Arisaka Tip 38 (jap. 三八式歩兵銃 san-hachi-shiki hoheijū) je japanska puška repetirka kalibra 6.5x50mm, uvedena u naoružanje Japanske carske vojske 1906. godine, uvedena je u službu u 38oj godišnjici Meidži perioda pa je stoga dobila službenu oznaku Tip 38.[1] Nastala je na osnovi puške generala Arisake, koju je Kidžiro Nambu pojednostavio radi lakše proizvodnje i prilagodio zahtevima carske vojske.[2]

三八式歩兵銃
Puška Arisaka Tip 38
VrstaPuška repetirka
Poreklo Japansko carstvo
Upotreba
Upotreba uJapan i drugi
Bojno delovanjePrvi svetski rat
Ruski građanski rat
Drugi kinesko-japanski rat
Drugi svetski rat
Kineski građanski rat
Korejski rat
Prvi indokineski rat
Vijetnamski rat
Proizvodnja
ProizvođačTokyo Arsenal, Kokura Arsenal, Nagoya, Jinsen i Hoten
Proizvedeno3,400.000 komada
Specifikacije
Masa4,19 kg
Dužina1275 mm
Dužina cevi800 mm
Kalibar6.5x50 mm
Vrsta operacijeRepetirka
Način dejstvaobrtnočepni zatvarač
Brzina paljbe10-15 met/min
Brzina zrna762 m/s
Magacin5 metaka
Nišanmehanički

Pušku Tip 38 Arisaka je narednih 40 godina bila u naoružanju Japana, sve do kraja Drugog svetskog rata, a u naoružanju pojedinih stranih formacija je ostala i nakon rata. Japanci su ovu pušku na početku rata pokušali zameniti novijom Tip 99 Arisaka.[3]

Razvoj uredi

 
Tip 38 sa otvorenim zatvaračem

Japanska carevina je tokom Meidži perioda izvršila snažnu reformaciju i modernizaciju svoga društva i države. Japan je za nekoliko decenija od poljoprivredne i feudalne prerastao u razvijenu kapitalističku zemlju, a industrijalizacija je tekla punom parom. Japanska carska vojska je u početku koristila naoružanje stranog porekla ali je ubrzo konstrukcija i proizvodnja domaćeg oružja postala pitanje nacionalne časti. U tom cilju je započeta izgradnja oružarskih fabrika, topolivnica, brodogradilišta, a otvarane su i vojno-konstruktorske škole, radionice i mašinski univerziteti. Najbolji japanski učenici i oficiri su o trošku države slati u inostranstvo da se upoznaju sa stranim inovacijama i trendovima u modernim vojskama. Prva domaća puška proizvedena u Japanu je bila jednometna repetirka Murata. Kako su moderne evropske zemlje počele uvoditi brzometne repetirke većeg kapaciteta, time se i u Japanu javila potreba za modernijom puškom.

Najuspešniji u razvoju nove puške bio je general-potpukovnik Narijakira Arisaka koji je 1897 konstruisao pušku Tip 30. Japanska vojska je tu pušku koristila tokom rusko-japanskog rata ali uprkos pobedi ipak nije bila savršena. Zatvarač te puške je zaglavljivao pri ulasku peščanih zrna tokom snažnih vetrova na Korejskom poluostrvu, a za uklanjanje ovog problema je bilo neophodno čišćenje, izbacivanje ispaljene čaure nije uvek funkcionisalo glatko, izlazni gasovi su odlazili u lice strelcu, zadnji nišani su bili loše izrade pa su se deformisali. Na uklanjanju ovih problema se posvetio major Kidžiro Nambu. Njegove izmene su smanjile broj delova zatvarača sa 9 na 6 komada, dodao je metalni štitnik od prašine, peska i blata, a takođe je promenio i sigurnosnu kočnicu. Ovim svojim izmenama je pojednostavio i pojeftinio proizvodnju, obuka regruta sa novom puškom i njena upotreba je bila znatno lakša. Ovako poboljšana puška je uvedena u naoružanje carske vojske 1906. godine odnosno u 38oj godišnjici Meidži perioda pa je stoga dobila službenu oznaku Tip 38.[4]

Tip 38 Arisaka je proizvođena u sledećim preduzećima:

  • Tokijski arsenal; 2,029.000 komada (od 1906 do 1932)
  • Kokura arsenal; 494.700 komada (od 1933 do 1941)
  • Nagoja arsenal; 312.500 komada (od 1932 do 1942)
  • Džinsenski arsenal (današnji Inčon u Koreji); 13.400 komada (1942)
  • Mukden arsenal (današnji Šenjang u Kini); 148.000 komada (od 1937 do 1944)

Do 1940 je za potrebe Japanske carske vojske i žandarmerije proizvedeno više od tri miliona pušaka Tip 38. Međutim, tokom Drugog kinesko-japanskog rata se javila ideja da je puščani metak 6.5x55mm nedovoljne jačine i da ga treba zameniti metkom 7.7x58mmm kakav su koristili japanski mitraljezi. Kao rezultat toga, japanski konstruktori su razvili novu pušku Tip 99 Arisaka u jačem kalibru. Kakogod, nije cela vojska bila prenaoružana novom puškom tako da je stara Tip 38 ostala u naoružanju mnogih jedinica sve do kraja rata 1945.[5]

Korisnici uredi

  •   Japansko carstvo— osnovno oružje Japanske vojske od 1906.
  •   Ruska Imperija— tokom Prvog svetskog rata otkupila 35.400 Tip 38 u kalibru 7x57mm napravljene za Meksiko, dodatnih 128.000 Tip 30 i 38 je dobijeno od Britanaca. Ruska vlada je naknadno od Japana naručila još 600.000 Tip 38 u kalibru 6.5mm ali nije poznato koliko ih je isporučeno pre početka Oktobarske revolucije
  •   Republika Kina— Vojska Čang Kaj Šeka koristila zarobljene japanske puške
  •   Mandžuko— kao japanski satelit dobila veliku količinu pušaka Tip 38
  •   Meksiko— 75.000 pušaka Tip 38 u kalibru 7x57mm naručeno iz Japana 1913. ali isporučeno samo 10-15.000 komada pre nego što je nova vlada 1914. otkazala porudžbine
  •   Druga španska republika— nekoliko hiljada Arisaka Tip 38 dobila od Meksika i SSSR tokom Španskog građanskog rata
  •   SSSR— velika količina nasleđena od Carske Ruske
  •   Estonija— nasleđene od Rusije
  •   Finska— nasledila od Rusije
  •   Francuska— kupljene tokom Prvog svetskog rata
  •   Ujedinjeno Kraljevstvo— tokom Prvog svetskog rata, Britanci su prema nekim navodima nabavili i do 500.000 pušaka Arisaka
  •   Tajland— kao saveznik Japana dobio određeni broj pušaka Tip 38 u vidu vojne pomoći
  •   Severni VijetnamVijetmin i Vijetkong su koristili zarobljene japanske puške iz Drugog svetskog rata
  •   Malezija— zarobljeno japansko oružje korišćeno od strane pobunjenika tokom Malajskog ustanka
  •   Indonezija— zarobljene japanske puške Tip 38 korišćene tokom Indonezijskog rata za nezavisnost
  •   NR Kina— zarobljeno japansko naoružanje korišćeno od strane komunističkih snaga tokom Kineskog građanskog rata

Reference uredi

  1. ^ Allan & Macy. str. 16
  2. ^ Hatcher 1966, str. 206, 210
  3. ^ "Battle of the Pacific: How Japs Fight Arhivirano na sajtu Wayback Machine (20. mart 2007)". Time magazine, February 15, 1943. Accessed June 24, 2009.
  4. ^ Walter 2006b, str. 34
  5. ^ Walter 2006a, str. 185

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi