Srđan Budisavljević

српски политичар

Srđan Budisavljević (Slavonska Požega, 8. decembar 1884Zagreb, 20. februar 1968)[1] bio je srpski advokat i političar. Budisavljević se pokazao kao političar idealista i svojim akcijama kao jugoslovenski patriota. Iako je na položajima bio u veoma trusno vreme, nikada nije pokazao ideološku obojenost i partijsku ili nacionalnu ostrašćenost. Budisavljević je ostao moralan i častan čovek i patriota. Bio je poštovan do te mere da ni pod komunističkom vlašću nije trpeo nikakve represalije. Potiče iz ugledne familije Srba iz Like Budisavljević.

Srđan Budisavljević
Lični podaci
Datum rođenja(1884-12-08)8. decembar 1884.
Mesto rođenjaSlavonska Požega, Austrougarska
Datum smrti20. februar 1968.(1968-02-20) (83 god.)
Mesto smrtiZagreb, SFRJ
DržavljanstvoSFRJ
NarodnostSrbin
Religijapravoslavac
Politička karijera
Politička
stranka
Samostalna demokratska stranka
Ministar unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije
27. mart 1941 — 14. april 1941.
PrethodnikDragiša Cvetković
NaslednikSlobodan Jovanović

Aktivnosti do 1918. godine uredi

Od 1906. godine zastupnik je Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskom saboru. Jedan od branilaca u zagrebačkom Veleizdajnički procesu 1909. godine na kojem je trebalo da bude jedan od optuženih, ali ga je sačuvao poslanički imunitet. Tokom Prvog svetskog rata bio je hapšen nekoliko puta.

Knjiga „Govor Dra Srđana Budisavljevića narodnog zastupnika kotara brloškog“, od 14. marta 1911. na XXII sednici sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, raskrinkava ulogu Đorđa Nastića u Veleizdajničkom procesu protiv Srba. Nastić je bio plaćenik austrijske politike na Balkanu, a plaćao ga je šef zagrebačke policije Sporčić.

Kasnije istupa iz Koalicije zbog njene nagodbenjačke politike. Od početka 1918. godine učestvuje u akciji političkog okupljanja (tzv. „nacionalne koncentracije“) stranaka i grupa iz Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, koje podržavaju stvaranje jugoslovenske državne zajednice. Pokreće list Glas Slovenaca, Hrvata i Srba koji izlazi od 1. januara 1918. godine.

U oktobru 1918. godine učestvuje u osnivanju Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba i biva izabran za njegovog sekretara.

Poslanik Ustavotvorne skupštine uredi

 
Srđan Budisavljević, poslanik Ustavotvorne skupštine Kraljevine SHS

Bio je poslanik Demokratske stranke iz Zagreba u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS.

Predsednik Samostalne demokratske stranke uredi

Nakon smrti Svetozara Pribićevića 1936. godine predsednik je Samostalne demokratske stranke i jedan od prvaka Seljačko-demokratske koalicije. Nakon potpisivanja Sporazuma Cvetković-Maček 1939. godine postaje ministar socijalne politike u vladi Kraljevine Jugoslavije.

Državni udar, Aprilski rat, emigracija uredi

Na vest da Jugoslavija pristupa Trojnom paktu, podneo je 24. marta 1941. godine ostavku u vladi, zajedno sa ministrima Brankom Čubrilovićem i Mihailom Konstantinovićem. Tri dana kasnije, nakon vojnog udara generala Dušana Simovića, prihvata mesto ministra unutrašnjih poslova u Simovićevoj vladi. Jedan od poslova koje je u tom svojstvu obavio bilo je uništavanje kartoteke članova Komunističke partije, da ne padne u ruke nacistima.[2]

Nakon napada sila Osovine na Jugoslaviju u aprilu 1941. godine zajedno sa većinom ostalih članova vlade 15. aprila avionom iz Nikšića odlazi u emigraciju. Ostaje član emigrantskih vlada sve do juna 1944. godine, kada kralj Petar II nakon snažnog pritiska Saveznika raspušta vladu i za njenog predsednika, sa mandatom da u dogovoru sa predsednikom Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije Josipom Brozom Titom imenuje novu. Budisavljević je na Šubašićev upit odgovorio da mu daje moralnu podršku, ali da ne veruje u uspeh njegovog poduhvata i neće ući u njegovu vladu.[3]

Kraljevski namesnik uredi

U januaru 1945. u pregovorima između predsednika kraljevske vlade Ivana Šubašića i predsednika Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) Josipa Broza Tita postignut je sporazum da se imenuje tročlano namesničko veće (jedan Srbin, jedan Hrvat - Ante Mandić i jedan Slovenac - Dušan Sernec) koje će zastupati kralja Petra II za njegove odsutnosti iz zemlje, tj. do odluka o unutrašnjem uređenju države koje će doneti Ustavotvorna skupština. Nakon dugotrajnog pritiska od stranke Britanaca i Amerikanaca da prihvati svršeni čin ili će sve odlučiti i bez njega, Petar je 2. mart 1945. imenovao namesničko veće, u kojem je bio i Budisavljević.

Namesnici su odmah otputovali u Beograd gde su 5. marta Šubašić i NKOJ predali ostavke, a namesnici su istog popodneva mandat za sastav nove vlade poverili Titu. Nova vlada Demokratske federativne Jugoslavije je 7. marta položila zakletvu pred Namesništvo. U ime Budisavljevićeve SDS u vladu je ušao Sava Kosanović.

Pošto je 7. avgusta 1945. godine u Beogradu otpočelo Treće zasedanje AVNOJ-a, kralj Petar II je odlučio da proglasom od 8. avgusta opozove svu trojicu kraljevskih namesnika. Međutim, namesnici se nisu povinovali opozivu, a Privremena vlada je zaključkom od 10. avgusta i formalno anulirala kraljevu odluku.[4]

Namesništvo je nastavilo da postoji kao formalni čuvar kraljevih ovlašćenja, ali bez realnog uticaja. Budisavljević se, kao ni drugi članovi namesništva, nije uplitao u politička zbivanja, niti pokušavao. Namesništvo prestaje da postoji odlukom Ustavotvorne skupštine 29. novembra 1945. godine o ukidanju monarhije.[5]

Budisavljević je napisao memoarsko delo Stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca koje je izdano 1958. godine u Zagrebu. U istom delu optužuje kralja Nikolu da je ostavio sina u okupiranoj Crnoj Gori ako bi Centralne sile pobedile, a sam je uživao u Francuskoj gde je bio za slučaj da pobedi druga strana. Nije nikada osuđivao teror Austro Ugarske protiv svog naroda, da se ne zamera svojim finansijerima. Austrija i Nikola su tu imali zajednički interes. Austrija da se ne ujedine Srbija i Crna Gora,zbog čega je i Sandžak dugo postojao kao fizička prepreka ujedinjenju, a Nikola da bar bude vladar u Crnoj Gori ako već ne može na čelu celoga srpstva.

Reference uredi

  1. ^ Srpski biografski rečnik, tom 1, Matica srpska, Novi Sad, 2004. godine, Pristupljeno 9. 4. 2013.
  2. ^ Petranović 1988.
  3. ^ Šepić 1983.
  4. ^ Dimić 2001, str. 320.
  5. ^ Radelić 1996.

Literatura uredi