Tingvelir (islandski jezik za "Polje sabora") je istorijski lokalitet u opštini Blaskogabygo u južnom Islandu koje je 930. godine bilo mesto osnivanja najstarijeg parlamenta na svetu koji je još uvek aktivan (a koji se tu održavao sve do 1789. god.)[1], islandskog Altinga ("Veće").

Tingvelir
Svetska baština Uneska
Zvanično imeTingvelir
MestoSidirtland, Bláskógabyggð, Grímsnes- og Grafningshreppur, Island Uredi na Vikipodacima
Koordinate64° 15′ 29″ S; 21° 07′ 30″ Z / 64.258055555556° S; 21.125° Z / 64.258055555556; -21.125
Površina2.278.870.811 ha (2,452956126×1014 sq ft)
KriterijumKulturno dobro: iii, iv
Upis2004. (28. sednica)
Veb-sajthttp://whc.unesco.org/en/list/1152

Tingvelir se nalazi u blizini poluostrva Rejkjanes, kod vulkana Hengil koji je deo doline Srednjoatlanskog grebena. Tu se nalazi i najveće prirodno jezero na Islandu, Tingvalavatn.

Dolina Tingvelira

Zbog toga je 1930. godine osnovan Nacionalni park Tingvelir kako bi se zaštitili ostaci starog parlamenta, a kasnije proširen kako bi se zaštitio prirodni predeo oko lokaliteta. Tingvelir nacionalni park je bio prvi na Islandu koji je danas velika turistička atrakcija, a zbog svoje istorijske, kulturne i geološke vrednosti je 2008. godine upisan na UNESKO-v spisak mesta Svetske baštine u Evropi.

Istorija uredi

 
Jezero Tingvalavatn

Na ovom mestu su se oko 930. godine, uglavnom norveški Vikinzi, jednom godišnje dve nedelje u junu sastajali na tradicionalnom zakonodavnoj i sudskoj skupštini, tzv. Altingu. Nakon onih u staroj Grčkoj, to je bio najstariji parlament na svetu koji je na ovom mestu opstao sve do 1798. godine kad su ga Danci ukinuli.

God. 1000. na ovom saboru je usvojeno hrišćanstvo kao jedina religija na Islandu.

Na ovom istorijskom mjestu je takođe, 17. juna 1944. godine, Republika Island proglasila nezavisnost, a 1994. god. proslavila svoju pedesetu godinu postojanja.

Čak i danas, na rubu trga i Sabora, kao i na nekoliko mesta u kanjonu mogu se videti trošni i obrasli kameni zidovi s artefaktima iz vremena održavanja Altinga, zaštićeni ceradama.

Reference uredi

  1. ^ Björn Th. Björnsson, Þingvellir, 1984., Reykjavík: Bókaútgáfa Menningarsjóðs

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi