Holandska istočnoindijska kompanija

Holanska istočnoindijska kompanija (hol. Vereenigde Oostindische Compagnie, skraćeno: V.O.C. odnosno VOC), ili jednostavno samo "kompanija" (hol. Compagnie), bila je istočnoindijska kompanija u koju su se 1602. udružile holandske trgovinske kompanije kako bi isključile međusobnu konkurenciju.[1][2]

Kompanija je od holandske države dobila pravo suvereniteta (vođenje ratova, gradnja tvrđava, pridobijanje teritorija) i trgovinski monopol. To je bila prva multinacionalna kompanija i najveće trgovinsko društvo 17. i 18. veka.

Zastava Holandske istočnoindijske kompanije

Glavno sedište kompanije bilo je u Amsterdamu i Midelburgu. Komandno mesto trgovačke plovidbe nalazilo se u Bataviji (danas Džakarta) na Javi (Indonezija). Trgovinske ispostave bile su na Dedžimi, veštačkom ostrvu u zalivu pre Nagasakija (Japan), u Persiji (danas Iran), Bengalu (danas Bangladeš i Indija), Cejlonu (danas Šri Lanka), Formozi (danas Tajvan), Kejptaunu (Južnoafrička Republika) i na jugu Indije.

Ekonomska moć kompanije zasnivala se pre svega na kontroli puta začina od „ostrva začina” (danas Molučka ostrva) i Zadnje Indije (staro ime za Indokinesko i Malajsko poluostrvo). Ova kompanija, strukturirana u 6 komora (hol. Kamers), bila je prva koja je izdala deonice. Nakon četvrtog anglo-holandskog rata (1780—1784) kompanija dospeva u finansijske poteškoće i gasi se 1798. Njeni posedi su postali deo holandskog kolonijalnog carstva.

U gotovo dva veka postojanja, Holandska istočnoindijska kompanija imala je oko 4.700 brodova kojima je prevezla oko 10 miliona ljudi. Pri tome, na prvi vek otpada oko jedne trećine, a na drugi oko dve trećine brodova i prevezenih ljudi. Vrednost trgovačke robe prevezene u prvom veku (1640—1700) iznosila je 577 miliona fl. a u drugom (do 1795) 1,6 milijardi fl. Jedina konkurencija, Britanska istočnoindijska kompanija (EIC), osnovana u Londonu 1600, nije se mogla nametnuti VOC-u. Tek pred kraj 17. veka u jednom kratkom razdoblju EIC je ojačala do ozbiljne konkurencije.

Istorija uredi

 
Žig Kompanije

Krajem 15. veka prvi portugalski brodovi obišli su Rt dobre nade i stigli do Indonezije. Tek monopol koji su nakon toga položili Portugalci na trgovinu začinima, doveo je do udruživanja devet holandskih trgovaca. Oni su 1595. (do 1597) poslali flotu brodova vođenu Kornelijusom Hutmanom, koja je, sledeći put kojim je Jan Hujgen van Linshot 1583. stigao do Goe, doplovila do Azije. Ekspedicija ovog saveza (Compagnie van Verre (Amsterdam)) privukla je pažnju drugih holandskih trgovaca na nove mogućnosti. Godine 1600. udružila su se amsterdamska trgovačka društva u Geünieerde Amsterdamse Oostindische Compagnie kojim je amsterdamski gradonačelnik izdao pravo na trgovinski monopol za Aziju.

Kao reakciju na koncentraciju moći u Amsterdamu, sad su se slična udruženja sklopila i u provinciji Zeland, kao i u gradovima Horn, Delft i Enkuzen. Tek rat za nezavisnost Holandije (Osamdesetogodišnji rat) sa Španijom i dobit ostvarena zaplenom brodskog tereta portugalskih brodova učinila je nezaobilaznim međusobno udruživanje ovih malih i samostalno bespomoćnih saveza. Izvršene su pripreme, a u odnosu na suzdržljivost Zelandskih kompanija intervenisale su viđene osobe, tako da je 20. marta 1602. mogla da bude osnovana federalno strukturirana Holandska istočnoindijska kompanija.

Parlament Holandije dao je, za početak ograničen na rok od 21 godine, trgovinski monopol za područje istočno od Rta dobre nade, a zapadno od Magelanovog moreuza.

Osnivanje kompanije uredi

 
Glavna zgrada Kompanije u Amsterdamu

Direktori udruženih društava bili su predsedništvo Kompanije. Na taj način 8 mjesta u predsedništvu trebalo je da pripadne ranije udruženim amsterdamskim društvima, a 8 drugim društvima. Zelanđani su se zbog toga i dalje pribojavali od moguće dominacije Amsterdama. Različiti predlozi su razmatrani, i na kraju je postignuta saglasnost da se uvede i sedamnaesto mesto, koje će na smenu zauzimati jedan neamsterdamac.

Tako sastavljen direktorijum trebalo je da zaseda u Amsterdamu, ali i ovdje je trebalo da se naće kompromis sa Zelanđanima. Dogovoreno je da se uvede osmogodišnji ciklus unutar kojeg će šest godina direktorijum zasedati u Amsterdamu, a predsedavaće će mu Amsterdamac, dok će sledeće dve godine zasedanje biti u Midelburgu, a predsedavaće će mu Zelanđanin.

Rano razdoblje kompanije uredi

Holandski parlament osigurao je dokumentom formalni trgovinski monopol za sva područja istočno od Rta dobre nade i zapadno od Magelanovog moreuza. Dokument (hol. Charta) je davao neka suverena prava kompaniji, kao što je vođenje rata. Odmah 1602. počela je prva ekspedicija na „ostrva začina”, Ambon, najvažnije ostrvo Moluka. Monopol koji je holandska država prepustila kompaniji bio je za nju i izuzetan izazov. Monopol je bio vremenski ograničen, ali značio je i puno manja ograničenja nego što bi bila pojedinačna trgovinska ekspedicija. U praksi, korištenje monopola zahtevalo je značajan finansijski napor koji pojedine komore nisu mogle odnosno nisu htele da snose. Prva flota od 14 brodova morala je da bude značajno povećana kako ne bi bila samo u početku uspešna, nego je morala da osigura i uspešnu trgovinu s Azijom i za iduće decenije.

Tako je predsedništvo donelo odluku (prvu u istoriji) da se finansiranje kompanije sprovede izdavanjem deonica. Dok je ranije finansiranje kompanije imalo srednjoročno obeležje i odgovaralo je obveznicama koje su se odnosile na brodski teret, deoničari su ostajali vezani za ulaganje u VOC deset godina. Nakon kamatne isplate 1612. godine, deoničarima je bilo ponuđeno da upišu deonice za idućih deset godina. Isplaćivana je i dividenda, ali deoničari nisu imali pravo odlučivanja u upravljanju kompanijom. To se nije promenilo niti nakon 1622/23. kad su prava kompanije produžena za novih 20 godina.

Brzi uspon kompanije i uspešnost u sprovođenju monopola bili su pre svega rezultat njene ovako dobijene finansijske snage. Tako je mogla da finansira opširne vojne operacije u azijskom prostoru koje su joj osigurale sprovođenje monopola pre svega u trgovini začinima. Uz to, sprovođenje monopola omogućilo je i dolazak drugih azijskih roba u Holandiju, kao na primer kineskog porcelana. Nakon osvajanja Bandskih ostrva (grupa u Molučkim ostrvima), u monopol su uključeni i muškatni oraščići i cvet, a kasnije i karanfilići. Nakon što su sa Cejlona proterali Portugalce, trgovina se širi i na cimet.

Uspon Kompanije uredi

 
Posedi Kompanije

Radi osiguranja trgovinskih puteva, 1619. u osvojenoj Džajakarti (danas Džakarta) osnovan je utvrđeni grad Batavija. Već od 1611. godine u Džajakarti je postojala trgovinska ispostava kompanije. Godine 1641. Kompanija osvaja do tada portugalsku Malaku. Godine 1652. sledi gradnja brodske stanice na Rtu dobre nade, 1659. osvajaju Palembang (južna Sumatra), a 1661. prisiljavaju Makasar (južni Sulavesi) da proteraju Portugalce koji su se nakon pada Malake sklonili u taj grad.

Kao jedino trgovačko društvo u Indijama, kompanija je u razdoblju 1635. do 1690. godine ostvarivala profit u prekomorskoj trgovini. Nakon toga (pa sve do 18. veka), neprekidno raste udeo u prihodima kompanije trgovina unutar Azije. Sa time dolazi i trgovina s Japanom, koja se od 1639. odvija još samo u organizaciji kompanije. Tokom 17. veka kompanija već počinje i sa sekundarnim novčanim poslovima. Visoka zarada omogućila im je, da u Aziji povoljno kupljeno srebro dalje s velikom dobiti prodaju ili direktno u Evropi, ili evropskim trgovcima koji su trgovali u Aziji i tim srebrom morali kompaniji da plaćaju tekstil i začine (pre svega biber).

Krajem 1660-ih vlada u Batanu (zapadna Java) osniva domaće trgovinsko udruženje Bantenese Company, kao konkurenciju kompaniji. Banteneška kompanija vrlo brzo direktno trguje s Mekom, Gudžaratom (severozapadna Indija), Koromandelskom obalom (južna Indija), Bengalom, Sijamom, Kambodžom, Tajvanom i Japanom, i privlači u Banten trgovinska zastupstva Engleske, Holandije, Francuske, Danske, Portugije i Kine. U ratnim obračunima između sultana Agenga (1626—1692) i njegovog sina i naslednika sultana Haji, sin traži pomoć od kompanije, a kompanija, kao protivuslugu traži izbacivanje svih stranaca iz Bantana, prepuštanje monopola za trgovinu biberom kompaniji, i dozvolu za uspostavljanje garnizona, Fort Spelvijk. Nakon toga, ekomski i politički značaj Sultanata neprekidno opada, sve do raspada u 19. veku.

 
Dva lica duita, kompanijine kovanice iz 1735. godine

Nakon osvajanja Makasara 1667. godine, zadnje luke preko koje se odvijala trgovina između Azije i Evrope mimo kontrole VOCa, i ta mogućnost otpada (ta trgovina bila je, smatrao je VOC, krijumčarenje). Od 1699. VOC počinje sa sadnjom plantaža kafe na Javi. Tako VOC čitavom već postojećem asortimanu trgovinske robe iz Azije dodaje još i kafu.

Slom Kompanije uredi

Unutar kompanije je od samog početka vladala korupcija i mentalitet samoposluživanja, pre svega u vrhovima trgovinskih zastupstava koji su Amsterdamsku (i Midelburšku) matičnu kuću koštali velikog dela dobiti. Velike udaljenosti, pravno slobodan prostor (iz holandskog ugla gledanja) istočnoindijskih područja, osobine koje je, pored porekla, trebalo imati vodeće osoblje (instinkt za moć, prodornost, ali ne i čestitost), pogodovalo je takvom razvoju.

Smanjenje dobiti nastaje tek s razvojem spoljšnopolitičkih događanja. Tokom 18. veka rastu rizici prekomorske trgovine, pa time i troškovi upravljanja Komanijom do mere, da su nastali gubici koji su morali biti pokrivani iz rezervi kompanije. Pored toga, otkriće hronometra 1774. i time otvorena mogućnost određivanja geografske dužine što je olakšalo navigaciju, imalo je za kompaniju ambivalentno značenje.

Kompanija koja je u vreme tri rata s Britanskom imperijom preuzela na sebe riskantan poduhvat plovidbe kroz Lamanš i ne samo uspešno to obavljala nego se uz to i razvila u najveće trgovinsko društvo na svetu, počela se u vreme četvrtog rata 1780—1784. suočavati s velikim problemima. Brodovi na dolasku iz Azije nisu mogli da uplove u matične luke, pa stoga nije moglo biti niti aukcije pristigle robe. Pored toga, zbog godina u kojima je imala gubitke, kompanija gubi i kreditnu verodostojnost. Sudbina kompanije zapečaćena je tek ulaskom Francuza u Holandiju.

Nakon nekih neuspelih pokušaja da se kompanija oporavi, kompanija se 1798 raspušta. Njeno preostalo vlasništvo postaje imovina nacije, a dugovi su proglašeni nacionalnim dugom.

Reference uredi

  1. ^ Gelderblom, Oscar; de Jong, Abe; Jonker, Joost (2011), 'An Admiralty for Asia: Business Organization and the Evolution of Corporate Governance in the Dutch Republic, 1590–1640,'; in J.G. Koppell (ed.), Origins of Shareholder Advocacy. (New York: Palgrave Macmillan, 2011), pp. 29–70. Gelderblom, Jonker & de Jong (2010): "The hot rivalry between the voorcompagnieën undermined the country's fragile political unity and economic prosperity, and seriously limited the prospects of competing successfully against other Asian traders from Europe. ... According to Willem Usselincx, a large merchant well versed in the intercontinental trade, the VOC charter was drafted by bewindhebbers bent on defending their own interests and the Estates General had allowed that to pass so as to achieve the desired merger (Van Rees 1868, 410). An agreement was finally reached on March 20th, 1602, after which the Estates General issued a charter granting a monopoly on the Asian trade for 21 years (Gaastra 2009, 21–23)."
  2. ^ Unoki, Ko (2012), 'A Seafaring Empire,'; in Mergers, Acquisitions and Global Empires: Tolerance, Diversity and the Success of M&A, by Ko Unoki. (New York: Routledge, 2013), pp. 39–64

Literatura uredi

  • Roelof van Gelder: Das ostindische Abenteuer - Deutsche in Diensten der Vereinigten Ostindischen Kompanie der Niederlande 1600-1800 (Istočnoindijska avantura - Njemci u službi Nizozemske Istočnoindijske kompanije), Convent, Hamburg 2004.
  • Hans Beelen: Handel mit neuen Welten. Die VOC der Niederlande 1602-1798 (Trgovanje s novim svjetovima. Nizozemski VOC); Schriften der Landesbibliothek Oldenburg 2002 (Rukopisi Zemaljske biblioteke Oldenburg)
  • John Landwehr: A bibliography of publications relating to the dutch East India Company 1602; Uetrecht 1991
  • Eberhard Schmitt (Hg.): Kaufleute als Kolonialherren. Die Handelswelt der Niederländer vom Kap der Guten Hoffnung bis Nagasaki 1600–1800 (Trgovci kao kolonijalni gospodari. Trgovinski svijet Nizozemaca od Rta dobre nade do Nagasakija 1600—1800.); Bamberg 1988
  • Gaastra, Femme S., The Dutch East India Company. Expansion and Decline; Leiden 2003
  • Louisa Balk, Frans Van Dijk, D. J. Kortlang i drugi autori: The Archives of the Dutch East India Company (VOC) and the Local Institutions in Batavia (Jakarta). Brill, Leiden. 2007. ISBN 978-90-04-16365-2. (engl.)

Spoljašnje veze uredi