Filip IV od Francuske

Filip IV Lepi (franc. Philippe IV de France; 126829. novembar 1314) je bio kralj Francuske (1285—1314) iz dinastije Kapeta. Iako je Filip bio poznat kao zgodan, pa otuda i epitet le Bel, njegova kruta, autokratska, impozantna i nefleksibilna ličnost stekla mu je (od strane prijatelja i od neprijatelja) druge nadimke, kao što je Gvozdeni kralj (franc. le Roi de fer). Njegov žestoki protivnik Bernard Sese, biskup Pamijera, rekao je za njega: „On nije ni čovek ni zver. On je statua.“[2][a]

Filip IV Lepi Kapet
Filip IV (detalj sa groba u bazilici Sent Deni)
Lični podaci
Datum rođenja1268.[1]
Mesto rođenjadvorac Fontenblo, Francuska
Datum smrti29. novembar 1314.(1314-11-29) (45/46 god.)
Mesto smrtidvorac Fontenblo, Francuska
GrobBazilika Sen Deni
Porodica
SupružnikHuana I od Navare
PotomstvoLuj X, Filip V, Šarl IV, Izabela Francuska
RoditeljiFilip III Hrabri
Izabela Aragonska
DinastijaKapeta
kralj Francuske
Period1285-1314
PrethodnikFilip III Hrabri
NaslednikLuj X
kralj Navare
Period1284-1304
PrethodnikHuana I od Navare
NaslednikLuj X

Filip, želeći da smanji bogatstvo i moć plemstva i sveštenstva, umesto toga se oslanjao na vešte državne službenike, kao što su Gijom de Nogare i Engeran de Marinji, da upravlja kraljevstvom. Kralj, koji je tražio neospornu monarhiju, primorao je svoje laktapke vazale ratovima i ograničio njihove feudalne privilegije, utirući put za transformaciju Francuske iz feudalne zemlje u centralizovanu ranu modernu državu.[3] Na međunarodnom planu, Filipove ambicije učinile su ga veoma uticajnim u evropskim poslovima, i tokom većeg dela svoje vladavine nastojao je da svoje rođake postavi na strane prestole. Ugarskom su vladali prinčevi iz njegove kuće. On je pokušao, ali nije uspeo, da još jednog rođaka učini svetim rimskim carem.

Uništio je templare i proterao je Jevreje da bi se domogao njihovog blaga. Sedište papa je preselio iz Rima u Avinjon i uspeva da postavi Francuza Klementa V za papu. Brzo posle njegove smrti (posle 14 godina) dinastija Kapet ostaje bez muških naslednika.[4]

Mladost uredi

Sin je kralja Filipa III i Izabele Aragonske. Još kao princ pregovarao je o izlasku kraljevske porodice iz Aragona posle neuspešnog Aragonskog krstaškog rata. Kao kralj zalagao se za jačanje monarhije po bilo koju cenu.

Oslanjao se daleko više od svojih prethodnika na profesionalnu birokratiju. Tokom njegove vladavine dolazi do prelaza od harizmatične monarhije do modernije birokratske monarhije.

Oženio se Jovanom od Navare. Jovana je donela Šampanju i Brije kao kraljevski miraz, kao i Kraljevinu Navaru u Pirinejima koje je bilo je u personalnoj uniji od 1284—1329, da bi se kasnije osamostalilo.

Rat sa Engleskom i Flandrijom uredi

Centralizacija unutar Francuske predstavljala je pretnju engleskom kralju, jer se to odnosilo i na njegove posede. Tokom 1294. izbija rat između Engleske i Francuske. Filip IV Lepi je podsticao Škote protiv Engleske i smatrao je da je zauzimanje Škotske neprihvatljivo. Dug rat je iscrpeo i Englesku i Francusku, pa je 1303. sklopljen mirovni sporazum. Mirovni sporazum je potvrđen venčanjem Izabele Francuske, ćerke Filipa IV Lepog, za engleskog prestolonaslednika. Kasnije je Izabela Francuska postala jedan od uzroka Stogodišnjeg rata.

Rat sa Flandrijom uredi

Doživeo je veliki poraz u sukobu sa Flandrijom, gde je hteo da uguši pobunu. U bici zlatnih mamuza 11. jula 1302. poraženi su njegovi vitezovi i 4.000 pešaka. Dve godine kasnije je predvodio vojsku protiv Flandrije i uspeva da pobedi. Flandrija je prisiljena da 1305. prihvati mirovni ugovor i da da veliku odštetu.

Udar na Jevreje i templare s ciljem pljačke njihova velikog blaga uredi

 
Dva templara gore na lomači, iz francuskog rukopisa iz petnaestog veka

Pošto je rat sa Engleskom bio izuzetno skup Filip je odlučio da uzme bogastvo templara, Jevreja i katoličke crkve.

Pljačka jevrejske imovine uredi

Filip IV Lepi je pohapsio Jevreje 1306. i proterao ih iz Francuske da bi mogao da im oduzme imovinu. Porasli su troškovi ratovanja, a jevrejska imovina je poslužila da se pokriju ti troškovi. Osim toga on se najpre kod Jevreja bio poprilično zadužio, a dug je rastao. Na ovaj način je rešio i dug, a na aukcijama je prodao sve što su Jevreji imali.

Sukob sa papom uredi

Kad je uveo porez na katoličke sveštenike 1296. u iznosu od pola godišnjih prihoda, izazvao je otpor katoličke crkve i pape. Papa Bonifacije VIII je zabranjio da se kralju daje crkvena imovina (izdavši dokument CLERICISLAICOS) što izaziva otvoren sukob pape i kralja. Filip je sazvao sabor biskupa, plmestva i većih pariskih buržuja da bi osudio papu. Sabor je dao podršku Filipu. Papa je odgovorio papskom bulom pod nazivom Unam Santam kojom je istakao prava papa da sude kraljevima, dok papa može da sudi samo Bog.[5] Filip je izašao kao pobednik iz sukoba, pošto je poslao svog agenta Vilijama Nogareta da uhapsi Bonifacija u Ananjiju. Papa je pobegao, ali je preminuo ubrzo posle toga. Filip IV Lepi je izabrao francuskog kardinala Betrana de Gota za papu Klementa V sa sedištem u Avinjonu. Time je počeo period (1305—1378) francuskih papa sa sedištem u Avinjonu, zvan Avinjonsko papstvo. Za vreme Avinjonskog papstva je samo jedan papa posetio Rim.

Uništenje templara uredi

 
Spaljivanje templara

Pohapsio je sve templare u jednom danu 13. oktobra 1307. godine. Templari su izvrgnuti torturi, pa svi priznaju krivicu, tj herezu.

Jedni smatraju da je uništio templare da bi se kao i kod Jevreja domogao velikog blaga, koje je taj vojni red posedovao. Templari su bili vojni red, koji je odgovarao samo papi. Filip IV Lepi je iskoristio svoj uticaj na papu Klementa V, tako da je papa raspustio red i proglasio ih hereticima.

Dugo je misterija što se desilo sa templarskim blagom. Postoje brojne legende ili priče da je templarsko blago završilo u Škotskoj i da su se kasnije neki od tih vitezova borili u bici za škotsku nezavisnost.

Mnogi templari su mučeni i suđeni, a veliki majstor templara Žak de Mole je spaljen 18. marta 1314. Navodno je de Mole na lomači prokleo Filipa IV Lepog i papu da umru tokom sledeće godine. Bez obzira da li je de Mole zaista prokleo kralja i papu, narod je zaista poverovao u to, pošto je papa umro u agoniji mesec dana kasnije, dok je Filip IV Lepi preminuo novembra iste godine.[6]

Porodično stablo uredi

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
16. Filip II Avgust
 
 
 
 
 
 
 
8. Luj VIII
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
17. Izabela od Enoa
 
 
 
 
 
 
 
4. Luj IX
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
18. Alfonso VIII od Kastilje
 
 
 
 
 
 
 
9. Blanka od Kastilje
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
19. Eleonora Engleska
 
 
 
 
 
 
 
2. Filip III Hrabri
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
20. Alfonso II od Provanse
 
 
 
 
 
 
 
10. Ramon Berengar IV od Provanse
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
21. Garsenda, grofica od Forkalkjea
 
 
 
 
 
 
 
5. Margareta od Provanse
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
22. Toma I od Savoje
 
 
 
 
 
 
 
11. Beatriče Savojska
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
23. Margarita od Ženeve
 
 
 
 
 
 
 
1. Filip IV
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
24. Alfonso II od Aragona
 
 
 
 
 
 
 
12. Petar II Aragonski
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
25. Sanća od Kastilje
 
 
 
 
 
 
 
6. Đaume I od Aragona
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
26. Viljem VIII od Monpeljea
 
 
 
 
 
 
 
13. Marija od Monpeljea
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
27. Evdokija Komnin
 
 
 
 
 
 
 
3. Izabela Aragonska
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
28. Bela III
 
 
 
 
 
 
 
14. Andrija II Arpadović
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
29. Agnesa od Antiohije
 
 
 
 
 
 
 
7. Jolanda od Ugarske
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
30. Petar II Kurtene
 
 
 
 
 
 
 
15. Jolanda od Kurtenea
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
31. Jolanda Flandrijska
 
 
 
 
 
 

Deca uredi

  • Margerita (1288—1300)
  1. Luj X (1289—1316), kralj Francuske
  2. Filip V Visoki (1291—1322), kralj Francuske
  3. Izabela Francuska (1292—1358), kasnija engleska kraljica
  4. Karlo IV Lepi (1294—1328), kralj Francuske
  5. Robert (1297—1308)

Sledeći kralj postaje Luj X, koji umire već 1316. godine. Posle njega Filip V Visoki vlada do 1322, a zatim Karlo IV Lepi vlada do 1328. godine. Sa Karlom IV Lepim okončava se dinastija Kapeta bez muških naslednika, što postaje uzrok Stogodišnjeg rata.

Napomene uredi

  1. ^ "Ce n'est ni un homme ni une bête. C'est une statue."[2]

Reference uredi

  1. ^ Richardson, Douglas (2011). Kimball G. Everingham, ur. Plantagenet Ancestry. 2 (2nd izd.). str. 125. 
  2. ^ a b Contamine, Kerhervé & Rigaudière 2007, str. 142.
  3. ^ Strayer 1980, str. xiii.
  4. ^ Larousse, Éditions. „Philippe IV le Bel - LAROUSSE”. www.larousse.fr (na jeziku: francuski). Pristupljeno 21. 1. 2022. 
  5. ^ Black 1992, str. 48.
  6. ^ Lord 2014, str. 65.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi


 
Francuski kraljevi
(12851314)