Stefan Uroš III

краљ Србије (1321—1331)

Stefan Uroš III Nemanjić (oko 1275[1] 1276.[2][3][4] ili oko 1284.[5][6]11. novembar 1331),[7][8] poznatiji kao Stefan Dečanski, bio je kralj Srbije iz porodice Nemanjića, sin kralja Milutina (1282—1321) i otac Stefana Dušana (kralj 1331—1346, car 1346—1355).

Stefan Uroš III
Freska iz manastirske crkve u Dečanima,
oko 1350. godine
Lični podaci
Puno imeStefan Uroš III Nemanjić
Datum rođenjaoko 1275. ili oko 1284.
Mesto rođenjaSrpsko kraljevstvo
Datum smrti11. novembar 1331.
Mesto smrtiZvečanski grad, Srpsko kraljevstvo
Grobmanastir Dečani
Religijapravoslavlje
Porodica
SupružnikTeodora Smilec, Marija Paleolog
PotomstvoStefan Dušan, Teodora Nemanjić, Simeon Uroš, Jelena Nemanjić Šubić, Dušic Nemanjić, Jana Gruba
RoditeljiStefan Milutin
Jelena
DinastijaNemanjići
Kralj Srbije
Period6. januar 13228. septembar 1331.
PrethodnikStefan Milutin
NaslednikStefan Dušan

Oženio se bugarskom princezom Teodorom sa kojom je imao sinove Dušana i Dušica i ćerku Jelenu.

U drugom braku, sa vizantijskom princezom Marijom Paleolog, kralj Stefan Dečanski imao je bar dvoje dece: cara Simeona Uroša i Teodoru.

Bio je talac Tatara od 1292. do oko 1297. godine. Kada se vratio, oženio se Teodorom. Uroš III dobio je upravu nad Zetom oko 1308. godine i pobunio se protiv oca kralja Milutina krajem 1313. godine, ili početkom 1314. godine, ali bio je pobeđen, oslepljen i poslat u Carigrad.[9] Posle 7 godina boravka u progonstvu, krajem 1320. godine, ili verovatnije početkom 1321. godine kralj Milutin dozvolio je da se Uroš III vrati iz progonstva u Srbiju.[10] Kada je Milutin umro u oktobru 1321. godine u Srbiji je počeo građanski rat između Konstantina i Uroša III oko prestola, presto je osvojio Stefan Uroš III i krunisao se za kralja 6. januara 1322. godine.

Kasnije se pobunio oko prestola i Vladislav, ali je bio poražen kod Rudnika i ostatak života je proveo u Ugarskoj. Odmah nakon preuzimanja vlasti Stefanu Urošu III Dečanskom je umrla žena Teodora. Od početka njegove vladavine Dubrovnik i bosanski ban Stepan II (IV) poveli su rat da Srbiji otmu Hum i poluostrvo Pelješac. Bosanski ban je uspeo oteti Hum 1326. godine. U to vreme, Uroš III se oženio Marijom Paleolog. U Vizantiji je došlo do građanskog rata, između Andronika II Paleologa i Andronika III Paleologa. Stefan Dečanski je stao na stranu Andronika II, ali nije vršio nikakve bitne vojne operacije, kasnije je rat dobio Andronik III. Vizantijski car Andronik III je sklopio savez sa Bugarskom i 1330. godine krenuli su u rat protiv Srbije, ali srpski kraljevi Dušan i Uroš III presreli su bugarsku vojsku i pobedili je u bici kod Velbužda 28. jula 1330. godine. Posle pobede se sastao sa Bugarima i potpisao mir, ali da na bugarskom prestolu budu njegova sestra Ana i njen sin Jovan. Time je pokazao da je Srbija postala najmoćnija sila na Balkanskom poluostrvu. Vizantija je odustala od rata protiv Srbije, a napala Bugarsku. Srpskoj vlasteli nije se svidelo što nisu napali Bugarsku i dobili više ratnog plena i poseda. Stefan Dušan počinje da postaje nelojalan i uz podršku vlastele i u avgustu 1331. godine diže pobunu protiv kralja. Stefan Uroš III biva zarobljen kod Nerodimlja i prebačen u tamnicu u Zvečanu, gde je umro pod nerazjašnjenim okolnostima 11. novembra 1331. godine, a Stefan Dušan se krunisao za kralja 8. septembra 1331. godine.

Podigao je manastir Visoki Dečani prema kome je nazvan Dečanski. Srpska pravoslavna crkva ga je kanonizovala kao svetog kralja.

Mladost uredi

Nije jasno ko je bila majka Stefana Uroša III i kada je on rođen. Izgleda da je rođen iz nezakonitog braka kralja Milutina i srpske plemkinje Jelene ili Ane Terter.[11] Prema istraživačima koji misle da je Jelenin sin on je rođen oko 1275, a oni koji misle da je Anin sin, Stefan Uroš III je rođen posle 1284.[12]

Uprkos tome što je Stefan Uroš III verovatno rođen iz nezakonitog braka do pobune protiv oca (1313/14) on je bio označen za naslednika prestola. O tome jasno svedoči što se od 1306. godine Uroš III javlja pod zajedničkim vladarskim imenom Nemanjića Stefan.[a]

Prvo pouzdano pojavljivanje Stefana Uroša III u izvorima vezano je za vazalni položaj Srbije prema Tatarima. Oko 1292. kralj Stefan Milutin je sa bratom Dragutinom preoteo od Bugara oblast Braničeva, ali je to dovelo do rata sa bugarskim vladarem Vidina Šišmanom.[5] Kada je Srbija porazila i Šišmana i osvojila Vidin, zapretila je opasnost da bude napadnuta od Šišmanovog vrhovnog gospodara tatarskog kana Nogaja. Da bi izbegao sukob sa njim Stefan Milutin je morao Tatarima poslati kao taoce svog sina Stefana Uroša III i još nekoliko članova iz vlasteoskih kuća. Srbija je postala vazal tatarskog kana Nogaja 1293/94. Stefan Uroš III je ostao među Tatarima najmanje do 1297. godine, tj. početka njihovog rata oko vlasti,[15][16] a možda i do Nogajeve smrti i pogibije u tom sukobu 1299. Sa pogibijom Nogaja Srbija je prestala biti vazal Tatara.[17] Posle povratka u Srbiju, Uroš III se oženio oko 1300. godine, a možda je dobio na upravu i oblast u Primorju.[13]

Dolazak Simonide u Srbiju uredi

 
Freska kraljice Simonide
 
Stefan Dečanski, ikona u manastiru Jasenovac

Godine 1299. kralj Milutin se oženio po peti put, ćerkom vizantijskog cara Andronika II Paleologa Simonidom. Milutinova četvrta žena Ana Terter bila je predata caru, a brak sa njom proglašen nevažećim. U početku to nije uticalo na položaj Stefana Uroša III. U vreme sukoba Dragutina i Milutina, Stefan Uroš III dobio je na upravu Zetu oko 1308. godine, kojom je upravljao kao očev namesnik sa zvanjem mladog kralja, ali ubrzo posle izmirenja Dragutina i Milutina, krajem 1313. godine, ili početkom 1314. godine Uroš III se pobunio protiv oca kralja Milutina.[9][b] U vreme dok je bio mladi kralj Uroš III je bio oženjen Teodorom, ćerkom bugarskog cara Smilca i dok je upravljao Zetom Uroš III je dobio dva sina, a pored njih poznato je da je imao najmanje i jednu kćerku:

  • Dušan (oko 1308. godine, ili 1312—1355), koji je bio srpski kralj a potom car (1331—1355)
  • Dušic, umro u Carigradu oko 1318.[19]
  • Jelena, udata za Mladena III Šubića, umrla posle 1355.

Milutin sa Simonidom nije mogao da ima dece, ali njena majka Irina svestrano je radila na tome da se srpski presto obezbedi nekom od njenih sinova. Prvo je poslala Dimitrija ali se njemu Srbija učinila divljom i on se uskoro vratio u Vizantiju. Isto je pokušala i sa drugim sinom Teodorom, ali je on to odbio i umesto toga postao monferatski markiz.[20]

Buna protiv oca uredi

Upravnik u Zeti Stefan Uroš III se pobunio protiv oca. Malo pisanih podataka o toj buni imamo. Pobuna Uroša III bila je krajem 1313. godine, ili početkom 1314. godine i možda je posle pomirenja Dragutina i Milutina pomislio da je ugroženo njegovo pravo da nasledi presto.[21][22] Prema Danilovom zborniku Stefana Uroša III je na pobunu nagovorila njegova vlastela. Milutin je, skupivši vojsku krenuo na sina, koji se pred očevom silom povukao preko Bojane. Arhiepiskop Danilo II u svom delu „Žitija srpskih kraljeva i arhiepiskopa" piše da je Milutin tada sinu ponudio pregovore i da je Stefan dirnut otišao ocu i molio za oproštenje. Međutim, kada se Milutin dočepao Stefana nije imao milosti. Stefan Uroš III je bio okovan i poslat u Skoplje gde je oslepljen i poslat u Carigrad.[23]

Ipak, Stefan Uroš III nije bio potpuno oslepljen. Izvršilac kazne bio je potkupljen, ili je bio oslepljen samo delimično (usijani legen nije probio zenice), ali je Stefan Uroš III iz straha od kralja Milutina do njegove smrti nosio povez preko očiju.[24]

 
Prikaz oslepljenog Stefana Dečanskog kako mu se u san javlja Sveti Nikola

Izgnanstvo u Carigradu uredi

U Carigradu je car Andronik imao saučešća prema prognanom kraljeviću kome je tamo umro mlađi sin, Dušic, koji je verovatno rođen u proleće 1314. godine[25] i sa svoje strane nije činio ništa da mu oteža život. Ovo izgnanstvo moglo je imati značajan uticaj na Stefanovog sina Stefana Dušana. Stefan Dečanski je ostao u Carigradu 7 godina.[26] Osećajući približavanje smrti, najranije krajem 1320. godine, ili verovatnije početkom 1321. kralj Milutin dozvolio je da se Uroš III vrati iz progonstva.[10] Posle njegovog povratka, 29. oktobra 1321. godine Milutin je umro u svom dvoru u Nerodimlju.[27]

Borba za presto i krunisanje uredi

Poslednjih godina vladavine Stefan Milutin je za naslednika prestola odredio sina Stefana Konstantina, ali pre nego što je novi kralj preuzeo i učvrstio vlast, „neočekivano” kao pretendent za krunu pojavio se i “oslepljeni” Uroš III, a borbe naslednika za kraljevsku vlast i neredi su počeli verovatno u vreme sahrane Milutina.[28] Legitimni naslednik bio je Milutinov sin iz prvog braka, Konstantin, koji je ranije bio namesnik u Humu[29] a posle progonstva Stefana Uroša III dobio je na upravu i Zetu. Stefana Uroša III kada je čuo za očevu smrt proglasio je da mu je sveti Nikola vratio vid, skinuo zavoj sa očiju i oko sebe stvorio jaku stranku. Na njegovu stranu je stala i Crkva.[30] Uroš III je predložio Konstantinu i da podele vlast što je ovaj odbio. Tako je započela borba oko Milutinovog nasleđa, koju je Uroš III pobedio.[31]

 
Stefan Dečanski na krunisanju dobija vid

U vreme borbi među braćom, na Bogojavljanje 6. januara 1322. godine arhiepiskop Nikodim krunisao je Stefana za kralja sa titulom „Stefan Uroš III, blagoverni i hristoljubivi kralj srpskih i pomorskih zemalja“, a njegovog sina Stefana Dušana kao mladog kralja.[32][10]

Konstantinovo odbijanje da se nagodi, mučeništvo Stefana Uroša III, verovanje u čudesnu moć isceljenja i njegovo slovensko poreklo po majci su osvojili simpatije naroda i sveštenika. U borbi sa Urošem III Konstantin je poražen, uhvaćen i ako je verovati Pseudobrokaru surovo ubijen tako što je prikovan klinovima za dasku i rasečen na pola.[33]

Kao treći pretendent na presto pojavi se Dragutinov sin Vladislav. Posle Milutinove smrti Vladislav se izbavio iz tamnice i istakao svoje pravo na srpski presto. Uz njega je pristao samo onaj deo vlastele koji je nekada bio pod njegovim ocem kraljem Dragutinom, a pomagao ga je ugarski kralj a verovatno i njegov sestrić bosanski ban Stepan II (IV). Rat između Uroša III i Vladislavom se otegao sve do proleća 1324. godine. Glavne borbe vodile su se oko Rudnika, znači na samoj granici jer je Vladislav držao Mačvu, Usoru i Soli u Bosni i Beograd. Jedna od glavnih bitaka ovog rata odigrala se u blizini manastira Svetog Nikole u Banji kod Priboja, na Limu u tadašnjoj župi zvanoj Dabar, kada je i sam manastir postradao. [34] Na kraju Vladislav je bio savladan nadmoćnim snagama Stefana Uroša III. Ponuđeno mu je da se skloni u Bosnu odakle bi mogao da pretenduje na srpski presto kao što su to i u prošlosti mnogi radili, ali je on umesto toga izabrao život u Ugarskoj gde je i umro.[35] Posle njegove smrti bosanski ban je zauzeo Usoru i Soli a ugarski kralj deo Mačve i Beograd.[36]

 
Stefan Dečanski povraća vid, Stevan Aleksić

Vladavina uredi

Napadi iz Bosne i Dubrovnika uredi

Posle pobede za vlast, morao je da uguši sve ustanke u Srbiji, u čemu je i uspeo. Morao je da se pozabavi sa Vladislavom 1323. godine, izbio sukob kod Rudnika koji je trajao verovatno do proleća 1324. godine, Stefan Dečanski je odneo pobedu, a Vladislav je otišao u Ugarsku i od tada mu se gubi svaki trag.[37] Ne zna se kada je umro, ali se još 1325. godine spominje u Dubrovačkom dokumentu kao „dominus reg Vladislaus”. Hum je tada zauzeo bosanski ban Stefan II Kotromanić.[38][39]

Građanski ratovi u Kraljevini Nemanjića i samovoljno ponašanje vlastele u Srbiji ohrabrivali su susede da se pridruže protivnicima kralja Uroša III. Kralj Uroša III je potvrdio 1321. godine povlastice, koje su imali Dubrovčani i za vreme Milutina, ali već u vreme sukoba sa Vladislavom jedan dubrovački trgovac pridružio se pristalicama Vladislava u odbrani rudničke tvrđave Ostrovice i Uroš III se ljutio na Dubrovnik, jer gradska uprava nije sprečila svog trgovca da podržava Vladislava. Tokom 1324. godine kralj je naredio da se svi dubrovački trgovci u Srbiji pohapse i da im se oduzme imovina.[40][41]

Posle smrti kralja Milutina, od kralja Uroša III odmetnuli su se Branivojevići, koji su upravljali područjem Stona, Pelješca i ušća Neretve, ali u proleće 1326. protiv Branivojevića rat su poveli Dubrovnik i ban Stepan II (IV).[42] Po planu, Dubrovčani su napadali brodovima, a bosanski ban po kopnu u aprilu 1326. godine.[43] Rat nije bio objavljen kralju Srbije, već Branivojevićima, a miroljubivi Dečanski je to u početku i prihvatio, jer su Branivojevići bili odmetnici od njega. Jeda od braće Brajko već 10. aprila 1326. godine je zarobljen sa njegovom ženom, dvojica braće Branivojević su ubijena u sukobu sa bosanskom vojskom, a treći brat Brajko je zarobljen od Dubrovčani, koji su zarobljenika stavili u drveni kavez na javnom mestu i ostavili ga da umre od gladi.[44] Četvrti brat, Branoje pobegao je u Kotor i tražio je zaštitu od kralja Uroša III, ali na suđenju u Kotoru je bio osuđen na smrt (najkasnije u novembru 1326. godine), jer su Dubrovčani podmitili sve sudije.[45][38][46] Tako su Dubrovčani doprineli, neposredno i posredno, uništenju jedne značajne srpske vlasteoske porodice Branivojevića.

Na početku sukoba za Branivojeviće se više interesovao mladi kralj Dušan, nego njegov otac kralj Uroš III. U Dubrovniku 17. aprila 1326. godine u Velikom veću se raspravljalo o pismu u kome je Dušan tražio da obustave napade na „njegovog čoveka“ jednog od Branivojevića.[v] Žena Brajka Branivojevića, je bila ćerka Dušanovog vojvode Vojina i mladi kralj Dušan došao je na granicu kod Dubrovnika krajem aprila 1326. godine i pregovarao sa dubrovačkim poslanstvom o puštanju Brajka i njegove žene, ali Dubrovčani nisu pristajali da Brajka puste na slobodu, a uzalud su pozvali i Dušana da poseti Dubrovnik.[49][50]

Sukob kod Velbužda 1330. godine pokazao je da Uroš III Dečanski raspolaže najsposobnijom vojskom na Balkanskom poluostrvu,[51] ali koliko je poznato kao srpski on je izbegavao ratne sukobe. Od jula 1326. godine Dubrovčani su pokušali pregovorima sa kraljem Urošem III da ozakone svoje zauzimanje Stona i Pelješca, ali zahtev kralja Uroša III da mu daju godišnji danak od 1.000 zlatnika nisu prihvatili.[52] Na kraju, kralj Uroš III nije mogao pristati da vojni patuljak kakav je bio Dubrovnik otme Ston i Pelješac od kraljevine Nemanjića. Kako ni Dubrovnik nije popuštao rat je postao neizbežan, ali Uroš III nije žurio da počne sa ratom. Uroš Dečanski se slično ponašao i prema upadu bosanskog bana Stepan II (IV) u Hum, oko koga je počeo rat Nemanjića i Kotromanića koji će trajati četvrt veka.[53] Bosanski ban Stefan II Kotromanić je čak 1327. godine, od Dubrovnika dobio poklone, ali ne iz političkih razloga, već iz ljubavi.[38]

Do februara 1327. Dubrovčani su pokušavali da ubede kralja Uroša III da trajno preda Ston i Pelješac Dubrovniku.[54] To se nije dogodilo. U februaru i martu 1327. godine Dubrovnik je ograničavao izvoz robe u Srbiju, a kralj Uroš III je uveo neke protivmere prema trgovcima.[55] U aprilu 1327. godine Veliko veće je pozvalo sve Dubrovčane da napuste Kraljevinu Nemanjića i zabranio trgovinu sa njom.[56] Prema nekim, u septembru, ili oktobru 1327. godine počeo je manje poznat rat koji je trajao oko godinu dana.[57] Kao podanici Kraljevine Nemanjića u ratu su učestvovali i Kotorani, koji su u oktobru 1327. godine birali ratne zapovednike.[58] Vojska Kraljevine Nemanjića oslobodila je Ston i Pelješac, koji su bili pod okupacijom Dubrovnika od sredine 1326. godine.[59] Poraženi Dubrovnik morao je pristati na sklapanje mira. Posle sklapanja mira, stoka Dubrovčana, koja je oteta sa područja oko Dubrovnika i Pelješca vraćena je u oktobru 1328. godine.[60][g] Neki su pisali da je rat Srbije i Dubrovnika počeo 20. jula 1327. godine, a da je završen 25. septembra 1328. godine.[62]

 
Kruna kralja Stefana Dečanskog

Marija Paleolog uredi

Odmah nakon preuzimanja vlasti Stefanu Dečanskom je umrla žena Teodora,[63] a budući da je bio u sukobu sa Vladislavom, koga je tada podržavala Ugarska, odlučio je da uđe u brak sa ćerkom Filipa Tarentskog i dođe u vezu sa Anžuvincima i na taj način oslabi Vladislava. Njegova nova žena zvala se Blanka i bila je ćerka Filipa Tarentskog i njegove žene Tamare iz Epira.[64] Toliko je želeo brak da je čak i obećao Filipu, da će celu Srbiju da pokatoliči. U sklapanju braka su mu pomagali i Dubrovčani, koji je jedan od njih učestvovao u tome. Tadašnji papa Jovan XXII se ponadao da će napokon da pokatoliči Srbiju, što ni jedan papa pre nije uspeo. Tada je papa boravio u Avinjonu i trebalo je da se vidi sa episkopom Bertrandom, koji je trebalo sve ovo da obavi. Ličilo je da će stvarno doći do braka, čak je i dogovoreno da se svadba desi u proleće 1323. godine, ali ništa od toga, jer je Filip bio u dobrim odnosima sa Vladislavom, pa je mislio da li će imati iste dobre odnose kao sa Stefanom Dečanskim? Stefan Dečanski, nije odustajao pa je opet u avgustu 1323. godine poslao još jedno poslanstvo u Južnu Italiju da bi ubedili Filipa Tarentskog na ovaj brak, ali ništa od toga.[38]

Nakon ovoga Stefan Dečanski se okrenuo ka vizantijski i dobio je nevestu. Bila je ćerka namesnika Soluna, poznatog Jovana Paleologa. On je bio iz carske porodice i njegov otac Konstantin Porfirogenit je bio brat romejskog cara Andronika II. Princeza se zvala Marija Paleolog i imala je 12 godina, kada je bila udata za srpskog vladara. Tokom 1324. godine došlo je do sklapanja ovog braka „Pošto beše lepo da on ima pomoćnicu ka bogoljubaznim delima, onaj koji u svemu promišlja njemu korisno, izabra takvu mužu dostojnu, koja od grada solunskoga od carskoga korena budući dođe na carsko, blažena Paleologina.[65][66]

Sa Marijom Paleolog, kralj Stefan Dečanski imao je bar dvoje dece:

