Hrišćanstvo u Gruziji

Hrišćanstvo u Gruziji ispoveda danas 88,6 % građana Gruzije. Najveći broj hrišćana pripada Gruzinskoj pravoslavnoj crkvi, oko 2 % Ruskoj pravoslavnoj crkvi, 5,9 % Jermenskoj apostolskoj crkvi i 2 % Rimokatoličkoj crkvi.[1][2]

Od I do V veka uredi

Prvi propovednici hrišćanstva u Gruziji bili su Sveti apostoli Andrej i Simon Kananit. Jevanđelje su ovde širili i mnogi prognani hrišćani Rimskog carstva. Najpoznatiji od njih bio je sveti Kliment Rimski koji je ovde proteran od strane rimskog cara Trajana.

Kasnije hrišćanstvo šire i misionari, koji uglavnom dolaze iz pograničnih maloazijskih hrišćanskih provincija i iz Grčke.

Godina 20-ih IV veka, zahvaljujući Svetoj Nini dolazi do masovnog širenja hriščanstva u Gruziji.

Godine 326. gruzijski car Mirijan poglasio je hrišćanstvo za državnu religiju. On je sagradio Hram Hrista Spasitelja u glavnom gradu Iverije Mchetu, i po savetu Svete Nine poslao izaslanstvo kod cara Konstantina Velikog, tražeći od njega da im pošalje episkopa i sveštenike. Car Konstantin je poslao u Gruziju episkopa Jovana i grčke sveštenike koji su nastavili propoved među Gruzinima.

Gruzijska crkva u to vreme je bila pod jurisdikcijom Antiohijske pravoslavne crkve. U drugoj polovini IV veka sa grčkog jezika je na gruzijski preveden veći deo bogoslužbenih knjiga.

Postepeno, hrišćanstva počinje da se širi i među Avhazima. Godine 541. osniva se eparhija u Pitiuntu (sadašnja Picunda). U vreme progona hrišćana pod carem Dioklecijanom u Pitiuntu su izbegli mučenici Orentije i njegova šestorica braće. Na putu ka Pitiuntu 407. godine umro je sveti Jovan Zlatousti.

Pod arapskom i turskom vlašću (VIII—XVIII vek) uredi

Od kraja VIII veka Severni Kavkaz počinje da zahvata talas arapskih osvajanja. Vizantijsko carstvo je bilo prirodni saveznik hrišćanskih naroda na Kavkazu, protiv osvajanje muslimana. Međutim, godine 736. arapski vojskovođa Marvan ibn Muhameda sa vojskom od 120.000 vojnika kreće u osvajanje Kavkaza. U periodu od 736. do 738. godine njegove trupe opustošile su Južnu i Istočnu Gruziju. Kao rezultat ovih ratova intenzivira se vlast dinastije vladara Avhazije - Zapadne Gruzije. Ovo je doprinelo ujedinjenju Južne Gruzije sa Avhazijom u jedno Zapadno-gruzijsko (Avhasko) carstvo. Paralelno sa ovim procesom u Avhaziji se javlja i autokefalna avhaska crkva. Najverovatnije se to dogodilo u vreme avhaskog cara Georgija II (916—960). Do kraja IX veka u bogosluženju grčki postepeno ustupa mesto maternjem, gruzijskom jeziku.

Od 1010. do 1029. godine u Mchetu — drevnoj prestonica Gruzije — sagrađen je veličanstven hram „ Životvorni Stub“ posvećen dvanaestorici apostola, koje je od tada sedište gruzijskih patrijarha.

Za vreme vladavine cara Davida IV Graditelja (1089—1125) konačno je došlo do ujedinjenje Gruzije. To je omogućilo da dođe i do crkvenog ujedinjenja.

Na ovaj način na prelazu iz XI u XII vek položaj gruzijske crkve se promenio, sad je jedna, više nema podela na zapadnogruzijsku i istočnogruzijsku.

U XIII veku mongolski Tatari izvršili su više pohoda na Gruziju, od kojih je najveći bio pohod Timura Tamerlana 1387. godine kada su nemilosrdno uništavani gradovi i sela, a na stotine ljudi bilo ubijeno.

Pod uticajem neprestanih osvajanja i političkih neprilika na prelazu iz XIII u XIV vek, dolazi do narušavanja poretka i u crkvenom životu. Iz sastava jedinstvene gruzijske crkve 1290. godine istupa avhaski katolikosat — on širi svoju jurisdikciju u Zapadnoj Gruziji. Na teritoriji Istočne Gruzije u isto vreme javlja se i Istočnogruzijski katolikosat (sedište u Mchetu).

Turci i Persijanci su još više doprineli lošem stanju gruzijske crkve. Tokom XVII i XVIII veka periodično su organizovali pljačkanje i razorne napade na teritoriji Kavkaza.

Godine 1783. car Kartalinski i Kahetinski Iraklije II (Istočna Gruzija) i formalno je prihvatio pokroviteljstvo Rusije nad Gruzijom. Kao rezultat pregovora sa Rusijom, 1801. godine car Aleksandar I izdao je manifest po kojem je Gruzija (najpre Istočna, a potom i Zapadna) konačno pripojena Rusiji.

Pre prisajedinjenja Gruzije Ruskoj crkvi, gruzijska crkva imala je 13 eparhija, sedam episkopa i 799 hramova.

Pod jurisdikcijom Ruske pravoslavne crkve uredi

Posle ujedinjenja sa Rusijom, Gruzijska pravoslavna crkva u sastavu ruske postojala je kao egzarhija. Zapadno-gruzijski patrijarh Maksim II (1776—1795) prelazi 1795. godine u Kijev, gde i umire iste godine. Od tada, jurisdikcija nad oba katolikosata prelazi u ruke katolikosa-patrijarha Antonija II (1788—1810). Godine 1810. odlukom Svetog sinoda Ruske pravoslavne crkve on je svrgnut, a na njegovo mesto imenovan egzarh Gruzije mitropolit Varlaam (Eristavi) (1811—1817).

Pod okriljem ruske crkve Gruzijska pravoslavna crkva je duhovno oživela i stabilizovala duhovni život u Gruziji: 1817. otvorena je Duhovna škola u Tiflisu, a 1894. godine Seminarija u Kutaisi. Pri eparhijama su otvarane ženske škole, a škole su takođe otvarane i pri parohijama.

Od 1860. godine počinje objavljivanje časopisa „Gruzijski duhovni glasnik“ (na gruzijskom jeziku). Od 1886. do 1902. godine na gruzijskom i ruskom jeziku izlazio je dvonedeljni crkveno-verski časopis „Pastir“. Od 1891. do 1906. godine i od 1909. do 1917. godine na ruskom i gruzijskom jeziku izlazio je jednom nedeljno zvanični crkveni list „Duhovni vesnik gruzijskog egzarhata “, a sveštenstvo je moralo da bude predplaćeno za ovaj list.

U Avhaziji 70-ih godina XIX veka počinje izgradnja malih kamenih i drvenih crkava i manastira. U isto vreme ovde se zahvaljujući ruskim monasima sa Svete Gore, oživljavanje pravoslavno monaštvo.

Propovedanje hrišćanstva među Čečenima, dagestanskim i drugih kavkaskim naroda počelo je u XVIII veku. Godine 1724, Sveti Jovan mangliski doneo je pravoslavlje u Dagestanu, i osnovao manastira Časnog Krsta u Kizliaru. Na njegovu inicijativu osnovana je misija koju je predvodio arhimandrit Pahomije, zahvaljujući kojoj su mnogi narodi primili pravoslavlje.

Do početka XX veka gruzijski egzarhat je imao četiri eparhije, 1,2 miliona pravoslavnih hrišćana, više od 2 hiljade hramova i oko 30 manastira.

Od početka revolucionarnih događaja 1917. godine i političke krize u ruskoj državi, u Gruziji se javlja želja za političkom i crkvenom nezavisnošću, i 12. marta 1917. godine nedugo nakon svrgavanja carske vlasti u Rusiji, pravoslavni Gruzijci odlučuju da obnove autokefalnost svoje crkve.

Kao rezultat toga, 1918. godine dolazi do prekida molitvenom opštenju između gruzijske i ruske crkve, koji je trajao 25 godina. Izborom Sergija za patrijarha moskovskog i sve Rusije, katolikosu-patrijarhu sve Gruzije Kalistratu (Tsintsadze) (1932—1952) činilo se dobrim razlogom za zbližavanje sa Ruskom pravoslavnom crkvom, i rešavanje autokefalnosti. Oktobra 31. godine 1943. došlo je pomirenja dveju crkava.

Svetitelji Gruzije uredi

Od svetitelja gruzijske pravoslavne crkve među najpoznatijima su: Sveta ravnoapostolna Nina (+ 335), proslavlja se 14. januara, mučenik Abo Tbiliski (VIII vek), Sveti Ilarion Čudotovrac (+ 882), asketa Davido-gardžijskog manastira, Sveti Grigorije, iguman Handžijskog manastira (+ 961), Sveti Jevtimije Iverski (+ 1028), Sveta carica Ketevan, ubijena 1624. godine od ruke persijskog šaha Abasa. Od Mučenika iz novije istorije, Gruzijci veoma poštuju arhimandrita i učenog bogoslova Grigorija Peradzea. [3]

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. ^ Toumanoff, Cyril «Iberia between Chosroid and Bagratid Rule», in Studies in Christian Caucasian History, Georgetown, (1963). str. 1374—1377. [1]
  2. ^ Parry 2010, str. 137.
  3. ^ „GRUZIJSKA PRAVOSLAVNA CRKVA - KRATAK ISTORIJSKI PREGLED JEREJ BOBAN STOJKOVIĆ”. Arhivirano iz originala 05. 06. 2017. g. Pristupljeno 07. 10. 2018. 

Literatura uredi