Hrišćanska muzika

Hrišćanska muzika je muzika koja je stvorena da bi se izrazila lično ili zajedničko verovanje u hrišćanski način života i veru.[1] Najčešće teme hrišćanse muzike uključuju molitvu, obožavanje, pokajanje ili žaljenje.

Poput drugih vrsta muzika stvaranje, izvođenje i značaj zavise od različitosti kultura i socijalnog konteksta.

Razvoj hrišćanske muzike uredi

Rani razvoj hrišćanske muzike bio je pod snažnim uticajem orijentalne muzike, prvenstveno jevrejske psalmodije. Odlikuje se bogatim melizmima i intervalima manjim od polustepena. Već u ranom srednjem veku, u okviru Rimske crkve razvija se forma liturgijske vokalne muzike koju je papa Grgur Veliki sakupio u zbirku kanonizovanih horalnih melodija.

Prema obliku, razlikuju se akcentus i koncentus, a kasnije se razvijaju himne, tropi i sekvence. Dugo, ukrašeno izvođenje završnog vokala „a“ u Aleluja, naziva se jubilacija. Gregorijanski horali koriste heksatonske lestvice sa dvanaest modusa.

Uzimanjem jednog horala kao osnovne melodije, i dodavanjem drugog glasa u paralelnoj kvarti, nastao je organum, prvi polifoni oblik evropske muzike. Osnovna melodija se u tom slučaju naziva „kantus firmus“.

Oko hiljadite godine, orgulje se počinju uvoditi u crkve zapadne Evrope.

Muzika Istočnog hrišćanstva ostaje isključivo vokalna, sa prepoznatljivim oblicima kao što su tropar i kondak, sa najrazvijenijom tradicijom u Vizantiji, odakle se muzika Istočnog hrišćanstva širi po nacionalnim autokefalnim pravoslavnim crkvama. U pravoslavnu muziku se uvodi višeglasje u šesnaestom veku, na području Rusije.

U tradiciji Zapadnog hrišćanstva dolazi do naglog razvoja polifone (višeglasne) muzike u dvanaestom veku (Ars antiqua), a kasnijim razvojem nastaje Ars nova.

Protestantska reformacija uvodi novi oblik hrišćanske muzike, poznat danas kao protestantski horal. Ova muzika ima koren u starim, nemačkim, narodnim duhovnim pesmama, a izvodi se jednoglasno, uz pratnju orgulja, ili harmonizovano u četiri glasa. Vrhunac razvoja protestantskog horala ogleda se u delima Johana Sebastijana Baha (1685 -1750).

Sveta muzika uredi

Pojam sveta muzika (musica sacra) potiče iz druge polovine 19. i sa početka 20. veka. To je, zapravo, bio istorijski trenutak kada se rađala želja da se crkvena muzika reformiše, tj. obnovi i da joj se pridodaju obeležja koja je razlikuju od profane. To je preuzeo i Drugi vatikanski sabor kada govori o liturgiji i svetoj muzici. Raspoznajni znak ili bitno obeležje te muzike, tj. pridev sveta, u dokumentima Drugog vatikanskoga saveta nije vezan za stil muzičkog pisanja, nego za odnos između pevanja i liturgijskog čina. Kad Drugi vatikanski savet govori o svetoj muzici, definicija koju daje u Konstituciji o svetoj liturgiji (Sacrosanctum Concilium) vrlo je različita od one koja je dotada bila poznata: „Stoga se svetom zove ona muzika koja je stvorena za obavljanje bogoslužja i koju krasi svetost i pravilnost oblika.”[2] Naime u Konstituciji svete liturgije govori se o svetoj muzici, koja je „to svetija što se tešnje poveže s liturgijskim činom”. Samo takva muzika se s pravom može nazvati liturgijska muzika.

Instrukcija Musicam Sacram ističe da sveta muzika podrazumeva specifičnu „narav” i „cilj”, shvaćene već od početka, od autora, sa željom da se što više prilagodi svetosti liturgije, kojoj treba postati „potreban i sastavni deo”. Biti „obdarena svetošću i pravilnošću oblika” znači da treba imati posebnu predispoziciju njenog konkretnog uvrštavanja u obred, za razliku od druge muzike, različite naravi i svrhe. Prema tome sveta muzika nužno ima liturgijsku dimenziju. Naime liturgijska muzika je ona sveta muzika koja se može konkretno uvrštavati u bogopoštovanje. Ona osim neophodne svetosti poseduje određena obeležja liturgijske svojstvenosti i funkcionalnosti, kao što su:

  • neophodan službeni liturgijski tekst (uzet iz Svetog pisma, iz liturgijskih knjiga, iz patrističke literature) ili tekst koji su odobrile odgovorne crkvene vlasti;
  • specifična pripadnost, tj. precizna podudarnost između onoga što se izvodi i obreda koji se slavi i liturgijskog vremena u kojem se slavi;
  • suglasje i sklad s rubrikalnim propisima – u liturgijskom, pastoralnom i teološkom smislu;
  • prihvatljive dimenzije kompozicija, njihova stvarna izvodljivost, sposobnost da budu shvaćene i da budu zaista delotvorne na duhovnom području, kako se ne bi pretvorile u koncert (u muzički momenat sam za sebe, u kojem narod ne može učestvovati, ili još gore, ne može razumeti).

Svetom muzikom Katolička crkva smatra ove sadržaje:

  • Horsko pevanje. Sve do Drugog vatikanskoga saveta horsko je pevanje bilo „službeno” pevanje katoličke liturgije, ali i posle saveta ono i dalje ostaje prvom crkvenom muzikom i uzorom svim ostalim oblicima crkvene muzike. Stoga i danas papa Benedikt XVI u apostolskom pozivu Sacramentum Caritatis, br. 42, ponovno ističe: „Na kraju, vodeći računa takođe i o različitim usmerenjima i različitim tradicijama dostojnim svake pohvale, želim, kako su to tražili sinodski oci, da se prikladno vrednuje gregorijanski horal, kao pevanje vlastito rimskoj liturgiji.”
  • Narodna crkvena popevka. Po svojim obeležjima, crkvena narodna popevka je najomiljeniji oblik pevanja vernika u crkvi, a time pastoralno, tj. evangelizacijski najuspešniji. Toga je bilo svesno crkveno učiteljstvo i na Drugome vatikanskom savetu te stoga ističe važnost crkvene narodne popevke u liturgiji. Za narodne crkvene popevke vrede sva pravila koja se odnose na liturgijsku muziku.
  • Polifonija. Dokument Sacrosanctum concilium, u tačci 116, odmah posle gregorijanskog pevanja spominje i polifonu – višeglasnu muziku, kao drugu vrstu svoje bogate muzičke baštine. Dela polifone muzike imaju mesta u liturgiji, ali samo ako ispunjaju uslove liturgijske prikladnosti. Polifona vrsta svete muzike pristaje više liturgijskim činovima koji se obavljaju s većom svečanošću. Crkva podstiče na čuvanje i iznošenje nasleđenog blaga polifone crkvene muzike, te na stvaranje novih polifonih dela koja će odgovarati svim kriterijima liturgijske muzike i tako biti upotrebljena na slavu Božju i posvećenje vernika.
  • Instrumentalna muzika. Hrišćanski kult ne traži nužno instrumente, za razliku od pevanja. Muzički instrumenti su dopušteni samo ako pomažu pevanju i izražavaju značenja svetih obreda. Stoga u određenim trenucima liturgije mogu svirati i sami muzički instrumenti, bez pevanja. Ili, kako navodi Drugi vatikanski sabor, da se sviranje na muzičkim instrumentima u liturgiji dopušta ukoliko oni mogu „crkvenim obredima dodati divan sjaj, te srce veoma uzdići ka Bogu i ka nebeskim stvarima”. Instrumentalna muzika u liturgiji nije i ne bi smela biti odvojena od liturgijskoga događanja. Naprotiv, kao i svi oblici svete muzike, tako i instrumentalna muzika mora biti „služiteljicom” liturgije i mora poštovati zahteve svetoga čina. Dakle instrumentalna se muzika, kao i pevanje, mora po svom obliku i načinu prilagoditi „liturgijskom trenutku”.

Duhovna muzika uredi

Muzička literatura izazvana osećajima koji su, makar i uopšteno, verski, može biti nazvana duhovnom muzikom. Međutim duhovna muzika nije osposobljena za liturgiju. Ona, istina, može naći mesto u crkvi, ali „izvan liturgijskih slavlja” – dakle samo na duhovnim koncertima, u muzičkim meditacijama ili u sličnim događanjima. Prema tome u duhovnu muziku ulaze sve kompozicije – takođe i izvorna remekdela istorije muzike – koja, ipak, nisu zamišljena za liturgijsku službu, poput svetih skazanja, pohvala, duhovnih madrigala i kantata, oratorijuma itd, a takođe i sve pesme i religiozni napevi svremenih kantautora. Zapravo, sve su to kompozicije koje, premda odgovaraju pobožnim ili duhovnim namerama i ciljevima, nisu integralni momenti liturgijskoga čina, a nisu ni bile izvorno zamišljene kao takve.

Može se dakle reći da duhovna muzika nije ni sveta, ni liturgijska; odnosno, sveta muzika je duhovna, ali ne i automatski liturgijska – tj. ona to može postati zahvaljujući naknadnim funkcionalnim svojstvima. Jedino liturgijska muzika poseduje kako preduslove, tako i prikladna obeležja za duhovnu i sakramentalnu svrhovitost, pa se zato s pravom naziva svetom. „Sveta će muzika biti to svetija što se tešnje poveže s liturgijskim činom, bilo da ugodnije izrazi molitvu, bilo da promoviše jednodušnost, bilo da svete obrede obogati većom svečanošću.” Papa Benedikt XVI u dokumentu Sacramentum Caritatis, br. 42, u vezi s time piše: „Uistinu, u liturgiji se ne može reći da jedna pesma vredi koliko i druga. Zato treba izbegavati površnu improvizaciju ili uvođenje muzičkih rodova koji ne poštuju smisao liturgije. Budući da je pesma liturgijski element, ona se treba integrisati u oblik vlastit slavlju. Zato sve – tekst, melodija i izvođenje – treba odgovarati smislu misterije koja se slavi, delovima obreda i liturgijskim razdobljima.”

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „Religious Music Genre Overview | AllMusic”. AllMusic. Pristupljeno 9. 6. 2018. 
  2. ^ Pije X, Tra le sollecitudini, br. 2

Literatura uredi

  • Conomos, Dimitri (2003). "Early Christian and Byzantine Music: History and Performance". Monachos.net (February). Reprinted Archdiocesan School of Byzantine Music: Greek Orthodox Archdioces of America, 15 November 2012 (accessed 7 October 2016).
  • Foley, Edward (2008). From Age to Age: How Christians Have Celebrated the Eucharist. Liturgical Press; Collegeville. ISBN 978-0-8146-3078-5. 
  • Taruskin, Richard; Christopher Gibbs (2013). The Oxford History of Western Music (College izd.). New York: Oxford University Press. 
  • Fertonani, Cesare; Raffaele Mellace; Cesare Toscani, ur. (2014). La Musica Sacra nella Milano del Settecento. Atti del convegno internazionale. Milano, 17-18 maggio 2011. Cantar sottile 3. Milan: LED Edizioni Universitaire. ISBN 978-88-7916-658-4. 

Spoljašnje veze uredi