Srpskoslovenski jezik

Srpskoslovenski je naziv za srpsku redakciju staroslovenskog jezika koja je predstavljala prvu normu srpskog književnog jezika koja se koristila do ulaska ruskoslovenskog u upotrebu u XVIII veku. Ranije je smatrano da se ova norma razvila na prostoru srpskog pomorja u Zeti i Zahumlju, na prostoru sa koga potiču najstariji danas sačuvani spomenici stvarani ovom redakcijom, ali se danas, na osnovu nekih jezičkih pojava,[a] smatra da se ona razvila mnogo istočnije, bliže prvim centrima slovenske pismenosti na Balkanskom poluostrvu, Ohridu i Preslavu. Kao prostor njenog nastanka, uzima se predeo oko današnje granice Srbije i Makedonije, severno od linije KratovoSkopljeTetovo. Imao je tri ustaljena pravopisa:

Najstariji sačuvani pisani spomenici, sa kraja XII veka, svedoče o tome da je proces formiranja srpske redakcije već bio završen. Pored srpskoslovenskog, u upotrebi je tokom ovog perioda bio i narodni jezik (stručno nazvan starosrpski jezik), koji se mahom javlja u pismima i pravnim dokumentima, a ponekad i u književnim delima. Najstariji sačuvani spomenik pisan narodnim jezikom je povelja bana Kulina (11801204) upućeno Dubrovčanima, iz 1189. godine. Pozajmljenice iz ovog jezika nazivaju se crkvenoslovenizmi.

Najstariji sačuvani spomenici uredi

Najstariji spomenici staroslovenskog jezika sa srpskim crtama, pisani glagoljicom:

Najstariji spomenici staroslovenskog jezika sa srpskim crtama, pisani ćirilicom:

Najstarije sačuvane knjige srpske redakcije staroslovenskog jezika:

Galerija uredi

Vidi još uredi

Napomene uredi

  1. ^ Jedna od njih je prelazak glasa l u dvoglas lu (npr. slnce postaje slunce), koji i danas postoji u govorima Srba u tom kraju, a nije postojao u zapadnim srpskim govorima, iako se javlja u najstarijim sačuvanim pisanim spomenicima.[1]

Reference uredi

  1. ^ Deretić 2007.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi