Strelac (sazvežđe)

Strelac (lat. Sagittarius) je jedno od 88 savremenih i 48 originalnih Ptolomejevih sazvežđa. Ovo je veliko sazvežđe sa dosta svetlih zvezda. Prikazuje se kao kentaur sa plaštom koji iz luka ispaljuje strelu ka Antaresu, srcu Škorpije.[2] Kentaur je ponekad identifikovan kao Hiron, ali je Hiron češće povezan sa sazvežđem Kentaur. Po Eratostenu, Strelac predstavlja Krota, sina Pana i Eufeme i pratioca Muza, koji je izumeo luk i strelu. Krot, međutim, nije kentaur, tj. imao je samo dve noge (mada ne ljudske već kozje).

Strelac
Sazvežđe
Strelac
Latinsko imeSagittarius
SkraćenicaSgr
GenitivSagittarii
Simbolizujekentaura naoružanog lukom i strelom
Rektascenzija19
Deklinacija-25
Površina867 sq. deg. (15)
Najsjajnija zvezdaepsilon Strelca (Kaus australis) (1,85m)
Meteorski rojevinema
Susedna
sazvežđa
Vidljivo u rasponu +55° i −90°.
U najboljem položaju za posmatranje u 21:00 čas u avgustu.
Strelac u Uranometriji Johanesa Hevelija. U skladu sa tadašnjom praksom, prikazano je kako bi izgledalo gledano „spolja“, tj. zamenjene su leva i desna strana.[1]

Vizualizacije uredi

 
Asterizam „Čajnik” se nalazi u Strelcu. Mlečni put je „para” koja dolazi iz piska. Galaktički centar Strelac A* nalazi se na vrhu izliva.

Kao što se vidi sa severne hemisfere, svetlije zvezde sazvežđa formiraju lako prepoznatljiv asterizam poznat kao „Čajnik“.[3][4] Zvezde δ Sgr (Kaus Medija), ε Sgr (Kaus Australis), ζ Sgr (Askela) i φ Sgr čine telo lonca; λ Sgr (Kaus Borealis) je tačka poklopca; γ2 Sgr (Alnasl) je vrh izliva; i σ Sgr (Nunki) i τ Sgr ručka. Ove iste zvezde su prvobitno formirale luk i strelu Strelca.[5]

Da bi se upotpunila metafora čajnika, pod dobrim uslovima, posebno gusto područje Mlečnog puta može se videti kako se uzdiže u severozapadnom luku iznad izliva, poput oblačića pare koji se diže iz ključalog čajnika.[6]

Sazvežđe u celini se često prikazuje kao grubi obrisi strelca u štapićastom prikazu koji navlači luk, sa slabijim zvezdama koje pružaju obrise tela konja. Strelac čuveno upire svoju strelu u srce Škorpije, koju predstavlja crvenkasta zvezda Antares, dok se dva sazvežđa jure oko neba. Prateći direktnu liniju koju formiraju Delta Strelac (δ Sgr) i Gama2 Strelac2 Sgr) vodi skoro direktno do Antaresa. Prikladno, Gama2 Strelac je Alnasl, što je arapska reč za „vrh strele“, a Delta Strelac se zove Kaus Medija, „centar luka“, iz kojeg strši strela. Kaus Medija prepolovljuje Lambda Strelca (λ Sgr) i Epsilon Strelca (ε Sgr), čija se imena Kaus Borealis i Kaus Australis odnose na severni i južni deo luka, respektivno.[7]

Značajne karakteristike uredi

Zvezde uredi

 
Sazvežđe Strelac na noćnom nebu.

Epsilon, delta i lambda Strelca formiraju luk. Njihova latinska imena (Kaus Australis, Kaus Media i Kaus Borealis, respektivno) označavaju njihov položaj na luku („južni luk“, „srednji luk“ i „severni luk“). Epsilon Strelca je najsjajnija zvezda u sazvežđu i 36. najsjajnija na noćnom nebu, magnitude 1,85. Ovaj svetli džin je od Sunca udaljen oko 145 svetlosnih godina, skoro 4 puta masivniji a 375 puta luminozniji.

Delta Strelca je četvorostruki sistem u kome je primarna komponenta džin K klase, a oko njega kruže tri patuljka. Lambda Strelca je narandžasti džin, od Sunca udaljen 77 svetlosnih godina.

Druga po sjajnosti je sigma Strelca, svetli patuljak B klase koji je od Sunca udaljen oko 225 svetlosnih godina. Od Sunca je oko 7 puta masivnija, 630 puta luminoznija, rotira oko svoje ose 100 puta brže od sunca i najverovatnije neće živeti duže od 50 miliona godina.

Zeta Strelca (Ascella, „pazuh“) je treća po magnitudi. U pitanju je binarna zvezda čije su komponente beli džin i subdžin.

Eta Strelca je ranije bila klasifikovana kao beta Teleskopa, a nosi tradicionalna imena Sephdar („siloviti ratnik“) i Ira Furoris („žestok gnev“). U pitanju je višestruki sistem udaljen od Sunca oko 149 svetlosnih godina čija je primarna komponenta nepravilno promenljivi crveni džin.

Objekti dubokog neba uredi

U Strelcu se nalazi središte Mlečnog puta, zbog čega ovo sazvežđe obiluje objektima dubokog neba. Samo središte je sakriveno od pogleda gustim slojem međuzvezdane prašine, ali je uočljivo u radio delu spektra kao izvor Sagittarius A. Sam izvor se sastoji iz istočne i zapadne komponente i komponente označene kao Sagittarius A*. Istočna komponenta je ostatak supernove, a zapadna je spiralna struktura u čijem se središtu nalazi Sagittarius A*, najverovatnije supermasivna crna rupa koja predstavlja samo središe Mlečnog puta.

U strelcu se nalazi 13 Mesjeovih objekata: M8, M17, M18, M20, M21, M22, M23, M28, M54, M55, M69, 70 i 75.

Najsjajniji zvezdano jato u regionu je M55, globularno jato udaljeno od Sunca oko 17.300 svetlosnih godina. Otkrio ga je u 18. veku Nikola Luj de Lakaj, a nalazi se u blizini delte Strelca.

M8 (maglina Laguna) je veliki međuzvezdani oblak prašine u blizini lambde Strelca, dimenzija 110×50 svetlosnih godina. Predstavlja emisionu maglinu i jedna je od svega dve magline u kojima se formiraju zvezde a koje se mogu videti golim okom. Udaljena je od Sunca oko 4.100 svetlosnih godina.

M17 (maglina Omega ili Labud) je još jedna emisiona maglina u kojoj su formirane zvezde, tako da se njoj nalazi i rasejano jato od 35 mladih, svetlih, vrelih zvezda.

M20 (Trodelna maglina) je takođe mesto intenzivnog stvaranja zvezda. Sastoji se od emisione, refleksione i tamne magline i otvorenog zvezdanog jata. Nasin svemirski teleskop Špicer je 2005. godine snimio 30 embionskih i 120 mladih zvezda u M20.

U Strelcu se nalaze i dve galaksijepatuljasta eliptična galaksija Strelac (u kojoj se nalazi M54), jedan od najbližih satelita Mlečnog puta i patuljasta nepravilna galaksija Strelac, najudaljenija galaksija za koju se veruje da je član Lokalne grupe.

Zvezdani oblaci uredi

Strelac sadrži dva dobro poznata zvezdana oblaka, oba od kojih se smatraju finim binokularnim objektima.

Nebule uredi

Strelac sadrži nekoliko dobro poznatih maglina, uključujući maglinu Laguna (Mesje 8), u blizini λ Strelca; maglina Omega (Mesje 17), blizu granice sa Štitom; i Trifid maglina (Mesje 20), velika maglina koja sadrži veoma mlade, vruće zvezde.

  • Maglina Laguna (M8) je emisiona maglina koja se nalazi 5.000 svetlosnih godina od Zemlje i razmera je 140 svetlosnih godina sa 60 svetlosnih godina (1,5°). Iako se gledana golim okom u teleskopima čini sivim, fotografije duge ekspozicije otkrivaju njenu ružičastu nijansu, uobičajenu za emisione magline.[15] Ona je prilično svetla, sa integrisanom magnitudom od 3,0.[16] Maglinu Laguna su nezavisno otkrili Džon Flamstid 1680,[17] Gijom Le Gentil 1747,[15] i Šarl Mesje 1764.[17] Centralna oblast magline Laguna poznata je i kao maglina Peščani sat, tako nazvana po svom karakterističnom obliku. Maglina Peščani sat ima svoj oblik zbog materije koju pokreće Heršel 36. Maglina Laguna takođe sadrži tri tamne magline navedene u Barnardovom katalogu.[15] Maglina Laguna je bila ključna u otkrivanju Bokovih globula, jer je Bart Bok intenzivno proučavao otiske magline 1947. Otprilike 17.000 Bok globula je otkriveno u maglini devet godina kasnije kao deo Palomar Ski pregleda; studije su kasnije pokazale da je Bokova hipoteza da globule sadrže protozvezde bila tačna.[18]
  • Maglina Omega je prilično svetla maglina, ponekad se naziva maglina Potkovica ili maglina Labud. Ima integrisanu magnitudu od 6,0 i udaljena je 4890 svetlosnih godina od Zemlje. Otkrio ju je 1746. godine Filip Lojs de Šezo; posmatrači nakon njega su se uveliko razlikovali u načinu na koji gledali na ovu maglinu, te otuda postoji veliko mnoštvo imena. Najčešće je posmatrana kao kvačica, Džordž F. Čembers ju je 1889. video kao labuda, Roj Bišop kao patku, a Kamil Flamarion kao uvojak dima.[19]

Galerija uredi

Reference uredi

  1. ^ Chen, P. K. (2007). A Constellation Album: Stars and Mythology of the Night Sky. New Track Media. ISBN 978-1931559386. 
  2. ^ Star Tales: The Bow and Arrow of Sagittarius
  3. ^ McClure, Bruce (19. 8. 2019). „Find the Teapot, and look toward the galaxy's center”. Earth Sky. Pristupljeno 14. 1. 2020. 
  4. ^ McClure, Bruce (1. 8. 2017). „Sagittarius? Here's your constellation”. Earth Sky. Pristupljeno 14. 1. 2020. 
  5. ^ „The bow and arrow of Sagittarius”. www.ianridpath.com. 
  6. ^ P.K. Chen (Sky Publishing 2007) A Constellation Album: Stars and Mythology of the Night Sky ISBN 978-1931559386.
  7. ^ Ridpath, Ian (2018). Star Tales. Lutterworth Press. str. 154–156. ISBN 978-0718894788. 
  8. ^ Crossen, Craig; Rhemann, Gerald (2004). „The Milky Way and its Bright Nebulae”. Sky Vistas. Springer. str. 125. ISBN 3211008519. doi:10.1007/978-3-7091-0626-6_3. 
  9. ^ Crossen, Craig (jul 2013). „Observing the Milky Way, part I: Sagittarius & Scorpius”. Sky & Telescope (na jeziku: engleski). 126 (1): 24. Bibcode:2013S&T...126a..24C. 
  10. ^ Bob King (2016-07-13). „Paddle the Milky Way's Dark River”. Sky & Telescope. Pristupljeno 2020-09-22. 
  11. ^ Green, Gregory M; Schlafly, Edward F; Finkbeiner, Douglas P; Rix, Hans-Walter; Martin, Nicolas; Burgett, William; Draper, Peter W; Flewelling, Heather; Hodapp, Klaus; Kaiser, Nicholas; Kudritzki, Rolf Peter; Magnier, Eugene; Metcalfe, Nigel; Price, Paul; Tonry, John; Wainscoat, Richard (2015). „A Three-Dimensional Map of Milky Way Dust”. The Astrophysical Journal. 810 (1): 25. Bibcode:2015ApJ...810...25G. S2CID 55653509. arXiv:1507.01005 . doi:10.1088/0004-637X/810/1/25. 
  12. ^ „Great Rift: Dark area in the Milky Way”. EarthSky Communications. 2010. Pristupljeno 2010-06-15. 
  13. ^ Crossen, Craig (jul 2013). „Observing the Milky Way, part I: Sagittarius & Scorpius”. Sky & Telescope (na jeziku: engleski). 126 (1): 24. Bibcode:2013S&T...126a..24C. 
  14. ^ Levy 2005, str. 143–144.
  15. ^ a b v Wilkins, Jamie; Dunn, Robert (2006). 300 Astronomical Objects: A Visual Reference to the Universe (1st izd.). Buffalo, New York: Firefly Books. ISBN 978-1-55407-175-3. 
  16. ^ Levy 2005, str. 108.
  17. ^ a b Levy 2005, str. 109.
  18. ^ Levy 2005, str. 111–112.
  19. ^ Levy 2005, str. 103.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi