Uzročnost ili kauzalitet (lat. causalitas) jest filozofski koncept koji pokušava da objasni odnos uzroka i posledice. U užem smislu, uzročnost je nužna veza uzroka i posledice, koja podrazumeva da kad god je prisutan uzrok, tad je nužno prisutna i posledica.[1] O uzročno-posledičnoj vezi se može govoriti samo kada pojava A, pod određenim okolnostima, uvek kao posledicu izaziva pojavu B. U posledici ne sme biti ni više ni manje sadržaja nego u uzroku, a objašnjenje mora eliminisati svaki ostatak ili višak za koji se ne može pretpostaviti da nastaje delovanjem datog uzroka.[1]

Domino efekt je klasičan primer lanca uzročnosti.

Uzročnost je osnova induktivnog zaključivanja i pruža osnovu za očekivanje da će se ista veza uzroka i posledice uvek ponoviti pod istim uslovima. Nauka pretpostavlja da uzročno-posledična veza prožima sve pojave u prirodnoj i društvenoj stvarnosti, i da svaka posledica ima svoj uzrok. Zadatak je pojedinih nauka da na pretpostavci uzročnosti istraže i ustanove konkretne uzročno-posledične veze u iskustvenom materijalu.[2]

Uzročnost nije samo linearna i jednosmerna, jer se posledica može odražavati ne samo na daljim posledicama, nego i na samom uzroku, odnosno suuzrocima. U stvarnosti postoji bezbroj međusobno isprepletenih «kauzalnih lanaca», jer svaka pojava predstavlja ujedno i posledicu i uzrok.[2] Postoje i pojave koje nisu kauzalno povezane, ali se često nalaze jedna iza druge, bez ikakve veze osim prostorno-vremenske (npr. uzimanje beznačajnog leka i ozdravljenje bolesnika (tzv. placebo efekat), opažena crna mačka i nezgoda).[2] Pored toga, postoje i pojave koje se bez međusobne uzročne veze ipak redovno pojavljuju zajedno, bilo u vremenskom sledu tj. sukcesivno (npr. dan i noć), bilo istovremeno, simultano.

Uzročnost u filozofiji uredi

Indijska shvatanja uredi

 
Prema shvatanju samkje, krčag već postoji u glini od koje je napravljen, a postaje krčag zahvaljujući promeni stanja, dok osnova ostaje ista.

Magijski svet drevne Indije nije znao za logički odnos uzroka i posledice; na njegovom mestu nalazilo se učešće neke stvari ili bića u nekoj drugoj stvari ili biću. Razvojem filozofije, utvrđeni su precizni odnosi između premise i posledice. Istovremeno, produbljivanja pojma karme, shvaćene ne samo u smislu žrtvenog čina već i kao moralnog, koji nepogrešivo donosi plodove, doveli su do istraživanja uzročnosti u svetu morala. Tako su đaine i budisti utvrdili da je svaki pojedini čin nužno povezan sa svojom posledicom.[3]

Madhavačarja pokazuje da su u indijskoj filozofiji postojale četiri različite koncepcije kauzalnog odnosa (karyakaranabhava).[3] Prema većini budističkih škola, posledicu izaziva neki prošli uzrok, jer, pošto je realna samo tačka-trenutak, koja nestaje čim nastane, između uzroka i posledice nema kontakta. Na drugo i na treće mesto dolaze dve suprotne teorije, satkaryavada i asatkaryavada. Prva je svojstvena samkja školi, i po njoj posledica (karya) jeste (sat) u uzroku, a druga, svojstvena njaji, tvrdi da posledica ne preegzistira u uzorku, već predstavlja nešto sasvim novo. Prema vedantskom monizmu, koje zauzima četvrto mesto u Madhavinoj klasifikaciji, samo je brahman realan, dok je svet maja ili privid, pa se ne može govoriti o modifikaciji supstance, kao u samkji, koja se definiše kao parinamavada (teorija o transformaciji materije), već pretvaranju jedne ideje u drugu (vivartavada).[3]

Samkja je pretpostavljala da postoji jedna jedina supstanca, koja, prolazeći kroz uzastopne modifikacije, stvara svemir i psihofizički kompleks, odnosno nas. Svaka postojeća stvar je izlaženje na videlo, ostvarivanje nekog prethodnog potencijalnog stanja, u kome je ona već postojala neispoljeno. Krčag već postoji u glini od koje je napravljen, a postaje krčag zahvaljujući promeni stanja (parinama), dok podloga ostaje ista. O ovome govori čuveni stih iz Bagavadgite, koja odražava ovu ideju: »ne postaje ništa što već ne postoji, a ono što postoji ne može da postane nepostojeće«.[3] Nasuprot samkji, njaja-vaišešika tvrdi da posledica nije sadržana u uzroku, ne preegzistira u njemu, već predstavlja nešto apsolutno novo, čija je pojava čak uslovljena uništenjem uzroka. Ova škola često navodi prigovor: ako komad tkanine već postoji u nitima, kako ga mi ne vidimo, a čula su nam ispravna?[3]

Vedantski filozof Šankara je tvrdio da se uzročni odnos sastoji u promeni forme, pri čemu supstanca ostaje nepromenjena. Zdela ili tanjir uvek ostaju glina iako poprimaju posebne vidove, koje razlikujemo po ime-obliku (nama-rupa). Pravi uzrok je glina, dakle jestanje, sat. Ono što izgleda kao posledica nije ništa drugo doli proizvod maje, ili neznanja. Tako je u svemiru samo biće realno; mnogolikost stvari je puka iluzija.[3]

Budistička shvatanja uredi

U budizmu teorija kauzaliteta vodi poreklo od izvorne etičke preokupacije. Samom Budi se pripisivala formulacija principa uslovljenog porekla, koji je tokom vremena tumačen na različite načine, ali ipak ostao središnji i karakteristični problem ove škole. Začetnika i prve učitelje budizma zanimao je problem nastanka i razvoja života kao karmičkog procesa. Pretpostavka individualne egzistencije je neznanje, koje iščezava kada saznanje otkrije mehanizam života, tj. njegovu promenljivost i nepostojanost. Neznanje stavlja u pokret tvorevine i obrasce (samskara) što određuju nov život, koji se, ukoliko ga ne zaustavi disciplina prožeta saznanjem, projektuje, stvarajući opet nove sile i otiske, u buduću egzistenciju.[3]

Pluralizam drevnog budizma je svodio svest i svet na dva paralelna niza elemenata, nazvana darma, koji se prepliću, uzajamno saglasni i uvek u pokretu. Sve je potencijalan uzrok svega. Stoga se ne može jednostavno reći da nešto potiče od neke proste stvari. Svaka stvar predstavlja tačku susreta bezbrojnih nizova u stalnom razvoju, koji, susrećući se tako, stvaraju tu novu stvar, od koje potiče dalji razvoj i ostvarivanje drugih mogućnosti. Iako su se kauzalni odnosi pokazali tako složenim da prevazilaze mogućnost poimanja, učitelji su ih sveli na određene grupe, čiji je broj, po školama teravade, iznosio 21, ili na četiri uslova i šest uzroka, po učenju (abhidharma) sarvastivadina.[3]

Mahajana se temeljnije pozabavila pojmom uzročnosti. S obzirom da je jedina realnost tačka-trenutak (kšana), uzrok je već iščezao kada nastaje posledica. Ova dva momenta, prošlo i naredno, nisu povezani, ali, istovremeno, bez jednog ne bi bilo drugog. Trenutnost postojanja znači neprestan tok, pri čemu je svaki trenutak neposredan uslov za sledeći, te uslovljavajući ga tako, iako sam više ne postoji, ipak je pretpostavka javljanja drugog momenta.[4]

Uzmimo primer pupoljka, o kome raspravljaju indijski logičari: da bi se on razvio, potrebno je istovremeno postojanje mnogih kauzalnih činilaca: seme, zemlja itd. Ako bi oni trajali ne gubeći oblik, ne bi bilo prelaska iz jedne forme u drugu, pošto bi one bile istovetne, te bi zemlja, seme i pupoljak bili jedna ista stvar. Ako bi, pak, razlika postojala pa se jedna forma javljala posle druge, ne bi više bilo kontinuiteta. Po budističkoj teoriji večnog toka trenutaka, posledica nastaje kada uzrok još nije uništen, ali to ne znači da su uzrok i posledica simultani. Posledica je drugi trenutak i nastaje ukoliko se u prvom trenutku ispolji stanje uzroka, a započinje dok uzrok još uvek jeste. No uzrok prestaje da postoji u istom trenutku u kome nastaje posledica; ako bi i dalje trajao, ne bi više bio uzrok, jer ne može da bude uzrok onoga što već jeste, ili bi to značilo novo proizvođenje već proizvedenog.[4]

— Šantirakšita i Kamalasila o uzročnosti

Za školu srednjeg puta, zakon uslovljenog nastanka dobija prilično različito značenje. Stvari što nam se ukazuju nemaju objektivno postojanje, već su prividne predstave, koje se uzajamno uslovljavaju i odnose jedna prema drugoj kao visoko i nisko, veliko i malo. Jedina realnost je praznina — ono nepredikabilno što prevazilazi svaku pojmovnu operaciju. Škola svesti zauzima drukčiji stav: svest je realna; kao i njen sadržaj, što znači da uslovno nastajanje ponovo zadobija svoju vrednost. Uzročnost deluje u raznim momentima svesti, a ne u sferi predmeta, koji ne postoje.[4]

Razmišljanje o uzrocima je imalo za cilj da otkrije ustrojstvo samsare, suštinsko pitanja indijske misli. Budizam je zaključio da se kretanjem unatrag nikad ne stiže do početka samsare. Tu su gotovo sve struje bile istog mišljenja, slažući se da je neznanje osnovna pretpostavka i pokretač samsare. No ovom neznanju ne zna se početak; može se reći samo da ono jeste oduvek. Kauzalni lanac se prekida kada se ukine neznanje, koje je uzrok seoba i bola.[4]

Grčka shvatanja uredi

U antičkoj metafizici se verovalo da zakon uzročnosti konstituiše svako događanje.[1]

Među stvarima koje nastaju jedne su proizvodi prirode, druge su proizvodi veštine, a treće nastaju po slučaju. Sve što nastaje kao nešto, nastaje iz nečega i pomoću nečega.

— Aristotel, Metafizika, VII 7, 1032a

Srednjovekovna shvatanja uredi

 
Sutra o uzroku i posledici, 8. vek, Japan

Po srednjovekovnim teorijama uzročnosti, sve što se u svetu dešava, dešava se ili potpuno božjom voljom, ili uz pomoć božjeg delovanja. Smatralo se da „konačne“ (stvorene, kontingentne) stvari, ili nemaju mogućnost uzročnog delovanja, pa je ono što izgleda kao uzrok i ono što izgleda kao posledica zapravo posledica božjeg delovanja. Svako kretanje u svemiru nastaje usled božjeg delovanja.

Srednjovekovni arapski filozof Ibn Arabi ne priznaje mnoštvo uzroka koji sačinjavaju navodnu uzročnost, već samo jedan uzrok, Boga. On naziva uzročnost čovekovim pričinom tvdeći da se Bog ne služi kauzalitetom kao „bogom ispred Boga“.[5]

Novovekovna shvatanja uredi

U novovekovnoj filozofiji, Lajbnic daje preciznu formulaciju principa kauzaliteta.

Ništa se ne događa bez uzroka ili bar određujućeg razloga, što će reći bez nečega što bi moglo poslužiti kao apriori razjašnjenje zašto je ovo postojeće pre nego nepostojeće i zašto ono jest tako a ne drugačije.

— Lajbnic, Teodiceja, paragraf 44

Spinoza tretira zakon uzročnosti kao aksiom:

Iz datog određenog uzroka po nužnosti sledi efekat; i obrnuto, ako nije dat nikakav određeni uzrok, nemoguće je da sledi efekat.

— Spinoza, Etika I, Aksioma III

Nemački idealistički filozof Imanuel Kant vidi princip uzročnosti u osnovi svake promene.

Sve promene se dešavaju po zakonu spajanja uzroka i efekta.

— Kant, Kritika čistog uma, Analitika osnovnih stavova, Druga analogija

Nemački filozof Fridrih Niče u više navrata je kritikovao koncept uzročnosti:

Iz činjenice da se nešto događa pravilno, i da se može predvideti, ne sledi da se događa po nužnosti. Ako se izvestan kvantum sile određuje i ponaša u svakom određenom slučaju na jedan jedini način, to ne dokazuje da nema »slobodne volje«. »Mehanička nužnost« nije nikakav fakt: mi smo je uneli u pojave. Mi smo podobnost pojava da uđu u formule protumačili kao posledicu nužnosti koja caruje nad pojavama. Ali iz toga što ja činim nešto određeno ne sledi nikako da to prinudno činim.

— Fridrih Niče, Za borbu protiv determinizma i teleologije (Volja za moć, 552)

»Promene« su samo pojave (ili čulni procesi za nas); kad mi stavimo između njih još i pravilno vraćanje, mi time ne dokazujemo ništa drugo sem činjenice da se uvek tako dešavalo. Osećanje da je post hoc (posle toga) u stvari propter hoc (radi toga), može se lako objasniti kao nesporazum; ono je pojmljivo. Ali pojave ne mogu biti »uzroci«!

— Fridrih Niče, Protiv kauzaliteta (Volja za moć, 545)

Vrste uzročnosti uredi

Zapažanje da uzročna povezanost nema u svim oblastima bića isti karakter uslovilo je razlikovanje više tipova kauzaliteta[1]:

  • Fizički ili mehanički kauzalitet - kada uzrok izaziva učinak dodirom, sudarom ili nekim drugim dejstvom čiji se intenzitet može izračunavati ili meriti;
  • Organski ili biološki kauzalitet - objašnjava vezu uzroka i posledice u organskoj prirodi;
  • Teleološki kauzalitet - koji ne podrazumeva da uzrok mora vremenski prethoditi učinku, već da krajnja svrha ima dejstvo na tok i prirodu događanja. Mnogi autori odriču zasnovanost teleološkog kauzaliteta, naročito pristalice mehaničkog kauzaliteta;
  • Psihološki kauzalitet - koji utvrđuje vezu motiva i delanja u ljudskom ponašanju i omogućava objašnjenje, predviđanje i razumevanje individualnog ili kolektivnog ponašanja.[6]
  • Teološki ili voluntaristički kauzalitet - koji smatra da su efekti nepredvidljivi ukoliko su uzroci dati u obliku neke slobodne volje. Neki naučnici osporavaju ovaj tip kauzaliteta.

Reference uredi

  1. ^ a b v g Branko Pavlović, Filozofski rečnik (odrednica: uzročnost), Plato, Beograd, 1997.
  2. ^ a b v kauzalitet, Filozofijski rečnik, Matica Hrvatska, Zagreb 1984.
  3. ^ a b v g d đ e ž Tuči 1982, str. 334–347.
  4. ^ a b v g Tuči 1982, str. 343.
  5. ^ Enes Karić, Smrt - san s onu stranu, Zbornik radova „San, java i buđenje“ (priredio Dušan Pajin), Dečje novine, Gornji Milanovac, 1991.
  6. ^ Ovaj članak ili njegov deo izvorno je preuzet iz Rečnika socijalnog rada Ivana Vidanovića uz odobrenje autora.

Literatura uredi

  • Tuči, Đuzepe (1982). Istorija indijske filozofije. Beograd: NOLIT. 
  • Filozofijski rečnik. Zagreb: Matica Hrvatska. 1984. 
  • Branko Pavlović, Filozofski rečnik, Plato, Beograd, 1997.
  • Chisholm, Hugh, ur. (1911). „Causation”. Encyclopædia Britannica (на језику: енглески). 5 (11 изд.). Cambridge University Press. стр. 557—558. 
  • Arthur Danto (1965). Analytical Philosophy of History. Cambridge University Press.
  • Idem, 'Complex Events', Philosophy and Phenomenological Research, 30 (1969), 66–77.
  • Idem, 'On Explanations in History', Philosophy of Science, 23 (1956), 15–30.
  • Green, Celia (2003). The Lost Cause: Causation and the Mind-Body Problem. Oxford: Oxford Forum. ISBN 0-9536772-1-4 Includes three chapters on causality at the microlevel in physics.
  • Hewitson, Mark (2014). History and Causality. Palgrave Macmillan. ISBN 978-1-137-37239-0.
  • Little, Daniel (1998). Microfoundations, Method and Causation: On the Philosophy of the Social Sciences. New York: Transaction.
  • Lloyd, Christopher (1993). The Structures of History. Oxford: Blackwell.
  • Idem (1986). Explanation in Social History. Oxford: Blackwell.
  • Maurice Mandelbaum (1977). The Anatomy of Historical Knowledge. Baltimore: Johns Hopkins Press.
  • Judea Pearl (2000). Causality: Models of Reasoning and Inference CAUSALITY, 2nd Edition, 2009 Arhivirano 9 avgust 2011 na sajtu Wayback Machine Cambridge University Press ISBN 978-0-521-77362-1
  • Rosenberg, M. (1968). The Logic of Survey Analysis. New York: Basic Books, Inc.
  • Spirtes, Peter, Clark Glymour and Richard Scheines Causation, Prediction, and Search, MIT Press, ISBN 0-262-19440-6
  • University of California journal articles, including Judea Pearl's articles between 1984 and 1998 Search Results - Technical Reports Arhivirano 5 jul 2022 na sajtu Wayback Machine.
  • Miguel Espinoza, Théorie du déterminisme causal, L'Harmattan, Paris, 2006. ISBN 2-296-01198-5.

Spoljašnje veze uredi