Srpske srednjovekovne povelje

Povelje su vladaočeve naredbe, ukazi (slov. povelevati – zapovedati), koje su vladaoci izdavali povlašćenim staležima: crkvi, svetovnoj vlasteli i gradovima, ponekad i privilegovanim građanima.[1] Povelje su predstavljale zapovest vladara kako da se urede pravni odnosi na jednom vlastelinstvu, to jest velikom zemljišnom posedu.[2] Poveljama su uglavnom utvrđivane povlastice; imunitetna prava adresata: svojinska prava, prava prema seljacima, povlašćeni odnos prema državi i njenim organima.[1]Povelje su bile prvi pisani izvor prava, onog koje je važilo u unutrašnjosti zemlje i zasnivalo se verovatno na običajnom pravu.[1][2]

Hilandarska povelja

Nastanak povelja uredi

Kada su Srbi došli na Balkansko poluostrvo i naselili se u svojoj novoj otadžbini, kod njih nije bila visoko razvijena pismenost, i oni nisu često pismeno opštili, ni međusobno a ni sa  stranim državama i narodima. Pismenost se kod Srba počela razvijati vrlo verovatno od početka IX veka, mada su Srbi svakako već i pre toga poznavali pisane dokumente i dobijali su ih iz Dalmacije, VizantijeItalije.[3]

Od početka IX veka Srbi su međutim sve češće razmenjivali razna pisana saopštenja, akte, pisma, naredbe, i tsl. Nesumljiv dokaz o tome, da su naši preci u to doba znali za povelje i dobijali ih je Porfirogenitovo pričanje o zlatnoj povelji, koju je Slovenima u Jeladi poslao vizantijski car.[3]

U X veku vizantijske vlasti kao da su već vodile zvaničnu prepisku sa srpskim dinastijama u Raškoj, Zahumlju,Travuniji i Duklji, jer Porfirogenit iznosi formulare, po kojima je u to doba pisano, naravno na grčkom jeziku, upravnicima tih oblasti, koji su često bili iz porodica domaćih dinastija i velikaša. To pokazuje nesumljivo da je komunikacija u vidu pisanja pisama, odgovaranja, dopisivanja, prepiski, vizantijskih nadleštva sa predstavnicima vlasti u srskim zemljama, bila u to doba dosta živa. Ta korespodencija je svakako vođena samo povremeno, i bez sumnje samo na grčkom jeziku.[4]

U našim prvim državnim organizacijama nije se verovatno dugo vremena osećala potreba za posebnim ličnostima koje će voditi korespodenciju, bilo za unutrašnji bilo sa spoljni sadržaj, a još manje se naravno osećala potreba za posebnim objektom, gde će se posao vršiti.[5]

Kao „pisana svedočanstva sastavljena u određenom obliku...o nekom činu pravne prirode",  povelje nastaju iz poslovnih, odnosno pravnih odnosa  najčešće vladara, velikaša i crkvenih velikodostojnika prema ustanovama ili pojedincu, odnosno prema pravnom ili fizičkom licu.[6]

Kancelarije uredi

Srpske kancelarije u srednjem veku svakako nisu osnovane i uređene odjednom i u isti mah, nego su kod nas pisma i akti, posebno na narodnom srpskom jeziku prvobitno pisana od strane ličnosti, koje se za taj posao nisu posebno pripremale i nisu bile specijalno određene za to. Isto tako, bez sumnje, prvobitno nije bilo ni stalnog, određenog mesta gde je taj posao obavljan, nego je i ono bilo slučajno i proizvoljno.[5]

Prva srpska pisma i akti na narodnom jeziku pisani su verovatno u Raškoj u prvim srpskim državama u 9. i 10. veku, ali prava kancelarija u to doba tamo još nije bila osnovana i uređena - bar nema sačuvanih podataka ili opravdanih razloga, kojima bi se ta pretpostavka mogla braniti. Mnogo je verovatnije, gotovo je izvesno, da je u zetskoj srpskoj državi u 11. veku vođena korespodencija, bar u unutrašnjoj upotrebi, na srpskom jeziku, ali i ta korespodencija svakako nije još bila vođena redovno, u tom radu nije bilo stalnosti i kontinuiteta, i srpska kancelarija kao takva sigurno nije još postojala ni u zetskoj državi.[7]

Tek su u 12. veku, posle propasti zetske srpske države, u Raškoj i u Bosni, posle izvesnog vremena, osnovane prve srpske državne kancelarije, u početku verovatno samo za unutrašnju korespodenciju. [8]Jedino su crkvene povelje u Raškoj pisane i izdavane na narodnom jeziku po vizantijskom uzoru verovatno i nešto ranije, ali su one bez sumnje pisane u manastirima, a ne u državnim kancelarijama. [9]Nemoguće je utvrditi gde je bila obrazovana prva kancelarija za srpsku korespodenciju, da li u Bosni ili u Raškoj. Ali je sigurno da je u Dubrovniku osnovana srpska kancelarija kasnije nego u Raškoj i Bosni, kao što je to nesumljivo utvrdio profesor Milan Rešetar. U Dubrovniku su srpske povelje, kasnijih decenija 13. veka, pisali pojedinci, koji nisu vladali srpskim jezikom. U Humu je srpska državna kancelarija osnovana pred sredinu 13. veka, a u Zeti početkom druge polovine 14. veka.[10]

Naredba za pisanje povelja uredi

Povelje i razni drugi pravni akti pisani su i izdavani da formalno konstatuju i utvrde fakte ili odluku pravne prirode. Samu odluku i akt pravne prirode donosili su, kod nas, u srednjem veku vladaoci, pojedine osobe ili opštinske vlasti (preko svojih predstavnika), kao pravno sposobna lica. Upotrebu tog svoga prava činili su oni izjavom o svojoj odluci, i to ili po sopstvenoj inicijativi ili na nečiju molbu (obično onoga, u čiju korist je učinjena izjava o pravnoj radnji), ili na nečije posredovanje (koje je opet po pravilu vršeno na molbu onoga, u čiju je korist učinjena izjava o pravnoj radnji).[11]

Pravna radnja je bila učinjena samom izjavom volje lica ili predstavnika vlasti, koje je imalo pravo i slobodu na izjavu volje u tom pravcu. Posle izjave volje o pravnoj odluci, bilo je potrebno da se toj izjavi volje i pravnoj radnji, koja je bila sadržana u toj izjavi, da i potrebna forma, koja je trebalo da konstatuje i utvrdi postojanje pravnog posla, ili da posluži kao dokaz za njegovo postojanje. Stoga je posle svršene pravne radnje izdavana naredba, da se izjava volje o pravnoj odluci, i na osnovu te izjave stečeno pravo, pismeno fiksira i utvrdi - da se, dakle, izradi i napiše povelja o tome.[11]

Naredba za povelju izdavana je ili po dužnosti, ili na molbu stranke, u čiju je korist učinjena pravna radnja, a povelju je po pravilu izdavao onaj, ko je imao pravo da vrši pravnu radnju, koja će u povelji biti konstatovana i potvrđena. On je povelju i potpisivao ili na neki drugi način overavao.[11]

Prema tome, posle pravne odluke i svršenog pravnog posla prvi stadijum u postojanju jedne povelje bila je naredba, da se povelja sastavi i napiše. Ta naredba se u poveljama često spominje.[12]

Sastavljanje povelja uredi

Pošto je svršena pravna radnja i izdata naredba da se o njoj napiše zvaničan akt, pristupali su oni, kojima je to bilo naređeno ili povereno, sastavljanju povelje. Pri tom poslu sastavljači povelja služili su se raznim pomoćnim sredstvima i različitim materijalima, koji su im olakšavali sastavljanje povelje, i sa formalne strane, a i što se tiče sadržine.[13]

Povelje su, u formalnom smislu, sastavljane uglavnom svuda, pa i kod nas:[13]

  1. Po formularima, obrascima, u kojima su se nalazili svi opšti i formalni delovi, ceo protokol i eshatokol, koji su trebali da uđu u jednu povelju.
  2. Po starijim gotovim poveljama, ili po prepisima i kopijama starijih povelja. Povelje su prepisivane ili cele, ili je iz njih izvučeno ono što treba da uđe u novu povelju.
  3. Po konceptima, koji su slati ili davani onima, koji treba da sastave ili da izrade povelju.
  4. Po diktatu (zapovesti).
  5. Napamet, bez pomoćnih sredstava.

U pogledu sadržine, sastavljači i pisci povelja služili su se raznim beleškama, koje su za to rađene ili dobijane.

Sastavljanje po formularima uredi

Kancelarije, u kojima su u srednjem veku pisane povelje, imale su posebne formulare, obično ispisane u knjigama, po kojima su sastavljane povelje. Za različite vrste povelja postojali su posebni formulari.[14]

Ha zapadu ima dosta očuvanih knjiga sa formularima. Kod nas se sreće nešto sačuvanih, takvih materijala, ali većinski su to prepisi iz kasnijih vremena. Međutim nema sumnje da su i naše kancelarije u srednjem veku imale gotove formulare, po kojima su po pravilu sastavljane povelje. To se vidi već i po tome, što se u nekim poveljama pojedini elementi stereotipno ponavljaju, i to često u poveljama, koje su izašle iz različitih kancelarija. Sem toga, u nekim poveljama mogu se čak konstatovati i tragovi formulara, koji su se slučajno ili nepažnjom zadržali u poveljama. Takvih tragova formulara ima u poveljama skoro svih srpskih kancelarija. Po tim tragovima formulara mogu se, bar donekle, rekonstruisati, sasvim ili delimično, poneki formulari, koji su upotrebljavani u srpskim kancelarijama u srednjem veku.[14]

Formulari, koji su bili u upotrebi u našim kancelarijama srednjeg veka, nisu naravno originalan proizvod naših kancelarija, nego su to prevodi latinskih i grčkih formulara, koji su u to doba upotrebljavani u zapadnim evropskim državama i u Vizantiji. Prevodi latinskih formulara bili su u upotrebi u dubrovačkim i u bosanskim, a prevodi grčkih formulara u raškim kancelarijama; u humskim i zetskim kancelarijama bili su u upotrebi i zapadni i vizantijski formulari.[14]

U pogledu upotrebe formulara vršene su u našim kancelarijama srednjeg veka dosta česte, veće ili manje, promene. U pojedinim kancelarijama često su napuštani formulari, koji su bili u upotrebi, a uzimani su drugi, novi formulari, ili su pri sastavljanju povelja uzimani iz jednog formulara pojedini elementi, a iz drugih formulara drugi. Ponekad su u jednoj kancelariji isti dan i od istog pisara, pisane dve povelje, jedna po jednom, a druga po drugom formularu. Sem toga, može se konstatovati, da su pojedine povelje pisane bez direktnog oslonca na formulare, nego je pisar znao pojedine delove iz formulara napamet, pa ih je ispisivao, naravno više ili manje verodostojno, po sećanju. Naposletku ima nekoliko povelja, koje su sastavljene i pisane sasvim napamet i proizvoljno, bez veze sa formularima i bez ikakvog oslonca na njih. Poneki od naših sastavljača i pisaca povelja držali su se strogo ili slepo formulara, koje su imali pred sobom i po kojima su sastavljali svoje povelje. Ali se mnogi od njih u većini slučajeva nisu sasvim i doslovno i slepo držali svojih uzora, nego su u detaljima mnogo odstupali od njih, te su u upotrebi pojedinih diplomatičkih elemenata postupali samostalno i samovoljno.[14][15]

Ima slučajeva, da je za jednu važnu povelju upotrebljen formular, koji je bio određen za manje značajne akte, i slučajeva, da je za jedan sasvim beznačajan akt upotrebljen formular, namenjen za važne i svečane povelje, zatim, da su crkvene povelje sastavljane po formularima za svetovne, a svetovne po formularima za crkvene povelje. Sastavljači i pisci povelja, unosili su, ponekad, držeći se slepo formulara ili povelja iz kojih su prepisivali, razne besmislice i nelogičnosti u povelje i akte, grešili su u stilu itd. Stoga promene i razlike u tekstu naših povelja ne moraju uvek imati značaja, niti one uvek ukazuju na upotrebu raznih formulara. Te promene i razlike često su slučajne i proizvoljne; one mogu biti rezultat raznih spoljnih uticaja i slučajeva, i nastale pod uticajem čitanja i pamćenja raznih povelja ili formulara.[15][16]

Proučavanje upotrebe formulara kod nas i njihove istorije otežano je zbog oskudice u materijalu. Naših povelja i pisama iz srednjeg veka ima sačuvano svega nešto preko 1200. To je vrlo malo materijala da bi se, makar i približno, sva pitanja iz oblasti srpske diplomatike srednjeg veka mogla utvrditi i rešiti. Posebno bi za rešenje pitanja o vrstama formula, o njihovoj upotrebi u raznim kancelarijama i o njihovom uticaju, trebalo imati nebrojano više materijala, nego što je ovaj kojim mi raspolažemo. Zbog veoma malog broja očuvanih povelja i posebno zbog toga, što su sačuvane povelje uglavnom po sadržini jednostrane i iz uskih oblasti (mahom manastirske povelje, trgovačke povlastice i ugovori, pisma i priznanice; vlasteoskih povelja, kojih je moralo biti najviše, sačuvan je vrlo mali broj), ispitivanje iz oblasti srpske diplomatike srednjeg veka, posebno u pogledu formulara, znatno je otežano. Fakti, kojima mi u tom pogledu raspolažemo, većinom su sasvim slučajni, te su i rezultati, koji se na osnovu ovako nesigurnih elemenata dobijaju, često nesigurni i hipotetički. [16]

Sastavljanje po starijim poveljama uredi

Pri sastavljanju povelja upotrebljavane su često kao materijal, sem formulara, i starije povelje. Starije povelje su se, kao materijal za sastavljanje novih povelja upotrebljavale posebno u slučajevima, kada je novom poveljom trebalo potvrditi sadržinu stare povelje. Tako je gotovo redovno postupano, posebno u slučajevima kada je trebalo potvrditi povelju sa odredbama opšte prirode u njoj, npr. povelju o trgovini o povlasticama, ili povelju, u kojoj su navedene povlastice nekom manastiru, koje su teško i nerado menjane. Ali ima slučajeva, da su povelje i sa podrobnim odredbama poslužile kao podloga pri sastavljanju nove povelje sa istim, sličnim, a ponekad i sa sasvim drugim, odredbama.[17]

U našim poveljama vrlo često se spominje da su radi potvrde, kao dokaz o opravdanosti svog zahteva ili molbe, oni koji su tražili da im se izda povelja, donosili stare povelje, onome od koga se tražila nova povelja. Isto tako često u povelji onaj, koji izdaje novu povelju, priča, kako je video ili kako je pročitao staru povelju, pa da na osnovu toga potvrđuje ono što je u njima ili u njoj određeno. Iz tih napomena se ne vidi, da li su se i koliko su se tačno sastavljači nove povelje, izdate na osnovu stare povelje, njom služili. Te bečeške, međutim, u većini slučajeva mogu poslužiti samo za raspravljanje o vrednosti pisanih dokaza i o pravnoj vrednosti pisanih dokumenata kod nas u srednjem veku.[18]

Velika osnovna povelja, koju je car Dušan izdao Dubrovčanima 20. septembra 1349. godine, u kojoj su iznete sve povlastice date Dubrovniku i dubrovačkim trgovcima u Srbiji, i kojom su uglavnom uređeni svi njihovi međusobni odnosi, poslužila je kao osnova povelji cara Uroša iz 25. aprila 1357. godine, povelji kneza Lazara iz 9. januara 1387. godine, povelji despota Stefana Lazarevića iz 2. decembra 1405. godine i poveljama despota Đurađa Brankovića iz 13. decembra 1428. godine i iz 17. septembra 1445. godine.[19]

I crkvene povelje su često sastavljane po starijim poveljama; one su čak, ponekad, za novu potvrdu prosto prepisivane. Tako je npr. povelja Stefana Dečanskog manastiru Sv. Petra i Pavla iz 1324-1325. godine čini se uglavnom prepis Milutinove povelje istom manastiru iz 1318-1321. god. Povelja knjeginje Milice i njenih sinova manastiru Pantelejmonu iz 1395. godine izrađena je po jednoj povelji kneza Lazara istom manastiru iz 1381. godine.[19][20]

Često su umesto originanih akata slati samo prepisi (kopije) po kojima  je onda trebalo sastaviti novu povelju.[20]

Sastavljanje po dobijenom konceptu uredi

Povelje i razni drugi akti sastavljani su u srednjem veku svuda, pa i kod nas, i po konceptima. Povelje su kod nas sastavljane po konceptima bez sumnje veoma često, u svakom slučaju znatno češće, nego što se o tome sačuvalo pomena i tragova u sačuvanim izvorima.[21]

Za 15. vek ima više sigurnijih podataka o upotrebi koncepata pri sastavljanju povelja.[21]

U novembru 1409. godine Dubrovčani su poslali svom poslaniku kod bosanskog kralja Ostoje, poznatom kancelaru Rusku Hristoforoviću, koncept povelje, kakvu su želeli da dobiju od kralja.[22]

Poslaniku despota Stefana Lazarevića poslat je 4. avgusta 1421. godine iz Dubrovnika koncept za jedan akt, koji je trebalo da izda despot Stefan. U septembru 1430. godine Dubrovčani su svojim poslanicama na Porti poslali koncept povelje, kakvu su želeli dobiti od sultana.[23]

Za jednu bosansku povelju, sastavljenu 1367. godine, prof. Vladimir Ćorović sa razlogom piše:[24]

Od jedne Dušanove povelje, izdate manastiru Hilandaru 17. maja 1355. postoje dva sačuvana primerka. Oba primerka su pisana na pergamentu. Profesor Aleksandar Solovjev sa razlogom smatra, da je jedan od ta dva primerka koncept.[25]

Sastavljanje po diktatu (zapovesti) uredi

Nema sumnje, da su i kod nas u srednjem veku ponekad povelje sastavljane i po diktatu, bilo onoga, ko je izdavao povelju, bilo onoga, kome je izdata naredba da povelju sastavi. Nesumnjivih podataka o sastavljanju povelja na taj način ima u našim izvorima malo, ali se sa razlogom može pretpostaviti, da su na taj način kod nas povelje sastavljane ipak češće, nego što se to može konstatovati.[25]

U aktu, kojim knez Stefan Dragišić, 20. aprila 1437. godine priznaje, da je uredno primio od Dubrovčana svoj deo poklada pokojnog Sandalja Hranjića, stoji:

Kada je, u julu sledeće godine, i Stefanov brat Radosav primio svoj deo poklada, i njegov je dijak napomenuo u priznanici:[25]

Pregledanje i odobravanje teksta uredi

Kad je povelja sastavljena, trebalo je da neko pregleda tekst i odobri da se ona može prepisati. Ko je to vršio i na koji način u srpskim kancelarijama, o tome, sem za Dubrovnik, nema skoro nikakvih podataka. Za Dubrovnik ima dosta podataka o proceduri za utvrđivanje teksta i odobravanje sadržine povelja. U Dubrovniku je naime obično Malo Beće biralo komisiju za  sastavljanje koncepta, pa je taj koncept podnošen Beću na odobrenje. U Veću je onda tekst čitan, i Beće je pravilo napomene i izmene u tekstu i sadržini povelje. Prvi pomen u do sada poznatim izvorima o proceduri pri sastavljanju povelja u Dubrovniku ima iz 1333. godine.[26]

U našim ostalim državama povelje je pregledao i proveravao ili sam vladalac ili neko od poverljivih ličnosti iz njegove okoline. Dešavalo se da su pojedini vladaoci, ili pojedine dinastije, bili nezadovoljni sadržinom povelje, ili pojedinim odredbama u njoj, pa su odbijali da prime povelju kako im je ona predložena.[27]

Nazivi povelja uredi

U našim kancelarijama srednjeg veka upotrebljavano je mnogo različitih naziva za povelje. Ti nazivi za povelje upotrebljavani su kod nas uglavnom bez reda, a ponekad i bez smisla. Pored više savremenih domaćih naziva za diplomatičke isprave (pismo, pisanije, list, knjiga, zapis) grčkog porekla je hrisovulja, zlatopečatno slovo kao i carska naredba.[6]

Najstariji i prvi naziv za jedan dokument u bosanskim kancelarijama je knjiga. Knjigom se naziva poznata povelja bana Kulina iz 29. avgusta 1189. godine.[28]

Od vremena kralja Stefana Dečanskog raške povelje se nazivaju hrisovulj i slovo. Posebno često su ti nazivi upotrebljavani u raškim poveljama za vreme vlade cara Dušana i cara Uroša. Poznata Dušanova povelja Dubrovčanima iz 20. septembra 1349. godine nazvana je „zlatnopečatni hrisovulj“.[29]

Zetske povelje se nazivaju: pisanije, zapisanije, knjiga i povelja.[30]

Pisanje povelja uredi

Kada je koncept povelje bio pregledan i odobren, pristupalo se pisanju povelje. [31]

