Википедија

Hrvatska vojna krajina

Hrvatska vojna krajina (njem. Kroatische Militärgrenze, mađ. Horvát határőrvidék), ili samo Hrvatska krajina, poznata i kao Hrvatska vojna granica, bila je okrug Vojne krajine, pogranične oblasti Habzburške monarhije, a kasnije Austrijskog carstva i Austrougarske monarhije.

Hrvatska vojna krajina 1868. godine

Istorija uredi

Hrvatska vojna krajina osnovana je krajem 16. vijeka od dijela teritorije habzburške Kraljevine Hrvatske. Prvobitno je bila nominalni dio Hrvatske, ali je 1627. godine prebačena pod neposrednu carsku upravu kao dio Vojne krajine. Krajina se nalazila na granici sa Osmanskim carstvom. Na području Krajine, kraljevi i carevi su obećavali slobodno zemljište i slobodu religije ljudima koji dođu na tom područje sa većinskim srpskim i hrvatskim stanovništvom. U zamjenu, ljudi koji su živjeli na tom području imali su obavezu da se bore na strani Carstva i da štite zemlju.

Osnivanje uredi

U odgovor na učestale Osmanlijske pljačkaške pohode, Hrvatski sabor, koji se 15. maja 1574. sastao u Zagrebu, stvorio je zaključak, da se imaju sagraditi 2 nove tvrđave: jedna kod Topuskoga na rijeci Glini, a druga kod Bresta, gde Turci običavaju prelaziti rijeku Kupu. Još će u južnoj Hrvatskoj popraviti tvrđave: Slunj, Turanj, Tounj i Herendić, a u sjevernoj Hrvatskoj tvrđave: Rasinju, Gradec i Vrbovec. Na trošak čitave Hrvatske izdržavaće se odsada nova vojska: 240 haramija. Pod zapovjedništvom podbana branit će 200 hara­mija tvrđe i prijelaze kod rijeke Kupe, gde se tako razvila pokupska ili banska Krajina. Drugih 40 haramija služit će kao prvi oružnici, da Hrvatsku brane od Vlaha, koji su kao turski »martolozi« hvatali djecu u Zagorju. Zato će 20 haramija čuvati prijelaze na Zagrebačkoj gori, a drugih 20 na Očuri. Za izdržavanje haramija plaćat će se u Hrvatskoj daća »dimnica«, i to forint od svakoga dimnjaka.[1]

Car Rudolf je 25. februara 1578. svome stricu Karlu povjerio potpunu upravu vojne Krajine u Hrvatskoj i Sla­voniji. U to ime kralj prepušta njemu sve poreze, što ih je do sada dobijao iz Kranjske, Štajerske i Koruške. Ove prihode neka Karlo upotrijebi za izdržavanje vojske, koja će Krajinu i spomenute zemlje braniti od Tu­raka. Kralj još obećava, da će u tu svrhu doprinositi i Njemačka. Karlo dobija pravo, da u štajerskom Gracu uredi »ratno vijeće«, u koje će Kranjska i Koruška birati po 2, a Štajerska 3 člana. Sve generale, ka­petane i druge oficire na Krajini može Karlo imenovati sam, nakon što je o tomu obavijestio kralja. »U pogledu vojnih poslova ima se nadvojvodi Karlu u naše ime pokoravati također ban Hrvatske i Slavonije sa čita­vom njemu podređenom vojskom, zatim staleži istih zemalja, te pučki ustanak u Hrvatskoj i Slavoniji.«[2]

Ove kraljeve odluke uslijediše prije, negoli je svoje vijećanje za­vršio sabor Karlovih nasljednih zemalja, koji se od 1. januara do 1. marta 1578. sastao u Bruku na Muri. Tamo je 45 zastupnika iz Štajerske, Koruške i Kranj­ske (kojoj se pribrajahu Gorica, Trst, Istra i Rijeka) preko 2 mjeseca raspravljalo o tome, kako da se turska sila zaustavi na Krajini; jer pro­padne li Krajina, Turci će provaljivati u Kranjsku, Štajersku i Korušku. Sabor je odlučio, da će spomenute zemlje doprinositi znatne žrtve za opstanak Krajine. Južno od Kupe i Save (u tzv. hrvatskoj Krajini) uzdržavat će se troškom od 160.848 forinti godišnje 2.435 vojnika, i to: 500 husara, 300 arkebuzira (konjanika s puškom), 320 njemačkih pješaka, te 1315 hara­mija, tj. pješaka obučenih u hrvatsko seljačko odijelo. U sjevernoj ili slavonskoj Krajini trošit će se godišnje 152.496 forinti za izdržavanje 2.700 vojnika, od toga: 400 husara, 200 arkebuzira, 350 njemačkih pješaka i 1750 haramija. Još je spomenuti sabor odredio 420.000 forinti u tu svrhu, da se u hrvatskoj Krajini poprave neke tvrđave i da se sagradi nova jaka tvrđava, koja će moći suzbijati navale turske. Gradnja je započela 13. jula 1579, kada su u temelj stavili 900 turskih glava. (Ovi Turci poginuše početkom aprila g. 1578. prigodom jurišanja na Dubovac.) Hrvatski su kmetovi po odluci hrvatskog Sabora radili besplatno (kulukom), o svojoj hrani, i gradnja je brzo napredovala. Već 2. septembra bijaše veći deo bedema izgrađen, a 4. oktobra uselio se vrhovni kapetan (potpukovnik) Ivan Ferenberger u gotovu tvrđavu, koja je po nadv. Karlu dobila ime Karlovac (njemački »Karlstadt«).[2]

Organizacija uredi

Hrvatska krajina uredi

Utvrđenja Hrvatske i Slavonske vojne krajine oko 1579. godine (na mapi moderne Hrvatske i BiH). Sedišta kapetanija obeležena su crno, a broj u zagradi označava broj vojnika u posadama.

Zapovjednikom hrvatske Krajine postao je krajem oktobra 1579. ba­ron Vajkard Auersperg, koji bijaše dosada zemaljski kapetan Kranjske. Zapovjednik Krajine morao je stalno bo­raviti u Karlovcu, gde je bila posada od 800 vojnika, od toga 400 hu­sara. Pod komandom pukovnika u Karlovcu bili su krajiški kapetani u Ogulinu, Hrastovici, Slunju, Bihaću i Senju s 2.485 vojnika. Ogulinskoj kapetaniji pripadaju tvrđe: Ogulin, Modruše i Svetica (kod Josipdola) sa 62 haramije; hrastovičkoj kapetaniji tvrđe: Hrastovica i Srednji Gradac (na potoku Bručini) sa 150 haramija i 62 nje­mačke sluge; slunjskoj kapetaniji tvrđe: Slunj, Cetin, Tržac, Dabar i Jesenica sa 420 haramija i Uskoka (žumberačkih); bihaćkoj kapetaniji tvrđe: Bihać, Izačić i Ripač sa 50 husara, 150 haramija i 202 njem. sluge; senjskoj kapetaniji tvrđe: Senj, Karlobag, Ledenice, Trsat, Brlog, Oto­čac i Brinje sa 248 haramija i 33 njem. sluge. Neposredno pod nadzorom za­povjednika hrv. Krajine stoje tvrđe: Budački, Hresno, Petrova gora (bivši samostan pavlinski), Smrčković, Donja Kladuša i Blagajski toranj (na Korani) sa 280 haramija. Povrh toga može on zaposjesti tvrđe: Blinju i Vinodol kod Hrastovice, Bojnu, Vranograč i Gornju Kladušu pod Pe­trovom Gorom, Ključ na Korani, Sokol kod Bihaća, Plaški kod Ogulina, Prozor kod Otočca, te Perušić u Lici.[2]

Slavonska krajina uredi

Sjevernom ili »slavonskom« Krajinom zapovijedao je pukovnik Vid Halek. Njemu bijahu 20. jula 1580. podređena 3 kapetana: koprivnički, ivanićki i križevački. Koprivnički je kapetan pod svojom vlašću imao 761 vojnika, i to 435 haramija, 126 njemačkih pješaka, 100 husara i 100 njemačkih konjanika. Od toga se u samoj Koprivnici nalazio 441 vojnik,, i to: 160 haramija, 100 husara, 100 njem. konjanika i 81 njem. pješaka. Drugi vojnici bijahu u Đurđevcu (169), Ludbregu (50), Drnju (40) i u Novigradu (50). Posada iz Ludbrega dala je 10 vojnika za Rasinju. Zimi, kada se Drava smrzne, dolazilo bi iz raznih tvrđava 50 haramija u Đelekovec. Ivanićki kapetan imao je 150 haramija, 50 husara i 63 njem. sluge u Ivanićgradu, a 50 haramija u Križu. Križevački je kapetan imao 718 voj­nika, i to: 460 haramija, 108 njem. pješaka, 100 husara i 50 arkebuzira. Od toga se u samim Križevcima nalazilo 297 vojnika (100 haramija, 97 njem. pješaka, 50 husara i 50 arkebuzira), a drugi bijahu u područnim tvrđavama, poimence u Cirkveni (141), u Sv. Petru-Cvrstecu (50), u Topolovcu (50), u Gracu (90), Remetincu (45) i u Varažd. Toplicama (45). Tvrđicu Sv. Ivan-Žabno imala je na brizi posada iz Cirkvene. Pukovnik Halek stanovao je redovno u Koprivnici, a gdjekad i u Varaždinu, gde se nalazila i mala posada (27 njem. pješaka i 15 haramija) te 1 »burggraf«, koji bijaše zapovjednik »staroga grada«, premda je taj pripadao Krsti Ungnadu.[2]

Vlaški statut uredi

Car Ferdinand II je u novembru 1630. godine proglasio Vlaški statut (lat. Statuta Valachorum), dekret kojim su definisana prava „Vlaha” (termin je korišten za zajednice pravoslavnih izbjeglica, prvenstveno Srbe[a]) vezana za vojnu komandu, obaveze i unutrašnju samoupravu.

Ukidanje uredi

Opštepoznato je da su vojnici morali da vrše punu vojnu službu od 16. do 66. godine. Krajem 17. vijeka, Habzburška monarhija proširila je svoje granice i teritorija Hrvatske vojne krajine je takođe proširena na istok, na račun nekadašnjih osmanskih pokrajina. Godine 1783. postavljena je pod jedinstvenu kontrolu Zagrebačkog generalata.[8] Vojna krajina je demilitarizovana 8. avgusta 1873. godine. Hrvatska vojna krajina je postojala do 15. jula 1881. godine, kada je ukinuta i prisajedinjena Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji (kao i Slavonska vojna krajina).

Geografija uredi

Ovaj dio Vojne krajine uključivao Liku, Kordun i Baniju, a na istoku se graničio sa habzburškom Kraljevinom Slavonijom, na jugoistoku sa Osmanskim carstvom, na jugu sa Mletačkom republikom, na zapadu je izlazio na Jadransko more, na sjeverozapadu se graničio sa habzburškom Kraljevinom Hrvatskom i na sjeveru sa habzburškom Kraljevinom Ugarskom.

Slavonska vojna krajina se nastavljala na Hrvatsku krajinu na ušću rijeke Une u rijeku Savu. Kao i ostatak Vojne krajine.

Podjela uredi

Hrvatska vojna krajina uključivala je tri generalatske oblasti koje su se dalje dijelile na regimente:

Demografija uredi

Prema procjeni stanovništva iz 1802. godine, na području Hrvatske vojne krajine živjelo je::[9]

  • 195.380 rimokatolika
  • 180.800 pravoslavaca

Prema procjeni stanovništva iz 1820. godine, na području Hrvatske vojne krajine živjelo je:[10]

  • 207.747 rimokatolika
  • 198.728 pravoslavaca

Prema mađarskom statističaru Fenješu Eleku, u Hrvatskoj vojnoj krajini 1840. godine živjelo je 498.947 stanovnika čija je etnička struktura bila sljedeća:[11]

  • 258.454 Hrvata
  • 240.493 Srbina

Na prvom modernom popisu stanovništva 1857. godine zabilježena je sljedeće vjerska struktura Hrvatske vojne krajine:[12]

  • 285.344 rimokatolika
  • 253.429 pravoslavaca
  • 5.433 grkokatolika

74,8% stanovništva Hrvatske vojne krajine bavilo je se poljoprivredom, 18,63% bili su neaktivni vojnici, dok je 3,11% radilo u industriji.[13]

Vidi još uredi

Napomene uredi

  1. ^ Termin „Vlasi” je korišten za Slovene koji su dijelili način života (kao stočari) sa romanskim narodima (Vlasi); korišten je za Srbe koji su se naselili u Vojnoj krajini.[3][4][5][6] Hrvatska nacionalistička istoriografija (uključujući ustašku propagandu[7]) tvrdi da doseljenici nisu bili Srbi nego Vlasi; da Srbi iz Hrvatske nisu Srbi.[6] Sve južnoslovenske etničke grupe imaju romansku komponentu, iako nema dokaza da su svi ili većina Srba u Hrvatskoj bili vlaškog porijekla.[7] „Raci” je bio još jedan termin koji se koristio za Srbe.

Reference uredi

  1. ^ „Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Juraj Drasković – Wikizvor”. hr.wikisource.org. Pristupljeno 16. 1. 2019. 
  2. ^ a b v g „Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Krsto Ungnad – Wikizvor”. hr.wikisource.org. Pristupljeno 16. 1. 2019. 
  3. ^ Fowkes 2002, str. 12.
  4. ^ Lampe & Jackson 1982, str. 62.
  5. ^ Király & Rothenberg 1979, str. 301.
  6. ^ a b Trbovich 2008, str. 190.
  7. ^ a b Djilas 1991, str. 210.
  8. ^ Rothenberg, Gunther E. (1967). „The Military Border in Croatia, 1740–1881: A Study of an Imperial Institution”. The American Historical Review (na jeziku: engleski): 63. doi:10.1086/ahr/72.2.641. 
  9. ^ Mladen Lorković, Narod i zemlja Hrvata, page 86
  10. ^ Dr Tomislav Bogavac, Nestajanje Srba, Niš, 1994, page 196.
  11. ^ Elek Fényes, Magyarország statistikája, Trattner-Károlyi, Pest 1842, page 50
  12. ^ Statistische übersichten über die bevölkerung und den viehstand von Österreich nach der zählung vom 31. october 1857, page 172
  13. ^ Mariann Nagy - Croatia in the Economic Structure of the Habsburg Empire in the Light of the 1857 Census, p. 88

Literatura uredi

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Хрватска_војна_крајина&oldid=27674941”