savez komunista bio je predsednik omladinske organizacije učenika trećih, a potom četvrtih razreda gimanzije. Kao srednjoškolac učestvovao je na dve savezne omladinske radne akcije na izgradnji auto-puta „Bratstvo i jedinstvo“ – prvi put na trasi kod Škofje Loke, u Sloveniji, a drugi put na jugu Srbije. Sa obe radne akcije vratio se sa udarničkom značkom.[5] Nakon završene mature, oktobra 1960. krenuo je na studije na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Tokom studija bio je politički aktivan. Krajem drugog semestra izabran je za potpredsednika Fakultetskog komiteta organizacije Saveza komunista na Pravnom fakultetu, a na početku druge godine studija oktobra 1961. za predsednika ove organizacije. Time je počela njegova profesionalna studentska politička karijera. U Fakultetskom komitetu upoznao se i blisko sarađivao sa — Ivanom Stambolićem, Nebojšom Popovom, Kostom Čavoškim, Jagošem Đuretićem i Dušanom Mitevićem, koji je tada bio predsednik Saveza studenata Beograda.[6] Na trećoj godini studija 1962. počeo je da radi u Univerzitetskom komitetu Saveza komunista kao sekretar za ideologiju. Tada je počeo da prima platu, čime se znatno popravio njegov materijalni status, s obzirom da ga je do tada finansijski pomagala majka. Nakon završene treće godine, tokom leta 1963. učestvovao je na omladinskoj radnoj akciji na izgradnji auto-puta, kao komandant omladinskog naselja kod Belog Potoka. Diplomirao je oktobra 1964. sa prosečnom ocenom 8,9.[4][7] Sa radom u Univerzitetskom komitetu, gde je od 1963. bio predsednik Ideološke komisije nastavio je da radi i nakon diplomiranja.[8]

Profesionalna karijera

 
Slobodan Milošević i Mira Marković, kao studenti početkom 1960-ih godina

Godine 1966. prešao je u Skupštinu grada Beograda, gde je u kabinetu tadašnjeg predsednika Branka Pešića, radio na poslovima vezanim za ekonomske odnose, a pre svega za privredu. Tada je napustio političku karijeru i posvetio se u to vreme dinamičnom razvoju beogradske privrede, s obzirom da je Beograd kao glavni grad Jugoslavije bio centar njenog privrednog i industrijskog razvoja.[9] U međuvremenu, 14. marta 1964. venčao se sa svojom drugaricom iz gimnazije i dugogodišnjom devojkom Mirom Marković, studenkinjom sociologije, koju je upoznao decembra 1958. prilikom organizacije dočeka nove 1959. godine.[10] Mira je bila vanbračna ćerka Mome Markovića predratnog revolucionara i tada istaknutog partijskog radnika, člana Centralnog komiteta SKJ i glavnog urednika lista Borba. Markovićeva je bila njegova najveća podrška, zbog čega je imala veliki uticaj na njegove odluke, kako u privatnom, tako i u javnom i političkom životu. Snažno je uticala na njega da postane politički lider, poput tadašnjeg predsednika Josipa Broza Tita.[11] Stanovali su u naselju Karaburma, na tadašnjoj periferiji grada, gde im se 22. septembra 1965. rodila ćerka Marija.[12] Oktobra 1967. preselili su se u Novi Beograd, a septembra 1968. Milošević je otišao na odsluženje vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA). Kao diplomirani pravnik poslat je u školu rezervnih oficira pri Školi protivavionske artiljerije u Zadru, gde je proveo šest meseci. Drugi deo vojnog roka, od marta 1969. služio je u Beogradu, u kasarni „Četvrti juli”[g] na Voždovcu.[9]

Posle odsluženja vojnog roka, septembra 1969. vratio se u Skupštinu grada, gde je postavljen za rukovodioca Službe za organizaciju informacionog sistema, koja se bavila kompijuterskom obradom važnih podataka. Skupština Beograda pridavala je veliki značaj ovoj službi i nabavila je tada modernu elektronsku opremu, a ovaj informacioni sistem bio je velika novina u Jugoslaviji. Tadašnji gradonačlenik Branko Pešić nastojao je da Beograd u svemu bude prvi i avangardan, očekivajući da će svojim primerom podstaći i druge velike gradove na sličan poduhvat. Svi zaposleni u novoj službi, uključujući i Miloševića, pohađali su kompijuterski kurs.[13] Godine 1970. Ivan Stambolić, Miloševićev kolega sa fakulteta,[d] koji je od 1965. bio direktor preduzeća „Tehnogas” u Rakovici, u želji da unapredi i razvije preduzeće, počeo je da okuplja mlađe kadrove, uglavnom svoje ranije poznanike sa fakulteta i omladinskog rukovodstva. Među njima, pozvao je i Miloševića, koji je prihvatio ponuđenu ponudu i postao zamenik generalnog direktora. Preduzeće koje je brzo napredovalo, vršilo je integraciju sa sličnim preduzećima iz drugih jugoslovenskih republika, nakon čega je postalo ozbiljna i respektabilna kompanija. Kada je 1973. Stambolić izabran za predsednika Privredne komore Beograda, Milošević je postao generalni direktor „Tehnogasa”. Oktobra 1972. porodica Milošević se iz centra Novog Beograda preselila u tek izgrađeno „Naselje sunca” u novobeogradskom bloku 45. Njihova ćerka je ovde pošla u osnovnu školu „Branko Radičević”, a tu se 3. jula 1974. rodio njihov mlađi sin Marko.[14][15]

 
Sleva nadesno: Milan Radonjić, Kosta Čavoški, Špiro Galović, Rade Kuzmanović i Slobodan Milošević, na studentskom seminaru na Bohinjskom jezeru avgusta 1962.

Radoje Stefanović, Miloševićev bivši kolega iz „Tehnogasa”, bio je od 1976. do 1978. v.d. predsednik Beogradske banke, ali kako ga ova funkcija nije previše zanimala, pošto je uporedo bio direktor preduzeća „Minel”, preporučio je Slobodana za ovu funkciju. Ivan Stambolić, koji je u to vreme bio sekretar Izvršnog komiteta CK SK Srbije podržao je njegov izbor u banci i pozvao ga da se uključi u politički život. Milošević je odbijao da uđe u politiku, ali je nešto kasnije, novembra 1980, prihvatio gotovo simboličnu funkciju predsednika Opštinske konferecnije Saveza komunista Starog grada.[đ][16] Udružena beogradska banka, formirana je marta 1978. i bila je naslednik sistema Beogradske banke i vodeća privredna banka u SR Srbiji, čiji je zadatak bio da obezbedi kredite za najveće privredne projekte. Za predsednika Poslovnog odbora banke, čije se sedište nalazilo u Palati Albanija, na Terazijama, postavljen je Slobodan Milošević. Gotovo istovremeno, Stambolić je maja 1978. izabran za predsednika Izvršnog veća Skupštine SR Srbije (predsednik Vlade Srbije).[17] Dobro upoznat sa dešavanjima u privredi, Milošević je bio veoma zadovoljan prelaskom u banku, koja se bavila finansiranjem privrede. Kako je Beogradska banka imala saradnju sa svim velikim bankama u svetu, odmah je počeo da putuje širom sveta, najčešće u Sjedinjene Američke DržaveNjujork, San Francisko, Boston, Sijetl, Dalas, ali i druge destinacije u zemljama zapadne Evrope — London, Pariz, Milano, Cirih i veoma često u Kuvajt.[18] U Udruženoj banci upoznao je mnoge svoje buduće saradnike, sa kojima je vremenom postao i blizak prijatelj, a pre svega sa Miodragom Zečevićem i Borkom Vučić, koja mu je bila najbliži saradnik i potpredsednik Izvršnog odbora.[19] Između ostalog banka je obezbeđivala kredite za nabavku opreme za železaru u Smederevu i Petrohemiju u Pančevu, kao i za krupne investicije u infrastrukturi, modernizaciju železničke mreže u Srbiji i izgradnju auto-puta. Izbor preduzeća koji su dobijali kredite vršen je uz konsultaciju Stambolića, kao predsednika Izvršnog veća. Kako bi uspeli da pod povoljnim uslovima obezbede kredit vredan 700 milona dolara[e] Stambolić i Milošević su u proleće 1979. otišli u Njujork, gde su vodili uspešne pregovore sa Dejvidom Rokfelerom. U jesen iste godine Milošević se u Beogradu ponovo susreo sa Rokfelerom, koji je prisustvovao godišnjoj skupštini Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svetske banke, održanoj u Sava centru.[17] Takođe, Milošević je u ovom periodu imao dobre odnose sa Lorensom Iglbergerom, tadašnjim ambasadorom SAD u SFRJ.[20] Maja 1980. porodica Milošević se iz stana u bloku 45 preselila u Ulicu 14. decembra[ž] na Vračaru.[21]

Ulazak u visoku politiku

Svoju studentsku političku karijeru, Milošević je okončao nakon što se zaposlio. Na insistiranje Ivana Stambolića, novembra 1980. prihvatio je funkciju predsednika Opštinske konferencije Saveza komunista Starog grada, ali kako ona nije bila profesionala i kako je bio zauzet poslovima u banci, nije joj se previše posvećivao. Na ponovno insistiranje Stambolića, 1982. se nakon 16 godina vratio u političke vode. Za razliku od studentskih dana, kada je politički delovao na Univerzitetu, sada se našao u političkom vrhu Beograda i Srbije. Na izbornoj konferecniji Saveza komunista Beograda 14. aprila 1982. Stambolić je izabran za predsednika Gradskog komiteta, a Milošević za jednog od članova Predsedništva Gradskog komiteta.[22] Na Devetom kongresu SK Srbije, 29. maja 1982. izabran je za člana Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije i člana njegovog Predsedništva. Na ovom Kongresu za predsednika Predsedništva CK SKS izabran je Dušan Čkrebić, a za sekretara Predsedništva Radiša Gačić.[23][24] Iako je bio član najviših partijskih foruma, nastavio je sa poslom u banci, sve do kraja 1983. kada je izborom za rukovodioca sektora za ekonomske odnose Predsedništva CK SKS otpočeo profesionalnu političku karijeru.[25] Ubrzo je postao čest diskutant na sednicama Centralnog komiteta i njegovog Predsedništva.[26][27][28] Nakon istekao dvogodišnjeg mandata, Stambolić je sa mesta predsednika Gradskog komiteta SK Beograda, prešao na funkciju predsednika Predsedništva CK SKS, a na njegovo mesto je 16. aprila 1984. izabran Milošević.[z][30][31]

 
Brošura sa referatom Slobodana Miloševića

Slobodan Milošević je pripadao novoj generaciji komunistikih političara, tzv „tehno-menadžera”, koji su bili prva generacija koja je odrasla i školovala se u socijalističkom društvu. Iako nije bio klasičan politički aparatčik, svojim govorom, ponašanjem i oblačenjem, upravo se tako ponašao. Tvrdim govorom i oštrim stavom, bio je oličenje komunističkog ideala.[32] U vreme kada se intenzivirao u političkom životu Srbije, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nalazila se u početnim godinama krize. Ekonomsko-privredna kriza, uzrokovana velikim spoljnim dugom, izazvala je pad životnog standarda i dovela do inflacije i raznih nestašica, uglavnom robe široke potrošnje iz uvoza (kafa, benzin, deterdžent), kao i niza nepopularnih mera — restrikcije električne energije, smanjivanja plata, uvođenja bonova i dr. Ekonomska nestabilnost znatno je uticala na pogoršanje društveno-političkih prilika i odnosa među rukovodstvima jugoslovenskih republika, posebno nakon smrti Josipa Broza Tita (1980) i nemira na Kosovu (1981).[33][34] Kao sekretar Gradskog komiteta SK Beograda Milošević se u znatnoj meri i dalje bavio ekonomskim pitanjima, prateći sprovođenje mera ekonomske stabilizacije, koje je donelo Savezno izvršno veće (SIV), a u cilju ublažavanja ekonomske krize.[35][36] Bio je svestan ekonomske situacije i isticao da je ona najveći neprijatelj,[37] a tome je govorio i na sednicama Centralnog komiteta SK Srbije.[38][39] Kao partijski birokrata odlučno je istupao protiv nacionalizma,[40] a februara 1985. pokrenuo je kapanju za zabranu štampanja sabranih dela Slobodana Jovanovića, koje su pripremali Prosveta i Književne novine,[41] Jula iste godine oštro se suprotstavio najavljenoj reformi obrazovanja, kojom je predviđano izbacivanje marskizma iz školskog programa. Ovim akcijama skrenuo je pažnju na sebe i stekao simpatije starijih partijskih kadrova, među kojima Nikole Ljubičića i Petra Stambolića.[42] U susret Desetom kongresu SKS, februara 1986. počelo je predlaganje kandidata za najviše funkcije u Savezu komunista Srbije. Dotadašnji predsednik Predsedništva CK SKS Ivan Stambolić, koji je odlazio na dužnost predsednika Predsedništva SR Srbije, za novog presednika je predložio Miloševića. Ovom predlogu oštro se suprotsatvio Draža Marković, jedan od vodećih srpskih komunista starije generacije i stric Mire Marković, koji ga je ocenio kao netolerantnu i dogmatičnu ličnost, nepodobnu da bude na čelu CK SKS. Predlagao je da se umesto jednog biraju dva kandidata, a kao protivkandidata predlagao je Špiru Galovića.[43][44] Uprkos Markovićevom protivljenju, Predsedništvo CK SKS je podržalo kandidaturu Miloševića, a to je potom potvrdila i Republička konferencija Socijalističkog saveza Srbije.[45][46]

Uspon na vlast

Na Desetom kongresu Saveza komunista Srbije, održanom od 26. do 28. maja 1986. Slobodan Milošević je izabran za predsednika Predsedništva Centralnog komiteta SKS. Za sekretara Predsedništva izabran je Zoran Sokolović, a za članove Predsedništva, između ostalog, neki od kasnije bliskih Miloševićevih saradnika — Zoran Anđelković, Radmila Anđelković, Petar Gračanin i Borisav Jović.[47] Izborom na funkciju predsednika Predsedništva CK SKS Milošević je po funkciji postao član Predsedništva Centralnog komiteta SK Jugoslavije. Na mesto predsednika Gradskog komiteta SK Beograda, na Stambolićev predlog, izabran je Dragiša Pavlović, ali je u Predsedništvo Gradskog komiteta ušao i deo Miloševiću bliskih ljudi — Radoš Smiljković, Zoran Todorović, Slobodan Jovanović, Slobodanka Gruden, Dušan Mitević i dr.[44] Podršku im je pružala i grupa profesora iz Univerzitetskog komiteta okupljena oko njegove supruge Mire Marković.[48] Svega par meseci nakon Kongresa, politička scena u Srbiji uzdrmana je pojavom Memornaduma SANU, odnosno njegovog prednacrta, koji je bez znanja Srpske akademija nauka i umetnosti, 24. septembra 1986. objavljen u listu Večernje novosti. Ovaj nedovršeni dokument, koji je sastavilo 16 akademika, sadržao je njihovo viđenje uzroka krize — ekonomska i politička fragmentacija Jugoslavije i inferiorni status SR Srbije u okviru SFRJ, što je uzrokovao Ustav SFRJ iz 1974, kao i položaj Srba u SR Hrvatskoj i na SAP Kosovu. Pojava Memoranduma, koji je odmah osuđen kao nacionalistički, izazvala je burne reakcije u čitavoj Jugoslaviji, a posebno u Srbiji. Iako je rukovodstvo Saveza komunista Srbije osudilo ovaj dokument, ta osuda nije bila monolitna i energična i predstavljala je prvu javnosti nevidljivu tačku razdora u rukovodstvu. Deo rukovodstva, predvođen Stambolićem, smatrao je da Memorandum šteti odnosu Srbije sa drugim republikama, kao i njenom položaju u federaciji, dok je deo oko Miloševića, prećutno podržao stavove Memornaduma.[49] Režimska kampanja protiv Memoranduma i same SANU vođena je mesecima, a 18. januara 1987. u listu Politika je objavljena humoreska „Vojko i Savle”, u kojoj su na pogrdan način prikazani predsednik SANU Pavle Savić i akademik Gojko Nikoliš. Humoreska, praćena karikaturom, bila je još jedan potres na političkoj sceni Srbije, koji se odvijao narednih meseci.[44][50] Autor humoreske i nalagodavac njenog objavljivana, nisu otkriveni, a kasnije zavađene političke strane — Stambolićeva i Miloševića međusobno su se optuživale oko ovog slučaja.[i]

 
Milošević i Stambolić na 10 kongresu SK Srbije, maja 1986.

Kriza u SAP Kosovu, najnerazvijenijem delu SFRJ, kulminirala je marta 1981. albanskim demonstracijama, nakon čega je došlo do intercvencije jedinica milicije i JNA. Potom su usledile određene političke smene u rukovodstvu pokrajine, ali se situacija nije popravljala. Pokrajinsko rukovodstvo bilo je blago prema albanskom iridentističkom pokretu, koji je zahtevao da Kosovo dobije status sedme jugoslovenske republike. Kako su Albanci predstavljali većinu, a Srbi i Crnogorici manjinu, bili su manje zastupljeni u pokrajinskim organima — miliciji, sudstvu, školstvu, zdravstvu, kao i u samim partijskim i pokrajinskim organima. Razni pritisci, koji su vršeni na Srbe i Crnogorce, da se iseljavaju sa protora Kosova i Metohije, bili su praćeni nasiljem velikoalbanskih nacionalista, koje je najčešće prolazilo bez kazne.[44] Nakon izbora za predsednika Predsedništva CK SKS, Milošević se zainteresovao za krizu na Kosovu i ona je bila jedna od skoro stalnih tema na sednicama Centralnog komiteta i njegovog Predsedništva.[51][52] U toku priprema za izveštaj o jednogodišnjoj aktivnosti na stabilizovanju političko-bezbedonosne situacije u SAP Kosovu, u pratnji pokrajinskih funkcionera Azema Vlasija i Kolj Široke, 20. aprila 1987. posetio je Kosovo Polje, kod Prištine. Prilikom posete, razgovarao je sa okupljenim građanima srpske nacionalnosti, koji su želeli da mu iznesu svoje probleme i u dogovoru sa njima zakazao naredni sastanak za tri dana.[53] Kada je 24. aprila ponovo došao u Kosovo Polje, ispred zgrade Doma kulture, u kojoj je trebao da se održi zakazani sastanak, okupilo se oko 15.000 Srba i Crnogoraca. Pošto je zahtev da se sastanak održi napolju odbijen, masa je pokušala da uđe u Dom kulture, nakon čega je došlo do intervencije pripadnika milicije, koju su činili uglavnom Albanci. Građani su na ovo uzvratili kamenicama, nakon čega je Milošević, kako bi sprečio dalji sukob, izašao pred okupljenu masu davajući joj punu podršku i najavljujući državne mere koje će ih zaštiti od velikoalbanskog terora. Tom prilikom izgovorio je čuvenu rečenicu — „Niko ne sme da vas bije!“[54][55] Posle smirivanja tenzija, u Domu kulture je do jutarnjih časova slušao izlaganja predstavnika okupljenih Srba.[56][57][58] Miting u Kosovu Polju dobio je veliki publicitet u srpskoj i jugoslovenskoj štampi, a popularnost Slobodana Miloševića naglo je porasla.[44][59]

 
Ivan Stambolić, Miloševićev kolega sa fakulteta i politički mentor do 1987.

Otvoreni razdor u rukovodstvu Gradskog komiteta SK Beograda, počeo je maja 1986, a povod je bio list Student, na čijoj se naslovnoj strani našao nagrižen glogov list i naslov „Noć Vampira”. Kako je redkacija lista bila bliska Buci Pavloviću i Ivanu Stamboliću, Dušan Mitević je na sednici Predsedništva Gradskog komiteta izneo oštre kritike na njen rad smatrajući da naslovna strana ima „aluzije na plakat povodom Dana Mladosti” i predstavlja „uvredu druga Tita”. Ove optužbe bile su praćene sličnim tekstovima u listu Politika, a nedugo potom, u listu NIN se oglasio Branislav Milošević, republički sekretar za kulturu i otvoreno napao Mitevića, braneći redakciju lista, čime je počelo odmeravanje snaga Miloševićeve i Stambolićeve frakcije. Krajem maja, Milošević je zakazao zatvorenu sednicu Predsedništva CK SKS na kojoj se raspravljalo o listu Student i na kojoj su osuđeni učestali napadi na Josipa Broza Tita i osnovne društvene vrednosti, nakon čega je došlo do smene redakcije lista. Tokom ovog sukoba, Miloševićeva struja je uspela da svoje protivnike optuži za vođenje „antititovske linije” i na taj način ih značajno diskredituje u delu javnosti, a posebno partijskog članstva.[60][61] Istovremeno, Milošević je koristeći popularnost stečenu nakon događaja u Kosovu Polju, otpočeo sa političkom kamapanjom za otvaranje pitanja zaštite Srba i Crnogoraca na Kosovu. O stanju u pokrajini govorio je na tematskim sednicama Centralnog komiteta SK Jugoslavije (26. jun)[62] i Centralnog komiteta SK Srbije (9. jul)[63] o stanju na Kosovu, a CK SKS je potom formirao Radnu grupu za sprovođenje zaključaka donetih na ovim sednicama, na čijem je čelu bio Zoran Skolović.[64] Na ovim sednicama nije oklevao da za stanje u pokrajini traži odgovornost pokrajinskog rukovodstva, kao i Fadilja Hodže, čime je dodatno stekao simaptije kod Srba i Crnogoraca na Kosovu.[65]

Napeta atmosfera oko stanja na Kosovu doživela je svoj vrhunac nakon ubistva u kasarni JNA u Paraćinu, 3. septembra 1987. kada je vojnik Aziz Keljmendi ubio četvoricu i ranio šestoricu vojnika. Iako tragedija nije imala političku pozadinu, a među ranjenima i ubijenima su se nalazili pripadnici svih jugoslovenskih naroda, mediji su je iskoristili za raspirivanje antialbanskog raspoloženja. Sahrana jednog od vojnika u Beogradu, kojoj je prisustvovaloko oko deset hiljada ljudi, pretvorena je u svojevrsne demonstracije, a po raznim mestima u Srbiji su razbijani izlozi radnji čiji su vlasnici bili Albanci. Pokušavajući da smiri situaciju, Dragiša Pavlović je 11. septembra sazvao konferenciju za štampu na kojoj je kritikovao medije zbog pojave nacionalizma, a opaskom o „olako obećanoj brzini”[j] izneo je aluziju na Slobodana Miloševića i njegovu kampanju za sređivanje stanja na Kosovu. Na ovu izjavu, odgovoreno je komentarom u Politici ekspres, nakon čega je 17. septembra održana sednica Predsedništva Gradskog komiteta na kojoj je uprkos protivljenju ljudi bliskih Miloševiću, data podška Pavloviću.[67] Nezadovoljan ishodom, Milošević je 20. septembra održao sednicu Predsedništva CK SKS na kojoj je zatražena ostavka Pavlovića i predloženo Centralnom komitetu SKS da ga zbog „pružanja otpora sprovođenju politike Saveza komunista” iskuljči iz Predsedništva CK.[68]

 
Članak iz Borbe o Svečanoj sednici posevećenoj 50-godišnjici dolaska Josipa Broza Tita na čelo KPJ

Osma sednica CK SK Srbije održana je 23. i 24. septembra 1987. u dva dela — prvi svečani deo bio je posećen jubileju 50 godina od dolaska Josipa Broza Tita na čelo KPJ, a na drugom radnom delu raspravljalo se o smeni Dragiše Pavlovića. Tokom dva dana zasedanja, koje se završilo iza ponoći 25. septembra, vođena je rasprava u kojoj je učestvovalo 90 članova Centralnog komiteta. Uvodno izlaganje imali su Zoran Sokolović, sekretar Predsedništva CK SKS i general Nikola Ljubičić, koji su oštro napali Pavlovića i osudili ga zbog „suprotsavljanja politici Saveza komunista”. Od optužbi ga je branila malobrojna grupa članova, okupljena oko Ivana Stambolića, koji je na prethodnoj sednici Predsedništva CK SKS kompromitovan objavljivanjem pisma koje je uputio članovima Predsedništva Gradskog komiteta SK Beograda i optužen da se kao predsednik Predsedništva SR Srbije meša u unutarpartijske stvari. Posebno aktivni u napadu na Pavlovića bili su — Dušan Čkrebić, Radmila Anđelković, Ratomir Vico, Petar Gračanin i Bogdan Trifunović, kasnije najbliži Miloševićevi saradnici. Kako bi se istakla demokratičnost nove politike, Milošević je doneo odluku da se sednica prenosi na televiziji, što je ovom događaju dalo veliki publicitet i izazvalo ogromno interesovanje javnosti, koja je prvi put javno na televiziji gledala sukob dve partijske grupe. Na glasanju, održanom nakon duge rasprave, podršku razrešenju Pavlovića pružila je većina članova Centralnog komiteta, protiv je bilo samo njih osam, dok su članovi iz pokrajina, njih 18, bili uzdržani.[69][70][71][72]