Povelje srpskih vladara su pisane na srpskoslovenskom jeziku, tačnije na slovenskom jeziku srpske redakcije, a u XIV veku su srpski vladari izdavali povelje pisane i na grčkom jeziku. Povelje su pisane na papiru ili papirusu, materijalu podložnom brzom propadanju, što je jedan od razloga što je sačuvan mali broj povelja.[32]

Materijal uredi

O materijalu, na kome su, i o priboru sa kojim su pisane naše povelje u srednjem veku, ima u našim izvorima malo podataka, i to većinom iz Dubrovnika.[31] Najstariji pomen o hartiji u dubrovačkim izvorima je iz 1280. godine.[33]

U izvorima, pisanim na srpskom jeziku, pominje se hartija u 13. veku. Hartiju pominju Teodosije u pohvali Sv. Savi, Konstantin filozof u biografiji despota Stefana Lazarevića (1431), kao i Domentijan.[34]

U srednjem veku se kod nas i pergament nazivao hartijom. U jednom jevanđelju, bugarske recenzije pisanom u 13. veku na pergamentu, pisac je, ljut što je pergament loš, uzviknuo: „Prokljata hartija!“ U rukopisu, pisanom na pergamentu početkom 14. veka, nalaze se ove beleške: „Popiva hartija črnilo“, i: „Isuhoše hartije od vetra, tere se zle pišu“.[34]

Neke povelje bile su ispisane, cele ili delimično, na zidu crkve ili manastira. Na zidu su ispisane cele povelje manastira Žiče i Gračanice. Jedan deo povelje Lesnovu Jovana Olivera, velikog vojvode, urezan je u kamenu u manastiru.[35]

Pribor uredi

O priboru za pisanje ima u našim izvorima vrlo malo podataka. Spominju se crno, crveno i zeleno mastilo, pero i pisanje zlatom.[36]

Mesto uredi

O mestu gde su u srednjem veku naše povelje pisane, ima dosta beležaka u samim poveljama.[37]

U Dubrovniku do kraja 14. veka po pravilu nije naznačivano mesto, u kom je povelja pisana, a od tada su dubrovački pisari beležili, da je akt pisan u izabranoj palati i većnici grada Dubrovnika. Do 1398. godine srpske povelje i pisma su u Dubrovniku pisana, bez sumnje, u prostorijama latinske kancelarije, a te godine je dobijen poseban objekat za srpsku kancelariju, te su od tada tu pisana srpska pisma i povelje.[37]

U bosanskim poveljama od 14. veka često se pominje mesto, gde je povelja pisana. Za neke se povelje pominje, da su pisane pod gradom, na dvoru, u mestu prebivališta, kod episkopa, u „slavnoj“ vojsci i tsl.[37]

U humskim poveljama se mesto, gde su one pisane, počelo naznačivati tek od kraja 14. veka. U poveljama humske vlastele beleženo je da su pisane, sem raznih mesta i gradova, na planini i pod gradom.[38]

Neke bosanske i humske povelje su pisane u Dubrovniku.

U raškim  poveljama se, ranije nego u poveljama drugih srpskih oblasti, počelo beležiti mesto gde je povelja pisana ili izdata. Obično je naznačivano mesto ili grad gde je povelja pisana, a često je beleženo  da je ona pisana pod gradom, ili je naznačivana oblast ili kraj, u kome je, ili reka, na kojoj je pisana povelja.[38]

U zetskim poveljama od početka je beleženo mesto, u kome su one pisane ili izdate. Izrično se spominje za pojedine zetske povelje, da su pisane pod, više, niže ili blizu nekog mesta, kao i u dvoru.[39]

Dubrovačke povelje pisane su, kao što se u njima izrično kaže, u kancelariji koja je bila u kneževoj palati.

Pisari uredi

Pisari, koji su pisali povelje, pominju se u dubrovačkim poveljama, tek od 14. veka, prvi put 1332. godine. Njihova funkcija označavana je time, što se beležilo, da su oni povelju prepisali, napisali, pisali, a kasnije, od kraja 14. veka, da su je upisali.[39] Ponekad su Dubrovački pisari izrično isticali da su tačno prepisali povelju i da u tekstu povelje nisu ništa dodavali ni izostavljali.[40]

U bosanskim poveljama od samog početka se spominje pisar, koji je pisao povelju. I bosanski pisari su ponekad isticali tačnost svog rada.[40]

U humskim poveljama pominju se pisari, koji su pisali povelje, a od kraja 14. veka njihova funkcija se naznačava glagolom pisati, upisati, ređe potpisati ili otpisati. Na priznanicama za poklad humskih dinastija često se ističe da su pisane svojeručno.[41]

U raškim poveljama se pisari počinju spominjati kasnije, tek od početka 14. veka. Izraza za funkciju pisara u raškim poveljama ima više, nego u poveljama drugih srpskih kancelarija u srednjem veku i ti izrazi delimično su objašljeni, to su izrazi: pisa, reče, reče pisati, preruči, preruči pisati, zapisa, upisa, naruči; neki od ovih izraza bez sumlje znače da su neke povelje pisane po zapovesti.[42] O samom pisanju raških povelja nema nikakvih podataka.[43]

U zetskim poveljama pisari se spominju od samog početka gotovo redovno.[44]

U našim različitim kancelarijama srednjeg veka povelje su pisane ponekad i od strane pojedinaca.[44]

Često su u našim kancelarijama srednjeg veka pravljene kopije pojedinih povelja. Te kopije su pravljene u razne svrhe.[45] Povelje su, posebno manastirske, ponekad prepisivane ili ponovo pisane i zbog toga što su prvobitne bile izgubljene ili neispravne.[46]

Sadržina povelja uredi

Povelje su imale strogo utvrđenu formu. Po pravilu su imale: uvod ili protokol, tekst i zaključak ili eshatokol. Svaki od tih delova se delio na manje celine. Uvod se, primera radi, sastojao od arenge (uvoda kojim se izražava opšta motivacija za nastanak pravnog čina), invokacije – prizivanja Božjeg imena („u ime Oca i Sina i Svetoga Duha”), i intitulacije – imena vladara koji izdaje povelju („Stefan Uroš, u ime Hrista Boga vladar srpskih i pomorskih zemalja”).[32]

Invokacija uredi

Već su stari narodi imali običaj da u raznim prilikama prizivaju božije ime i da razne poslove počinju sa pomenom božijeg imena i u njegovo ime. Takav običaj je postao češći kada je hrišćanstvo zavladalo.[47] Upotreba priziva božijeg imena, invokacija, u prvi mah u upotrebu kod hrišćana ušla je spontano – nisu postojale nikakve specijalne zakonske odredbe o tome. Prizivanje Boga na početku povelje služilo je da potvrdi i učvrsti njenu sadržinu. Invokacija se najčešće nalazila na početku povelje.[48] Postoje dve vrste invokacije: invokacija znakom (najčešće krst) i invokacija imenom.[49]

Intitulacija uredi

Intitulacijom se naziva ime i titula one osobe ili vlasti koja izdaje povelju.[50] U intitulaciji nije uvek bilo prikazano pravo stanje stvari, odnosno u njoj nije naznačivano samo ono što je dotični vladalac faktički imao, niti su pominjane samo zemlje kojima je on zaista vladao. Često su u intitulacijama bile naznačivane razne aspiracije i pretenzije pojedinih vladara. U intitulaciji se često spominju i umrli preci onoga ko izdaje povelju – to je činjeno da se ukaže i istakne izvor vlasti.[51] Osim toga u intitulaciji uz vladaočevo ime dolaze i razni atributi. Od njih je u našim poveljama najuobičajeniji: „rab božiji“.[51][52]

Intitulaciju je u poveljama na zapadu zaveo, isto kao i invokaciju, Karlo Veliki, posle svog krunisanja na carstvo.[50] Isto tako, Karlo Veliki je uveo u intitulaciju i devojaciju (dodatak uz titulu: po milosti božijoj). Postoje podeljena mišljenja među naučnicima o tome da li devojacija ima ulogu da istakne samo pokornost božanstvu, ili ona ima politički značaj, te da se njome htelo istaći da je vlast dobijena natprirodnim putem, direktno od Boga. Pretpostavlja se da su pri uvođenju devojacije oba faktora igrala ulogu.[51]

Inskripcija uredi

Inskripcija imenuje ili pozdravlja u svečanom obliku osobu, kojoj se povelja izdaje ili akt piše.[53] U inskripciji se uz ime često navodi i titula onoga, kome se povelja izdaje. U našim poveljama inskripcija je neretko vezana za zakletvu. Onaj ko izdaje povelju, upućuje zakletvu onome kome izdaje povelju, i prema tome to upućivanje, iako nije formalno, predstavlja inskripciju.[54]

Salutacija uredi

Salutacija, odnosno pozdrav, u naše srednjovekovne akte ušla je preko rimskih pisama koja su istu preuzela iz starih grčkih pisama. Salutacija se navodila posle imena onoga ko šalje pismo i imena onoga kome se pismo šalje. Na kraju pisma bila je izražena želja na dobro osećanje onoga kome je pismo upućeno.[55]

Arenga (proemium) uredi

Arengom se naziva uvod u povelju, u kome je, u opštim izrazima, motivisana pravna odluka koja je u povelji izneta. Arenga treba da dokaže da je opravdano ono što je u povelji naređeno, i da zadobije slušaoce ili čitaoce. Prema tome, arenga sa pravnog gledišta nema nikakvu vrednost, ona je samo ukras i ima samo moralni i literarni značaj.[56] Arenga sadrži uvek samo opšte banalne fraze i često je bez veze sa sadržinom povelje; prema tome ona nema vrednosti ni za istoriju, s tim da naravno može sadržati neke značajne istorijske podatke.[56][57]

Arenga nije bitan deo povelje bez koga ona ne može postojati – u dosta srednjovekovnih formulara ona je sasvim izostavljena.[57]

Arenge su vrlo raznovrsne po sadržini, ali ipak u njima ima nekog pravila i neke logike. Postoji razlika između svetovnih i crkvenih arengi. Tako se u kraljevskim poveljama u arengi obično ističu dužnosti i prava kraljevske vlasti, a u crkvenim poveljama se govori o tome, kako je dobro činiti dobra dela i pomagati crkve.[57][58]

Promulgacija (notifikacija) uredi

Promulgaciji je cilj da objavi svima, ili onima kojih se tiče, fakte iznete u povelji. Ona je uvek dosta kratka. Promulgacija nije neophodno potreban sastavni deo povelje, postoje mnoge povelje bez iste.[59]

Intervencija (peticija) uredi

Povelju je u srednjem veku izdavao vladalac, i to, ili sam svojom voljom ili na nečiju molbu. Pomen one osobe ili onih osoba, na čiju je molbu učinjeno ono što se u povelji navodi, ili na čiju molbu je izdata povelja, naziva se intervencija (peticija).[34]

Do kraja XI veka bilo je pravilo da se onaj ko želi da dobije nešto od vladaoca, pozove na neku uticajnu osobu, obično na dvoru, sa molbom da mu u tome pomogne.[34] Onaj ko je posredovao, bilo za poklon ili za izdavanje  povelje, nije morao biti prisutan pri izdavanju povelje. Zanimljivo je da su na zapadu žene mogle posredovati u tom pravcu i da se, prema tome, i one smominju u intervenciji.[35]

Intervencije u poveljama važne su i za istoriju, jer se iz njih može saznati ko su bili uticajni ljudi na dvoru kao i odnosi među raznim osobama. Naravno, pri ispitivanju tih odnosa na osnovu intervencije treba biti oprezan.[35]

Značaj posredovanja, koje se u intervenciji pominje, stalno je rastao u srednjem veku. Naposletku je molba, koja se stalno ponavljala, postala vremenom pravo, i po tome u daljem razvitku pravnih odnosa i diplomatike, od strane osoba koje intervenišu i „mole“, nastaju svedoci.[35]

Ekspozicija (naracija) uredi

Između protokola, u kome su uvodne, i eshatokola, u kome su završne formule u povelji, stoje, u sredini povelje, ekspozicija i dispozicija. Ta dva dela povelje su njena prava sadržina. Ekspozicija je objavljivanje promulgacije ili je konsekvencija arenge. U ekspoziciji se priča ono što je prethodilo izdavanju povelje, prilike, koje su uticale na njeno izdavanje, ili su je direktno izazvale. Arenga je opšta, ekspozicija je specijalna motivacija.[60]

Ekspozicija sadrži indikaciju motiva, koji su izdavača naveli na odluku, da izda pravne odredbe navedene u povelji, zatim prilike pod kojima je nastala ta odluka, manifestovana odmah zatim u dispoziciji. Iako je po pravilu važno ono što se y ekspoziciji navodi, ipak su povelje često bez ekspozicije.[60]

Ekspozicija može biti po obimu vrlo nejednaka: nekada je vrlo kratka, a ponekad veoma duga.[61]

Mada u stilizaciji, u motivaciji i u sadržini ekspozicije vlada vrlo velika raznovrsnost, ipak i ekspozicije mogu biti sastavljene po nekom šablonu. U darovnicama, iznosi se u ekspoziciji molba obdarenog i obrazloženje; u potvrdama se navode stare povelje; u presudama se navodi istorija spora i procedura pri rešavanju itd.[61]

Ekspozicija je uvek vrlo važna, posebno za istoriju.[61]

Kada je u novu povelju uneta cela stara povelja, onda je ona obično stavljena u ekspoziciju.[62]

Dispozicija uredi

Dispozicija je pravna sadržina svake povelje - u njoj je izražena volja autora povelje. Dispozicija sadrži pravne odredbe, koje se iznose i utvrđuju voljom izdavača povelje. Ekspozicija i dispozicija su jezgro odnosno duša cele povelje.[63]

U dobro redigovanim poveljama dispozicija je jasna i precizna; u njoj se obično vrlo detaljno nabrajaju sva darovana imanja i prava, kao i uslovi pod kojima je dar učinjen.[63] Poneki naučnici izdvajaju iz dispozicije deo, u kome se navode posedi, kao zaseban deo povelje - taj deo naziva se pertinencija; iako bi izdvajanje pertinencije bilo suviše veliko cepkanje, koje se ne bi moglo sa dovoljno razloga braniti.[63][64]

Obim dispozicije može biti vrlo raznolik; dispozicija može biti, prema prilikama i potrebama, i vrlo kratka i veoma duga.[64]

Ekspozicija i dispozicija su često izražene u jednoj rečenici, vezanoj kopulom, ili se dispozicija javlja kao posledica i rezultat onoga, što je u ekspoziciji rečeno, te je vezana sa: „Stoga...[64]

Inače je jedna od najkarakterističnijih stilskih osobina dispozicije, da je u njoj često nagomilano mnogo glagola, i u sadašnjosti i u prošlosti kao što su: zapisati, utvrditi, primiti obećati, darovati, milost, veru i dušu dati, dati reč i veru, učiniti milost, imati htenje pisati i povelevati…[64][62][65][66][67][68]

Nijedan deo povelje nije tako bogat sadržinom kao dispozicija i zbog toga, kao što je prirodno, ni u jednom delu povelje nema toliko posla istorijska kritika, posebno za pravnu istoriju, kao u dispoziciji.[62]

Po pravilu je dispozicija u povelji izneta u jednom, neprekidnom nizu. Samo ponekad i izuzetno ona je, ređe cela, a češće pojedini njeni stavovi, izneta i na kraju ili u dodatku. To je bivalo naravno onda kada je neka odredba slučajno propuštena u samoj povelji, ili kad je nešto rešeno tek kad je povelja već bila napisana.[62]

Sankcija uredi

Veliki broj povelja završava se dispozicijom, ali u mnogim posle dispozicije dolaze još neke formule, kojima je cilj da osiguraju izvršenje pravne odredbe ili pravnih odredaba iznetih u povelji, da spreče njihovo umanjivanje, da sačuvaju u celosti prava onima kojima su data, da utvrde izvršenje formalnosti i načine kojima se utvrđuje vrednost povelje. Jedna od najvažnijih formula sa tim zadatkom je sankcija. Sankcija utvrđuje dispoziciju.[69]

U sankciji se obično naređuje da svi poslušaju ono što je u povelji određeno, a zabranjuje se, obično uz pretnju, da se čini protivno onom što je naređeno. U sankciji se ponekad čine izvesna ograničenja. Takođe, u sankciji se zatim spominje lična obaveza za izvršenje onoga što je u povelji naređeno. Na kraju sankcije se može nalaziti molba da se izvrše odredbe u povelji ili strašne pretnje i kazne onome, ko ne posluša i ne izvrši ono što je u povelji navedeno i naređeno.[69][70]

Sankcija je ušla u formulare povelja pod uticajem crkve.[70]

Sankcija se sastoji iz tri dela:[70]

  • Zakletve, onoga koji izdaje povelju da će izvršiti ono što je u povelji naređeno,
  • Molbe, da i drugi to vrši i,
  • Pretnje, onima koji to ne budu hteli činiti.

Zakletva i zaklinjanje vrlo su starog porekla. Zakletva se vršila u crkvi na oltaru ili pred crkvom i to dodirom mača, dizanjem ruke ka suncu ili istoku ili okretanjem ruke ka zemlji, a zaklinjalo se često dodirom jevanđelja, krsta i raznih relikvija. Zakletva koja je činjena pri izdavanju povelja, unošena je u tekst povelje, i ona je vrlo važan deo sankcije.[70]

Takođe, važan deo sankscije je i molba onoga koji povelju izdaje da niko ne uradi ništa protiv onoga što je u povelji određeno.[71]

Najvažniji deo sankcije je treći deo u kom je pretnja onome ko ne ispuni ono što je u povelji naređeno. Ta pretnja je dvojaka. Izdavač povelje preti onome ko uradi ma šta protiv onoga što je u povelji rečeno duhovnim kaznama i materijalnim kaznama. Nekada se ove dve kazne dolaze zajedno.[71]

Duhovne kazne su: anatema, propast, pakao, društvo sa Judom i tsl. Zakletva koja se spominje u poveljama obavljana je u crkvi na svečanom skupu, tom prilikom je isticana i pretnja duhovnom kaznom.[71]

Materijalne kazne, kojima se u poveljama preti onima koji ne izvrše ono što je u povelji naređeno, ili urade nešto protiv tih odredaba, dosta su raznovrsne.[71] Najčešće se svuda preti novčanom kaznom. Obično je suma dobijena od kazne deljena na dva jednaka dela: jedan je dobijao oštećeni, a drugi kraljevska blagajna. U sankciji se često spominjala vladaočeva nemilost.[71]

Koroboracija uredi

Na završetku teksta povelje, posle dispozicije i sankcije, stavljala se koroboracija. Koroboracija je formula kojom se potvrđuje i utvrđuje ono što je u povelji određeno i rečeno. Ona objavljuje sredstva koja će povelji dati dokaznu vrednost i garanovati njenu autentičnost. U koroboraciji se često spominje način zvanične potvrde povelje, odnosno, objavljuje se pečat i potpis, a ponekad i pisar kao i svedoci. Koroboracija je dolazila u svim vrstama povelja i u svim vremenima.[72]

Aprekacija uredi

Aprekacija je kratka formula, obično jedna reč, stavljena gotovo redovno na kraju povelje. Ona priziva blagoslov božiji na povelju i ono što je u njoj određeno. Aprekacija odgovara invokaciji u početku, jer se kao i ona upotrebljavala po principu da svaki rad treba i početi i završiti sa pomenom Boga i prizivom božije pomoći. Posle pobede hrišćanstva, dodavani su i upotrebljivani su u aprekaciji hrišćanski izrazi, prvenstveno Amin.[73]

Dokazna sredstva uredi

Potpis uredi

Od najstarijih vremena bio je običaj da osoba koja je uzela učešća pri sastavljanju, potvrđivanju ili objavljivanju jednog akta, potvrdi to svojeručno ma kakvim znakom na samom aktu. Time je dotičnom aktu davana dokazna snaga i osiguravana mu je autentičnost. Načini kojima je to postizano menjali su se prema vremenu i zemljama. Uglavnom je to činjeno potpisom i pečatom. Pored  potpisa počeo se, u jednom trenutku, stavljati krst, da bi taj krst pred potpisom vremenom dobio značenje invokacije.[74][75]

Svedoci uredi

U poveljama srednjeg veka vrlo se često spominju svedoci. Po mišljenju, koje je sada utvrđeno u nauci, upotreba i pomen svedoka u povelji razvili su se iz rada posrednika i pomena o njima. Onaj ko je nešto molio i tražio od vladaoca, obično je, da bi njegova molba imala uspeha, upotrebio uticaj kakve viđene osobe na dvoru. Ta osoba zauzela se onda kod vladaoca, da podneta molba bude ispunjena, i ta posredovanja su se spominjala obično i u samoj povelji.[76]