Bugarski car je oterao srpsku princezu Anu, ćerku kralja Milutina i doveo je novu ženu Teodoru, koja je bila unuka romejskog cara Andronika III, jer je hteo da se približi Vizantiji.[67] Ovo je Stefan Dečanski shvatio kao uvredu i poslao je Danila da popriča sa njim. Možda je to bila Danilova misija da približi bugarskog cara i Dragutinovog sina Vladislava, jer su mu trebali saveznici, iako se njegov cilj ne zna. Ovim je izbegnut konflikt Bugarske i Srbije, što je bilo dobro, jer Stefan Dečanski nije imao snage za veće sukobe. Nakon toga je Danilo otišao u Carigrad gde je obavio posao oko ženidbe Stefana i Marije Paleolog. Odmah nakog ovog braka Jovan je sa svojom suprugom Irinom otišao u Srbiju sa razlogom da poseti svoju kćer, ali je i hteo da pridobije Stefana Dečanskog.[68] Baš kada se sve to dešavalo, umro je arhiepiskop Nikodim, maja 12. 1324. godine. Za novog arhiepiskopa je izabran Humski Danilo 14. septembra 1324. godine, poznat kao Danilo II, i tu funkciju je obavljao sve do svoje smrti 19. decembra 1337. godine kada je i umro.[38]

Građanski rat u Vizantiji uredi

Srpska vojska je počela da napada Strumačku i Sersku oblast. U tim napadima nije učestvovalo veća vojska, već manja i to su bile samo uglavnom pljačke. Ovo je Stefan Dečanski radio samo kako bi udovoljio tastu. Romejski car se tada uplašio i pozvao Jovana da sa njim pregovara. Car mu je ponudio titulu kesara i zatražio da se vrati u Solun. To nije ono što je on želeo, ali je prihvatio jer je izgledalo da Stefan Dečanski neće to više raditi na njegov račun. Božijim čudom, razboleo se i umro u Srbiji 1327. godine.[38][69]

U Vizantiji je započet građanski rat između Andronika II i Andronika III, koji je završen podelom Vizantije. To je hteo Jovan Paleolog (tast Stefana Dečanskog) da iskoristi i da se odvoji od Vizantije, ali je ubrzo umro 1327. godine. Iste godine, počeo je opet konflikt između Andronika II i Andronika III, hteli su od saveznika da pridobiju Srbiju i Bugarsku. Andronik II, pošto je bio u boljim odnosima poslao je poslanstvo caru Dušanu da nagovore udovicu Jovana Paleologa da se vrati u Solum.[70] Tu su se nalazili Nićifor Gregor, poznati pisac, kao i Kasandrin i Tornikije, koji će igrati bitnu ulogu. Hteli su samo da pridobiju srpsku pomoć, a opravdanje je bila Jovanova udovica. Jedan član poslanstva Tornikije je ostao još da porazgovara sa Stefanom Dečanskim i nakon toga odmah otišao u Carigrad, ne bi li što pre obavestio romejskog cara. Ovo je bilo uspešno za cara, jer je Stefan Dečanski odlučio da pomogne. Andronik III je našao saveznika u bugarskom carom Mihajlu Šišmanu,[71] koji nije bio u dobrim odnosima sa Srbijom, jer su oboje hteli teritorije u Makedoniji, taj isti car je oterao srpsku princezu sa dvora. Susret dva cara se desio u Dimotici, gde su pregovarali.[38]

Tokom 1327. godine počele su vojne operacije protiv Andronika III, odbranio je Makedoniju i držao celu tu oblast i grad Solun. Već u januaru 1328. godine je trijumfalno ušao u Solun, gde je dočekan kao car.[72] U Carigradu se počeo osećati nesigurnim, pa ja pomišljao i na pregovore. Za to vreme Srbija je uglavnom mirovala, jer je vojvoda Hrelja, koji je vodio srpsku vojsku, video da će Andronik III da pobedi, a da je Andronik II skoro pa i nestao. Stefan Dečanski je početkom 1328. godine došao lično da uzme učešće u ratu, ali na nagovor vojvode Hrelje, on odustane da napadne Andronika III, čak mu je i vlastela pretila da će da mu naudi, ako ga bude napao, to samo pokazuje da vlast Stefana Dečanskog baš i nije bila u najboljem stanju.[73] On nije baš bio omiljen, zbog svog ponašanja. Za to vreme bugarski car iznenada napusti Andronika III i pomogne Androniku II, ali ga je Andronik III naterao da odustane od toga.[71] 24. maja 1328. godine Andronika III postaje jedini romejski car i ulazi u Carigrad, a svog unuka ostavlja na dvoru.[38]

Tokom 1329. godine manji odred srpske vojske napada Makedoniju i opseda Ohrid. Nakon uspešne borbe sa Turcima u Maloj Aziji Andronik III šalje malu vojsku u Ohrid, ali srpska vojska odlazi iz Ohrida.[74] Zbog istih interesa Srbije i Bugarske, da osvoje Makedoniju, Bugarska sklapa savez sa Vizantijom.[38]

Rat protiv Bugarske i Vizantije uredi

 
Novac Stefana Uroša III

Bugarski car je za ovaj rat unajmljivao strane plaćenike, i to uglavnom Tatare i Jase (Osete), a dobio je pomoć i od vlaškog kneza Jovana Basarabe. I srpski kralj Stefan Uroš III je takođe imao plaćenike, uglavnom Nemce i Špance konjanike. Stefan Dečanski je zabranio mletačkim trgovcima da bilo kakvo oružje odnose u Bugarsku, rekavši im da će ih kazniti.[75][38]

Srbiju je najpre napao car Andronik III početkom jula meseca 1330. godine. Napadao je samo oko granice i zastao je u Pelagoniji i čekao bugarsku vojsku,[76] a plan je bio da napadnu Srbiju sa obe strane, što ovaj nije poštovao, jer nije hteo da on od Srbije dobije najveći udarac. Dečanski je bio upoznat sa ovim planom, pa je hteo da se obračuna sa njima jednim po jednim. Procenio je da je Bugarska jača tako da je njih hteo da prvo napadne, jer su po njemu bili opasniji. Nije znao odakle napadaju pa ih je sačekao na Dobrič-polju koje se nalazi na ušću Toplice u Moravu.[76] Srpska vojska nije bila kompletna, trebalo je još odreda doći, što Bugari nisu znali. Dolazi do informacije da se Bugari pojavljuju prema oblasti Zemen, u izvorištu Strume. Stefan Dečanski je odmah krenuo za Bugarima. Na svom putu svratio je u crkvu sv. Đorđa u Nagoričinu, a nešto kasnije i u manastir Sarandaporski.[76] Disciplina Bugara nije bila dobra, budući da je broj njih napustio odred i otišao da pljačka, čak im ni hrana nije bila obezbeđenja, pa su morali da otimaju od seljaka, što je Dečanski dobro znao. Bugari su bili sigurnu u pobedu.[38]

Kralj Stefan Uroš III je poslao poruku bugarskom caru da se zadovolji onim što ima u Bugarskoj,[76] a to je samo pomerilo bitku za kasnije. Posle nekog vremena stigli su odredi, i bitka je mogla da počne, a Bugari su i dalje mislili da je on slabiji od njih. Dečanski je žurio za bitkom pa kada su poslednja pojačanja u došla u samu zoru, u subotu 28. jula 1330. godine,[76] a da je već podne počela bitka. Prema srpskim i grčkim izvorima izgleda da su obe vojske kod Velbužda imale približno po 15.000 vojnika.[77] U ovoj bici je Stefan Dušan dobio posebnu elitnu jedinicu. Bitku je započela srpska vojska u samo podne dana 28. jula 1330. godine i to na Velbuždu. Bugarska vojska nije izdržala ni prvi nalet srpske vojske već se razišla na sve strane, a srpska vojska je umela da iskoristi ovo i skroz ih uništi.[38]

 
Bitka kod Velbužda, detalj iz manastira Visoki Dečani.

Bitka na Velbuždu je bila potpuni poraz Bugara u kome je i sam car Mihajlo poginuo, a o tome postoje različite verzije.[76] Najverovatnije su srpski ratnici ranili i zarobili cara Mihaila Šišmana i doveli ga pred mladog kralja Dušana, koji je u Reč uz njegov Zakonik napisao da je lično odsekao glavu zarobljenom caru Šišmanu.[78] Po Grigoriju Camblaku uhvaćen je kod Dušana i uz njegovu dozvolu pogubljen. Prema drugoj verziji konj mu se sapleo i pao. Dok se on batrgao na zemlji pristignu srpski vojnici i ubiju ga. Po Marvu Orbin je spoj obe navedene. Bežao je konjem, ali mu se konj sapleo i pao, a ovaj je pobegao u šumu. Tu su ga uhvatili srpski vojnici koji su bili ranjeni, zbog čega su se sklonili u šumu. Nakon bitke odveli su ga kod Stefana, a on je, dok je razgovarao sa srpskim kraljem umro. U ovoj bici Dečanski nije uzimao učešće, već nakon što je vojsku poslao u bitku proveo je celo vreme u molitvi. Za to vreme je komandu u bici imao Stefan Dušan. Kada je o ovome saznao Andronik III, odlučio je da odustane.[76] Do tog vremena on je osvojio par mesta u Makedoniji (Ohrid itd.), ali odmah nakon vesti sa Velbužda on sa svojom vojskom napušta srpske teritorije.[38]

Nakon bitke najpre se prikupio plen i utvrđivani su rezultati pobede. Pred Dečanskog su dovođene zarobljene bugarske velmože, kojima je pokazivan njihov mrtvi car. Tim je kralj hteo da pokaže Bugarima da ne pružaju dalji otpor Srbiji, ali mu je onda pala ideja da na vlast postavi svoju sestru Anu Nedu, a pošto je naslednik Anin sin Jovan Stevan i dalje bio maloletan, Ana bi kao regent vladala umesto njega. Pošto je hteo da pridobije bugarski narod, naredio da se održi sahrana cara. Nakon pobede obavestio je svoju ženu Mariju, arhiepiskopa Danila II i sabor. Dečanski je ovo video kao mogućnost da vrati svoju sestru na tron, ali je vlastela ovo videla kao teritorijalno proširenje. Bugarska je bila slaba, bukvalno da je sa vojskom mogao celu da je osvoji. Dečanski je ušao sa vojskom u Bugarsku, a Bugari nisu pružili nikakav otpor. Kasnije je obavestio svoju sestru o smrti njenog bivšeg muža i ideji da postane kraljica Bugarske, a Jovan kralj naslednik. Bugari nisu imali snage uopšte da napadnu Dečanskog, čak su i najistaknutiji bugarski velikaši bili sa njim. Preostali velikaši na čelu sa Belaurom (brat pokojnog cara Mihajla) dočekaju Dečanskog kod mesta Izvori i zamole za mir.[76] Srpska vojska je trebalo da uđe u Trnovo, ali je onda došla vest da se romejska vojska potpuna povukla. Jasno je bilo da će se srpska vlastela teško obuzdati bude li ušla u Trnovo. Zato su Bugari odlučili da se sa njim sastanu pre nego što dođe u prestonicu, što je njemu odgovaralo, jer nije imao nameru da rasparčava Bugarsku. To je jer on nije hteo ništa za Srbiju, osim da se njegova sestra dovede na tron i njen sin. Bilo je predloga od strane nekih bugarskih velikaša da dođe do sjedinjenja Srbije i Bugarske, no Dečanski nije bio raspoložen za to. Mir je sklopljen brzo i jedini zahtev je bio da se njegova sestra Ana Neda postavi na presto.[79] Jedan deo vojske je otišao da otprati Jovana Stevana i njegovu mati Anu, dok je drugi deo otišao sa Stefanom u Srbiju.[38] Pobeda kod Velbužda nije samo otklonila opasnost za Kraljevinu Nemanjića, nego je pokazala da je ona najmoćnija država na Balkanu.[80]

 
Visoki Dečani

Manastir Dečani uredi

Nekoliko godina pre bitke kod Velbužda, srpski kralj Uroš III od 1326/1327. godine posvetio se gradnji manastira Dečani po kome je dobio nadimak Dečanski, ali posle smrti Dečanskog gradnju je završio njegov sin kralj Dušan 1334/1335. godine.[d] U osnivačkoj povelji kralja Dečanskog izdatoj 1330. godine piše da je Sava I Nemanjić odabrao ranije mesto koje se zove Dečani u župi Zatrnavskoj za gradnju hrama Božijeg.[82][83] Dečanska crkva Hrista Pantokratora, sa visinom od oko 29 metara spada među najveće sačuvane građevine srednjovekovne Srbije, a zidana je mermerom u dve boje sa prozorima i stubovima u stilu romanike.[84]

Pobuna Dušana i zatvaranje Uroša III uredi

 
Ikona Stefana Dečanskog sa anđelom i Sv. Nikolom iz Ohrida (18. vek).
 
Tvrđava Zvečani gde je zatočen Stefan Dečanski posle bitke kod Nerodimlja

Prema pisanju Nićifora Grigora 1331. godine mladi kralj Dušan je imao dvadeset dve godine, ali u to vreme se Stefan Uroš III imao je decu i sa drugom ženom, to je unelo strah Dušanu i tako da je odlučio da svrgne kralja uz podršku velikaša.[đ] Ipak, domaći izvori govore da je Dušan 1331. imao oko 19 godina.[85][86] Većina pisaca tvrdi da je zbog postupaka posle pobede kod Velbužda došlo do pobune, jer Uroš III nije koristio veliku pobedu i nije dopustio svojoj vlasteli dobijanje novih teritorija i pljačku u Bugarskoj.[80]. Nije jasno da li zahtev kralja Dečanskog Dubrovniku da mu ustupi šest galija, koji je stigao u novembru 1330. godine, a nije ispunjen, imao veze sa sukobom između kralja i mladog kralja u Srbiji, koji postaje vidljiv u januaru 1331. godine.[87] Verovatno krajem januara 1331. godine do Dubrovnika su došle vesti o nekakvoj svađi, ili sukobu kraljeva u Srbiji.[88][89] Dubrovčani su odlučili početkom februara 1331. godine da pišu obojici kraljeva, kako je Dubrovčanima žao da je došlo do sukoba kraljeva u Srbiji i da se nadaju obnovi mira, a izrazili su želje da budu zaštićeni trgovcima iz Dubrovnika i njihova imovina.[90] Vojska Stefana Uroša III Dečanskog upala je u oblast Skadra protiv Dušana u vremenu od februara do aprila 1331. godine, ali Dušan je prešao na drugu stranu reke Bojane i izbegavao otvorenu bitku, a zatim se sastao sa ocem i izmirio u aprilu 1331. godine.[80][e]

Izmirenje mladog kralja Dušana i njegovog oca u avgustu 1331. više nije moglo da se održi. Dušan je pozvan da se pojavi na kraljevom dvoru, ali prema Danilovom nastavljaču u strahu od kralja, a na nagovor svoje vlastele Dušan se odlučio da sa njegovom vojskom iznenada napadne oca.[93] Pred odluku da krene sa vojskom protiv oca, prema Danilovom Nastavljaču, Dušan je pomislio da ode iz Srbije i oca. Prema pisanju u Danilovom zborniku, Dušan je pozvao svoje bližnje ljude: „Bežimo od njega u strane narode da ne poginemo prevremenom smrću“, ali oni su odbili taj poziv. Dušanu su odgovorili: „Bolje nam je da nam se dogodi i smrt u zemlji naših otaca, nego da se nađemo u tuđoj zemlji kao zarobljenici ili došljaci, a ako nas ne poslušaš, mi, uvećavši se kod roditelja tvoga, i ustavši, ići ćemo ka njemu, a tebe ćemo ostaviti u velikoj žalosti i preziru.”[94][50]

Ohrabren od njegove vlastele, mladi kralj Dušan odlučio je da postane vođa pobune protiv oca kralja Uroša III, a u drugoj polovini avgusta 1331. godine pobunjenici su brzo stigli od Skadra do područja Lipljana, to jest kraljevog dvora Nerodimlje.[95][ž] U blizini Nerodimlja se nalazila tvrđava Petrič, koja je služila kao sklonište kralju u slučaju opasnosti i kralj Uroš III je uspeo da pobegne u tvrđavu Petrič, ali se brzo predao, a Dušan se krunisao za kralja 8. septembra 1331. godine u hramu blizu tvrđave Svrčin.[103]

Smrt zatvorenog kralja uredi

 
Opelo Stefana Dečanskog (ikona iz manastira Dečani).
 
Kivot za mošti Stefana Dečanskog.

Više od mesec dana posle Dušanovog krunisanja, zatvoreni kralj Dečanski je umro 11. novembra 1331. godine.[104][z] Anonimni nastavljač Danila zapisao je da je zarobljeni kralj Dečanski odveden sa ženom u tvrđavu Zvečan na severu Kosovskog polja i da je tamo trebalo da bude čuvan, dok se ne izmiri sa Dušanom, ali “kada se niko nije nadao … kralj Uroš III predade duh svoj Gospodu”.[107] “I preneseno bi njegovo telo …, i položiše ga u rukotvorenom njegovom manastiru … Dečani.”[108] Po Danilovom učeniku, zatvoreni Dečanski je umro iznenada, ali nije napisano da li se to desilo nenasilnom smrću, ili je ubijen. Drugi izvori tvrde da je Dušan popustio pred navaljivanjem moćne vlastele i odobrio, ili naredio da se Dečanski pogubi.

Pedesetak godina posle Dušanove smrti drugačiji opis ostavljen je u delu „Žitije Stevana Dečanskog" koje je sastavio Grigorije Camblak i koji je napisao da je zatvoreni srpski kralja Dečanski udavljen po naredbi njegovog sina kralja Dušana.[109] Ovo delo pisano je prilično „antidušanovski“ sa namerom da pokojnog kralja oglasi kao velikomučenika. Srpska pravoslavna crkva je ovu potonju verziju uzela za kanonsku i za Dečanskog kaže da je „od oca oslepljen od sina udavljen“. Nićifor Grigor takođe navodi da je odveden u Zvečane, ali da su ga tamo zavadili velikaši, bez dozvole Dušana. Nisu ni poznate nasilne promene, poznate su tek početkom ili krajem 15. veka, koje je napisao Grigorije Camblak, i u spomenima Konsantina od Ostrovice, kasnije ratnik poljskog vladara. Danila II koji je završio delo Žitija srpskih kraljeva i arhiepiskopa, pripoveda da je kralj Dečanski pred kraj života promenio mišljenje prema svome sinu i da je, pod uticajem svoje mlade žene Marije Paleologove presto srpskih i pomorskih zemalja namenio svom sinu iz drugog braka Simeonu. Dušan, kao dobar sin nije želeo da se protivi „volji roditelja kraljevstva“ i otišao je čak u Carigrad odakle ga je vlastela nagovorila na povratak i sukob sa roditeljem koji je rezultovao bojem na Porodimlji, posle koga je kralj Stefan Uroš III odveden u Zvečan i tamo posle nekog vremena umro prirodnom smrću, verovatno od srčanog udara.[30][50]

Obe verzije su sasvim moguće ali ne postoji nikakav istorijski razlog zbog čega bi jedna bila favorizovana u odnosu na drugu. Kad pred istoričarima stoje dve suprotne verzije njihov je zadatak da izlože i predstave obe.

Zadužbina kralja Stefana Dečanskog je manastir Dečani u kome počivaju njegove svete mošti. Srpska pravoslavna crkva slavi njegov praznik svakog 11. novembra po julijanskom odn. 24. novembra po gregorijanskom kalendaru.[30]

Legenda o prokletstvu uredi

 
Freska Stefana Dečanskog u manastiru Sveti Jovan Bigorski u Severnoj Makedoniji.

Za smrt kralja Dečanskog vezana je i legenda o prokletstvu Dušanovih kasnijih potomaka, a kasnije i cele srpske države. Naime Dečanski je, kada su došli ljudi da ga ubiju, prokleo sina i njegove potomke. Mada se ovo prokletstvo nije ispunilo na sinu, palo je ipak na njegova unuka Uroša, koji je izgubio Carstvo. Ova legenda je trajala mnogo vekova, a svi su se tog prokletstva setili onda kada je knez Lazar sa svojim ratnicima pao na Kosovu, a Srbija pala pod Turke. Motiv ove navodne kletve je iskorišćen kao jedan od glavnih motiva u istorijskoj tragediji Smrt Uroša V Stefana Stefanovića.[110]

 
Kao svetac, Stefan Dečanski je čest motiv u srpskim crkvama - freska u crkvi Sv. proroka Jeremije, Miloševo (savremena crkvena ikonografija).

Srpska pravoslavna crkva uredi

Srpska pravoslavna crkva proslavlja Svetog mučenika Stefana Dečanskog (Mratindan) 11/24. novembra.[111] Njemu je posvećena Crkva Svetog Kralja Stefana Dečanskog u Železniku.[112]

Cetinjski manastir čuva njegovu krunu.

Porodično stablo uredi

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
16. Stefan Nemanja
 
 
 
 
 
 
 
8. Stefan Prvovenčani
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
17. Ana Nemanjić
 
 
 
 
 
 
 
4. Stefan Uroš I
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
9. Ana Dandolo
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
2. Stefan Milutin
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
20. Isak II Anđel
 
 
 
 
 
 
 
10. Jovan Anđel
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
5. Jelena Anžujska
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
1. Stefan Uroš III
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
3. Ana Terter
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Napomene uredi

  1. ^ O Urošu III Dečanskom dugo je postojala zabluda da mu je Stefan lično ime. Dušanić-Marjanović je pisala: „Postavlja se pitanje da li je ime Stefan dobio kao lično ime, ili njegovo uvođenje u čast mladog kralja i tadašnje dobijanje prava na titularno ime Stefan treba pomeriti već u 1306. godinu.“[13] Dilema oko ličnog imena je razrešen objašnjenjem da ime Stefan nikome od vladara iz porodice Nemanjić nije bilo lično ime, nego je upotrebljavano samo kao titularno[14]
  2. ^ U jednoj povelji darodavac je potpisan kao „Stefan … mladi kralj“ i izgleda da je to Uroš III. Drugu nedatiranu povelju izdao je Uroš III kao kralj, ali u njoj piše i kako je Uroš III kao mladi kralj dao jedan zemljoposed manastiru na Vranjinskom manastiru.[18]
  3. ^ Prema Ferjančiću i Ćirkoviću to je bio Brajko Branivojević,[47] ali Ječmenica iz zbirke zapisnika na latinskom navodi ime „Brancum de Branivoi“ prema kome pretpostavlja da se verovatno radilo o Branoju (Branku) Branivojeviću.[48]
  4. ^ Prema Fajfriću: “Tokom 1327. godine izbio je i jedan rat između Dubrovnika i Srbije. Kao i uvek do tada srpska vojska je palila okolinu Dubrovnika, dok su opet dubrovačke lađe ometale trgovinu Kotora. Tokom 1328. godine sklopljen je mir i isplaćene su međusobne štete.”[61]
  5. ^ Na mermernom nadvratniku južnog portala crkve Hrista Pantokratora uklesano je: „Fra Vita mali brat, protomajstor iz Kotora, grada kraljevog, sazida ovu crkvu Svetog Pantokratora gospodinu kralju Stefanu Urošu Trećem i njegovom sinu svetlom i prevelikom i preslavnom gospodinu kralju Stefanu. I sazida se za osam godina i dovršena je sasvim crkva u leto 6843.“[81]
  6. ^ Dečanski „kad se oženio sa kćerkom cezara, pedesetogodišnjak sa dvanaestogodišnjom devojčicom, počeo je ca ćerkom cezara da rađa decu pre no što je oženio sina. Sina je tο nagonilo na strah i podozrenje koje su verovatno njegovi vršnjaci posejali u njegovu uzburkanu dušu, tako da se na kraju odlučio da se odmetne i ustane na oca”.[25]
  7. ^ Prema Ječmenici izmirenje nije postignuto pre kraja aprila 1331. godine,[91] a prema Ferjančiću i Ćirkoviću mir je sklopljen sredinom aprila, ili u drugoj polovini aprila 1331. godine[92]
  8. ^ Prema pisanju Ćirkovića i Ferjančića pobunjenici “su jedne srede, bilo je to 21. avgusta 1331. godine tajno iz Skadra krenuli ka Nerodimlju, dvoru” u kome je Dušanov otac kralj Uroš III boravio.[96] Kao početak pobune Ćirković i Ferjančić su odabrali 21. avgust 1331. godine jer su izračunali da je tada bila sreda, a prema pisanju u Danilovom zborniku prevrat je izvršen u sredu. “... I kada je svitao dan sreda, stavši posred gore Prozraka, razrediše se koji će od njih sa koje strane poći sa svojim vojnicima.”[97] Prozrak je gora kod Nerodimlja,[98] Svitanje 21. avgusta je pre 06:00.[99] Put od Skadra do Nerodimlja, pored Drima i preko Prizrena je dug oko 160 kilometara.[100] Dušanova pobunjenička vojska to nije mogla preći od ponoći u sredu 21. avgusta 1331. godine do oko 06:00 istog dana, ili za oko 6 sati. Konj u galopu se može kretati brzinom od 20 do 60 kilometara na sat, ali takvom brzinom konj može preći do oko 3 kilometra, ali ne i oko 160 kilometara.[101] To “noćno” putovanje pobunjenika od Skadra u avgustu 1331. godine moglo je biti samo brzinom konjskog kasa, a to znači najbrže oko 20 kilometara na sat.[101] Tako je trebalo najmanje oko 8 sati za prelazak puta dugog oko 160 kilometara. Brzina kretanja od oko 20 kilometara na sat koju postižu današnji konji u kasu možda je preterana za naoružane pobunjenike na konjima u avgustovskoj noći 1331. godine. U srednjem veku, prosečno konjanici su prelazili 50 do 60 kilometara dnevno.[102] Dakle, u avgustu 1331. godine Dušanovi pobunjenici su morali krenuti dan pre opisanog “svitanja u sredu” na Prozraku kada je počeo završni juriš pobunjeničke konjice na dvor kralja Uroša III. Tako da pisanje da su pobunjenici krenuli u sredu 21. avgusta 1331. godine nije tačno.
  9. ^ Prema Camblakovom Žitiju Dečanskog kao dan smrti njegovog tela beleži se 11. novembar,[105] ali postoji mišljenje da je umro 13. novembra i da je dan sećanja na njega prenet u 11. novembar jer se 13. novembra slavi Jovan Zlatousti u čijoj seni bi bio Dečanski.[106]

Reference uredi

  1. ^ Smilja Marjanović-Dušanić, Sveti kralj, Beograd 2007, 212. str
  2. ^ Andrija Veselinović, Radoš Ljušić „Srpske dinastije“ Novi Sad. 2001. ISBN 978-86-83639-01-4.
  3. ^ Stanoje Stanojević, „Istorija srpskoga naroda“ (treće izdanje, reprint izdanja iz 1926) Beograd. 1989. ISBN 978-86-83639-01-4.
  4. ^ Genealogy.eu Arhivirano na sajtu Wayback Machine (20. jun 2008), sajt koji sadrži porodična stabla kraljevskih i plemićkih porodica
  5. ^ a b Vladimir Ćorović, „Istorija srpskog naroda“ (rukopis iz 1941) Beograd 1989. (poglavlje o Stefanu)
  6. ^ Željko Fajfrić, Sveta loza Stefana Nemanje, Šid 1998.
  7. ^ Stojanović 1927, str. 80-81, 100.
  8. ^ Stara srpska književnost, III 1970, str. 129.
  9. ^ a b Logos 2017, str. 284.
  10. ^ a b v Logos 2017, str. 285-286.
  11. ^ Vuković, Momčilo (1981). Dinastija Nemanjića, žene vladara, zadužbine i crkva (1168—1371). str. 35. 
  12. ^ VIINJ, VI 1986, str. 39-41.
  13. ^ a b Marjanović-Dušanić 1997, str. 55.
  14. ^ Logos 2017, str. 127-133.
  15. ^ Uzelac 2015, str. 210, 219-224, 238-239.
  16. ^ VIINJ, VI 1986, str. 92.
  17. ^ Fine, John Van Antwerp (1994), The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, str. 221, ISBN 978-0-472-08260-5 
  18. ^ Šekularac 1984, str. 55-59.
  19. ^ Pavlović 1970v, str. 140-141. Izgleda da je umro 5 godina posle pobune koja je bila 1313/1314.
  20. ^ VIINJ, VI 1986, str. 171-174, 613. sa napomenama.
  21. ^ VIINJ, VI 1986, str. 178-179 u napomeni 56.
  22. ^ Logos 2017, str. 284 sa napomenom 1388.
  23. ^ Pavlović 1970v, str. 133-134.
  24. ^ Nastasijević S. Stefan Dušan. Beograd. Obradović. 2012.
  25. ^ a b VIINJ, VI 1986, str. 211.
  26. ^ VIINJ, VI 1986, str. 179.
  27. ^ Paunović, Marinko (1998). Srbi: biografije znamenitih : A-Š. str. 166. 
  28. ^ Logos 2017, str. 286.
  29. ^ Paunović, Marinko (1989). Srbija u doba Nemanjića: od kneževine do carstva : 1168-1371 : ilustrovana hronika. str. 277. 
  30. ^ a b v „Sveti kralj Stefan Dečanski”. www.spc.rs. Srpska pravoslavna crkva. Arhivirano iz originala 11. 08. 2018. g. Pristupljeno 11. 8. 2018. 
  31. ^ Nikolić, Petko (2016). Tragom istine. str. 107. 
  32. ^ Bojanin, Stanoje (2005). Zabave i svetkovine u srednjovekovnoj Srbiji : od kraja XII do kraja XV veka. str. 95. 
  33. ^ „Pitanje ktitorstva crkve Svetog Đorđa u Pološkom”. www.academia.edu. Akademija Edu. Pristupljeno 11. 8. 2018. 
  34. ^ Tomislav Ž. Popović, Manastiri i crkve u Srbiji,str.20
  35. ^ Ćirković, Simo C. (2006). Srpska porodična enciklopedija, Tom 6. str. 17. 
  36. ^ Paunović, Marinko (1989). Srbija u doba Nemanjića: od kneževine do carstva : 1168-1371 : ilustrovana hronika. str. 261. 
  37. ^ Ćirković 1995, str. 109.
  38. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj Fajrić 1998.
  39. ^ Veselinović 2008
  40. ^ Srpska književna zadruga (1982). Istorija srpskog naroda: knj. Od najstarijih vremena do Maričke bitke (1371). str. 498. 
  41. ^ Istorijski institut Beograd (1971). Istorijski časopis 18. str. 179 ???. 
  42. ^ Logos 2017, str. 287, 293.
  43. ^ Ječmenica 2012, str. 38, 40–41.
  44. ^ Ječmenica 2012, str. 38, 47–49.
  45. ^ Ječmenica 2012, str. 52–55.
  46. ^ Nilević, Boris (1990). Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije 1557 godine. str. 31. 
  47. ^ Ferjančić & Ćirković 2005, str. 37.
  48. ^ Ječmenica 2012, str. 39-40 sa napomenom 39.
  49. ^ Ječmenica 2012, str. 41–42.
  50. ^ a b v Ferjančić, Božidar; Ćirković, Sima (2005). Stefan Dušan kralj i car 1331—1355. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. str. 37. 
  51. ^ Logos 2017, str. 288-290.
  52. ^ Logos 2017, str. 287.
  53. ^ Logos 2017, str. 288, 295, 304-305.
  54. ^ Ječmenica 2012, str. 59.
  55. ^ Ječmenica 2012, str. 59-61.
  56. ^ Ječmenica 2012, str. 62.
  57. ^ Ječmenica 2012, str. 71-72.
  58. ^ Ferjančić & Ćirković 2005, str. 39.
  59. ^ Ječmenica 2010, str. 76-77.
  60. ^ Ječmenica 2012, str. 75.
  61. ^ Fajfrić 1998.
  62. ^ Medini, Milorad (1953). Dubrovnik Gučetića. str. 12. 
  63. ^ Veselinović, Mandić (2008). Velika gospoda sve srpske zemlje i drugi prosopografski prilozi. str. 127. 
  64. ^ SANU (1983). Glas, Tom 338. str. 37. 
  65. ^ Fajrić 1998, str. 598.
  66. ^ Rudić, Srđan (2011). Spomenica akademika Sime Ćirkovića. str. 337. 
  67. ^ VIINJ, VI 1986, str. 598.
  68. ^ Srpska književna zadruga (1892). Istorija srpskog naroda: knj. Od najstarijih vremena do Maričke bitke (1371). str. 502. 
  69. ^ Jović, Momir (1990). Srpske zemlje i vladari. str. 67. 
  70. ^ Ferjančić, Božidar (1974). Tesalija u XIII i XIV veku. str. 192. 
  71. ^ a b Beogradski institut (1984). Istorijski časopis 31. str. 28. 
  72. ^ Jović, Momir (1990). Srpske zemlje i vladari. str. 181. 
  73. ^ Društvo sv. Save (1940). Brastvo, Tom 31. str. 105. 
  74. ^ Srećković, Pantelija (1888). Istorija srpskoga naroda: Vreme kraljevstva i carstva (1159—1367). Knjiga druga. str. 304.  Tekst „institut” ignorisan (pomoć)
  75. ^ Naklada Hrvatskog štamparskog zavoda (1919). Car Dušan: Mladi kralj. str. 218. 
  76. ^ a b v g d đ e ž Ćorović 1981
  77. ^ Logos 2017, str. 288-289.
  78. ^ Logos 2017, str. 289.
  79. ^ Burmov, Al. History of Bulgaria during the Shishmans. str. 265. 
  80. ^ a b v Logos 2017, str. 290.
  81. ^ Marković & Vojvodić 2017, str. 368-369.
  82. ^ Logos 2017, str. 42, 216.
  83. ^ Solovjev 1926, str. 112.
  84. ^ Logos 2017, str. 274.
  85. ^ Stojanović 1927, str. 82-83, 103.
  86. ^ Ječmenica 2012, str. 37.
  87. ^ Ječmenica 2012, str. 97-98.
  88. ^ Ječmenica 2012, str. 98.
  89. ^ Logos 2017, str. 290 u napomeni 1433.
  90. ^ Ječmenica 2012, str. 98-99.
  91. ^ Ječmenica 2012, str. 100.
  92. ^ Ferjančić & Ćirković 2005, str. 42-43.
  93. ^ Logos 2017, str. 290-291.
  94. ^ Pavlović 1970v, str. 46.
  95. ^ Logos 2017, str. 291.
  96. ^ Ferjančić & Ćirković 2005, str. 45.
  97. ^ Pavlović 1970v, str. 47.
  98. ^ Logos 2017, str. 291 u napomeni 1439.
  99. ^ „Izlazak i zalazak sunca u Gacko”. Pristupljeno 2. 8. 2020. 
  100. ^ „Merena udaljenost od Skadra, pored Drima, preko Prizrena do Nerodimlja”. Pristupljeno 21. 8. 2020. 
  101. ^ a b „Koja je maksimalna i minimalna brzina za konja”. Arhivirano iz originala 04. 08. 2020. g. Pristupljeno 21. 8. 2020. 
  102. ^ Logos 2017, str. 244.
  103. ^ Ruvarac 1934, str. 41-45.
  104. ^ Logos 2017, str. 291 sa napomenom 1442.
  105. ^ Camblak 1989, str. 49.
  106. ^ Camblak 1989, str. 33.
  107. ^ Pavlović 1970v, str. 47-48.
  108. ^ Pavlović 1970v, str. 48.
  109. ^ Camblak 2000.
  110. ^ Munjić, Dimitrije (1957). Uloga Srpske pravoslavne crkve u cuvanju nacionalnog jedinstva i celine srpskog narodna. str. 16. 
  111. ^ „Danas je Mratindan”. Radio-televizija Republike Srpske. 24. 11. 2011. Pristupljeno 24. 11. 2011. 
  112. ^ M. M. Ćorović-Ljubinković, Odraz kulta svetog Stefana u srpskoj srednjovekovnoj umetnosti, Starinar 12 (1961) 47-60.

Vidi još uredi

Izvori i literatura uredi

Spoljašnje veze uredi


Kralj Srbije
(13221331)