Isključenje Dragiše Pavlovića iz Predsedništva CK SKS bila je samo formalnost, a suština Osme sednice CK SKS bila je pobeda Miloševićeve grupe nad Stambolićevom i njeno potpuno potiskivanje u političkom životu, kao i samog Ivana Stambolića, na koga više niko nije računao. Trijumf na sednici bio je do tada najveći politički uspeh Slobodana Miloševića, koji je postao neprikosnoveni vođa Srbije, a veliki doprinos njegovom usponu dali su mediji, pre svega listovi Politika i Politika ekspres i Televizija Beograd, koji su bili aktivni još od njegove posete Kosovu Polju. Nakon Osme sednice došlo je do postepenog uklanjanja, ostavkama i smenjivanjima, ljudi koji su podržali Pavlovića ili su se suprotistavljali Miloševiću. Na Stambolića, koji se nalazio na funkciji predsednika Predsedništva SR Srbije, vršen je pritisak da podnese ostavku, što je i učinio 14. decembra 1987, nakon čega je na njegovo mesto izabran general Petar Gračanin.[73][74] Odlaskom Stambolića, Milošević je u potpunosti zaokružio vlast u Srbiji i počeo da samostalno vlada, pošto su političari starije generacije — Nikola Ljubičić, Dobrivoje Vidić i Dušan Čkrebić ostali bez ikakvog uticaja.[75]

Uprkos velikom političkom uspehu na Osmoj sednici, porodica Milošević nije imala puno vremena za slavlje, jer je u jesen i zimu 1987. zadesilo nekoliko nemilih događaja. Najpre je u novembru iznenada umrla Branka Miletić,[k] Mirina tetka, koja im je bila velika porodična podrška, a potom je Mira polomila nogu, nakon čega je mesec dana provela u bolnici na rehabilitaciji. Novu 1988. dočekali su u lovištu Vorovo, kod Erdevika, a u povratku u Beograd 3. januara 1988. doživeli su saobraćajnu nezgodu u blizini Šimanovaca. Automobilu u kome su se nalazili Slobodan, Mira, Marko i vozač pukle su obe zadnje gume, nakon čega je sleteo sa auto-puta i prevrnuo se. Milošević je prošao sa lakšom povredom noge, dok je njegova supruga ponovo slomila nogu. Iako oni kao porodica ovom događaju nisu pridavali veliki značaj, deo javnosti je nakon saznanja za saobraćajnu nezgodu smatrao da je ona pokušaj atentata na Miloševića, što je dodatno uticalo na rast njegove popularnosti.[78][79][80]

Antibirokratska revolucija

 
Mapa SR Srbije

Socijalistička Republika Srbija, koja je u svom sastavu imala dve autonomne pokrajine — Vojvodinu i Kosovo, nakon donošenja Ustava SFRJ i Ustava SR Srbije iz 1974, našla se u teškoj situaciji jer su njene pokrajine imale velika ovlašćenja, skoro ista, kao i druge jugoslovenske republike, a bile su i jednako zastupljene u federalnim organima. Kako su pokrajine imale svoje zasebne pravne sisteme i kompletnu organizaciju vlasti — zakonodavnu, izvršnu i sudsku, to je direktnu vlast republičkih organa SR Srbije svelo samo na teritoriju uže Srbije. Protiv ovakvog položaja Srbije, još 1977. pobunilo se, ali bez uspeha, rukovodstvo SR Srbije predvođeno Dražom Markovićem i objavilo Plavu knjigu. Druga republička rukovodstva razumela su neprirodni položaj Srbije, ali su se protivila novim ustavnim promenama, zbog straha od moguće recentralizacije federacije. Nakon nemira u SAP Kosovu, 1981. došao je do izražaja neprirodni ustavni položaj SR Srbije, pa je Marković uspeo da povrati republičku ingerenciju nad pokrajinskom Službom državne bezbednosti, čime je značajno ojačao republičke ingerencije u pokrajinama i pripremio teren za dalju centralizaciju. Kosovska kriza, koja je zajedno sa inflacijom i ekonomskom krizom, tokom 1980-ih narušavala stabilnost jugoslovenske federacije, otvorila je prostor za političko delovanje u cilju rešavanja statusa SR Srbije. Posebno aktivan na ostvarivanju ovog cilja bio je Ivan Stambolić, koji je tokom 1984—1987. Predsedništvu CK SKJ nametnuo ovu temu. Uprkos raznim otporima, uspeo je da pod republičku vlast vrati strateški važne privredne subjekte poput železnice, pošte i elektroprivrede, a pre njegove formalne smene od rukovodstava drugih republika dobio je saglasnost za promenu Ustava Srbije, uz uslov da se sa predloženim izmenama slože rukovodstva autonomnih pokrajina.[81] Skupština SFRJ je 11. februara 1987. prihvatila inicijativu SR Srbije da se pristupi promeni Ustava SFRJ u delu koji se odnosi na ustavni položaj Srbije, a nekoliko meseci kasnije Predsedništvo SR Srbije je 28. jula 1987. usvojilo predlog o promeni Ustava SR Srbije.[82]

Nakon defakto preuzimanja vlasti u Srbiji, Milošević je 20. maja 1988. ponovo izabran za predsednika Predsedništva CK SK Srbije.[83] Njegova tadašnja politika definisala se u tri ključne tačke — društvena transformacija socijalističkog društva na principima novog ekonomskog, socijalnog i kulturnog obrasca; izmena političkog i administrativnog statusa SR Srbije unutar SFR Jugoslavije i rešavanje demografske i istorijske drame na Kosovu.[84] Iako se zbog unutrašnjih sukoba u SK Srbije, činilo da je novo rukovodstvo SR Srbije odustalo od izmene Ustava, rad na tome je nastavljen juna 1988, a Skupština SR Srbije je 25. jula 1988. usvojila Nacrt amandmana na Ustav SR Srbije, koji je potom trebao da bude usvojen u skupštinama autonomnih pokrajina. Od početka borbe za ustavne promene, sva rukovodstva Srbije tokom 1980-ih dolazila su u sukob sa rukovodstvima autonomnih pokrajina. Posebno je bio oštar sukob sa rukovodstvom SAP Vojvodine, s obzirom da se direktan sukob sa rukovodstvom SAP Kosova, izbegavao zbog mogućih međunacionalnih problema. Koristeći se nezadovoljstvom naroda zbog situacije na Kosovu, Milošević je odlučio da mitinzima Srba i Crnogoraca sa Kosova i Metohije izvrši pritisak na vojvođansko rukovodstvo. Prvi miting održan je 9. jula 1988. u Novom Sadu,[85] a nakon njega su u naredna četiri meseca u više mesta Vojvodine, uže Srbije i Crne Gore održavani mitinizi na kojima se izražavala solidarnost sa narodom na Kosovu, kao i nezadovoljstvo zbog odnosa vojvođanskog i kosovskog rukovodstva prema najavljenim ustavnim promenama. Na širenje nezadovoljstva građana značajno su uticali socijalno-ekonomski problemi, izazvani rastućom inflacijom. Mediji koji su bili pod kontrolom Miloševićevih saradnika, a pre svega Televizija Beograd, davali su medijsku i logističku podršku protestima, koji su nazivani „događanje naroda”, što je značajno uticalo na rast njegove popularnosti.[86]

 
Naslovna strana lista Ilustrovana Politika od 11. oktobra 1988. sa naslovom: Slobodan Milošević — čovek kome radnici veruju

Kulminacija protesta dogodila se početkom oktobra 1988. godine. Najpre je u Beogradu 4. oktobra ispred zgrade Skupštine SFRJ održan protest oko 5.000 nezadovoljnih radnika iz Rakovice, na kome je traženo da ih primi Milošević, koji im se potom obratio. Na kraju govora izgovorio je čuvenu rečenicu — „A sada svako na svoj zadatak“.[l][87][88] Nakon niza protesta po Vojvodini, skup održan 2. oktobra u Bačkoj Palanci izazvao je prekretnicu. Pošto je vojvođansko rukovodstvo pokušalo da ispita partijsku odgovornost vođa protesta Radovana Pankova i Mihalja Kertesa, kasnijih Miloševićevih bliskih saradnika, revoltirani radnici iz Bačke Palanke krenuli su 5. oktobra u Novi Sad, gde su im se pridružili radnici nekoliko novosadskih preduzeća. Nezadovoljnim radnicima, u protestu ispred zgrade Izvršnog veća Vojvodine ubrzo su se priključili građani. Masovnim demonstracijama, tokom kojih je zgrada Izvršnog veća zasuta jogurtom, zbog čega su ove demonstracije kasnije nazvane „jogurt revolucija”, izvršen je pritisak na pokrajinsko rukovodstvo.[89] Dok je deo rukovodstva bio protiv ostavki i zahtevao od vrha SFRJ intervenciju jedinica JNA, predsenik PK SK Vojvodine Milovan Šogorov ponudio je ostavku i zatražio pomoć od Miloševića. Sutradan 6. oktobra u Novi Sad su stigle organizovane kolone iz svih delova Vojvodine, pa je broj demonstranata narastao na oko 100.000 ljudi. U „pomoć” vojvođanskom rukovodstvu Milošević je poslao Zorana Sokolovića, sekretara Predsedništva CK SKS, koji je istog dana prisustvovao vanrednoj sednici Pokrajinskog komiteta na kojoj su članovi Predsedništva PK SKV podneli ostavke.[90][91]

Dana 19. novembra 1988. na mitingu na Ušću, iskazao je privrženost Kosovu i Metohiji, Jugoslaviji i, u manjoj meri, komunizmu. Prema izveštaju TV Beograd bilo je oko milion ljudi, a po ostalim medijima nekoliko stotina hiljada. Sa padom Berlinskog zida 1989. godine, širom sveta je došlo do raznovrsnih promena, a Jugoslavija nije bila izuzetak. Milošević se u 1988. i 1989. godini koncentrisao na kosovski problem. U antibirokratskoj revoluciji uklonjena je izabrana vlast SAP Vojvodine (5. oktobra 1988), SR Crne Gore (10. januara, 1989), i na kraju Kosova i Metohije u februaru i martu 1989. godine. Kao odgovor na podršku koju je albanski separatizam dobio na skupu u Cankarjevom domu, u Beogradu su započele demonstracije, propraćene masovnim protestima i u drugim gradovima Srbije. Demonstranti su zahtevali da se uhapsi Azem Vlasi. Dana 28. marta 1989. usvojeni su amandmani na Ustav SR Srbije iz 1974, kako bi se smanjio stepen autonomije SAP Vojvodine i SAP Kosova.

Predsednik Srbije 1989—1990.

U maju 1989, Milošević je izabran za predsednika Predsedništva Socijalističke Republike Srbije.[92]

U razgovorima Borisava Jovića sa Miloševićem i Kadijevićem diskutovano je o tome kako izvršiti reformu Jugoslavije, a da se očuvaju interesi srpskog naroda. Tada su bili opsednuti shvatanjem da srpski narod ima više interesa i potrebe za Jugoslavijom od nekih drugih jugoslovenskih naroda, zato što Srbi žive u skoro svim delovima Jugoslavije i što su smatrali da bi u slučaju raspada Jugoslavije veliki deo Srba morao ostati van granica SR Srbije, sem ako se silom ne bi izborio za drugačije rešenje. Bojali su se genocida nad Srbima u slučaju da postanu nacionalne manjine, naročito u SR Hrvatskoj. Srpsko pitanje nije bilo lako rešiti. Postojao je objektivni rizik od građanskog rata za ponovnu podelu Jugoslavije.

 
Slobodan Milošević drži govor na Gazimestanu na Kosovu

Dana 28. juna 1989. godine, na Vidovdan, Milošević se obratio prisutnima na Kosovu Polju, za 600. godišnjicu Kosovske bitke. Njegov govor na Gazimestanu neki analitičari karakterišu kao zvanični početak srpske nacionalističke kampanje SKS, koja je jedan od elemenata jugoslovenske krize par godina posle toga. Na mitingu je Milošević definitivno ustoličen kao srpski vođa u očima svojih protivnika i celog sveta. Pozivu na svečanost se odazvao gotovo sav diplomatski kor, osim ambasadora SAD Vorena Zimermana.

Na Gazimestanu je bio kompletan tadašnji politički vrh zemlje: Slobodan Milošević, Borisav Jović, Janez Drnovšek, Milan Pančevski, Ante Marković, Ivo Latin, Obrad Piljak, Branko Kostić, Janez Stanovnik, Veljko Kadijević. Odsutan je bio dr Stipe Šuvar, član Predsedništva SFRJ iz Hrvatske.

Milošević je poručio u ovom govoru na Gazimestanu, da su se tek sada, posle punih šest stotina godina, srpskom narodu otvorile oči i da su tek sada, pod ovim rukovodstvom, ispravljene nepravde koje su u prošlosti nanesene srpskom narodu. Ovo je bio prvi od akcenata govora koji su pozdravljeni dugim aplauzom prisutnih. Milošević je u ovom govoru naglasio da Srbi nikada nisu osvajali i da niti eksploatisali druge.


Iako su novine zabeležile da je proslavi na Gazimestanu, pored nekoliko stotina iseljenika sa svih kontinenata, prisustvovalo oko 50 diplomatskih predstavnika, prećutale su da su ambasadori zapadnih zemalja odbili da prisustvuju; mnogi su proslavu videli kao manifestaciju pregrejanog srpskog nacionalizma. Zbog nedolaska najžešće je kažnjen američki ambasador Voren Zimerman: Milošević je devet meseci odbijao da ga primi u zvaničnu audijenciju.

Birokratije unutar ostalih republika su se ponele predvidljivo. Iskoristivši Miloševićeve akcije kao konačni dokaz da opstanak zajedničke države nije moguć otvoreno su krenule u zagovaranje secesije. Rukovodstvo SR Srbije je činilo se držala najjače karte u svojim rukama. SR Srbija je bila najveća republika i preuzela je kontrolu nad armijom. Birokratija u SR Srbiji je imala jako dobre veze sa mnogim imperijalističkim silama koje su inicijalno bile skeptične prema rasturanju zajedničke države i na sav glas hvalile Miloševića zbog tržišnih reformi koje je sprovodio.[traži se izvor]

Uz to Beograd je računao na srpsko stanovništvo u drugim republikama koje bi prirodno bilo protiv otcepljenja. Birokratija u SR Srbiji je tako bila u poziciji da zagovara opstanak zajedničke države u kojoj bi imala dominantnu poziciju. Slabije birokratije u manjim republikama nisu imale izbora nego da potraže zaštitnike u drugim imperijalističkim silama i krenu odlučno ka nezavisnim državama u kojima bi bile slobodne da se na miru izlegu u lokalne buržoazije oslobođene od jake konkurencije.

Tako da, dok je ojačavao poziciju SR Srbije unutar federacije, Milošević je simultano mogao sebi priuštiti pozivanje na očuvanje ujedinjene Jugoslavije, prezentujući sebe srpskoj radničkoj klasi kao jedinog čuvara „socijalističkih vrednosti“ nasuprot secesionističkih vođa u drugim republikama i otvoreno nacionalne i demokratske opozicije unutar Srbije. Od strane prosečnog srpskog radnika, Milošević je bio u tom trenutku doživljavan kao umerena struja koja je pokušavala da na neki način sačuva Titovu Jugoslaviju i osnovna dostignuća planske ekonomije.

Za razliku od bivših komunista u drugim republikama koji su zasnovali nove otvoreno desničarske partije, Milošević je Savez komunista Srbije transformisao u partiju Socijalistička partija Srbije i prezentovao je kao nastavljača Titove partije u novom ruhu. Sa druge strane, Milošević se predstavljao radikalnijem, prokapitalističkom sloju, kao odlučan reformista. Mase u ostalim republikama, iako poput njene braće u Srbiji naklonjene Titovoj zaostavštini, počele su da povezuju komunizam i Jugoslaviju sa Velikom Srbijom.[traži se izvor] Sveopštu konfuziju unutar same Srbije potpomogla je i građanska opozicija koja je uporno Miloševića do poslednjih dana etiketirala kao „komunjaru“.

Januara 1990. godine na 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije, delegacija Srbije, koju je predvodio Slobodan Milošević, tražila je da se ukine Ustav iz 1974. godine, koji je davao podjednaku vlast svim republikama. Milošević je zahtevao da se uvede sistem „jedan čovek, jedan glas“, što bi opunomoćilo Srbe, koji su bili većinska populacija u Jugoslaviji. Zbog ovog predloga, delegacije SR Slovenije i SR Hrvatske (koje su predvodili Milan Kučan, odnosno Ivica Račan) napustile su kongres. Nakon toga, Milošević je shvatio da se u SR Sloveniji i na SAP Kosovu i Metohiji mora pojačavati vojno prisustvo. Pribojavao se da će separatisti dobiti polet usled otvorene slovenačke podrške na XIV kongresu Saveza komunista. Ključni zadaci armije su bili da se ne dozvoli raspad zemlje, niti ičije nasilno ili protivustavno otcepljenje i bratoubilački rat.

U julu 1990. godine, Savez komunista Srbije se transformisao u Socijalističku partiju Srbije, koja je nasledila imovinu Saveza komunista Srbije i Socijalističkog saveza radnog naroda Srbije. U poslednjem trenutku, Milošević se odlučio za socijalističku, a ne socijaldemokratsku orijentaciju. U septembru iste godine je donet novi ustav Srbije, po kojem je predsednik imao više vlasti nego pre. Ovim ustavom drastično je smanjena autonomija pokrajina u SR Srbiji u odnosu na prethodni ustav iz 1974.

Predsednik Srbije 1991—1997.

U decembru 1990. godine na izborima za predsednika Srbije, koje je bojkotovala većina kosovskih Albanaca, a glasalo je oko 71% upisanih birača, Milošević je dobio oko 63% glasova i izabran je za predsednika Srbije.[94][95] Istovremeno, u decembru 1990. na prvim slobodnim parlamentarnim izborima Miloševićeva Socijalistička partija Srbije (SPS) je dobila oko 46% glasova, ali primenom većinskog izbornog sistema, u Skupštini Republike Srbije SPS je dobila 194 poslanička mesta , ili oko 77%.[96][95] Posle druge pobede na izborima za predsednika Srbije u decembru 1992. godine, ostao je na mestu predsednika Srbije do 23. jula 1997. godine.[97]

Miloševićev uspon se dešavao u vreme kada je u svim republikama bivše Jugoslavije počeo da raste nacionalizam. Slovenci su izabrali nacionalističku vlast koju je predvodio bivši komunista Milan Kučan, a Hrvati su takođe izabrali nacionalističkog vođu Franju Tuđmana, takođe bivšeg komunistu i birokratu. Glavni političari u SR Bosni i Hercegovini su takođe bili orijentisani ka nacionalizmu, iako su i oni bili bivši komunisti i birokrate kao u ostalim republikama.

Autor je knjige Godine raspleta, prevedene na nekoliko stranih jezika.

U međuvremenu, tokom 1990. godine, nastavljao se spor oko toga šta uraditi u vezi sa demonstracijama na Kosovu za otcepljenje SAP Kosova od SR Srbije. SR Hrvatska i SR Slovenija su odbile da pošalju svoj kontingent u saveznu miliciju, koja je dobila nalog da ide na Kosovo. Milošević je tražio da Jović razgovara sa Antom Markovićem da ne dozvoli takav tok događaja. Marković je rekao da on nije ni pitan da se poveća taj policijski kontingent. Milošević i Jović su bili izolovani.

Raspad SFRJ

Od raspada SKJ, Jugoslavija je imala osmočlano Predsedništvo SFRJ, kao kolektivnog šefa države, ali članovi Predsedništva SFRJ teško su se slagali oko važnih odluka.[98] Ne samo da se Predsedništvo SFRJ nije slagala da na Kosovu interveniše vojska, nego se ometala i upotreba milicije čiji je redovni zadatak bio održavanje reda. Predsedništvo kao kolektivni šef države i vrhovni komandant praktično više nije ni postojalo, jer nije bilo u stanju da donosi odluke za koje je po Ustavu bilo odgovorno — o zaštiti ustavnog poretka i odbrani integriteta zemlje.

Dana 9. marta 1991. godine su organizovane prve velike demonstracije protiv Miloševićevog režima, predvođene Srpskim pokretom obnove koje su se pretvorile u sukob sa policijom. Posle kratkotrajne krize i izvođenja tenkova na ulice, ali posle nagodbe sa opozicijom i ostavke ministra policije Srbije, Milošević je ponovo učvrstio svoju vlast.[99]

U vreme raspada Jugoslavije Slobodan Milošević je pokušao u martu 1991. da političkim delovanjem u Predsedništvo SFRJ dovede više pristalica Jugoslavije i tako spreči njeno razbijanje.[100]Maja 1991. godine, SR Hrvatska je organizovala referendum za otcepljenje od SFRJ, prethodno proglasivši ustav kojim su izbrisali Srbe kao konstitutivan narod u SR Hrvatskoj, što je izazvalo strah i revolt kod Srba u Hrvatskoj, koji su činili 12% stanovništva u SR Hrvatskoj, ali verovatno i kod Jugoslovena kojih je u Hrvatskoj 1991. bilo 104.000 lica (oko 2%).[101] U tom periodu, snažno podržana od Vatikana i Nemačke, vlada Hrvatske stvorila je paravojne formacije u SR Hrvatskoj za koje su nezakonito nabavljali oružje (tajno je snimljen ministar odbrane Hrvatske Martin Špegelj dok govori: "Organizovaćemo ubijanje ... To će biti građanski rat bez milosti...” a nastala je afera Špegelj) i krenulo se sa preuzimanjem policijskih stanica u mestima gde si većinski živeli Srbi, što je dovelo do međunacionalnih sukoba, ali i postavljanja snaga JNA kao tampon-zone.[102] Hrvatska vlast je krenula u rat za otcepljenje i za „konačno rešavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj“, kako je govorio predsednik Franjo Tuđman. Srpski narod u SR Hrvatskoj (580.000) i SR Bosni i Hercegovini (1.300.000) hteo je da ostane u Jugoslaviji. Milošević je govorio da on ne osporava ni jednom narodu da se odvoji od Jugoslavije, ali onda ne sme da se osporava ni jednom narodu da ostane u svojoj državi, Jugoslaviji.

Srbi u SR Hrvatskoj su počeli da organizuju sopstvenu autonomiju — Srpsku autonomnu oblast Krajinu, kao odgovor na brisanje Srba kao konstitutivnog naroda iz Ustava Hrvatske, koje je izvršio Tuđmanov režim decembra 1990. 31. marta 1991. desio se prvi oružani sukob policije Hrvatske protiv SAO Krajine i njene milicije u kome je bilo poginulih.[103] Sukobi su se povremeno ponavljali i u leto 1991. godine prerasli u rat u koji se ubrzo uključila i JNA. Za vreme ovog rata, koji je trajao do avgusta 1995. godine i završno sa Operacijom Oluja, iako nije učestvovao u sukobima, Miloševićev režim je aktivno pomagao vlastima Republike Srpske Krajine.

Nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije u junu 1991. dolazi do kratkotrajnog rata teritorijalne odbrane Slovenije, protiv JNA i SFRJ, nakon čega se JNA povukla iz Slovenije.[104]

Septembra 1991. proveden je referenduma u Socijalističkoj Republici Makedoniji, posle koga se ona mirnim putem otcepila od SFRJ, a do 27. marta 1992. poslednje jedinice JNA napustile su BJR Makedoniju.[105]

Krajem septembra 1991. godine Albanci su održali nelegalni referendum na Kosovu i na osnovu tog glasanja proglasili svoje otcepljenje od SFRJ i SR Srbije. Nakon glasanja je proglašena nezavisnost, ali tu nezavisnost od država članica OUN priznala je samo Albanija.[106] Vlasti u SR Srbiji proglasile su glasanje ilegalnim, ali nisu ometale održavanje referenduma.

Godine 1992, hrvatski i muslimanski politički predstavnici u SR BiH preglasavaju Srbe, koji čine 31% stanovništva u SR BiH i proglašavaju otcepljenje od SFRJ, negirajući konstitutivnom srpskom narodu pravo da bira da li želi da ostane u SFRJ, što je dovelo do rata u BiH. Prvi zločin koji je bio uvod u građanski rat, desio se u Sarajevu, kada su muslimanski fanatici ubili starog svata na srpskoj svadbi.[107] JNA se u maju 1992. u potpunosti povlači iz BiH u Srbiju i Crnu Goru, nakon čega je preimenovana u Vojsku Jugoslavije.

U odbrani Jugoslavije, Slobodan Milošević je početkom devedesetih 20. veka dobijao pomoć iz Crne Gore,[108] a 1. marta 1992. SR Crna Gora je organizovala referendum za otcepljenje od SFRJ i SR Srbije na kome se ogromna većina izašlih glasača izjasnila da je protiv otcepljenja.[109] Ishod ovog referenduma doveo je do formiranja Savezne Republike Jugoslavije (SRJ).

Nakon priznanja nezavisnosti Hrvatske i BiH od strane međunarodne zajednice, Savezna skupština SFRJ 27. aprila 1992. proglasila je Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ), u čiji su sastav ušle Republika Srbija i Republika Crna Gora. Nakon ovoga SFRJ je i formalno prestala da postoji. Krajem maja 1992. Ujedinjene nacije uvele su sankcije SR Jugoslaviji zbog optužbi da ona učestvuje u ratu u Bosni i Hercegovini.

U decembru 1992. održani su savezne parlamentarne i republički predsednički izbori. Miloševiću se kao protivkandidat suprotstavio Milan Panić, koji se sa mesta saveznog premijera kandidovao za predsednika Srbije. Milošević pobeđuje u prvom krugu, a njegova partija ostvaruje tesnu pobedu na parlamentarnim izborima, nakon koje formira manjinsku vladu.[110]

 
Slobodan Milošević sa Franjom Tuđmanom i Alijom Izebegovićem potpisuje Dejtonski sporazum

Posle ekonomskog sloma i hiperinflacije, suočen sa mogućnošću pada vlade Nikole Šainovića, kad je prestala podrška koju je manjinska vlada imala od poslanika Srpske radikalne stranke, Milošević je raspisao izbore „zbog blokiranja mehanizma odlučivanja“. U decembru 1993. održani su vanredni parlamentarni izbori u Srbiji, a Socijalistička partija Srbije dobila je relativnu većinu (123 poslanika) i formirala je vladu Mirka Marjanovića u martu 1994. godine zahvaljujući podršci petorice poslanika Nove demokratije, koje je vodio Dušan Mihajlović.[111]

U Novembru 1995. godine, Milošević je učestvovao u pregovorima u Dejtonu (država Ohajo u SAD) u ime Republike Srpske (zajedno sa Franjom Tuđmanom ispred bosanskih Hrvata i Alijom Izetbegovićem ispred Republike Bosne i Hercegovine) i tamo je potpisao Dejtonski sporazum 21. novembra 1995. godine, kojim je završen rat u Bosni i Hercegovini. Nakon toga, Zapad je proglasio Miloševića za jednog od „glavnih faktora mira i stabilnosti Balkanu“.[112] Prema svedočenju Nebojše Vujovića, tadašnjeg šefa misije SRJ u Vašingtonu, Džim Barnli, šef odseka Državnog departmana SAD za Jugoslaviju, doneo je papire kojima se predviđalo da Kosovo dobije najširu autonomiju, ali u sastavu SRJ, kako bi se u Dejtonu rešilo i još jedno važno pitanje u vezi raspada SFRJ. Milošević je to odrično odbio.[113]

Dana 28. novembra 1995. godine, pod predsedništvom Slobodana Miloševića, GO SPS razrešio je funkcija ranije odane saborce Borisava Jovića, potpredsednika partije, Mihaila Markovića i Milorada Vučelića.

Poraz na lokalnim izborima 1996.

SAD i EU su, uvodeći sankcije, sprečili Miloševića da ozbiljnije pomogne i zaštiti Srbe i Jugoslovene zapadno od Drine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pružajući što indirektnu (Oluja) što direktnu (NATO bombardovanje Republike Srpske) podršku rivalima i uspostavili seriju zavisnih državica sa jasnim granicama, došlo je vreme za poslovanje. Sankcije su bile ukinute, a Milošević naširoko hvaljen kao "faktor mira i stabilnosti“ na Balkanu.

 
Slobodan Milošević sa Džozefom Lopezom, admiralom američke mornarice i komandantom IFOR-a 1996.

Novembra 1996. godine Miloševićeva koalicija (SPS, JUL i ND), na talasu nove saradnje sa međunarodnom zajednicom, dobija savezne izbore, ali gubi lokalne izbore u večim gradovima Srbije. Ne mireći se sa porazom, čiji je značaj uglavnom simboličan, započinje kampanju lažiranja izbornih rezultata i suočava se sa masovnim i stalnim demonstracijama u Srbiji.

U decembru iste godine Felipe Gonzalez, na čelu međunarodne komisije koja je došla na poziv Savezne vlade, overava pobedu opozicije na lokalnim izborima i sugeriše priznavanje izbornih rezultata. Demonstrantima u Beogradu Milošević suprotstavlja miting svojih pristalica, koji se, uprkos pojedinačnim žrtvama, završava bez masovnog građanskog sukoba (vidi Demonstracije u Srbiji 1996—1997).

Dana 4. februara 1997. godine, Milošević je priznao pobedu opozicije u nekim gradovima na lokalnim izborima, posle 11 nedelja prepiranja oko rezultata.

Predsednik Savezne Republike Jugoslavije

Po Ustavu je imao pravo na samo dva mandata kao Predsednik Srbije, pa je 23. jula 1997. godine Milošević preuzeo funkciju predsednika SR Jugoslavije od Zorana Lilića.[114]

Decembra 1997. na izborima za predsednika Republike Srbije pobedio je Milan Milutinović, kandidat Socijalističke partije Srbije.

Miloševićeva Socijalistička partija Srbije osvaja najveći broj glasova na republičkim parlamentarnim izborima 1997 ali ne dovoljno da sama formira vladu. Nakon što su u martu 1998. propali pregovori o formiranju vlade sa Srpskim pokretom obnove, SPS formira vladu sa Srpskom radikalnom strankom. Ova vlada je od strane SRS-a i SPS-a tada nazivana vladom narodnog jedinstva.

U maju 1998. godine predsednik SRJ Slobodan Milošević imenuje Momira Bulatovića za saveznog premijera, nekoliko meseci nakon što je Momir Bulatović poražen od Mila Đukanovića, na predsedničkim izborima u Crnoj Gori.[115]

Sukob sa NATO

Oružane akcije albanskih terorističkih grupa i protivakcije srpske policije i Vojske Jugoslavije na AP Kosovu i Metohiji kulminirale su 1998. godine (Vidi: Rat na Kosovu i Metohiji). Međunarodna zajednica (prvenstveno SAD i EU) zahteva otpočinjanje bezuslovnog dijaloga uz međunarodno posredovanje, što Milošević odbija i raspisuje referendum na kojem građani potvrđuju ovu odluku. Posle dodatnih pritisaka i pregovora sa Ričardom Holbrukom, Milošević u oktobru 1998. postiže sporazum o povlačenju dela vojnih i policijskih snaga sa Kosmeta i dolasku međunarodne posmatračke misije.

Sredinom marta 1999. godine, u Rambujeu, srpska delegacija, koju je formalno predvodio potpredsednik vlade SRJ Ratko Marković, odbija ponuđeni sporazum, koji su Albanci prihvatili.[113]

Koristeći kao opravdanje srpsko odbijanje ovog kontroverznog sporazuma, čiji sadržaj nije poznat široj javnosti, ali i takođe kontroverzni događaj poznat kao Slučaj Račak, NATO pakt bez saglasnosti Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija započinje bombardovanje SR Jugoslavije 24. marta 1999. godine.

Dana 27. maja 1999, u jeku agresije NATO na SRJ, Luiz Arbur, tužilac Haškog tribunala, saopštava da je Milošević optužen za zločine protiv čovečnosti na Kosovu i Metohiji. Pored Miloševića, optuženi su i drugi najviši državni zvaničnici: Nikola Šainović, Milan Milutinović, Vlajko Stojiljković i Dragoljub Ojdanić.

Nakon podizanja optužnice protiv Miloševića, za njim je raspisana međunarodna poternica i blokirani mu računi u inostranstvu. Zbog toga Slobodan Milošević više nije putovao u inostranstvo, kako bi izbegao hapšenje i izručenje Haškom tribunalu.[116]

Početkom juna 1999, Milošević se u cilju postizanja mirovnog sporazuma, u Beogradu sastao sa predstavnicima Kontakt grupeMartijem Ahtisarijem (izaslanikom EU), Viktorom Černomirdinom (izaslanikom Rusije) i Strobom Talbotom (izaslanikom SAD).[113] Nakon dvodnevnih pregovora, Milošević prihvata plan Kontakt grupe za okončanje rata, koji je nakon toga usvojila i Skupština Srbije u kojoj je većinu imala njegova SPS.

Dana 10. juna 1999. godine je završeno NATO bombardovanje SRJ, nakon što je prihvatio potpisivanja vojno-tehničkog sporazuma u Kumanovu, između Vojske Jugoslavije i NATO pakta i usvajanja Rezolucije 1244 u Savetu bezbednosti UN, kojima je predviđeno povlačenje svih oružanih snaga Srbije i SR Jugoslavije sa AP Kosova i Metohije i raspoređivanje međunarodnih snaga pod kontrolom Ujedinjenih nacija. Međunarodne snage su bile sastavljene uglavnom od vojnika iz zemalja NATO-a. Slobodan Milošević je „čestitao mir“ svom narodu, najavio obnovu zemlje i obećao objavljivanje imena svih poginulih. Milošević je naredio da se povuku vojska i policija sa Kosova i Metohije, na 15 km od granice sa Kosovom.[113]

Izbori 2000. godine

Milošević potpisuje 24. jula 2000. godine Zakon o izboru predsednika SRJ, a 27.7.2000 raspisani su izbore za predsednika i Skupštinu SRJ.[117] Prema zakonu, na izborima pobeđuje kandidat koji osvoji većinu glasova birača koji su glasali. Kada nijedan kandidat ne dobije tu većinu, u roku od dve sedmice održavaju se ponovni izbori sa samo dvojicom prvoplasiranih kandidata na listi. Ovome su prethodile promene Ustava SRJ koje su početkom jula izvršene na inicijativu SPS-a. Tim promenama saveznog ustava je omogućeno da se predsednik bira na direktnim izborima umesto u skupštini. Ustavnim promenama predviđeno je i da se poslanici Veća republika u Saveznoj skupštini biraju na direktnim izborima, a ne kao do tada u republičkim skupštinama. Ove ustavne promene naišle su na žestoko protivljenje vladajućih stranaka u Crnoj Gori (DPS i SDP), koje su zbog ovoga odlučile da bojkotuju predstojeće savezne izbore.[118]

Ivan Stambolić je nestao 25. avgusta 2000. godine u neposredno nakon što je najavio svoje opoziciono političko delovanje, a njegov nestanak je, posle kraćeg iščekivanja označen kao politički zločin Slobodana Miloševića. Taj poslednji mesec dana do gubitka vlasti na izborima održanim 24. septembra iste godine, Miloševićev režim pokazivao je čoveka koji je pre toga sa glavne političke scene „nestao“ još 1987. godine kada se na njega sručila razorna lavina optužbi, intriga i diskvalifikacija u periodu „antibirokratske revolucije“ što se u to vreme razlivala po Srbiji. Miloševićevi propagandni službenici u prvi mah su se otvoreno podsmevali vesti da je Stambolić nestao, dok je sam Milošević bivšem makedonskom predsedniku Kiri Gligorovu u telefonskom razgovoru obećao da će učiniti sve da pronađe svog nekadašnjeg prijatelja i kuma, uz to se žalio kako je porodica navodno kasno prijavila nestanak Stambolića.[119]

Protiv Miloševića se na predsedničkim izborima 2000. kandidovao predsednik Demokratske stranke Srbije Vojislav Koštunica kao kandidat Demokratske opozicije Srbije (DOS). Izbori su održani 24. septembra i po prvim preliminarnim zvaničnim rezultatima Savezne izborne komisije, Koštunica je osvojio 49,22%, a Milošević 40,23% glasova. U izbornom štabu DOS objavljeno je da je Koštunica pobedio sa preko 50%.

Između dva izborna kruga izbora, Slobodan Milošević se obratio javnosti, govorom 2. oktobra 2000. godine.

Nakon protesta 5. oktobra Savezna izborna komisija saopštila je konačne rezultate, po kojima je odnos glasova između ove dvojice kandidata na izborima bio 50,24% prema 37,15%, odnosno da je Koštunica pobedio u prvom krugu izbora.

Demonstracije 5. oktobra 2000.

Demokratska opozicija Srbije pozvala je građane da se 5. oktobra 2000. godine okupe ispred Savezne skupštine kako bi se suprotstavili „velikoj izbornoj krađi” koju je Savezna izborna komisija sprovela po nalogu Slobodana Miloševića. DOS je ultimativno zatražio da Slobodan Milošević do četvrtka, 5. oktobra, u 15 časova, prizna izbornu volju građana izraženu na saveznim, predsedničkim i lokalnim izborima. Takođe je zahtevano i da RTS promeni uređivačku politiku i omogući objektivno informisanje o zbivanjima u Srbiji.

Predsednik Savezne izborne komisije je obavestio predsednike izbornih komisija izbornih jedinica da su „privedene kraju pripremne radnje“ za drugi krug predsedničkih izbora, 8. oktobra. Vojislav Koštunica je zatražio od Slobodana Miloševića da prizna poraz u prvom krugu predsedničkih izbora i ukazao na opasnost izbijanja otvorenih sukoba u Srbiji: „Mi ni u kakav drugi krug ne možemo da idemo, jer bismo time postali saučesnici u krađi biračkih glasova. Prevara iz prvog kruga ne može se poništiti drugim, petim ili ko zna kojim krugom“.

Pristalice DOS dolazile su u Beograd od ranog jutra, organizovano iz više pravaca, iz cele Srbije, a predvodili su ih lideri DOS. Oko 15 časova građani okupljeni na mitingu ispred Skupštine SRJ pokušali su da uđu u zgradu Skupštine. Policija je uspela da velikom količinom suzavca rastera znatan broj ljudi sa platoa ispred Skupštine SRJ.

Više desetina građana ušlo je oko 16 časova u Saveznu skupštinu, dok su se policajci koji su do tada čuvali zgradu povukli. Iz desnog krila Skupštine vijorio se gust, crni dim, a gotovo sva stakla na zgradi su polupana. Policija je bacila suzavac i u blizini zgrade Radio-televizije Srbije, dok je bager krenuo da se probije do ulaza. Zgrada RTS u Takovskoj ulici potom je zapaljena, a redovni program RTS je prestao da se emituje posle 17 sati.

Novoizabrani predsednik SRJ Vojislav Koštunica obratio se predveče građanima sa terase Skupštine grada Beograda, a potom i preko RTS. Demokratska opozicija Srbije je formirala krizni štab za ključne funkcije u zemlji u koordinaciji sa novim predsednikom, a predstavnici DOS razgovarali su tokom noći sa čelnicima državne i javne bezbednosti. Ispred Skupštine grada jutro je dočekao veliki broj ljudi.

Dana 6. oktobra se Milošević obratio narodu preko televizije i zvanično je priznao poraz na predsedničkim izborima. Dana 7. oktobra dr Vojislav Koštunica položio je predsedničku zakletvu pred poslanicima Savezne skupštine i time inaugurisan na funkciju predsednika SRJ.[120]

Hapšenje i izručenje Haškom tribunalu

Dana 1. aprila 2001. uhapšen je bivši predsednik Srbije i SR Jugoslavije Slobodan Milošević, osumnjičen za zloupotrebu službenog položaja. Hapšenje je započeto 30. marta, a okončano nakon dva dana, posle sedmočasovnih pregovora o predaji. Hapšenju su prethodile organizovane danonoćne straže pristalica i simpatizera SPS-a i JUL-a ispred kuće u kojoj je Milošević boravio. Dana 28. juna, na Vidovdan je izručen Tribunalu u Hagu na osnovu uredbe Vlade Srbije. Ovu uredbu Savezni ustavni sud je istog dana proglasio neustavnom.[121] Vojislav Koštunica je dva dana nakon izručenja izjavio da nije bio obavešten o tom činu, što se kasnije smatra trenutkom u kome je on prozvan neobaveštenim.[122]

Posle izručenja Miloševića Haškom tribunalu, prvobitnoj optužnici za ratne zločine na Kosovu i Metohiji pridodate su i optužnice za ratne zločine i genocid u Bosni i Hercegovini i ratne zločine u Hrvatskoj. Dana 30. januara 2002. godine, Milošević je optužio Haški tribunal da je izvršio „zli i neprijateljski napad“ protiv njega. U zapisnik je uneto da se ne oseća krivim.

Suđenje

Suđenje je počelo 12. februara u Hagu. Milošević je sam branio sebe sve do smrti i nije ni jednog trenutka priznavao zakonitost sudske jurisdikcije. On je postao prvi predsednik neke države protiv kojeg je podignuta optužnica za ratne zločine.[123][124]

Njegova popularnost među Srbima naglo je porasla kad je počelo suđenje. Miloševićeve pristalice smatraju suđenje travestijom protiv istine i pravde, kao i kršenjem nacionalnog suvereniteta.

Milošević je imao ekipu u Beogradu koja mu je pomagala u vezi sa suđenjem. Često su mu slali informacije iz dosijea tajne policije. Tribunal je trebalo da dokaže da je Milošević imao komandu u Hrvatskoj i Bosni, barem de fakto, jer kao predsednik Srbije u to vreme on zvanično nije imao toliku kontrolu.

Suđenje je bila kontroverzna tema. Na njemu je bilo mnogo protivrečnih i čudnih svedočenja, koja neki smatraju snažnim argumentom u prilog teoriji o zaverama i neistini sa svih strana. Na primer:

  • Svedočenje generala Veslija Klarka, u kojem je general rekao da je Milošević tajno došao kod njega na jednoj konferenciji da prizna da je znao za masakr u Srebrenici, a u istim dokazima da NATO nije imao nikakve veze sa OVK.
  • Izjava bivšeg šefa DB Radeta Markovića da je napisana izjava o Miloševićevim zločinima oteta od njega silom.
  • Izjava lorda Ovena (koautora Vens-Ovenovog plana) da je Milošević jedini vođa koji se konstantno zalagao za mir i da je bilo kakav čin nacionalizma bio „anatema“ za njega.
  • Iskaz Vojislava Šešelja, koji je izjavio da je mnogo puta tokom 1990—ih godina lažno optuživao Miloševića, čak i za ratne zločine, sve u svrhu političke borbe. Ovo svedočenje je ujedno i najduže do sada na suđenju, jer je trajalo nešto više od mesec dana. Tužilaštvo je osporilo njegovu istinitost.

U presudama drugim optuženima je pomenuto da postoje dokazi o njegovoj povezanosti sa ratnim zločinima i nasilnim deportacijama ne-srpskog stanovništva tokom rata u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj i na Kosovu.[125][126]

Međunarodni sud pravde je oslobodio Srbiju optužbe za genocid, ali je predsednik sudskog veća izjavio da je Milošević bio svestan rizika da se masakri mogu dogoditi i da ih nije sprečio.[127]

Tokom njegovog suđenja se desio atentat na Zorana Đinđića. Po intervjuu za Newsweek koji je 2013. godine dala Biljana Plavšić, druga predsednica Republike Srpske koja je i sama bila u to vreme u Hagu, Miloševiću je bilo žao kada je čuo za taj događaj. Navodno je i negodovao proslavu Vojislava Šešelja zbog Đinđićeve smrti.[128]

Bolest i smrt

Zahtev za lečenje u Moskvi

Tokom suđenja, počeli su da se javljaju ozbiljni zdravstveni problemi kod Miloševića. Patio je od slabog srca i ostalih delova kardiovaskularnog sistema. Više puta je suđenje odgađano zbog njegovog zdravstvena stanja. Milošević se više puta žalio na zdravstvene probleme u sudnici Haškog tribunala, a sudsko veće odbilo je 24. februara 2006. njegov zahteva da ga puste u Moskvu na lečenje. On je 22. februara obavestio predsedavajućeg sudiju Patrika Robinsona da ne može da nastavi ispitivanje svedoka, jer se ne oseća dobro.

Dva dana pre smrti, Slobodan Milošević je u razgovoru sa advokatom Zdenkom Tomanovićem i Momirom Bulatovićem, izrazio sumnju da ga, prema rečima advokata Tomanovića navodno „truju“. Tomanović je na osnovu toga i zahteva porodice uložio pismeni zahtev da se obdukcija izvrši u Moskvi. Zahtev je odbijen. Ipak, Sud je pristao da dva srpska lekara prisustvuju obdukciji u Hagu.

Smrt

Slobodan Milošević je umro u pritvoru u Sheveningenu 11. marta 2006. godine. Haški tribunal potvrdio je da je preminuo bivši predsednik Srbije i SRJ Slobodan Milošević i najavio istragu. U šturom saopštenju piše da je Milošević pronađen mrtav u jutro 11. marta u svojoj ćeliji u pritvoru Haškog tribunala.

Danas, 11. marta, Slobodan Milošević je pronađen beživotan u svom krevetu u pritvorskoj jedinici UN u Sheveningenu. Čuvar je odmah pozvao zapovednika i lekara pritvora. Lekar je potvrdio da je Milošević mrtav

Iako je saopšteno da je trenutak smrti bio između 7 i 9 časova ujutru, a da je stražar u 10 časova i 5 minuta utvrdio da je telo nepomično. Zdenko Tomanović je 17. marta na televiziji B92 izjavio da je u 9:30 dobio telefonom obaveštenje da je Slobodan Milošević u šetnji.

Holandska policija i sudski veštak pozvani su i započeli su istragu. „Biće obavljena autopsija i toksikološka analiza“, precizirao je Tribunal. Predsednik Tribunala Fausto Pokar naredio je da se sprovede istraga o Miloševićevoj smrti.

Telo Slobodana Miloševića predato je Holandskom forenzičkom institutu u Hagu, saopštio je Haški tribunal. Miloševićeva porodica je obaveštena o njegovoj smrti.

Kako se navodi u saopštenju Nacionalnog saveta za saradnju s Haškim tribunalom, 12. marta je obdukcija obavljena u holandskom Institutu za sudsku medicinu u Hagu. Prilikom obdukcije tela Slobodana Miloševića je utvrđeno da je neposredni uzrok smrti infarkt.

Obdukciju tela Slobodana Miloševića vršila su dva sudska patologa i jedan neuropatolog, svi iz Holandije, dok su obdukciju nadgledali patolog iz Belgije i dva eksperta sa Vojno-medicinske Akademije u Beogradu.

Ceo tok obdukcije je sniman i načinjena je detaljna fotodokumentacija. Po mišljenju eksperata iz SCG koji su neposredno nadzirali obdukciju, ceo postupak je obavljen veoma profesionalno.

Miloševićev bivši lekar Vukašin Andrić smatra da je smrt nastupila zbog uzimanja nepropisanog leka „droperidol”. O tome je napisao knjigu „Anatomija sudskog ubistva”.[129]

Reakcije

  • Supruga bivšeg jugoslovenskog i srpskog predsednika Mira Marković izjavila je američkoj TV mreži Si-En-En da je Tribunal u Hagu „ubio njenog muža“.
  • Brat Slobodana Miloševića, Borislav, izjavio je u Moskvi, gde ga je zatekla vest o tome da je bivši jugoslovenski i srpski predsednik preminuo u svojoj ćeliji u Sheveningenu, da „sva odgovornost leži na Haškom tribunalu“. „Ne bih to komentarisao. Sva odgovornost leži na Haškom tribunalu“, rekao je Borislav.
  • „Slobodan Milošević je bio odlučan da istraje do kraja suđenja za ratne zločine i nikada ne bi počinio samoubistvo“, ocenio je Stiven Kej, koga je Haški tribunal odredio za advokata bivšeg predsednika Srbije i Jugoslavije iako se on do kraja sam branio.
  • „U našem narodu se poštuje običaj da se u ovakvim trenucima političke i sve druge razlike ostavljaju po strani“, istakao je Koštunica. On je istovremeno izrazio saučešće Miloševićevoj porodici i Socijalističkoj partiji Srbije. „Vlada Srbije zatražiće od Haškog tribunala detaljan izveštaj o ovom tragičnom događaju“, rekao je Koštunica.
  • Predsednik Koordinacionog centra za Kosovo i Metohiju Sanda Rašković-Ivić uputila je povodom smrti Slobodana Miloševića telegram saučešća Glavnom odboru Socijalističke partije Srbije. „Istovremeno, molim vas da izraze mog saučešća prenesete porodici Milošević“, kaže Sanda Rašković-Ivić.
  • Crnogorski predsednik Filip Vujanović uputio je saučešće porodici Slobodana Miloševića. „Smrt svakog čovjeka izaziva žaljenje, posebno kada se desi tokom suđenja, uz odbijanje očekivanja da se pruži medicinska pomoć za koju je postojala adekvatna garancija“, naveo je Vujanović.

Sahrana

 
Povorka ispred Muzeja revolucije

Posmrtni ostaci Slobodana Miloševića su 15. marta 2006. godine dopremljeni u Beograd iz Haga, a potom preneti u kapelu bolnice „Sveti Sava“, ali tom događaju na Aerodromu „Nikola Tesla“ nije prisustvovao niko od članova njegove najuže porodice, već samo počitički predstavnici SPS.

Miloševićev sin Marko preuzeo je njegove posmrtne ostatke u Hagu i ispratio za Beograd, ali je, suprotno očekivanjima, umesto u Beograd otputovao u Moskvu.

Kovčeg sa telom Slobodana Miloševića je bio izložen u beogradskom muzeju „25. maj“, delu Muzeja istorije Jugoslavije na Dedinju, gde je sahranjen Josip Broz Tito i gde je u neposrednoj blizini Milošević stanovao. Miloševićevi posmrtni ostaci su bili izloženi u muzeju do 18. marta 2006. godine, kada je u podne organizovan ispraćaj na platou ispred Skupštine SCG kome je, prema procenama policije, prisustvovalo oko 80 hiljada ljudi.[130]

U 12 časova, telo Slobodana Miloševića je preneto u Požarevac gde je od 14 časova bilo izloženo u sali Skupštine opštine. Više desetina hiljada sledbenika sačekalo je povorku na centralnom gradskom trgu u Požarevcu, a povorka se potom uputila ka grobnici napravljenoj u dvorištu kuće Miloševića, ispod stabla lipe.[131]

Kovčeg s telom Miloševića je bez ikakvih verskih ceremonija spušten u zemlju u 17:50 časova.

BK TV je od srpskih TV kanala imala ekskluzivno pravo prenosa sahrane. Preko tog kanala je sahranu pratilo 2.688.622 gledalaca (25,2% srpskog televizijskog tržišta), što je najgledaniji program u istoriji BK televizije.[132]

Stil vladanja

Kao blizak saradnik Slobodana Miloševića, Borislav Jović je pisao o njegovom stilu vladanja. Prema Joviću, on je vladao autokratski, kršeći sve procedure i statute, na državnom kao i partijskom nivou. Njegov apsolutizam je često delovao kao oštriji u odnosu na apsolutizam za vreme vlasti Tita, u čijoj vlasti se drugačije mišljenje pro forme uvažavalo.[133]

Milošević nije podnosio kritiku svog mišljenja ili različito mišljenje izraženo u javnosti i bio je izrazito sujetan. Nepokorne saradnike je smenjivao ili ih primoravao da podnesu ostavke. On je želeo da prihvati Vens-Ovenov plan, što su Srbi iz Bosne i Hercegovini odbili, što ga je razgnevilo i zbog čega je uveo sankcije Republici Srpskoj.[133] Jović navodi da je zbog odbijanja da sasluša i pošto nije imao oko sebe ozbiljne analitičare i savetnike, već poslušnike, Milošević pravio niz grešaka i pogrešnih procena u nacionalnoj i državnoj politici.[133]

Direktno i neprestano je uticao na medije, pošto je verovao da se za narod ono što nije prikazano u medijima nije ni dogodilo.[133] Uprkos tome, vrlo retko se lično pojavljivao u emisijama i davao intervjue.

Nagrade i odlikovanja

Bio je rezervni kapetan Jugoslovenske narodne armije. Milošević je bio nosilac Ordena rada sa srebrnim vencem i Ordena rada s crvenom zastavom, a 1994. godine je dobio i Orden Republike Srpske sa ogrlicom, Medalju Rige od Fere i Orden srpskog ratnika Društva za negovanje tradicija oslobodilačkih ratova do 1918. godine.

Privatni život

Iz braka sa suprugom Mirjanom Marković, predsednicom JUL-a, imao je kćerku Mariju i sina Marka.

Porodično stablo

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
8. Mirko Milošević
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
4. Simeun Milošević
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
2. Svetozar Milošević (1907—1962)
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
5. Jonka Milošević
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
1. Slobodan Milošević (1941—2006)
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
6. Đuro Koljenšić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
3. Stanislava Milošević (1911—1974), rođena Koljenšić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
7. Kića Koljenšić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 


U popularnoj kulturi

  • Lik Slobodana Miloševića u televizijskoj mini-seriji Porodica (2021), koja prikazuje njegovo hapšenje aprila 2001, tumači glumac Boris Isaković koji je na svom prethodnom projektu glumio generala Ratka Mladića u bosanskihercegovačkom filmu Quo Vadis, Aida?.[134]
  • Kao i mnogi tadašnji političari, prikazan je u satiričnoj lutkarskoj TV seriji Nikad izvini, koja se emitovala tokom 2004. i 2005. godine.[135]
  • Pojavio se i u 18. epizodi druge sezone crtane TV serije Porodični čovek.[136]

Galerija

Napomene

  1. ^ Za vreme boravka u Hagu, na čelu partije su ga predstavljali Mirko Marjanović i Bogoljub Bjelica.[1]
  2. ^ Uvač se danas nalazi u sastavu Opštine Kolašin, a Tuzi Lijevorečke u sasatavu grada Podorice
  3. ^ Kasnije je završio Pravni fakultet
  4. ^ Na mestu ove kasarne danas se nalazi naselje Stepa Stepanović
  5. ^ Stambolić je vanredno studirao na Pravnom fakultetu u isto vreme kada i Milošević, a upoznali su se u Fakultetskom komitetu
  6. ^ Prema tadašnjoj organizaciji Saveza komunista, glavnu ulogu u partijskoj organizaciji imao je sekretar Komiteta, a funkcija predsednika Konferencije bila je više počasna
  7. ^ Za potrebe Metaloruškog kombinata u Smederevu bilo je predviđeno 500 miliona, a za potrebe Beogradske banke 200 miliona
  8. ^ Danas Ulica cara Nikolaja II
  9. ^ U trenutku Miloševićevog izbora za predsednika Gradskog komiteta, raspored rukovodećih kadrova Saveza komunista Srbije bio je sledeći — Nikola Ljubičić član Predsedništva SFRJ, Draža Marković i Dobrivoje Vidić članovi Predsedništva CK SKJ, Dušan Čkrebić predsednik Predsedništva SR Srbije, Ivan Stambolić predsednik Predsedništva CK SK Srbije, dok je najuticajniji od njih Petar Stambolić bio samo formalno član centralnih komiteta SKJ i SKS i Saveta federacije.[29]
  10. ^ Prema Miri Marković autor humoreske je Vidosav Stevanović, a naručioci su Dragiša Pavlović i Ivan Stambolić, sa ciljem da diskredituju SANU.[44] Prema novinaru Radmilu Kljajiću, tadašnjem izvršnom sekretaru za informisanje Gradskog komiteta SK Beograda, autor sporne humoreske je Živorad Minović, tadašnji glavni urednik Politike, a njen cilj je bio diskreditacija Pavlovića i Stambolića. Kljajić takođe, navodi da je akademik Gojko Nikoliš, smatrao da iza humoreske stoji Nikola Ljubičić, koji je tada bio blizak Miloševiću.[50]
  11. ^ Ukupno stanje na Kosovu, koje se ne popravlja ni potrebnom ni poželjnom, ni olako obećanom brzinom stvara opasnu atmosferu u kojoj kao da se svaka izgovorena reč protiv srpskog nacionalizma doživljava kao popustljivost prema albanskom nacionalizmu — deo iz izjave Dragiše Pavlovića[66]
  12. ^ Branka Miletić Mišić (1926—1987) bila je najmlađa sestra Vere Miletić. Zajedno sa roditeljima, brinula se o Miri Marković još od njenog rođenja. Bila je udata za dr Vojislava Mišića. Kako nije imala dece Slobodana i Miru je doživljavala kao svoju decu. Posebno je volela Slobodana, koji je kao student često navraćao kod nje i njenog supruga.[76][77]
  13. ^ Često se pogrešno interpretira kao: „A sad svi na svoja radna mesta”.

Reference

  1. ^ Dragoslav Grujić (29. avgust 2002). „Bogoljub Bjelica - Lik i delo”. vreme.com. Pristupljeno 8. decembar 2023. „Navedeno u odeljku "V.D. Miloševića" 
  2. ^ „Slobodan Milošević – Lične i političke drame (6): Prkosno bratstvo iz Lijeve Rijeke”. vesti-online.com. 15. 3. 2019. 
  3. ^ a b Marković 1 2015, str. 112–115.
  4. ^ a b „Suđenje Slobodanu Miloševiću, bivšem predsedniku Srbije i SR Jugoslavije, ulazi u četvrtu godinu: Od ljubavi do mržnje...”. arhiva.glas-javnosti.rs. 14. 2. 2005. 
  5. ^ Marković 1 2015, str. 102–105.
  6. ^ „Slobodan i slobode 1: Muke sa opozicijom”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 7. 8. 1991. str. 13. 
  7. ^ Kovačević 2021, str. 16.
  8. ^ Marković 1 2015, str. 144–145.
  9. ^ a b Marković 1 2015, str. 160–163.
  10. ^ Marković 1 2015, str. 97–98.
  11. ^ Knežević 2018, str. 2.
  12. ^ Marković 1 2015, str. 155–159.
  13. ^ Marković 1 2015, str. 168–169.
  14. ^ Marković 1 2015, str. 180–184.
  15. ^ Marković 1 2015, str. 185–189.
  16. ^ Marković 1 2015, str. 231.
  17. ^ a b „Darko Hudelist: Sloba bankar (objavljeno u Nedeljniku)”. darkohudelist.eu. 10. 8. 2017. 
  18. ^ Marković 1 2015, str. 191–193.
  19. ^ Marković 1 2015, str. 194–196.
  20. ^ Marković 1 2015, str. 196.
  21. ^ Marković 1 2015, str. 220.
  22. ^ „Izborna konferencija organizacije SK u Beogradu: SK mora da da odgovore na sva pitanja”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 15. 4. 1982. str. 4. 
  23. ^ „Završen Deseti kongres Saveza komunista Srbije: Članovi CK SKS i Komisija SKS”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 30. 5. 1982. str. 5. 
  24. ^ Marković 1 2015, str. 231–233.
  25. ^ Marković 1 2015, str. 234–235.
  26. ^ „Sednica Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije: Nije vreme za odlaganje”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 4. 11. 1982. str. 4. 
  27. ^ „Predsedništvo CK SK Srbije: Nema socijalne politike van ekonomske”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 27. 12. 1983. str. 3. 
  28. ^ „Predsedništvo CK SK Srbije o društveno-ekonomskoj situaciji na početku godine: Više prostora sposoovima”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 26. 1. 1984. str. 3. 
  29. ^ „Slobodan i slobode 3: Došao je Milošević”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 9. 8. 1991. str. 13. 
  30. ^ „Dogovor beogradskih komunista: Jedinstveno iz odluke u praksu”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 17. 4. 1984. str. 1. 
  31. ^ „Dogovor beogradskih komunista: Nema reforme bez borbe”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 17. 4. 1984. str. 3. 
  32. ^ Drašković 2021, str. 106.
  33. ^ Knežević 2018, str. 3.
  34. ^ Marković 1 2015, str. 236–237.
  35. ^ „Predsedništvo Gradskog komiteta SK Beograda o ostvarivanju programa ekonomske stabilizacije: Mera više od akcije”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 25. 4. 1984. str. 4. 
  36. ^ „Gradski komitet SK Beograda o sprovođenju ekonomske stabilizacije: Napori veći od rezultata”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 31. 5. 1984. str. 3. 
  37. ^ „Slobodan Milošević: Odabir po radu”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 28. 8. 1984. str. 2. 
  38. ^ „Predsedništvo Centralnog komiteta SK Srbije o privrednom razvoju: Cilj daleko od plana”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 3. 10. 1985. str. 3. 
  39. ^ Kovačević 2021, str. 17.
  40. ^ „Gradski komitet SK Beograda o idejnoj borbi: Opredeljenje ne traži pozivnicu”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 9. 10. 1984. str. 3. 
  41. ^ „Predsedništvo GK SK Beograda o izdavanju dela Slobodana Jovanovića: Neprihvatljivo i štetno”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 15. 2. 1985. str. 7. 
  42. ^ Kovačević 2021, str. 18—20.
  43. ^ „Dragoslav Marković: Diskontinuitet”. slobodnaevropa.org. 27. 2. 2008. 
  44. ^ a b v g d đ Marković 1 2015, str. 260–268.
  45. ^ „Sednica Predsedništva CK SK Srbije: Slobodan Milošević kandidat za predsednika CK SK Srbije”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 13. 2. 1986. str. 3. 
  46. ^ Kovačević 2021, str. 21—25.
  47. ^ „Završen Deseti kongres Saveza komunista Srbije”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 29. 5. 1986. str. 4. 
  48. ^ Kovačević 2021, str. 18.
  49. ^ Kovačević 2021, str. 29—32.
  50. ^ a b „"Humoreska" u režiji Živorada Minovića”. politika.rs. 16. 9. 2007. 
  51. ^ „Predsedništvo Centralnog komiteta SK Srbije o ostvarivanju zaključaka Predsedništva SFRJ i Predsedništva CK SKJ o Kosovu: Ne rešavaju se glavni problemi”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 22. 8. 1986. str. 3. 
  52. ^ „Predsedništv CK SK Srbije o nacionalizmu: Isti plan za sve komuniste”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 29. 9. 1986. str. 3. 
  53. ^ „Predsednik Predsedništva CK SK Srbije govorio na zboru meštana Kosova Polja: Rešavanje problema preneti iz rukovodstva u narod”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 21. 4. 1987. str. 1. 
  54. ^ Marković 1 2015, str. 266.
  55. ^ Knežević 2018, str. 4.
  56. ^ „Sinoć i noćas zbor oko 15.000 Srba i Crnogoraca u Kosovu Polju: Ovako više ne možemo”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 25. 4. 1987. str. 1. 
  57. ^ „Šta neki od učesnika zbora u Kosovu Polju misle posle razgovora sa Slobodanom Miloševićem: Reči ohrabrenja”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 27. 4. 1987. str. 1. 
  58. ^ „Razgovor komunista i građana sa Slobodanom Miloševićem trajao je punih dvanaest sati: Zaustavite rijeku iseljavanja”. arhiv.slobodnadalmacija.hr. Slobodna Dalmacija. 26. 4. 1987. str. 5. 
  59. ^ Kovačević 2021, str. 32—46.
  60. ^ „Glogov kolac iz Studenta”. novosti.rs. 27. 9. 2017. 
  61. ^ „Jubilej "Studentovog" glogovog lista: Bal vampira ili lov na vestice”. yurope.com. 11. 5. 1997. 
  62. ^ „Deseta sednica Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije o Kosovu: Istorija nam neće oprostiti oklevanje”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 27. 6. 1987. str. 1. 
  63. ^ „Centralni komitet Saveza komunista Srbije o Kosovu: Reči potrošene, traži se akcija”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 10. 7. 1987. str. 1. 
  64. ^ „Juče na sastanku u CK SK Srbije razgovarano o sprovođenju zaključaka 9. sednice CK SKJ o Kosovu: Brutalni nasrtaji albanskih nacionalista”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 15. 8. 1987. str. 1. 
  65. ^ Kovačević 2021, str. 51—53.
  66. ^ Kovačević 2021, str. 55.
  67. ^ „Rasprava na Predsedništvu GK OSK Beograda o aktuelnoj situaciji u gradu: Podržani stavovi Dragiše Pavlovića”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 18. 9. 1987. str. 4. 
  68. ^ „Saopštenje sa sednice Predsedništva CK SK Srbije: Zatraženo razrešenje Dragiše Pavlovića”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 21. 9. 1987. str. 1. 
  69. ^ „Sednica CK SK Srbije i danas nastavlja rad: Različito o odgovornosti Dragiše Pavlovića”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 24. 9. 1987. str. 1. 
  70. ^ „Noćas posle ponoći završena dvodnevna sednica CK SK Srbije: Razrešen Dragiša Pavlović”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 25. 9. 1987. str. 1. 
  71. ^ Kovačević 2021, str. 53—65.
  72. ^ Marković 2015, str. 269—274.
  73. ^ „Saopštenje Predsedništva SR Srbije: Ivan Stambolić razrešen dužnosti”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 15. 12. 1987. str. 1. 
  74. ^ Marković 2015, str. 277—279.
  75. ^ Kovačević 2021, str. 66—68.
  76. ^ Marković 2015, str. 141.
  77. ^ Marković 2015, str. 279.
  78. ^ Marković 2015, str. 281—283.
  79. ^ „Slobodan Milošević lakše povređen”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 5. 1. 1988. str. 14. 
  80. ^ „Saopštenje SUP Srbije: Gume pukle od nemara”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 3. 2. 1988. str. 16. 
  81. ^ Drašković 2021, str. 111.
  82. ^ Vukadinović 2020, str. 377—380.
  83. ^ „Predsedništvo CK SK Srbije: Slobodan Milošević ponovo predsednik”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 20. 5. 1988. str. 1. 
  84. ^ Marković 1 2020, str. 279.
  85. ^ „Lice ulice bez licem u lice”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 11. 7. 1988. str. 3. 
  86. ^ Vukadinović 2020, str. 377—382.
  87. ^ „Protest radnika Rakovice pred Skupštinom SFRJ:”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 5. 10. 1988. str. 3. 
  88. ^ Kovačević 2021, str. 95.
  89. ^ „Veliki, neočekivani i dramatični protestni mitinzi u Bačkoj Palanci i Novom Sadu: Marš za smenu rukovodstva”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 5. 10. 1988. str. 1. 
  90. ^ Kovačević 2021, str. 75—78.
  91. ^ „Vanredna sednica Pokrajinskog komiteta Saveza komunista Vojvodine: Prihvaćena kolektivna ostavka Predsedništva PK”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 7. 10. 1988. str. 1. 
  92. ^ Logos 2019, str. 67.
  93. ^ Milošević 1989.
  94. ^ Nikolić 2018, str. 271.
  95. ^ a b Logos 2016, str. 802.
  96. ^ Nikolić 2018, str. 272-273.
  97. ^ Logos 2019, str. 67 i 199.
  98. ^ Logos 2019, str. 62-63 sa napomenom 41. „Do raspada SKJ 1990. (prema članu 321. Ustava) deveti član Predsedništva bio je predsednik SKJ. Od 1990. „Predsedništvo SFRJ sačinjavaju po jedan član iz svake republike i autonomne pokrajine, koga bira skupština republike, odnosno skupština autonomne pokrajine...”.
  99. ^ Logos 2019, str. 76 sa napomenom 108.
  100. ^ Logos 2019, str. 78-79.
  101. ^ Logos 2019, str. 54, 79 i 85.
  102. ^ Logos 2019, str. 66-68, 70-71, 75 i napomena 77.
  103. ^ Logos 2019, str. 79 i napomena 120. „U sukobu na Plitvicama ubijene su dve ličnosti“.
  104. ^ Logos 2019, str. 88-97. „Predsedništvo SFRJ 18.7.1991. donelo je odluku da se povuče JNA … u roku od 3 meseca iz Slovenije“.
  105. ^ Logos 2019, str. 117, 166 sa napomenom 667.
  106. ^ Logos 2019, str. 298.
  107. ^ Logos 2019, str. 139-140.
  108. ^ Logos 2019, str. 78-79 sa napomenom 119.
  109. ^ Logos 2019, str. 167 sa napomenom 673.
  110. ^ Logos 2019, str. 198-199.
  111. ^ Logos 2019, str. 215-216.
  112. ^ Logos 2019, str. 258-260.
  113. ^ a b v g „Milošević je u Dejtonu propustio poslednju priliku da sačuva Kosovo” (na jeziku: srpski). 2024-03-23. Pristupljeno 2024-03-24. 
  114. ^ Logos 2019, str. 274 u napomeni 1362.
  115. ^ Logos 2019, str. 354-277-278.
  116. ^ FRANS PRES: GODINU POSLE AGRESIJE, MILOSEVIC I DALJE PRKOSI ZAPADU - B92.net
  117. ^ Logos 2019, str. 354.
  118. ^ Logos 2019, str. 354-355. "U Crnoj Gori, SNP Momira Bulatovića odlučio je da će učestvovati u saveznim izborima".
  119. ^ „Slučaj Stambolić: Šta je Milošević rekao Gligorovu?” Arhivirano na sajtu Wayback Machine (20. decembar 2016) Vreme, 9. septembar 2000.
  120. ^ Logos 2019, str. 357-358.
  121. ^ Logos 2019, str. 361-362 sa napomenom 1904.
  122. ^ „Koštunica ponovio raniju tvrdnju: "Nisam bio obavešten". arhiva.glas-javnosti.rs. Glas javnosti. 30. jun 2001. Pristupljeno 22. jun 2022. 
  123. ^ „Politički performansi Slobodana Milopevića”. Peščanik. 26. 8. 2018. 
  124. ^ „Slobodan Milosevic, 64, Former Yugoslav Leader Accused of War Crimes, Dies”. The New York Times. 12. 3. 2006. 
  125. ^ Judgement Summary for Vlastimir Đorđević (PDF). Haški tribunal. 
  126. ^ Public Redacted Version of Judgement Issued on 24 March 2016 in Prosecutor vs. Radovan Karadžić (PDF). Haški tribunal. 
  127. ^ „UN clears Serbia of genocide”. 2007. 
  128. ^ Newsweek (30. mart 2013). „SLOBA TEŠKO PODNEO ĐINĐIĆEVU SMRT: Ekskluzivna ispovest Biljane Plavšić o Hagu!”. kurir.rs. Kurir. Pristupljeno 19. septembar 2022. 
  129. ^ Miloševića ubili pogrešnim lekom („Večernje novosti”, 11. mart 2017)
  130. ^ „Sahranjen Slobodan Milošević“ (B92, 18. 03. 2006)
  131. ^ „Epoha ispod lipe“, Specijalni dodatak Večernjih novosti povodom 55 godina,
  132. ^ „Najgledanija televizija u Srbiji”. RTS. 13. 11. 2008. Arhivirano iz originala 08. 09. 2009. g. Pristupljeno 15. 2. 2021. „20. mesto u prvoj tabeli 
  133. ^ a b v g Jović 2016, str. 188-195.
  134. ^ Serbia, RTS, Radio televizija Srbije, Radio Television of. „"Porodica": Poslednji čin Slobodana Miloševića”. www.rts.rs. Pristupljeno 2021-03-31. 
  135. ^ Nikad izvini. „Nikad izvini - Sloba i Šešelj, telepatski razgovori”. youtube.com. Nikad izvini - official. Pristupljeno 4. decembar 2021. 
  136. ^ „Slobodan Milošević”. familyguy.fandom.com (na jeziku: engleski). Family Guy Wiki. Pristupljeno 25. septembar 2022. 

Literatura

Spoljašnje veze