Vremenom se umesto samo posrednika spominju i sve osobe, koje su prisustvovale, bilo pravnom činu bilo izdavanju povelje. Pomenom njihovog prisustva istaknuto je, da oni nisu protivni onome što je učinjeno. Na taj način iz pomena posrednika u povelji srednjeg veka, prešlo se, od druge polovine XI veka, postepeno ka navođenju svedoka.[76]

Pošto su vladalačke povelje već same sobom bile dovoljno jemstvo za ono što je u njima rečeno, u tim poveljama u starije doba po pravilu nisu navođeni svedoci.[76] Ipak, iako retko, i u vladalačkim poveljama ranijeg doba navode se svedoci. S tim da u takvim slučajevima  svedoci  su više tu za ukras nego kao dokazno sredstvo u povelji.[77]

U aktima, u kojima su beležene radnje privatno-pravne prirode, bilo je, međutim, potrebno da se ta radnja što bolje utvrdi, a po potrebi da se i dokaže, i to je činjeno uz pomoć svedoka. U najstarijim privatnim aktima dokaz za pravnu radnju ležao je upravo u svedocima, a ne u samom aktu. Ali svedoci u privatnim poveljama u početku nisu dokaz sami sobom, nego oni samo olakšavaju dokazivanje, a dokaz je u njihovom ličnom iskazu.[77]

Broj svedoka bio je različit. Najradije i najčešće se upotrebljavalo 7 svedoka, zatim 3, 5 i 6. U aktima se gotovo redovno spominje, da su svedoci zamoljeni ili pozvati da svedoče. Od osobina se posebno ističe to da su svedoci pogodni za svedočenje. Njihovo učešće označuje se obično njihovim svojeručnim potpisom ili zakrštavanjem i dodirom povelje.[77]

Veoma rano su međutim svedoci prestali da uzimaju ličnog učešća u samom aktu. Umesto toga postalo je uobičajeno samo nabrajanje svedoka sa napomenom: Ovo su svedoci. Od početka HII veka dakle počinje  sve više preovladati običaj, da se svi koji su bili prisutni pri pravnoj radnji, koja se u povelji navodi, spomenu kao svedoci.[77][78]

Vrlo je važno pitanje, šta svedoci zapravo, u slučaju potrebe, treba da posvedoče: da li pravnu radnju koja se u aktu navodi ili autentičnost samog dokumenta u kome se oni navode. Prvobitno trebalo je da svedoci posvedoče pravnu radnju. Kasnije, kad su ušli u običaj pečati i kad su oni postali najjači dokaz za postojanje pravne radnje i za autentičnost same povelje, svedoci su imali da potvrde pečaćenje i predaju akta.[78]

Kad su se i u vladalačkim poveljama počeli spominjati svedoci, oni su prvobitno služili za potvrdu pravne radnje. Ponekad je njihov pomen u povelji značio i njihovo posredovanje, pristanak, savet i svedočanstvo ujedno. Od svedoka pravne radnje postali su međutim ubrzo svedoci za izdavanje i svedoci za autentičnost povelje. Stoga je kasnije u formulare uneta rečenica, kojom se objavljuje pomen svedoka kao sredstva za overavanje povelje.[78]

Ima slučajeva kad se u povelji navode svedoci, koji su u doba izdavanja povelje već bili mrtvi. U tom slučaju ne može biti sumnje da su oni navedeni kao svedoci pravne radnje.[78] Isti je slučaj po pravilu i onda, kad su pojedini svedoci ili kad je cela lista svedoka naknadno uneta u povelje.[79]

U privatnim poveljama svedoci su ponekad navedeni za potvrdu pravne radnje, ali često i za pečaćenje, te prema tome za izdavanje povelje. Kad izdavanje povelje nije izvršeno ubrzo nakon pravne radnje nego mnogo kasnije, svedoci su obično navedeni za izdavanje povelje.[79]

Može se reći da se u privatnim poveljama do HІІ veka po pravilu navode svedoci za pravnu radnju, a u vladalačkim od XIII veka pretežu svedoci za izdavanje povelje.[79]

Pečat uredi

Na početku svoje pojave pečat je služio, u starom Rimu, za zatvaranje pisama i akata.[80]

Pečat je u srednjem veku prvobitno imao zadatak da utvrdi priznanje osobe, koja je postavljala svoj pečat na dotični akt, za ono što je u aktu rečeno. Ali vremenom je pečat postao važna potreba, uslov za overavanje samog akta i neophodno potreban deo za potvrdu njegove autentičnosti.[81]

U daljem razvitku pečat je onda postao bitni sastavni deo i samih povelja. Posebno je pečat postao važan zbog toga što je u srednjem veku pismenost bila vrlo slabo razvijena te je pečat za potvrdu autentičnosti akata mogao mnogo bolje poslužiti od potpisa, jer je pečat mogao upotrebiti i raspoznati i onaj ko nije bio pismen. Stoga je pečat u srednjem veku ubrzo postao i sam, i bez potpisa, dovoljan znak i dokaz za originalnost i autentičnost povelja.[81]

Prelaz pečata iz sredstva za zatvaranje akta u sredstvo za dokaz autentičnosti i originalnosti akta, bio je dosta lak, tim pre što je razvitak upotrebe pečata u tom smeru pomagala i crkva čiji su predstavnici vrlo rano počeli upotrebljavati prsten sa pečatom.[81][82]

Od sredine XII cveka postao je na zapadu pečat prvo najvažnije, pa onda uskoro i jedino sredstvo za potvrdu autentičnosti i originalnosti dokumenata. Od tog vremena bila je dužnost svakoga ko izdaje povelju da stavi na njega svoj pečat. Ako onaj ko je trebalo da postavi pečat, nije imao pri sebi ili uopšte nije imao svoj pečat, on je obično molio nekog drugog da umesto njega postavi svoj pečat.[82]

Zbog velikog značaja često se u samoj povelji isticalo postojanje pečata.[82]

Datiranje uredi

U državama čije su kancelarije uticale na našu srednjovekovnu diplomatiku vršeno je datiranje povelja uglavnom na dva načina: povelje su datirane ili po godinama od Hristovog rođenja ili po starom srpskom kalendaru tj. po godinama od stvaranja sveta (računajući po pravilu da je stvaranje sveta bilo 5508 godina pre Hristovog rođenja). Prvi način je bio u upotrebi u zapadnoj Evropi, a drugi u Srbiji i Vizantiji. Kod nas je datiranje vršeno na oba načina, zavisno od uticaja koji je izvršen na zemlju.[83]

Utvrđivanje autentičnosti povelja uredi

Kod nas se u srednjem veku retko dešavalo da su se ćirilične povelje i pisma falsifikovala. Stoga se nije ni ukazivala posebna potreba da se naročito utvrđuje njihova autentičnost, ali je ipak, u posebnim slučajevima, obazrivost nalagala da se preduzmu neke mere, da bi se utvrdila autentičnost pojedinih akata. Zbog toga se nalazilo za shodno i potrebno, da se u izvesnim slučajevima izrično istakne autentičnost dotičnog dokumenta. Posebno je bilo važno utvrditi autentičnost onih dokumenata, u kojima su se nalazile razne obaveze, zatim kod priznanica, testamenata, pisama uopšte, i naročito kod pisama političke prirode.[49]

U tom pogledu najviše, najsavesnije i najbolje je rađeno u Dubrovniku, ne samo zbog toga što je naša dubrovačka kancelarija bila najrazvijenija i najbolje uređena, nego i zbog toga što su Dubrovčani imali najviše razloga da strahuju od falsifikovanja dokumenata, jer su im razni falsifikati mogli činiti znatnu štetu i dovesti ih u veliku nepriliku. Sem toga, Dubrovčani su, više nego što je to bio slučaj u drugim srpskim oblastima, imali prilike da vide, kako se u zapadnim zemljama falsifikuju dokumenti i kako zbog toga nastaju štete i različite neprilike.[49]

Stoga su u Dubrovniku često preduzimane potrebne mere, da se utvrdi autentičnost pojedinih dokumenata i da se spreči i onemogući falsifikovanje. I u Dubrovniku, a i inače, određivane su posebne, često vrlo stroge, kazne za falsifikovanje dokumenata.[49] Kao znaci, po kojima je utvrđivana autentičnost dokumenata, spominju se kod nas:[48]

  • Pečat
  • Potpis
  • Pisar
  • Svedoci
  • Donosilac akta
  • Hirogram
  • Presečen novac

Autentičnost dokumenata isticala se posebno u koroboraciji, koja je „objavljivala sredstva koja će povelja dati: dokaznu vrednost i garantovati njenu autentičnost“. U koroboraciji se zbog toga isticalo, u raznim varijacijama da je kao dokaz autentičnosti na dokument stavljan pečat, važno je da je potpisan, ili da se izričito navode svedoci, koji su mogli biti svedoci ili za pravnu radnju ili za autentičnost dokumenta.[48]

Za dokazivanje autentičnosti povelja upotrebljivan je kod nas u srednjem veku ponekad i hirogram, presecanje ispisanih slova između dva jednaka akta. U tom slučaju je jedan akt sa jednim delom presečenih slova dobijala jedna, a drugi druga stranka. Njihovo spajanje, ako je bilo tačno, utvrđivalo je autentičnost dokumenta. U ćiriličnim poveljama hirogram je retko upotrebljivan. Sem toga, upotrebljivan je kod nas u srednjem veku, a i kasnije, presečen novac kao dokaz autentičnosti dokumenata.[84]

U dubrovačkoj kancelariji ponekad je izrično naglašavana autentičnost ponekog dokumenta. Bilo je slučajeva, kada je izričito konstatovano da izvestan dokument nije autentičan. U Dubrovniku se smatralo da je za autentičnost jednog dokumenta najvažniji pečat i da je potrebno u aktu da je naznačen i pisar koji ga je pisao.[85][86]

U bosanskim i raškim poveljama ima jako malo podataka o utvrđivanju njihove autentičnosti.[87]

U humskim poveljama nema podataka o overavanju njihove autentičnosti.[87]

Falsifikovanje povelja uredi

U zapadnim državama u srednjem veku često su falsifikovane povelje, te je njihovu autentičnost ponekad teško utvrditi. Pitanje o utvrđivanju autentičnosti raznih dokumenata dalo je neposredno povod za osnivanje posebne nauke o srednjovekovnim poveljama, diplomatike.[88]

Kod nas je bio mali broj povelja, akata i dokumenata pisanih na narodnom jeziku, koji nisu autentični, a među njima je pravnih falsifikata bio sasvim neznatan broj. Većina naših falsifikovanih povelja upravo i nisu pravni falsifikati u celini, nego su  one samo interpolisane, tj. u njihov tekst je umetnuto ponešto, što je falsifikatorima bilo potrebno. Osim toga, često su dve autentične povelje spojene i prepisane u jednu.[88]

