Srbi u Rumuniji čine priznatu nacionalnu manjinu od strane države Rumunije, devetu po brojnosti u državi. Po poslednjem popisu iz 2021. godine bilo je 12.026[1] pripadnika srpske nacionalne manjine u Rumuniji (0,06% stanovništva države), što je pad od 33,5% u odnosu na prethodni popis iz 2011. godine (18.076 pripadnika).

Srbi u Rumuniji
Ukupna populacija
12.026 (2021)[1]
50.000 (procena)[2]
Regioni sa značajnom populacijom
uglavnom Banat
Jezici
rumunski i srpski
Religija
pravoslavlje
Srodne etničke grupe
Krašovani

Kulturno i upravno središte rumunskih Srba je najveći grad rumunskog Banata, Temišvar. Ogromna većina Srba živi u njegovoj okolini i pograničnom pojasu sa Srbijom.

Istorija uredi

 
Karta srpskog etničkog prostora posle Berlinskog kongresa 1878. godine, od Milojka V. Veselinovića
 
Srbi u Rumuniji 2002. godine
 
Etničko područje Srba i Južnih Slovena u Rumuniji između 16. i 18. veka (prema Jovanu Cvijiću i dr Dušanu J. Popoviću)
 
Srpski manastir Bezdin
 
Srpska pravoslavna crkva u Aradu

Srednji vek: Postojanje zajednica Slovena u ranom srednjem veku na području današnje zapadne Rumunije utvrđeno na nizu srednjovekovnih zapisa, najviše ugarskih. Krajem srednjeg veka, nadiranjem Turaka, uočeno je pomeranje Srba ka severu i naseljavanje severno od Dunava. U 15. veku osnivaju se prvi srpski manastiri: Kusić, Senđurađ, čiji su ktitori bili mahom iz kuće Brankovića. Srpski velikaši su naselili mnogo Srba u okolini Temišvara iz okoline Kruševca (1480—1481) ili iz okoline Jajca u Bosni (1502). Prostor između Temišvara i Dunava naziva se 1542. godine „Racsag” tj. „Srpska zemlja”, za razliku od „Olahsag”, tj. "Vlaška".

Otomansko razdoblje: Osmansko carstvo vladalo je južnom Ugarskom od Mohačke bitke 1522. godine do 1719. godine i Požarevačkog mira, kada kao poslednji deo severno od Dunava, napuštaju Banat. Za vreme Turaka učvrstio se srpski karakter većeg dela Banata. Srpska većina je bila naročito vidna 1594. godine u vreme srpskog ustanka u Banatu. Godine 1580. granica rasprostranjenja Srba išla je „istočno od Arada, pa niz Moriš (južnom granicom) do Egriša, ispod Nadlaka, pa pravom linijom do Sanada”. Iza te granice bilo je Srba ali nisu bili u većini. Srbi su živeli u preko 100 malih naselja u okolini Temišvara, a postojalo je i dvadesetak srpskih manastira.

Godine 1649. u Vlaškoj je postojala srpska sejmenska vojska, sastavljena od najamnika u službi kod vladara vojvode Konstantina Šerbana. Bili su to „strelci” (pešadija) njih preko stotinu u jednoj četi, pod komandom Jovana Fiota Srbadije kao glavnog kapetana[3], te Fiota Janoša nad kapetana, Stojka čauša i Stojana barjaktara. Potpisali su 17. avgusta 1649. godine izjavu („Mi Srblje”), o vernosti vlaškom vladaru, neposredno pre pobune sejmene i domobrane.

