Centralna bolnica NOVJ

Centralna bolnica je oformljena novembra 1941. godine u zapadnoj Srbiji, u vreme Prve neprijateljske ofanzive, kada se glavnina snaga NOP odreda zapadne Srbije i Šumadije, pod pritiskom jakih neprijateljskih snaga povlačila na zapad. Tada je u Čačku, Požegi i Užicu bilo oko 700 ranjenika u Bolnici. Krajem novembra, Bolnica je evakuisana na Zlatibor, a odatle u Sandžak i u bolnicu Durmitorskog NOP odreda na Žabljak. Deo ranjenika vratio se u svoje odrede u zapadnoj Srbiji, a 150 teških ranjenika na Zlatiboru Nemci su zarobili i 30. novembra streljali.

Spomen-ploča na ulazu u zgradu Vojnomedicinske akademije (VMA)

Bolnica je obnovljena krajem januara i početkom februara 1942. godine, i razmeštena na teritoriji jugoistočne Bosne i u Crnoj Gori. Na ovoj teritoriji ostaje do sredine juna 1942. godine. Pored ostalih ranjenika i bolesnika, tada su u njoj lečeni i čuveni „igmanci“, borci promrzli u legendarnom Igmanskom maršu. Posle završetka Treće neprijateljske ofanzive u Sandžaku, Crnoj Gori i Hercegovini, sredinom juna 1942. godine, odlukom Vrhovnog štaba, Centralna bolnica je rasformirana, a ranjenici i bolesnici upućeni u jedinice.

Centralna bolnica u zapadnoj Bosni uredi

Ovi ranjenici i bolesnici učestvovali su u pohodu proleterskih brigada s Vrhovnim štabom od Vrbnice do zapadne Bosne. Put dug 500 km pređen je u izuzetno teškim okolnostima - česti dugi marševi, glad i nedostatak sredstava za lečenje. Naročito je bila teška situacija Bolnice, koja je, zajedno sa Petom proleterskom brigadom i Hercegovačkim odredom, provela ceo mesec u Vrbnici, a potom se, u dvanaestodnevnom maršu proboju, prebacila u Prozor. Njeni ranjenici i bolesnici živeli su gladni, skoro bez ikakvih sredstava za lečenje i negu, a u sukobima u vreme proboja često su bili izloženi udaru neprijatelja, pa su morali da se bore.

Posle dolaska grupe proleterskih brigada u rejon Prozora, sredinom jula 1942. godine, Centralna bolnica je obnovljena. S ove teritorije ona se prebacila u rejon Drvara i Bosanskog Petrovca. Sredinom avgusta, Bolnica je smeštena u relativno dobro uređene objekte u Bosanskom Petrovcu, Drvaru, Drniću, Smoljanima, Suvaji i Velikim Stjenima. Posle oslobođenja Bihaća, novembra 1942. godine, deo ranjenika smešten je u rejon ovog grada, kao i na oslobođenoj teritoriji Like. Prijem ranjenika i bolesnika, pažnja i briga koju su im posvetile omladinske i druge organizacije, narod Krajine i Like, predstavljaju najveći primer humanosti i solidarnosti među ljudima. Takav prijem i visok stepen organizovanosti narodne vlasti i vojne pozadine omogućili su uspešan petomesečni rad Centralne bolnice. U njoj je, znatno uspešnije nego ranije, obavljan stručni lekarski rad. Ova zdravstvena ustanova živela je životom vojnog kolektiva - organizovan je politički, kulturno-zabavni i rad na stručnoj obuci, naročito srednjih i nižih medicinskih kadrova.

Bitka na Neretvi uredi

Bitka na Neretvi prekinula je ovaj, za ulove rata, dug period stabilizacije. Centralna bolnica, je kao i ranije, išla s operativnim jedinicama kojima je neposredno komandovao Vrhovni štab. Put je vodio ka Neretvi i dalje na istok. Bolnica je obrazovala ešalone ranjenika i bolesnika, i već krajem februara 1943. godine imala blizu 3.000 bolesnika, a posle izbijanja na Neretvu, oko 4.000 ranjenih i bolesnih boraca. Za njen spas vodila se jednomesečna bitka u dolini Neretve i Rame, na Ivan-sedlu, kod Prozora. Glavna operativna grupa je uložila velike napore i dala velike žrtve da spasi Bolnicu.

Posle uspešno okonačane bitke na Neretvi, jedinice NOVJ su širokim frontovima prodirale na istok, u Hercegovinu, jugoistočnu Bosnu, Crnu Goru i Sandžak. Bolnica je prebačena preko Prenja i Kalinovika, na Čelebićku visoravan u Sandžaku. Ovde je bolnica dobila kratki predah. Time je bio završen dug put od Drvara, Bihaća i Lapca do Čelebića. I jedinice i Bolnica prešle su ga u veoma teškim uslovima. Jedinice su morale da nose ranjenike, da čuvaju njihovu bezbednost i da stvaraju druge uslove za život i rad Bolnice. Osoblje bolnice je moralo da radi i rešava razne zadatke, i to pod neprijateljskim udarima, često u pokretu i bez potrebnih sredstava. Ranjeni i bolesni borci morali su da podnose najveće teškoće: zimu, duge marševe, napade neprijatelja, a često i glad i oskudicu. Na tom dugom putu ostale su stotine ranjenika ranjenika i bolesnika. S njima su ostale i stotine palih boraca, koji su dali sve, pa i živote, za spas svojih drugova.