Za neke naše povelje može se konstatovati kada je izvršen falsifikat ili interpolisanje, dok je za neke to teško utvrditi.[88]

Kod nas kao i na zapadu, vlada vrlo velika raznovrsnost motiva, koji su davali povoda za falsifikovanje i interpolaciju povelja. U nekim slučajevima su motivi, kojima su se rukovodili falsifikatori, sasvim jasni, ali ima i slučajeva u kojima ne može da se vidi i u kojima je teško utvrditi zašto je zapravo povelja falsifikovana ili interpolisana.[88][89]

Najviše je falsifikovanih i interpolisanih srpskih srednjovekovnih povelja u Raškoj, i to crkvenih povelja, što je uostalom i sasvim prirodno, jer je crkvama i manastirima najviše bilo potrebno i kod njih se najviše ispoljavala težnja da utvrde ili prošire svoja prava. Osim toga u manastirima je bilo najviše ljudi, koji su bili u stanju da falsifikuju povelju.[89]

Sem povelja bili su falsifikovani i pečati, jer su pečati bili jedan od najvažnijih elemenata za utvrđivanje autentičnosti povelja. U srednjem veku za falsifikovanje pečata bile su određene vrlo stroge kazne.[90]

Čuvanje i gubljenje povelja uredi

U početku se kod nas, u svim državama, na povelje i druge akte, nije obraćana dovoljna ili ikakva pažnja, i stoga su oni loše čuvani ili čak nisu čuvani te su se stalno gubili, propadali ili su ih uništavali. Zbog toga su nastajale razne nezgode i neprilike. Vremenom se sve više uviđao značaj pisanih akata, i sve se više obraćala pažnja na to da se ona čuvaju što bolje, da se ne dozvoli i da se spreči njihovo propadanje i uništavanje.[51]

U tom pravcu su onda kod nas vremenom preduzimane razne mere, čiji je cilj bio da obezbede čuvanje povelja i akata. I u tom pogledu prvi se istakao kod nas Dubrovnik, usled višeg stepena kulture. U Dubrovniku su najpre preduzete mere za sistematsko i plansko čuvanje akata, tu su prvo izdavane naredbe i donošeni različiti zaključci i zakoni u tom pravcu. U Dubrovniku je prvo osnovan i državni arhiv, gde su čuvani državni i privatni akti.[51]

Vremenom su i u Bosni, u Humu, u Raškoj i Zeti, naši vladaoci sve više počeli da uviđaju značaj pisanih dokumenata kao dokaznog sredstva, te su se i oni sve više brinuli i preduzimali su mere da bi čuvali svoje i državne dokumente. Na vladaoce su se vremenom ugledale pojedine dinastije i velikaši, koji su naravno imali posebnog ličnog interesa da čuvaju svoje akte i dokumente.[51]

Zbog toga su kasnije srpski vladaoci i srpski velikaši, uviđajući značaj akata i utvrđenja njihove autentičnosti i tačnosti njihove sadržine, tražili da se pojedini dokumenti kopiraju ili da se u Dubrovniku registruju.[51]

U Dubrovniku se još u XII veku državni akti, izgleda, nisu dobro čuvali. U to doba, a i kasnije, u Dubrovniku su akti nasilno uništavani. U Dubrovniku je u drugoj polovini XIII veka, međutim, nastao arhiv, gde su čuvani akti i dokumenti. Prvi pomen o dubrovačkom arhivu je, pretpostavlja se, iz 1278.  godine.[52] Dugo vremena su dubrovački kancelari i notari držali akte, ili bar njihove prepise kod sebe. Pošto je to bilo veoma nezgodno i opasno, naređivano je da se ti dokumenti dobro čuvaju. I mletačka vlast se u to doba brinula za to da se akti i dokumenti u Dubrovniku dobro čuvaju.[91]  Dubrovački kancelari su dobijali državne akte na čuvanje, a imali su, misli se, stan u kući, u kojoj je bila smeštena arhiva.[92] Pošto se na dvorovima srpskih vladara i vlastele još ni krajem 14. veka akti i dokumenti svakako nisu brižljivo čuvali, opominjali su ih Dubrovčani da obrate na to posebnu pažnju.[93] Dubrovčani nisu svoje akte čuvali samo u Dubrovniku: imali su i u Srebrenici arhivu, čuvali su akte i u Sremskoj Mitrovici.[94]

U Dubrovniku je vrlo rano izgrađen prvi i najstariji naš zbornik povelja. Srpski pisar u Dubrovniku, Nikola Zvezdić, koji je tu dužnost vršio od 28. septembra 1430. do 1455. godine, počeo je upisivati u jednu knjigu sve srpske povelje počev od 1286. godine. Zvezdić nije upisivao povelje hrnološki nego bez reda, neke je čak prepisivao i dva puta. Pri prepisivanju povelja Zvezdić je bio nemarljiv i nepažljiv, često nije razumeo tekst te je pisao besmislice. Ipak su savremene povelje prepisane bolje nego starije. Zvezdićev zbornik je pisan na pergamentu i ima 118 listova. Knjiga je dosta stradala od vlage.[95]

U Bosni se povelje i akti, takođe, nisu dovoljno pažljivo čuvali. Ima pomena da su ona u to doba držana na dvoru, i to je svakako bio prvi zametak državnog arhiva.[95] Čini se da su dosta rano i pojedini velikaši i državni činovnici u Bosni čuvali kod svoje kuće lične dokumente. Početkom XV veka izgleda da su bosanski državni akti ostavljani i čuvani, bar privremeno, kod predstavnika bosanske crkve.[96]

Humska vlastela je dosta rano počela obraćati pažnju na svoje poveljei počela ih je čuvati. U izvorima ima podataka, po kojima se vidi da su humski velikaši i dinastije svoje akte i dokumente čuvali u naročitim kutijama i kovčezima. Oni su te kovčege s poveljama, kad su Turci počeli nadirati, često slali u Dubrovnik na čuvanje.[97] Svakako ima i podataka po kojima se vidi da povelje ni u Humu nisu čuvane na adekvatan način.[98]

I za Rašku ima podataka po kojima se vidi, da se povelje nisu dobro čuvale i da su se gubile i propadale, čak i u manastrima.[98] Povelje su, međutim, neretko propadale i u ratovima, a vremenom i same od sebe, kao i na razne druge načine.[99] I za raške povelje ima podataka koji govore o tome da je ponekad obraćana pažnja na njihovo čuvanje i na dvoru.[100] Raški velikaši i dinastije opominjani su od strane Dubrovčana da čuvaju akte i dokumenta; Dubrovčani su neretko osećali bojazan da se akta i dokumenti u Raškoj ne izgube.[101] I u Raškoj je vlastela čuvala svoje akte i dokumente i nosila ih sa sobom. U Raškoj je bilo i stranih arhiva (Dubrovački arhiv u Srebrenici).[102]

U dalmatinskim gradovima gradske vlasti su rano počele čuvati povelje, i zbog toga su tamo veoma rano osnivani arhivi. Svakako je i u Kotoru dosta rano bio osnovan gradski arhiv, ali ima podataka po kojima se vidi da se u Kotoru dokumenti i zapisnici veća dugo nisu dobro čuvali.[102][103]Ima pomena da su se i u Baru u XII veku čuvali stari akti i dokumenta.[103]

U raznim našim izvorima pisanim na narodnom jeziku, i specijalno u našim poveljama u srednjem veku, često se spominju razni akti i povelje i na srpskom i na stranim jezicima, od kojih su neke sačuvane, dok je većina izgubljena.[104]

Nakon obnove srpske države od kraja 19. veka oko 2000 srednjevekovnih srpskih povelja čuvano je u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu. Nakon bombardovanja Beograda u aprilskom ratu 1941. godine uništen je najveći broj ovih povelja.

Hrisovulje uredi

 
Hrisovulja Kralja Milutina manastiru Banjska

Hrisovulja je vrsta vladarskih povelja u srednjovekovnoj Srbiji koja je nastala neposrednim ugledanjem na hrisovulje, najsvečaniji oblik dokumenata poteklih iz kancelarije careva Romeja. Svečani karakter ovih povelja, kojima su carevi darivali svoje podanike, crkve i manastire, ali i strane vladare, uslovio je niz njihovih posebnih obeležja.[105]

Hrisovulje su po pravilu pisane na pergamentu izduženog formata, a u tekstu su ostavljana tri prazna mesta za posebnu reč, koju je u određenim padežima (akuzativ, genitiv i nominativ) možda upisivao sam car crvenim mastilom. Na kraju teksta stajao je pun datum sa oznakom meseca, indikta i godine po vizantijskom računanju vremena. Iza datuma stajala je formula „na čemu je naša blagočastiva i Bogom čuvana vlada potpisana“. Hrisovulju potpisuje car crvenim mastilom, a uz dokument je zlatnim koncem bio je vezan carski pečat.[105]

Pitanje hrisovulja poteklih iz kancelarija srpskih srednjovekovnih vladara, kao i njihovih uobičajenih spoljnih obeležja, mora se posmatrati zavisno od jezika kojim su pisane. Naši vladari izdavali su srpski pisane hrisovulje i pre proglasa carstva u Srbiji (aprila 1346), iako je prema pravilima susedne Vizantije izdavanje povelja overenih zlatnim pečatom pripadalo isključivo caru. Ta pojava se može objasniti željom srpskih kraljeva da, prevashodno u vizantijskoj uticajnoj sferi, istaknu svoj ugled i položaj nezavisnog vladara.[105]

Prve srpski pisane hrisovulje, odnosno povelje overene zlatnim pečatom, sačuvane su iz kancelarije kralja Milutina (1282-1321), što se nastavlja i za vreme Stefana Dečanskog (1322-1331). Iz kancelarije kralja i cara Stefana Dušana (1331-1355) sačuvan je znatan broj povelja koje se nazivaju hrisovulja, zlatopečatno slovo, pa čak i zlatopečatna hrisovulja, što je očigledno čist pleonazam. U tekstu Dušanovog zakonika hrisovulje su uz prostagme navedene kao osnovna vrsta dokumenata carske kancelarije. Te svečane hrisovulje kralj i car Stefan Dušan dodeljivao je Hilandaru i drugim manastirima, ali i Dubrovačkoj republici. Iz vremena vlade cara Uroša (1355-1371) sačuvano je više srpskih pisanih povelja koje se nazivaju zlatopečatno slovo, što svedoči o izvesnom ujednačavanju naziva najsvečanijih dokumenata srpske carske kancelarije. Te povelje su darovane manastirima i crkvama, ali i Dubrovačkoj republici. U decenijama posle smrti cara Uroša (decembra 1371) i nestanka carstva u Srbiji, hrisovulje su retko zastupljene među poveljama pojedinih oblasnih gospodara. Jedna povelja kralja Vukašina iz januara 1366. godine nazvana je zlatopečatno slovo.[105] Kneginja Milica je sa sinovima Stefanom i Vukom 1395. godine izdala povelju koja se zove zlatopečatni hrisovulj, a despot Stefan Lazarević ostavio je neke povelje sa nazivom hrisovulja.[106]

Nažalost, stanje u kome su sačuvane srpski pisane povelje naših vladara onemogućuju procenu da li njihove hrisovulje - povelje overene zlatnim pečatom, po svojim karakteristikama odgovaraju vizantijskim uzorima. Može se razabrati da su im slične po svečanom obliku, nazivu, vladarevom potpisu i eventualno sačuvanom zlatnom pečatu.[106]

U sudovima o hrisovuljama srpskih srednjovekovnih vladara poseban značaj imaju njihove povelje pisane grčkim jezikom. Još je kralj Stefan Dušan izdavao grčki pisane hrisovulje (1344, 1345) koje po nekim odlikama odgovaraju zlatopečatnim poveljama careva Romeja.[106]

Međutim, iz vremena posle proglasa carstva u Srbiji sačuvan je veći broj grčki pisanih hrisovulja cara Stefana Dušana koje po svojim diplomatskim odlikama sasvim odgovaraju uzorima iz vizantijske carske kancelarije. Najvećim delom sačuvane su grčke hrisovulje cara Stefana Dušana koje su darovane manastirima na Svetoj gori. Grčki pisane hrisovulje izdavao je i Dušanov polubrat Simeon (Siniša) Paleolog koji je vladao Tesalijom (1359-1370?); sačuvana je i grčki pisana hrisovulja despota Jovana Uglješe darovana aprila 1371. godine svetogorskom manastiru Vatopedu, čije izdavanje treba gledati iz ugla želje gospodara tzv. Serske države da istakne svoju političku samostalnost.[106]

Prostagme uredi

Prostagma (doslovno znači naredba) je vrsta vizantijskih carskih povelja koja se po sadržaju i spoljnim znacima razlikuje od svečanijih darovnih akata - hrisovulja. Po sadržaju to su najčešće kraće administrativne naredbe upućene carskom činovniku ili poverljivom licu. Obično su pisane na hartiji proširenog formata, nemaju carevog potpisa i pečata, a na kraju teksta nalazi se crvenim mastilom pisan carev menologem, odnosno mesec i indikt izdavanja dokumenta.[107]

Prostagme pisane grčkim jezikom izdavao je još kralj Stefan Dušan, i to posle velikih uspeha u pohodima protiv Vizantije. Iz vremena septembar - decembar 1345. sačuvane su tri njegove prostagme koje se donekle razlikuju od vizantijskih uzora. Iz carske kancelarije Stefana Dušana (posle krunisanja 16. aprila 1346) sačuvane su četiri grčki pisane prostagme koje po svom formularu potpuno odgovaraju vizantijskim uzorima. U tekstu Dušanovog zakonika prostagme su uz hrisovulje navedene kao osnovna vrsta dokumenata carske kancelarije.[107]

Pripadnici dinastije Nemanjića, koji su posle smrti cara Stefana Dušana vladali u Tesaliji (1359-1373), takođe su izdavali grčki pisane prostagme: Simeon (Siniša) Paleolog (maja 1362) i njegov sin car Jovan Uroš (novembra 1372).[107]

Najznačajnije povelje uredi

 
Povelja Kulina bana

Postoje razne vrste povelja. Naročito značajne povelje imale su zlatni (pozlaćeni) pečat i nazivale su se hrisovulje. Prema adresatu, subjektu kojem su upućene, povelje mogu biti manastirske, vlasteoske i gradske.[1] Najviše je sačuvano manastirskih povelja, ukupno njih 165. Manastiri su imali povoljnije uslove za čuvanje povelja, a one su im služile kao dokaz o pravima i privilegijama koje su im dodeljene.[32]

Povelja bana Kulina napisana je 29. avgusta 1189. godine. Predstavlja i najstariji sačuvani diplomatski dokument pisan na narodnom srpskom jeziku iz Bosne, i gdje je prvi put pomenuto slovensko ime grada Dubrovnika.

Hilandarska povelja iz 1198/1199. godine je najstarija sačuvana povelja, kojom je Stefan Nemanja zasnovao i obdario Hilandar, jedini srpski manastir na Svetoj gori (na Atosu, u današnjoj Grčkoj).[32] To je ktitorska (osnivačka) povelja Hilandaru koji će postati najveći i najugledniji srpski manastir. U uvodu povelje Stefan Nemanja izlaže svoje poglede na karakter vladalačke vlasti i shvatanje o hijerarhiji vladalaca. Povelja sadrži i osnovne elemente pravnog položaja zavisnih seljaka, vezanost za zemlju, kao i podatke o uređenju vlaških (stočarskih) zajednica.[1]

Žičku povelju je izdao Stefan Prvovenčani 1220. godine manastiru Žiči, koji je postao sedište novoosnovane srpske arhiepiskopije. U povelji ima dosta propisa o sudskoj nadležnosti crkve, naročito u oblasti bračnog prava. U njoj je formulisan i temeljni princip feudalnog prava – pravna nejednakost.[1]

Za vreme vladavine kralja Vladislava (1234–1243) izdata je hrisovulja manastiru sv. Bogorodice na Bistrici u Polimlju. To je najstarija povelja u kojoj se utvrđuju obaveze zavisnog stanovništva.[1]

Među najopširnije vladalačke povelje spadaju tri povelje kralja Milutina: Skopska, Banjska i Gračanička.

Skopska povelja izdata je 1299/1300. godine manastiru sv. Đorđa na Seravi kod Skoplja.[108] Kao jedna od najopširnijih povelja srpskog srednjeg veka, ona sadrži iscrpno nabrajanje manastirskih prava i povlastica, od ekonomskih do sudskih i upravnih, tako da je iz nje vidljivo u čemu su se sastojala imunitetna prava vlastele. Njom je kralj Milutin potvrdio darovanja prethodnih vizantijskih i bugarskih vladara manastiru sv. Đorđa, čime se dokumentuje prodiranje vizantijskih instituta u srpski pravni sistem.

Povelja manastiru sv. Stefana u Banjskoj, koja se po tome zove i Svetostefanska ili Banjska izdata je 1313-1318. godine. Kralj Milutin je ovom poveljom obdario svoju zadužbinu. Ona je poznata po tome što sadrži dva obimna dodatka: Zakon ljudem crkovnim, koji se odnosi na zavisne zemljoradnike, i Zakon Vlahom, o zavisnim stočarima, što pruža dragocene podatke o pravnom položaju ovih kategorija stanovništva.[109]

Povelju manastiru Gračanici izdao je kralj Milutin 1321. godine i uklesana je na unutrašnjem zidu crkve (što je retkost).[32] Gračanička povelja sadrži odredbe o pravnom položaju zemljoradnika u odeljku pod naslovom Zakon stari Srbljem, propise o nekim krivičnim delima i o sudskoj nadležnosti.[109]

Najobimnije povelje su dve hrisovulje izdate manastiru Dečani.

Prvu Dečansku hrisovulju izdao je kralj Stefan Dečanski 1330. godine, a drugu, koja je predstavljala potvrdu prava sadržanih u prethodnoj, njegov sin kralj Dušan 1336. Godine. Dečanske hrisovulje sadrže potpun popis svih muških glava u seoskim porodicama na vlastelinstvu manastira Dečani. Popisano je 2432 kuće u 40 sela i 9 katuna. Dečanske hrisovulje sadrže demografske podatke, veoma retke u srednjovekovnim spomenicima, što omogućuje da se rekonstruiše slika strukture stanovništva u prostranoj oblasti koja je pripadala manastiru Dečani.[109]

Arhanđelovskom ili Prizrenskom poveljom (1348-1353) obdario je car Dušan svoju zadužbinu - manastir Svetih arhanđela Mihajla i Gavrila kod Prizrena. Ta carska povelja je sadržala propise o obavezama Vlaha-stočara („Zakon Vlahom”) i obavezama zemljoradnika („Zakon Srbljem”). U ovoj povelji je vidljiva težnja za ujednačavanjem obaveza potčinjenog (sebarskog) staleža.[110]

Od vlastelinskih, sačuvano je samo desetak povelja izdatih vlasteli u XIV i XV veku. Razlog za tako mali broj sačuvanih povelja je, osim materijala na kome su pisane, činjenica da su vlastelini, u najvećem broju, nestali sa Osmanskom invazijom i propašću srednjovekovne srpske države.[110] U njima vladaoci, kralj Milutin, car Stefan Dušan, car Uroš i despot Đurađ Branković potvrđuju baštinska prava različitoj vlasteli, od krupne vlastele i rođaka carske porodice do dvorana i vlasteličića.[109]

Od gradskih povelja je sačuvana samo jedna, i to u latinskom prevodu, kojom je kralj Dušan 1343. godine potvrdio prava i povlastice albanskom gradu Kroji. Sticajem neobičnih okolnosti ta povelja se čuva u arhivu u Barseloni.[110][109]

Značaj povelja uredi

Za rekonstrukciju doba razvijenog feudalizma u srpskim zemljama srednjeg veka, povelje su najpouzdaniji i najznačajniji izvor.[111]

Svrha uredi

Poveljama su se utvrđivala određena prava, uglavnom povlastice, kao što su: svojinska prava, povlašćeni odnos prema državi i njenim organima, prava prema seljacima i tsl. Poveljom je vladar izdavao zapovesti o pravnom uređenju odnosa na velikim zemljišnim posedima, odnosno vlastelinstvima - dakle, njima je bio uređen odnos između vlastelina i njima potčinjenih naseljenika.[2][1]

Povlašćeni subjekti su dobijali pravo svojine na zemlju, posebna prava prema naseljenicima te zemlje (seljacima-kmetovima) i tzv. imunitete, odnosno oslobađanje od obaveza prema državi i oslobađanje od državnog nadzora.[1][32]

Povelje često sadrže i propise koji su se odnosili na širi krug subjekata – pojedine kategorije stanovništva na vlastelinstvu kojem je povelja izdavana. Tada su te odredbe formulisane u posebnim odeljcima. S obzirom na veličinu poseda koje su u Srbiji imali neki manastiri, propisi koji su sadržani u poveljama imali su karakter opštijeg pravnog propisa. Otuda su povelje pružale i najviše građe o srpskom pravu pre donošenja Dušanovog zakonika, do čijeg donošenja su bile najvažniji izvor prava u Srbiji.[1][32]

Raznovrsna je sadržina povelja, posebno vladarskih darovnica manastirima. Izučavanje privrede, razvitka društva i državnih ustanova teško je zamisliti bez povelja. Iz manastirskih darovnica saznajemo o organizaciji crkvenog vlastelinstva, načinu privređivanja, poljoprivrednim kulturama, obradi zemljišta, ratarskim proizvodima. Darovnice najpoznatijih zadužbina srpskih vladara sadrže zakonodavne odredbe za redovnike, sveštenstvo, crkvene starešine i za sve kategorije zavisnog stanovništva. Obaveze zavisnog seljaštva ponekad su do detalja naznačene.[6]

U poveljama se beleže imena župa, planina, gradova, utvrđenja, sela, katuna, napuštenih naselja, a često se detaljno nabrajaju međnici seoskih atara i vlastelinstava. Bogatstvom toponima sadržaji povelja ponekad podsećaju na katastarski snimak terena. Pomoću povelja mogu se utvrditi granice oblasnih gospodara i državne granice. Povelje su najpouzdaniji izvor za teritorijalno-političke promene, mada povelje, ukoliko nisu ugovori, pružaju malo podataka za političku istoriju. Ponekad se u poveljama popisuje zavisno stanovništvo. Prema tome, one sadrže dragocene podatke za demografska istraživanja. Uz određen oprez na koji su upozorili Stanoje Stanojević i Georgije Ostrogorski, povelje se koriste i za izučavanje etničkih odnosa.[6]

Pravna vrednost uredi

Prvobitno pisani akti uopšte nisu imali dokaznu snagu i vrednost, nego su bili samo podsetnik za svedoke, čiji je iskaz jedini vredeo kao dokaz. Međutim, tokom vremena su pisani akti sve više dobijali dokaznu vrednost tako da je vremenom trebalo samo utvrditi autentičnost pisanog akta, a dokazna moć je bila u njemu samom. Onda su svedoci, koji su u početku navođeni kao garanti za pravnu radnju, postali po pravilu svedoci za autentičnost povelje ili jemci za odredbe u povelji.[112]

Tako su povelje vremenom postale dokazi pravne radnje i kao takve su smatrane i upotrebljivane u srednjem veku. Stoga se u srednjem veku povelje upotrebljavaju i navode u raznim pravnim postupcima, one se donose i podnose, čitaju se i proučavaju kao punovažno dokazno sredstvo, i to se u raznim aktima i dokumentima izričito napominje i ističe.[112]

Zbog opasnosti od gubljenja i falsifikovanja akata i dokumenata izdavani su ponekad u više primeraka, ili su zavođena u posebne zvanične knjige, koje su onda takođe imale dokaznu vrednost.[112]

U staroj postojbini, pre dolaska na Balkansko poluostrvo, naši preci su sve pravne radnje vršili usmeno. Posle dolaska u novu otadžbinu naši preci su se, pod uticajem Vizantije i zapadnih država i naroda, upoznali sa pisanim dokumentima i počeli su se i sami sa njima služiti, u početku svakako pomalo i nerado; Redlih sa razlogom ističe da su Sloveni i Mađari još u IX veku imali nepoverenje u pisane „stvari“ i povelje.[113]

Po slovenskom pravu povelje su u početku smatrane samo kao beleška i podsetnik za svedoke, čiji je iskaz za potvrdu pravne radnje ili pravnog stanja bio jedino merodavan i presudan. Međutim, prilike u tom pogledu su se vremenom izmenile i pisani akti su i kod nas dobijali sve veću vrednost i sve veći značaj, a kada su krajem XII veka osnovane srpske državne kancelarije i posao se u njima sve više širio i diferencirao, vrednost pisanih dokumenata sve više je rasla, i pisani akti su sve više dobijali dokaznu vrednost i snagu, dok su svedoci sve više bili tu radi potvrde autentičnosti povelje ili kao jemci obaveze naznačene u njoj.[113]

Diplomatika uredi

Izučavanje povelja predmet je posebne naučne discipline - diplomatike. Diplomatička analiza povelja osnov je kritike izvora u celini i zametak istorijske metodologije.[114] Diplomatika je pomoćna istorijska nauka koja se bavi proučavanjem povelja, diploma, ugovora i drugih službenih dokumenata s pravnog i istorijskog stanovišta. Kao nauka o poveljama, odnosno veština čitanja i tumačenja starih povelja, ona se takođe bavi utvrđivanjem njihove izvornosti, originalnosti, vremena kad su izdate i drugo.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b v g d đ e ž z i Krkljuš, Ljubomirka (2007). Pravna istorija srpskog naroda. Beograd: Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu. str. 34. ISBN 978-86-7549-625-0. 
  2. ^ a b v Mirković, Zoran (2019). Srpska pravna istorija. Beograd: Univerzitet u Beogradu - Pravni fakultet. str. 21. ISBN 978-86-7630-804-0. 
  3. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 43. 
  4. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. 1935. str. 43—44. 
  5. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 44. 
  6. ^ a b v g Ćirković, Sima; Mihaljčić, Rade. Leksikon srpskog srednjeg veka. Beograd: Narodan biblioteka Srbije. str. 540. 
  7. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 44—45. 
  8. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. 1935. str. 45. 
  9. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 45. 
  10. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 48. 
  11. ^ a b v Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 63. 
  12. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 63—64. 
  13. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 155. 
  14. ^ a b v g Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 156. 
  15. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 157. 
  16. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 158. 
  17. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 203. 
  18. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 203—204. 
  19. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 204—205. 
  20. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 206. 
  21. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 207. 
  22. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 208. 
  23. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 209. 
  24. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 209—210. 
  25. ^ a b v Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. 1935. str. 210. 
  26. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 212. 
  27. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 215. 
  28. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 12. 
  29. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 20. 
  30. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 26. 
  31. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 223. 
  32. ^ a b v g d đ e Mirković, Zoran (2019). Srpska pravna istorija. Beograd: Univerzitet u Beogradu - Pravni fakultet. str. 22. ISBN 978-86-7630-804-0. 
  33. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 224. 
  34. ^ a b v g Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 225. 
  35. ^ a b v g Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 226. 
  36. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 227. 
  37. ^ a b v Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 228. 
  38. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 229. 
  39. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 230. 
  40. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 231. 
  41. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 232. 
  42. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 233. 
  43. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 234. 
  44. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 235. 
  45. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 244. 
  46. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 245. 
  47. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 2. 
  48. ^ a b v Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 4. 
  49. ^ a b v g Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 3. 
  50. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 50. 
  51. ^ a b v g d đ e Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 51. 
  52. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 52. 
  53. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 103. 
  54. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 104. 
  55. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 140. 
  56. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 152. 
  57. ^ a b v Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 153. 
  58. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 154. 
  59. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 190. 
  60. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 263. 
  61. ^ a b v Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 264. 
  62. ^ a b v g Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 288. 
  63. ^ a b v Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 286. 
  64. ^ a b v g Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 287. 
  65. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 291. 
  66. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 293. 
  67. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 295. 
  68. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 298. 
  69. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 299. 
  70. ^ a b v g Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 300. 
  71. ^ a b v g d Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 301. 
  72. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 347. 
  73. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 363. 
  74. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 368. 
  75. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 369. 
  76. ^ a b v Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 443. 
  77. ^ a b v g Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 444. 
  78. ^ a b v g Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 445. 
  79. ^ a b v Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 446. 
  80. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 469. 
  81. ^ a b v Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 470. 
  82. ^ a b v Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 471. 
  83. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 493. 
  84. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 12. 
  85. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 5. 
  86. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 8. 
  87. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 11. 
  88. ^ a b v g Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 17. 
  89. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 18. 
  90. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 19,20,21. 
  91. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. 1935. str. 53. 
  92. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 55. 
  93. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 56. 
  94. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 57—58. 
  95. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 59. 
  96. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 60. 
  97. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 62. 
  98. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 63. 
  99. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 64. 
  100. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 66. 
  101. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 67. 
  102. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 68. 
  103. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 69. 
  104. ^ Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 72. 
  105. ^ a b v g Ćirković, Sima; Mihaljčić, Rade (1999). Leksikon srpskog srednjeg veka. Beograd: Narodna biblioteka Srbije. str. 790. 
  106. ^ a b v g Ćirković, Sima; Mihaljčić, Rade (1999). Leksikon srpskog srednjeg veka. Beograd: Narodna biblioteka Srbije. str. 791. 
  107. ^ a b v Ćirković, Sima; Mihaljčić, Rade (1999). Leksikon srpskog srednjeg veka. Beograd: Narodna biblioteka Srbije. str. 601. 
  108. ^ Krkljuš, Ljubomirka (2007). Pravna istorija srpskog naroda. 2007.: Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu. str. 34—35. ISBN 978-86-7549-625-0. 
  109. ^ a b v g d Krkljuš, Ljubomirka (2007). Pravna istorija srpskog naroda. Beograd: Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu. str. 35. ISBN 978-86-7549-625-0. 
  110. ^ a b v Mirković, Zoran (2019). Srpska pravna istorija. Beograd: Univerzitet u Beogradu - Pravni fakultet. str. 23. ISBN 978-86-7630-804-0. 
  111. ^ Ćirković, Sima; Mihaljčić, Rade. Leksikon srpskog srednjeg veka. Beograd: Narodna biblioteka Srbije. str. 539. 
  112. ^ a b v Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 79. 
  113. ^ a b Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. str. 80. 
  114. ^ Ćirković, Sima; Mihaljčić, Rade. Leksikon srpskog srednjeg veka. Beograd: Narodna biblioteka Srbije. str. 539—540. 

Literatura uredi

  • Krkljuš, Ljubomirka (2007). Pravna istorija srpskog naroda. Beograd: Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu. ISBN 978-86-7549-625-0. 
  • Mirković, Zoran (2019). Srpska pravna istorija. Beograd: Univerzitet u Beogradu - Pravni fakultet. ISBN 978-86-7630-804-0. 
  • Mošin, Vladimir; Ćirković, Sima (2011). Zbornik srednjovekovnih ćiriličnih povelja Srbije, Bosne i Dubrovnika, knj. 1, 1186-1321. Beograd: Istorijski institut. 
  • Stanojević, Stanoje (1935). Studije o srpskoj diplomatici. Beograd. 
  • Ćirković, Sima; Mihaljčić, Rade (1999). Leksikon srpskog srednjeg veka. Beograd: Narodna biblioteka Srbije. 

Spoljašnje veze uredi