Tahiridska Monarhija (pers. طاهریان) [1] je naziv za iransku državu koja je u 9. veku obuhvatala severoistočna područja Velikog Irana: današnji Iran, Avganistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan. Prestonica je prvo bila smeštena u Mervu, a potom je prebačena u Nišapur. Taharidi se uz Samanide smatraju prvom nezavisnom iranskom dinastijom nakon Sasanidske Monarhije.

Mapa Tahiridske dinastije

Tahiridi su kao abasidski vazali prvo vladali u Horasanu, ali vremenom su ostvarivali sve veći stepen samostalnosti. Osnivač Taharidske Monarhije bio je Tahir ibn Husein, general koji je u početku karijere služio abasidskog kalifa iz Bagdada, a potom je zbog zasluga dobio velike delove zemlje u istočnom Iranu. Tahiridi su ubrzo proširili uticaj i do Indije, a igrali su važnu vojnu ulogu i u samom Bagdadu budući da su bili cenjeni kao izvrsni ratnici. Taharidska država nestala je 873. godine kada je pripojena Safaridskoj Monarhiji.

Literatura uredi

Reference uredi

  1. ^ Introduction:the Turko-Persian tradition, Robert L. Canfield, Turko-Persia in Historical Perspective, ed. Robert Leroy Canfield, (Cambridge University Press, 1991), 6.