Bitka na Sutjesci uredi

Kratak predah od kraja aprila do 15. maja 1943. godine, na surovom i siromašnom području Čelebića, nije omogućio uslove za odmor i oporavak ranjenika i tifusara. Za operativne jedinice odmora nije ni bilo. Tako su Centralna bolnica i divizije NOVJ u nove okršaje ušle znatno slabije, premorenije i s manje sredstana nego u bici na Neretvi. Bitka na Sutjesci bila je najteže iskušenje i za Bolnicu i za celu Glavnu operativnu grupu Vrhovnog štaba.

Prvi sudari u Petoj ofanzivi, pokazali su da je jedan od glavnih neprijateljskih ciljeva uništenje ranjenika. Zbog toga je on, s višestruko jačim snagama i iz više pravaca, nadirao prema Centralnoj bolnici. U teškim borbama do 20. maja neprijatelj je zadržavan, a potom snažnim jurišima Prve i Druge proleterske, Šeste istočno-bosanske i Druge majevičke brigade, odbačen prema Foči, a Bolnica je evakuisana na Pivsku planinu.

Vreme od 4. do 11. juna najteži su dani u istoriji Centralne bolnice. Glavna operativna grupa je morala da se podeli na dva dela. Jače snage (Prva i Druga divizija i još tri brigade) određene su da se, preko Sutjeske i Zelengore, probiju iz obruča. Slabije snage (Treća i Sedma divizija) ostale su s Centralnom bolnicom u Pivi. One više nisu bile dovoljno jake da slome pokušaje deset puta jačeg neprijatelja, a Bolnica više nije mogla da prati operativne jedinice. Kasnije su došle nove podele. Deo najtežih ranjenika sklonjen je u kanjon Pive. Oko 600 lakših ranjenika pošlo je, sa Sedmom banijskom divizijom, za glavnim snagama i Vrhovnim štabom. Sa Trećom proletersko divizijom ostala je Centralna bolnica, s blizu 2.500 ranjenika i bolesnika.

Dok je dvanaest brigada Glavne operativne grupe lomilo neprijateljev obruč na Zelengori, a potom nastavilo nastupanje prema komunikaciji Foča-Kalinovik. Treća proleterska divizija i ranjenici borili su se sa blizu četiri neprijateljske divizije. U žestokim borbama na Vučevu, pod Maglićem, kod Borovna, na Tjentištu, 10, 11. i 12. juna, Treća divizija je s krajnjim naporima odolela pritisku neprijatelja. U dramatičnim borbama na Ozrenu, Vilinjaku, Krekovima, Košuru, Tjentištu, Dragoš-sedlu, 13. juna, Savina Treća divizija je izvršila herojski pokušaj da slomi neprijatelja, da se probije iz obruča i spasi ranjenike. U ovim dramatičnim borbama učestvovao je i deo ranjenika. Mnogi ranjenici su poginuli u proboju, neki su izvršili samoubistvo da ne padnu živi u ruke neprijatelju, a veliki broj su Nemci i ustaše zarobili i na najsvirepiji način pobili. Sa jedinicama Treće proleterske divizije probilo se oko 1.000 ranjenika.

Ukupni gubici u bici na Sutjesci bili su veliki: poginulo je više od 1.300 ranjenika i bolesnika, 30 lekara i 200 bolničarki. Epopeju Sutjeske preživela je samo trećina sastava Centralne bolnice.

Saveznička pomoć Centralnoj bolnici uredi

Od kapitulacije Italije, septembra 1943. godine, do oslobođenja Beograda, oktobra 1944. godine traje nova etapa u razvoju Centralne bolnice. Savezničke sanitetske ustanove u Italiji preuzele su znatan broj ranjenika, pa tako i Centralnu bolnicu. U Italiji je lečeno oko 12.000 partizanskih boraca. U prihvatanju, lečenju, transportu u Italiju, u ovom periodu najveći značaj, ima ostrvo Vis.

Vojno-medicinska akademija uredi

Oktobra 1944. godine NOVJ preuzima Glavnu vojnu bolnicu Jugoslovenske vojske u Beogradu. Od tada pa do kraja rata u njoj je lečeno nekoliko hiljada boraca NOVJ, odnosno Jugoslovenske armije.

Krajem 1949. godine Glavna vojna bolnica reorganizovana je u Vojno-medicinsku akademiju JNA.

Povodom dvadesetpetogodišnjice bitke na Sutjesci, 19. juna 1968. godine, za besprimerno herojstvo u spasavanju i lečenju boraca NOVJ i velike zasluge u borbi protiv neprijatelja, Centralna bolnica je odlikovana Ordenom narodnog heroja.[1]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „Službeni list SFRJ 34/69” (PDF). www.slvesnik.com.mk. 14. 8. 1969. 

Literatura uredi