Sultanija Ajše (ćerka Murata III)

ћерка Мурата III и Сафије-султаније

Sultanija Ajše (tur. Ayşe Sultan; 1568, Manisa15. maj 1605, Istanbul) bila je sultanija Osmanskog carstva i druga ćerka sultana Murata III i Safije-sultanije. Njen brat bio je sultan Mehmed III.[3][4]

Ajše-sultanija
Lični podaci
Datum rođenja1568.[1][2]
Mesto rođenjaManisa, Osmansko carstvo
Datum smrti15. maj 1605.(1605-05-15) (36/37 god.)
Mesto smrtiIstanbul, Osmansko carstvo
GrobAja Sofija
Porodica
Supružnik
RoditeljiSultan Murat III
Sultanija Safije
DinastijaOsmanska dinastija
sultanija Osmanskog carstva

Detinjstvo i prvi brak uredi

Izveštaj iz 1583. navodi da je Ajše imala 15-16 godina i da je obećana Ibrahim-paši[5]. Iste godine, ambasadori su zabeležili da sultanija Nurbanu želi da drugu najstariju ćerku svog sina uda za Kapičibaši Mahmut-bega[6].

Nakon smrti majke sultana Murata, pod uticajem sultanije Safije, Murat je verio svoju ćerku Ajše 1584. godine za Ibrahim-pašu, a Mahmut-bega je oženio u decembru 1584. godine sultanijom Hatidže, ćerkom Humašah Ajše[7].
Njeno venčanje je održano u Starom dvoru, i proslavljeno je sedmodnevnom ceremonijom[8]. Već 1587. godine, Ibrahim-paša je imenovan namesnikom Kaira. Sultanija Ajše je pratila svog muža, i narednih osam godina provodi u Egiptu.[9] Poznato je da je s njim imala jednog sina i jednu ćerku, ali su umrli kao deca.[10][4] Tokom vladavine Ajšinog brata Mehmeda, Ibrahim-paša je tri puta bio postavljen za Velikog vezira[11].


Drugi brak uredi

Nakon Ibrahim-pašine smrti 1601. godine, udala se 1602. godine za upravnika provincije u Egiptu, Jemiški Hasan-pašu. I on je kao suprug sultanove sestre, postao novi veliki vezir.[12]

Mehmed III je, pod pritiskom Safije-sultanije, naredne godine naredio da Hasan-paša bude pogubljen[13]. Ajše je poslala pismo svojoj majci, sultaniji Safije, i bratu-sultanu, u kome je tražila oprost za svog supruga. Na to joj je Mehmed III odgovorio da će ga i ona pratiti u smrti, ako bude nastavila da insistira[14]. Hasan-paša je pronađen kako se skriva u palati svoje supruge i pogubljen 18. oktobra 1603. godine.

Treći brak uredi

Ajše se 1604. udala za zamenika Velikog vezira Guzeldže Mahmud-pašu[15][16], koji je bio suprug sultanije Nergisšah. Neki kažu da se zaljubila u Guzeldže Mahmud-pašu dok joj je muž još bio živ. Mahmud-paša dao je sve od sebe da se pogubi Hasan-pašu kako bi zauzeo njegovo mesto i njegovu suprugu.[17]

Smrt i zaostavština uredi

Sultanija Ajše je umrla 15. maja 1605. u svojoj palati u Istanbulu i sahranjena je u grobnici svog brata Mehmeda III u džamiji Aja Sofija[16]. Ajše je bila poznata po svojoj filantropiji. Testamentom je naredila emancipaciju svih svojih robinja, plaćanje kazne od 10.000 akči za ljude u zatvoru zbog dugova manjih od 500 akči. Ajše je naložila da se 2.000 akči podeli siromašnima, bolesnima i siročadima u prestonici[18]. Ostatak novca je zaveštala da se podeli siromasima u svetim gradovima Meki , Medini i Jerusalimu[19]. Takođe je izdvojena velika suma za otkup zarobljenih muslimanki.

Ajše je važila za veoma obrazovanu sultaniju. Poznato je da je posedovala prevod knjige „Uzdizanje blagodatnih zvezda i izvora suverenosti” (tur. Matali' us-sa'ade ve menabi' us-siyade).[20]


U popularnoj kulturi uredi

Lik sultanije Fahrije, koji u popularnoj TV seriji Veličanstveni vek: Kosem većim delom je zasnovan na istorijskom liku sultanije Ajše.[21] U stvarnosti, sultanija Fahrije nije bila ćerka Safije sultanije, već nepoznate konkubine. S druge strane, osim imena, razlikuju se i po godini smrti, pošto je Ajše umrla 1605. godine, dok je Fahrije po istoriji umrla 1662. godine. U seriji je došlo do zamene Ajšine sudbine sa sudbinom jedne od najmlađih ćerki Murata III.[22]

Porodično stablo uredi

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
6. Sulejman Veličanstveni
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
4. Selim II
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
7. Haseki Hurem Sultanija
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
2. Murat III
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
5. Sultanija Nurbanu
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
1. Sultanija Ajše
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
3. Sultanija Safije
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Yılmaz Öztuna (1978). Başlangıcından zamanımıza kadar büyük Türkiye tarihi: Türkiye'nin siyasî, medenî, kültür, teşkilât ve san'at tarihi. Ötüken Yayınevi. str. 146. 
  2. ^ Bayrak, M. Orhan (1979). İstanbul'da gömülü meşhur adamlar: 1453-1978. Aksüt Matbaası. str. 30. 
  3. ^ Peirce 1993, str. 95.
  4. ^ a b Uluçay 2011, str. 74.
  5. ^ Soranzo, Giacomo (1584). Relazioni di ambasciatori veneti al Senato, p. 268.
  6. ^ Anne Walthall, ur. (2008). Servants of the dynasty: palace women in world history. 7 of The California world history library (illustrated izd.). University of California Press. str. 93. JSTOR 10.1525/j.ctt1ppzvr. „The queen mother arranged the marriages not only of her own daughters but also of the daughters of her son and his concubines. Thus the Venetian ambassador reported in 1583 that Nurbanu planned to marry her son Murad III's second daughter to the head of the palace guards. 
  7. ^ Pedani, Maria Pia (2000). Tucica, Volume 32: Safiye's Household and Venetian Diplomacy. p. 18.
  8. ^ Blake, Stephen P. (11. 2. 2013). Time in Early Modern Islam: Calendar, Ceremony, and Chronology in the Safavid, Mughal and Ottoman Empires. Cambridge University Press. str. 103. ISBN 978-1-107-03023-7. 
  9. ^ Cuerva, Ruben Gonzalez; Koller, Alexander (28. 8. 2017). A Europe of Courts, a Europe of Factions: Political Groups at Early Modern Centres of Power (1550-1700). BRILL. str. 105. ISBN 978-9-004-35058-8. 
  10. ^ Peirce 1993, str. 123.
  11. ^ Peirce 1993, str. 240.
  12. ^ Çeliktemel 2012, str. 64.
  13. ^ Sakaoğlu 2015, str. 288–289.
  14. ^ Çeliktemel 2012, str. 72.
  15. ^ Tezcan, Baki (novembar 2001). Searching for Osman: A reassessment of the deposition of the Ottoman Sultan Osman II (1618-1622). str. 328 n. 18. 
  16. ^ a b Uluçay 2011, str. 75.
  17. ^ Sakaoğlu 2015, str. 288.
  18. ^ Peirce 1993, str. 202.
  19. ^ Narodna biblioteka "Sv. sv. Kiril i Metodiĭ. Orientalski otdel, International Centre for Minority Studies and Intercultural Relations, Research Centre for Islamic History, Art, and Culture (2003). Inventory of Ottoman Turkish documents about Waqf preserved in the Oriental Department at the St. St. Cyril and Methodius National Library: Registers. Narodna biblioteka "Sv. sv. Kiril i Metodiĭ. str. 215. 
  20. ^ Fetvacı, Emine (2013). Picturing History at the Ottoman Court. Indiana University Press. str. 36. ISBN 978-0-253-00678-3. 
  21. ^ „Hümaşah Sultan kimdir?”. hurriyet. 11. mart 2016. Pristupljeno 28. april 2021. 
  22. ^ Öztuna, Yılmaz. Osmanlı devleti tarihi Arhivirano 2017-08-01 na sajtu Wayback Machine. — Faisal Finans Kurumu, 1986.

Literatura uredi

  • Tezcan, Baki (novembar 2001). Searching for Osman: A reassessment of the deposition of the Ottoman Sultan Osman II (1618-1622). str. 328 n. 18.