Habzburško razdoblje: Dolaskom habzburške vlasti na prostore Banata dolazi do naseljavanje nesrpskog stanovništva (Nemci, Mađari, Rumuni, Slovaci) u prilično opustele delove južne Ugarske, pa već u prvoj polovini 18. veka udeo Srba opada. Ukidanjem pomoriške vojne granice sredinom veka veliki deo Srba se iseljava iz ovog područja, pa stožer Srpstva na ovim prostorima ostaje tzv. „Banatska crna gora”, koju je činilo nekoliko naselja istočno od Temišvara. Većina ovih naselja će očuvati srpski karakter sve do sredine 20. veka. Manji deo Srba naseljavao je područje istočno od Temišvara, koje zbog svoje manje privlačnosti (pobrđe) u par malih naselja nije izgubilo srpski karakter sve do danas. Slično, ovome i područje Banatske Klisure, bliže Srbiji i u sastavu Vojne granice, nije izgubilo srpski karakter do danas.

Srpska Vojvodina i Tamiški Banat: Upravna jedinica Srpska Vojvodina i Tamiški Banat postojala je od 1849. god. do 1860. god. označila prvi put makar u samom nazivu postojanje prostora nastanjenog Srbima na području Habzburške monarhije. Sedište je bilo u Temišvaru. Međutim, udeo Srba (manje od trećine ukupnog stanovništva) i marginalni položaj lokalnih vlasti na području cele Habzburške monarhije nije omogućio težnje srpske zajednice u ovoj upravnoj tvorevini, pa njeno ukidanje nije označilo ništa novo za bitisanje Srba u Banatu. U ovo vreme je osnovana Srpska realna gimnazija Temišvar.

Vreme Austrougarske: U razdoblju 1867—1918. godine došlo je do naglog privrednog razvoja Ugarske, pa i današnjeg Banata. Razvoj Temišvara i porast njegovog stanovništva umanjio je udeo i značaj srpske zajednice u gradu. I pored toga Srbi su doživeli napredak. Većina srpskih naselja je zadržala srpski karakter, ali se u obodnim delovima Banata i selima sa mešovitim stanovništvom udeo Srba smanjivao.

Pripajanje Rumuniji i međuratno razdoblje: Krajem 1918. godine srpska vojska ušla je u veći deo Banata i Temišvar i potpomogla organizovanje srpske narodne vlasti. Međutim, kasnijim mirovnim konferencijama novoosnovana Kraljevina SHS nije uspela sačuvati središnji i istočni deo Banata sa Temišvarom i on je 1919. godine predat Rumuniji. Posebno teška borba pri pregovorima bila oko položaja Banatske klisure, nastanjene pretežno Srbima i sa 3 srpska manastira. Međutim, posle razgraničenja sa obe strane granice ostalo je približno isti broj Srba, odnosno Rumuna — oko 60 hiljada. Položaj Srba u u Kraljevini Rumuniji u sledeće dve decenije bio je dobar — osnovane su srpske novine, osnovane srpske kulturne i obrazovne ustanove. Osnovan je februara 1936. godine „Pevački savez” u Temišvaru, kao organizacija u čiji sastav je ušlo svih 35 srpskih pevačkih društava u kraljevini Rumuniji. U Upravni odbor Saveza ušli su najviđeniji tamošnji Srbi: predsednik prota Slobodan Kostić iz Temišvara, potpredsednici — Manojlo Popov školski nadzornik u Temišvaru i Vesa Rosić učitelj u Varjašu, dok su članovi bili — Milan Nikolić protonamesnik u Ketfelju, Milutin Manojlović urednik jedinog srpskog lista u Rumuniji „Temišvarski glasnik” i trgovac N. Nenadović iz Temišvara. Pored Nadzornog odbora, izabrani su i za glavnog sekretara pop St. Tonić sveštenik iz Malog Bečkereka i knjižničara Svet. Seležanovića đakona iz Temišvara. Za tu godinu, u aprilu planiran je jedan slet, na kojem bi učestvovale sve pevačke družine.[4] Čak je i u razdoblju fašističke diktature generala Antoneskua tokom Drugog svetskog rata položaj Srba bio podnošljiv.

Komunističko razdoblje u Rumuniji: Posleratno uspostavljanje prijateljskih odnosa između komunističkih država Rumunije i Jugoslavije pozitivno se odrazilo na srpsku manjinu, iako je deo Srba, pokrenutih ratom, prešao u Jugoslaviju. Međutim, već 1948. godine rezolucijom Informbiroa i zahlađenjem odnosa Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, došlo je do početka najgoreg doba u bitisanju srpske nacionalne manjine u Rumuniji, koja je u to vreme bila „satelit” Sovjetskog Saveza. Došlo je do velikih deportacija Srba u Baragansku stepu, gušenja kulturnog i verskog života. Dodatna teškoća bilo je naseljavanje Rumuna iz ostatka Rumunije na napuštena imanja odbeglih Nemaca i drugih, pa je rumunski element naglo ojačan u sredinama Banata gde on dotle bilo mali ili nije postojao. Posle ponovnog uspostavljanja dobrosusedskih odnosa 1956. godine položaj Srba se popravio, ali je i dalje bio nepovoljan. Gašenje srpskih škola i kulturnih ustanova, pojava mešovitih brakova između Srba i Rumuna, kao i „tiha” asimilacija potpomognuta od vlasti, doprinela opadanju broja pripadnika srpske nacionalne manjine i njenom starenju. Po padu komunističkog režima u Rumuniji je bilo upola manje Srba nego 50 godina pre toga. Brojna naselja sa srpskom većinom, posebno oko Temišvara, postala su većinski rumunska. U naseljima gde su Srbi bili manjina njihov broj je postao simboličan.

Srbi u Rumuniji danas: Tokom protekle dve decenije položaj Srba u Rumuniji se popravio, iako broj pripadnika i dalje opada. Posebna teškoća je velika starost pripadnika srpske manjine i teško ostvarljiva mogućnost obnove stanovništva. Postoje i pozitivni pomaci, koji se pre svega ogledaju u vraćanju oduzete imovine, posebno u slučaju Srpske pravoslavne crkve, kao i obnovi manastira i crkava.

Gospodarice uredi

  1. Marija Branković udata za Dana, dinastija Danesti
  2. Despina Marija udata za Radu III Lepi
  3. Katalina Crnojević udata za Radu IV Veliki
  4. Despina Marija (druga) udata za Mirča III
  5. Despina Milica udata za Njegoe Basarab, ktitor Manastir Kurtea de Arđeš (vidi Pet kćeri despota Jovana)
  6. Jelena Crepović udata za Petru II i

Veroispovest uredi

 
Srpska saborna crkva i Zdanje Eparhije temišvarske u središtu Temišvara

Srbi u Rumuniji su mahom pravoslavne veroispovesti, u okviru Temišvarske eparhije. U većini mesta gde su Srbi prisutni postoje srpske pravoslavne crkve i srpska pravoslavna groblja. Kao što je i uobičajeno najveći broj vernika je u sedištu eparhije, Temišvaru, gde postoje tri srpske crkve, od kojih je najveća Saborna crkva.

Kada je reč o Srbima i Rumunima, tokom istorije javljaju se dva velika „nesporazuma” — „loma” u crkveno-nacionalnom pogledu. Prvo je veći deo pravoslavnih Rumuna predvođen „romanskim mitropolitom” Atanasijem 1698. godine „izneverio” — prešao u „Uniju” sa katoličkim klirom. Srbi su se počeli pomerati zapadnije, ostavljajući prostor za ekspanziju Rumuna. Manji deo pravoslavnih Rumuna, onaj više izmešan sa Srbima, se povratio u pravoslavlje i potpao pod jurisdikciju srpskog pravoslavnog klira. Usledilo je novo odvajanje Rumuna, 1864. godine, kada je obrazovana Sibinjska rumunska pravoslavna mitropolija, pod mitropolitom Evgenijem Šagunom. Ta forsirana deoba je poput pukotine ugrozila jedinstvo i punoću pravoslavlja. Dovela u pitanje opstanak Srba u svim nacionalno mešovitim opštinama Temišvarskog Banata; uništila prosperitet srpskom pravoslavlju u Rumuniji.[5]

Treba naglasiti da se na području današnje Rumunije, u rumunskom delu Banata, nalazi i nekoliko manastira, koji su pripadali ili i danas pripadaju Beogradskoj patrijaršiji: Bazjaš, Zlatica, Bezdin, Sveti Đurađ, Kusić. Većina njih je u relativno dobrom stanju.

Od drugih veroispovesti važno je napomenuti da je pitanje Krašovana kao katoličkih Srba je još uvek otvoreno. U novije vreme jedan sasvim mali deo pripadnika izjašnjava se kao ateisti, a još manji broj se okrenuo neoprotestanskim crkvama.

Jezik uredi

Starorumunski jezik bio je crkveni i književni sve do sredine 17. veka, kada je izbila pobuna sejmena i domobrana. To je nestandardizovani južnoslovenski jezik, koji je u svoje vreme označen kao raški jezik. Kantakuzinova Biblija je mjerilo za kasniju latinizaciju Vlaške i Moldavije iz Erdelj.

Srbi u Rumuniji u velikoj većini govore srpskim jezikom. Govor nalikuje govoru srpskog Banata, s tim što u njemu zbog izolovanosti rumunskih Srba ima više arhaizama i pozajmljenica iz drugih jezika. U mešovitim naseljima Srbi su još u prošlosti govorili i drugim jezicima (rumunski, mađarski, nemački). Danas je potpuno normalna pojava da rumunski Srbi znaju rumunski jezik.

U Rumuniji prema podacima iz 2022. postoji osam škola u kojima se nastava odvija na srpskom jeziku.[6]

Prostorni razmeštaj Srba uredi

Srbi su nastanjeni u nizu banatskih naselja u zapadnom delu Rumunije, duž granice sa maticom, Srbijom i raspoređeni su u četiri najzapadnija okruga: Timiš, Karaš-Severin i Arad i Mehedinci. U državi postoje jedna mala seoska opština sa srpskom većinom (Opština Svinjica). Najveći broj pripadnika živi u gradu Temišvaru. Sasvim mali broj Srba živi izvan Banata i to su sve noviji naseljenici iz Banata. Najviše ih ima u prestonici Bukureštu, oko 300 pripadnika. Tokom srednjeg veka srpsko stanovništvo koje je živelo na prostoru Vlaške i Erdelja, ostavilo je o sebi dosta materijalnih tragova.

U prostornom razmeštaju Srba u naše vreme mogu se uočiti tri uže celine:

  • Ravničarski prostor između Temišvara i granice sa Srbijom (srpskim delom Banata). Ovde se nalazi najveći broj naselja naseljenim Srbima, ali nijedno nema srpsku većinu. Najveći broj pripadnika srpske nacionalne manjine živi u samom Temišvaru i nekoliko sela jugozapadno od Temišvara;
  • Banatska klisura i Poljadija — Prostor ulaznog dela u Đerdapsku klisuru sa rumunske strane. Kao je pogranični deo ka Srbiji, u neposrednoj blizini je Velikog Gradišta i Bele Crkve. Ovde se nalaze sve opštine sa značajnim udelom Srba u Rumuniji i nekoliko homogenih srpskih naselja;
  • Banatska Crna Gora — Pobrđe istočno od Temišvara. Ovo je najmanja celina sa par malih sela, ali su ova naselja mahom sa srpskom većinom. Ona obuhvata pobrđe između Temišvara, Lipove i Lugoša.

Srbi po opštinama, varošima i gradovima uredi

Prema popisu iz 2021. godine, samo su u opštini Svinica u okrugu Mehedinci većinu stanovništva činili Srbi (87,85%).

Opština/varoš/grad Okrug Broj Srba (2021)[1] Udeo (%)
Svinica Mehedinci 651 87,85%
Požežena Karaš-Severin 1.003 40,31%
Sokolovac Karaš-Severin 615 38,39%
Berzaska Karaš-Severin 389 18,25%
Veliki Sempetar Timiš 405 15,11%
Čenej Timiš 345 12,50%
Najdaš Karaš-Severin 107 11,33%
Nova Moldava Karaš-Severin 989 10,66%
Ulbeč Timiš 413 8,38%
Varjaš Timiš 341 6,44%
Baleni Dambovica 445 5,75%
Fenj Timiš 80 5,33%
Čanad Timiš 162 4,58%
Đir Timiš 46 4,07%
Denta Timiš 94 3,36%
Deta Timiš 190 3,35%
Saravola Timiš 86 3,30%
Đulvez Timiš 99 3,22%
Veliki Topolovac Timiš 78 3,03%
Felnak Arad 77 2,64%
Veliki Semikluš Timiš 252 2,37%
Birda Timiš 43 2,36%
Mali Bečkerek Timiš 53 1,84%
Rekaš Timiš 147 1,76%
Sekusić Arad 90 1,63%
Parac Timiš 29 1,23%
Temišvar Timiš 2.776 1,11%
Sakalaz Timiš 99 1,07%
Keča Timiš 24 1,07%

Naselja u Rumuniji sa prisutnom srpskom nacionalnom manjinom uredi

Okrug Timiš uredi

 
Đerdap sa rumunske strane kod srpskog sela Svinjica

Srbi su na području Temišvara i okoline prisutni još od srednjeg veka. U toku 17. i 18. veka Srbi su činili većinu u zapadnom delu današnjeg Timiškog okruga. Iako danas čine svega 2% okružnog stanovništva, oni čine više od polovine broja pripadnika srpske manjine u republici Rumuniji, a sedište okruga, grad Temišvar, je istovremeno i sedište srpske manjine i konzulata Republike Srbije.

Okružni Srbi žive i u okružnom sedištu, Temišvaru, i u drugim gradovima i u selima, najviše u zapadnom delu okruga, između Temišvara i srpske granice, ali manji deo živi i istočno od Temišvara, u sredini okruga. Srba jedino nema u istočnoj trećini, daleko od matice. Srbi su prisutni u velikom broju naselja, gde danas najčešće čine manjinsko stanovništvo. Svega par naselja ima značajan udeo srpskog stanovništva (Kraljevac, Petrovo Selo, Srpski Semarton, Stančevo). Nijedno od ovih naselja nije isključivo srpsko. Ovakvo stanje stvara poteškoće u očuvanju broja Srba, jer mešajući se sa ostalim narodima gube svoj identitet.

Najpoznatiji mesni Srbi su:

Okrug Karaš-Severin uredi

Okrug Karaš-Severin je veoma bitan za srpsku manjinu u Rumuniji. U krajnjem zapadnom delu okruga, uz granicu sa Srbijom, u predelu Banatske klisure, nalazi se više srpskih naselja u okviru par opština: Sokolovac, Požežena, Nova Moldava, Berzeska i Najdaš. To je danas najkompaktnija srpska oblast Rumuniji, koja čini gotovo trećinu srpske zajednice u Rumuniji.

Okrug Arad uredi

Okrug Mehedinci uredi

Značajni Srbi sa područja današnje Rumunije uredi

 
Najpoznatiji Srbin sa područja današnje rumunske države, Dositej Obradović

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. ^ a b v „RPL 2021: Populaţia rezidentă după etnie, pe județe, municipii, orașe și comune”. recensamantromania.ro. Pristupljeno 19. 01. 2024. 
  2. ^ Sve ih manje, položaj im sve bolji politika.rs
  3. ^ „Serbski letopisi”, Budim 1844.
  4. ^ „Vreme”, Beograd 1936. godine
  5. ^ „Srpski sion”, Karlovci 1898. godine
  6. ^ „Smanjuje se broj škola u Rumuniji s nastavom na srpskom jeziku”. Politika. 20. 10. 2022. Pristupljeno 21. 10. 2022. 
  7. ^ Gucijan, Sandra (9. 4. 2023). „Preminuo Milan Petrović, dugogodišnji dopisnik „Politike” iz Bukurešta”. Politika. Pristupljeno 11. 4. 2023. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi