Civilizacija je svako kompleksno društvo karakterisano urbanim razvojem, društvenom stratifikacijom nametnutom od strane kulturne elite, simboličnim sistemima komunikacije (na primer, sistemima pisanja), i percipiranom odvojenošću i dominacijom nad životnom sredinom.[1][2][3][4][5][6][7][8] Rečju civilizacija označava viši stepen razvoja ljudskog društva. Civilizovano društvo, u odnosu na praistorijsko, koristi pismo, poseduje visok stepen specijalizovanih znanja i umeća, i ima zajedničku upravu, koja nastaje iz prirodne potrebe ljudi da žive bezbedno i prema ustaljenom redu. Civilizacije se mogu podeliti na više perioda. U drevne civilizacije spadaju civilizacije starih Egipćana, Kineza, Indijaca, Asiraca, Vavilonaca, Jevreja, Persijanaca, kao i prekomorske civilizacije Inka, Maja i Asteka. Antička civilizacija se odnosi na dostignuća koje su nam dali stara Grčka i stari Rim.

Stari Egipat je kanonički primer rane kulture koja se smatra civilizacijam
Gradovi su jedna odlika ljudske civilizacije

Civilizacije su intimativno povezane i često dodatno definisane drugim socio-političko-ekonomskim karakteristikama, uključujući centralizaciju, domestikaciju ljudi i drugih organizama, specijalizaciju rada, kulturno ukorenjene ideje o progresu i supremacizmu, monumetalnom arhitekturom, oporezivanjem, društvenom zavisnošću od poljoprivrede i ekspanzionizam.[2][3][4][6][7][8] Istorijski gledano, civilizacija je bila „napredna” kultura za razliku od navodno primitivnijih kultura.[1][3][4][9] U tom širokom smislu, civilizacija je u suprotnosti sa necentralizovanim plemenskim društvima, čime su obuhvaćene kulture nomadskog pastoralizma, neolitskih društava ili lovaca-sakupljača. Kao nebrojiva imenica, civilizacija se takođe odnosi na proces društvenog razvoja u centralizovanu, urbanizovanu, stratifikovanu strukturu. Civilizacije su organizovane u gusto naseljenim naseobinama podeljenim na hijerarhijske društvene klase sa vladajućom elitom i potčinjenim urbanim i ruralnim populacijama, koje se bave intenzivnom poljoprivredom, rudarstvom, malom privredom i trgovinom. Civilizacija koncentriše moć, proširujući ljudsku kontrolu nad ostatkom prirode, uključujući i druga ljudska bića.[10]

Najranije nastajenje civilizacija generalno je povezano sa završnim fazama neolitske revolucije, što je dovelo do relativno brzog procesa urbane revolucije i formiranja države, političkog razvoja povezanog sa pojavom vladajuće elita. Ranija neolitska tehnologija i način života prvi su uspostavljeni na Srednjem istoku (na primer u Gobekli Tepe, od oko 9.130. p. n. e.), a kasnije na slivovima Žute reke i Jangcekjanga u Kini (na primer, Pengdušanska kultura od 7.500. p. n. e.), i kasnije se širenje. Slične precivilizacijske „neolitske revolucije” su takođe nezavisno započele od 7.000. p. n. e. u takvim mestima kao što je severozapadna Južna Amerika (Norte-Čiko civilizacija)[11] i Mezoamerika. One su bile među šest civilizacija širom sveta koje su se nezavisno pojavile.[12] Mesopotamija je lokacija najranijih razvoja neolitske revolucije od oko 10.000 p. n. e, sa razvojem civilizacije od pre 6.500 godina. Ova oblast je značajna po tome što je „inspirisala neke od najvažnijih događaja u ljudske istorije uključujući pronalazak točka, razvoj pisma, matematike, astornomije i poljoprivrede”.[13]

Civilizaciona urbana revolucija zauzvrat je bila zavisna od razvoja sedentizma, domestikacije žitarica i životinja i razvoja životnog stila koji omogućava ekonomiju povećanog obima i akumulaciju proizvodnih viškova određenih društvenih sektora. Prelaz sa složenih kultura na civilizacije, mada je još uvek sporan, čini se da je povezan sa razvojem državnih struktura, u kojima je vlast dodatno monopolisana od strane elitne vladajuće klase[14] koja praktikuje ljudsko žrtvovanje.[15] Pri kraju neolitskog perioda, razne elitističke halkolitne civilizacije su počele da javljaju u raznim „kolevkama” od perioda oko 3.300. p. n. e. Halkolitne civilizacije, kao što su gore definisane, su se isto tako razvile u pretkolumbijskim Amerikama i, uprkos ranog starta u Egiptu, Aksumu i Kušu, i znatno kasnije u podsaharskoj Africi gvozdenog doba. Kolapsu bronzanog doba je sledilo gvozdeno doba oko 1.200 p. n. e, tokom kojeg su se pojavile mnoge nove civilizacije, kulminirajući u periodu od 8. do 3. veka p. n. e. koje nemački psihijatar i filozof Karl Jaspers naziva osnim dobom, i koje on tvrdi je bilo kritična tranziciona faza koje je vodila u klasične civilizacije. Velika tehnološka i kulturološka tranzicija u modernost počela je oko 1500. godine u zapadnoj Evropi, i od tog početka novi pristupi nauci i zakonu brzo se raširili širom sveta, inkorporirajući najranije kulture u industrijsku i tehnološku civilizaciju sadašnjosti.[15][16]

Definicija civilizacije uredi

Definicija civilizacije koju daje Vil Durant je definiše kao društveni red koji promoviše stvaranje kulture. Sačinjavaju je četiri elementa: ekonomija, politička organizacija, moralna tradicija i potraga za znanjem i umetnošću. Kada je strah prevladan, stvaralaštvo i radoznalost su oslobođeni i ljudi su podstaknuti prirodnom pobudom prema razumevanju i unapređenju života.

Fizički i biološki uslovi su samo preduslovi civilizacije, oni je ne sačinjavaju i ne stvaraju je. Moraju biti uključeni i faktori psihologije. Mora postojati društveni red, čak i ako je blizak haosu, kao u renesansnoj Firenci ili Rimu, ljudi se moraju osećati slobodno. Mora postojati nekakvo jedinstvo jezika za kulturnu razmenu. Kroz institucije kao što su crkva, porodica, škola i slično mora biti postavljena jedinstveni moralni zakonik, pravila igre života koja su prepoznata čak i od onih koji ih krše. Možda je neophodno i neko jedinstvo koje daje veru u nešto natprirodno ili utopijansko - što podiže moral od briga prema posvećenosti i daje plemenitost i značaj bez obzira na pritisak smrtnosti. I na kraju, mora postojati nekakvo obrazovanje - neka tehnika, makar i primitivna, potrebna za prenos kulture. Bez obzira da li se obrazovanje vrši kroz oponašanje, inicijaciju ili uputstvima, kroz oca i majku, učitelja ili sveštenika, nasleđe plemena - jezik i znanje, moral i običaji, tehnologija i umetnost - moraju biti preneti mladim naraštajima kao instrument koji ih pretvara iz životinja u ljude.

Istorija koncepta uredi

Reč „civilizacija” potiče od 16. vekovne francuske reči civilisé („civilizovan”), koja je nastala iz latinske reči civilis („građanski”), što je srodno sa civis („građanih”) i civitas („grad”).[17] Osnovna rasprava se može naći u Norbert Elijasovoj Civilizujućem procesu (1939), koji prati društvene običaje od srednjovekovnih dvorskih društava do ranog modernog perioda.[18] U Filozofiji civilizacije (1923), Albert Švajcer iznosi dva mišljenja: jedno čisto materijalno i drugi materijalno i etičko. On je rekao da je svetska kriza nastala jer je čovečanstvo izgubilo etičku ideju civilizacije, „sveukupnu sumu svih ljudskih napredaka u svakoj sferi delovanja i sa svake tačke gledišta u onoj meri u kojoj napredak pomaže u duhovnom usavršavanju pojedinaca kao napredak svih napredaka”.

Pridevi poput „civilizovan” razvijeni su sredinom 16. veka. Apstraktna imenica „civilizacija”, sa značenjem „civilizovano stanje”, potiče iz 1760-ih, ponovo iz francuskog. Prva poznata upotreba u francuskom je iz 1757, od strane Viktora Riketi Miraboa, a prva upotreba u engleskom se pripisuje Adamu Fergusonu, koji je u svom delu Esej o istoriji civilnog društva iz 1767. pisao, „Ne samo individualni napreci od ranog detinjstva do zrelog doba, već i same vrste od nepristojnosti do civilizacije”.[19] Reč je stoga korištena kao suprotnost varvarstvu ili divljaštvu, u aktivnoj potrazi za progresom karakterističnom za prosvetiteljstvo.

U kasnim 1700-tim i ranim 1800-tim, tokom Francuske revolucije, „civilizacija” je korištena u jednini, nikad u množini, i označavala je napredak celokupnog čovečanstva. To je još uvek slučaj u francuskom.[20] Upotrebe reči „civilizacije” kao brojive imenice se povremeno javljale u 19. veku,[21] što je postalo znatno zastupljenije u kasnom 20. veku, ponekad samo sa značem kultura (reč koja je sama po sebi bila nebrojiva imenica, postala je brojiva u kontekstu etnografije).[22] Jedino u ovom generalizovanom smislu postaje moguće govoriti o „srednjovekovnoj civilizaciji”, koja bi u Elijasovom smislu bila oksimoron.

Već u 18. veku, civilizacija nije uvek smatrana poboljšanjem. Jedna istorijski važna distinkcija između kulture i civilizacije potiče iz dela Rusoa, naročito njegovog rada o obrazovanju, „Emil”. Ovde, civilizacija, budući da je više racionalna i društveno upravljena, nije u potpunosti u skladu sa ljudskom prirodom, a „ljudska celovitost se može postići samo kroz oporavak ili približavanje izvornom prediskurzivnom ili preracionalnom prirodnom jedinstvu” (vidi plemeniti divljak). Iz ovoga je razvijen novi pristup, posebno u Nemačkoj, prvo doprinosom Johana Gotfrida fon Herdera, a kasnije i filozofa kao što su Kirkegor i Niče. Ovim se kulture posmatraju kao prirodni organizmi, koji nisu definisani „svesnim, racionalnim, promišljenim delima”, već vrstom preracionalnog „narodnog duha”. Civilizacija je, za razliku od toga, iako racionalnija i uspešnija u pogledu materijalnog napretka, neprirodna i dovodi do „poroka društvenog života”, kao što su prevare, licemerje, zavist i pohlepa.[20] U Drugom svetskom ratu, Leo Štraus, izbegavši iz Nemačke, argumentovao je u Njujorku da po njegovom mišljenju civilizacija stoji iza nacizma i nemačkog militarizma i nihilizma.[23]

Galerija uredi

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b Adams, Robert McCormick. The Evolution of Urban Society. Transaction Publishers. str. 13. ISBN 9780202365947. 
  2. ^ a b Haviland, William; et al. (2013). Cultural Anthropology: The Human Challenge. Cengage Learning. str. 250. ISBN 978-1-285-67530-5. 
  3. ^ a b v Wright, Ronald (2004). A Short History of Progress. House of Anansi. str. 115, 117,and 212. ISBN 9780887847066. 
  4. ^ a b v Llobera, Josep (2003). An Invitation to Anthropology. Berghahn Books. str. 136—137. ISBN 9781571815972. 
  5. ^ Fernández-Armesto, Felipe (2001). Civilizations: Culture, Ambition, and the Transformation of Nature. Simon & Schuster. ISBN 9780743216500. Arhivirano iz originala 21. 11. 2023. g. Pristupljeno 29. 06. 2023. 
  6. ^ a b Boyden, Stephen Vickers (2004). The Biology of Civilisation. UNSW Press. str. 7—8. ISBN 9780868407661. 
  7. ^ a b Solms-Laubach, Franz (2007). Nietzsche and Early German and Austrian Sociology. Walter de Gruyter. str. 115, 117,and 212. ISBN 9783110181098. 
  8. ^ a b AbdelRahim 1966, str. 8
  9. ^ Bolesti, Maria (2013). Barbarism and Its Discontents. Stanford University Press. ISBN 9780804785372. 
  10. ^ Michael Mann, The Sources of Social Power, Cambridge University Press, 1986, vol. 1. str. 34-41.
  11. ^ Haas, Jonathan; Creamer, Winifred; Ruiz, Alvaro (2004). „Dating the Late Archaic occupation of the Norte Chico region in Peru”. Nature. 432 (7020): 1020—1023. Bibcode:2004Natur.432.1020H. PMID 15616561. S2CID 4426545. doi:10.1038/nature03146. 
  12. ^ Kennett, Douglas J.; Winterhalder, Bruce (2006). Behavioral Ecology and the Transition to Agriculture. University of California Press. str. 121. ISBN 978-0-520-24647-8. 
  13. ^ Milton-Edwards, Beverley (2003). „Iraq, past, present and future: a thoroughly-modern mandate?”. History & Policy. United Kingdom. Arhivirano iz originala 08. 12. 2010. g. Pristupljeno 9. 12. 2010. 
  14. ^ Carniero, R.L. (Ed) (1967), "The Evolution of Society: Selections from Herbert Spencer’s Principles of Sociology", (University of Chicago Press, Chicago) (1967). str. 32-47,63-96, 153-165.
  15. ^ a b Joseph Watts, Oliver Sheehan, Quentin D. Atkinson, Joseph Bulbulia & Russell D. Gray, (2016), "Ritual human sacrifice promoted and sustained the evolution of stratified societies" (Nature 532, 228–231 (14 April 2016)) From http://www.nature.com/nature/journal/v532/n7598/full/nature17159.html sited 5/5/2016
  16. ^ Ferguson, Niall (2011), Civilization 
  17. ^ Larry E. Sullivan (2009), Sullivan, Larry E. (31. 8. 2009). The SAGE glossary of the social and behavioral sciences. SAGE Publications. ISBN 9781412951432. , Editions SAGE. str. 73
  18. ^ It remains the most influential sociological study of the topic, spawning its own body of secondary literature. Notably, Hans Peter Duerr attacked it in a major work (3,500 pages in five volumes, published 1988–2002). Elias, at the time a nonagenarian, was still able to respond to the criticism the year before his death. In 2002, Duerr was himself criticized by Michael Hinz's Der Zivilisationsprozeß: Mythos oder Realität (2002), saying that his criticism amounted to a hateful defamation of Elias, through excessive standards of political correctness. Der Spiegel 40/2002
  19. ^ Cited after Émile Benveniste, Civilisation. Contribution à l'histoire du mot (Civilisation. Contribution to the history of the word), 1954, published in Problèmes de linguistique générale, Éditions Gallimard, (1966). str. 336–345 (translated by Mary Elizabeth Meek as Problems in general linguistics, 2 vols., 1971).
  20. ^ a b Velkley, Richard (2002), „The Tension in the Beautiful: On Culture and Civilization in Rousseau and German Philosophy”, Being after Rousseau: Philosophy and Culture in Question, The University of Chicago Press, str. 11—30 
  21. ^ E.g. in the title A narrative of the loss of the Winterton East Indiaman wrecked on the coast of Madagascar in 1792; and of the sufferings connected with that event. To which is subjoined a short account of the natives of Madagascar, with suggestions as to their civilizations by J. Hatchard, L.B. Seeley and T. Hamilton, London, 1820.
  22. ^ "Civilization" (1974), Encyclopædia Britannica 15th ed. Vol. II, Encyclopædia Britannica, Inc., 956. Pristupljeno 25 August 2007. Using the terms "civilization" and "culture" as equivalents is controversial and generally rejected, so that for example some types of culture are not normally described as civilizations.
  23. ^ "On German Nihilism" (1999, originally a 1941 lecture), Interpretation 26, no. 3 edited by David Janssens and Daniel Tanguay.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi