Crkva Svete Trojice na Rumiji

Crkva Svete Trojice na Rumiji je crkva malih dimenzija na vrhu planine Rumije u Crnoj Gori.

Crkva Svete Trojice na Rumiji
Crkva na Rumiji
Osnovni podaci
JurisdikcijaMitropolija crnogorsko-primorska
Osnivanje2005. godina
Lokacija
MestoBar
DržavaCrna Gora
Koordinate42° 6′ 11.07″ N 19° 11′ 16.03″ E / 42.1030750° S; 19.1877861° I / 42.1030750; 19.1877861
Crkva Svete Trojice na Rumiji na karti Crne Gore
Crkva Svete Trojice na Rumiji
Crkva Svete Trojice na Rumiji
Crkva Svete Trojice na Rumiji na karti Crne Gore

Istorija

uredi

Mitropolija Crnogorsko-primorska je 31. jula 2005. godine postavila na Rumiji crkvu izgrađenu od metalne konstrukcije, koja je posvećena Svetoj Trojici. Crkva koja je postojala od vizantijskih vremena na vrhu Rumije je bila porušena od Turaka, prilikom turske okupacije Bara 1571. godine.[1] Crkvica čije su dimenzije 4 metra visine, 3 metra dužine i 2 metra širine, sa težinom od 3 tone je postavljena na vrh Rumije pomoću dva helikoptera tadašnje Vojske Srbije i Crne Gore, a uz asistenciju MUP-a Crne Gore.

Crkva je napravljena u rekordnom roku od samo 10 dana, dok je krst napravljen u Srbiji, a tri zvona su stigla iz Rusije. Zbog težine, cijelu crkvu nije bilo moguće prenijeti na Rumiju, pa je presiječena na dva dijela. Drugi dio spušten je nekoliko metara od mjesta gdje je čitava crkva naknadno montirana. Zbog vremenskih uslova koji vladaju na toj nadmorskoj visini crkva nema prozora, a zvona su fiksirana.[2]

Krajem 2018. godine, crkvica je obložena kamenjem koje je narod vjekovima donosio, da bi se hram tu obnovio.[3]

Drevno predanje

uredi

Po drevnom predanju, na planini Rumiji, na njenom vrhu visokom 1.595 metara, postojala je crkva posvećena Svetoj Trojici koju je sagradio kralj Jovan Vladimir. Zbog grijeha počinjenog u hramu, crkva je odletjela. Isto predanje je govorilo da će crkva ponovo sama doletjeti kada se nakupi dovoljno pokajnog kamenja za novi hram.[4]

Stotinama godina narod podrumijskog kraja u Trojčindanskoj litiji za krstom Svetog Jovana Vladimira iznosi po kamen na vrh Rumije kao svojevrsni zavjet koji se prenosi s koljena na koljeno, vjerujući da će na vrhu ove planine biti obnovljena crkva kada se tu prikupi dovoljno kamenja.[5]

Običaj penjanja na vrhove planina na neki praznik je sačuvan i kod nekih pošiptarenih Srba. Na vrhu planine Jalič su sačuvane ruševine male kapele, kamo na Svetog proroka Iliju 20. jula žitelji okolnih sela smatraju za sveti običaj ostao od pradjedova da se popnu i izvrše namaz, kako to rade Tedrinci na Uspenje, penju se na planinu Dronju, i Sirnićani i Kačaničani na planinu Ljuboten. Na ovoj posljednjoj nije bilo znakova postojanja molitvenog doma, a na Dronji ima grob iz davnina kao na planini Paštrik.[6]

Reakcije

uredi

Nakon postavljanja crkve na Rumiju crnogorske vlasti su smatrale da ista treba da se ukloni, a to opravdavaju činjenicom da Crkva nije tražila građevinsku dozvolu, kao i da ta obnovljena crkva ruši međuvjerski i međuetnički sklad. Pojedini publicisti iz Crne Gore negiraju postojanje nekadašnje crkve na vrhu Rumije, jer se crkva ne nalazi ni na jednoj mletačkoj karti[7], iako brojna svjedočanstva o postojanju te crkve postoje i u pisanom i usmenom predanju (narodnoj tradiciji).

Nakon poziva u javnosti da se crkva sa Rumije sruši, mitropolit Amfilohije je uputio kletvu onima koji bi to uradili: „Ko sruši taj hram Bog ga srušio i njega i njegovo potomstvo i Časni krst mu sudio.[8]

Krst Androvića

uredi

Krst svetog Jovana Vladimira, relikvija stara hiljadu godina, danas se čuva u porodici Andrović, najstarijoj u barskom kraju. Samo jednom u godinu dana krst ugleda svjetlost dana, kada se u litiji na Trojičindan iznosi na vrh Rumije. Za krstom Androvića, koji porodica čuva u najvećoj tajnosti, vjekovima su na vrh Rumije izlazili pripadnici sve tri konfesije, pravoslavni, katolici i muslimani. Krst je u bratstvo Androvića stigao nedugo posle tragične smrti kneza Vadimira, a od tada najmanje 19 pokoljenja bratstva Androvića su njegovi čuvari.[9] O krstu je pisao Ivan Jastrebov i u knjizi Stara Srbija i Albanija. U selu Mikuliki (Veliki Mikulići) kod Bolice, katar. dvoranina je 1614. g. bilo 60 kuća, a u Merkojević 1000 kuća. To selo je poznato što se u njemu kod Đure Ilića Androvića sačuvao onaj krst koji pleme Mrkovića nosi na planinu Rumiju, koja se nalazi iznad planina Antivarija (Bara) i na kojoj je još sačuvana mala crkva Sv. Trojice. Taj krst je bio stavljen u ruke Sv. Vladimiru položenog u sanduku s relikvijama svetaca u Krajini. Prilikom prenošenja moštiju u Elbasan, krst su zadržali pobožni hrišćani da ne ostanu bez nade u zaštitu od napada na njih od strane latinskih misionara u vrijeme mletačke vladavine. Krst je bio vlasništvo žitelja sela Krajine sve dok se nisu poturčili. Onda su se Mrkovići, kojima je Krajina bila blizu, potrudili da ovima oduzmu krst, što ih je veoma naljutilo. Od tada su preduzimali mjere da bi krst ponovo bio njihov. Još zadugo su išli s Mrkovićima kada su nosili krst na planinu Rumiju, ali uvjerivši se u nemogućnost postizanja svoga cilja, prestali su učestvovati u litijama. U vrijeme Jastrebova i islamizirani Mrkovići su prestali nositi taj krst s hrišćanima na Rumiju. Poturčili su se krajem 18. vijeka. Jedan od razloga islamizacije je bio i događaj kada je pop služio za Vaskrs liturgiju u drugoj crkvi, bez naroda, a ne u onoj u kojoj se narod bio skupio, kako je o tome uoči praznika bilo odlučeno. Krst liči na onaj koji se čuva u selu Oroši, plemena Fanda i koji je Jastrebov opisao u Slovincu. Isti takav krst ali manjih dimenzija je Jastrebov vidjeo u Dubrovniku u Dominikanskom manastiru. Pravljen je na zahtejv srpskog kralja Uroša koji ga je darovao crkvi Sv. Petra i Pavla u Raškoj.[10] Erakovići su imali običaj da na Lovćen iznose krste na Trojičindan.[11]

Dokazi o postojanju crkve

uredi

Kako je izgledao hram Svete Trojice, ili manastir o kojem piše u rimokatoličkim izvorima, koji su je Turci srušili u 16. vijeku nije poznato. Rumija je planina velikog vjerskog značaja, posebno zbog svetog Jovana Vladimira, kome se podjednako mole i hrišćani i muslimani. O crkvi na Rumiji je tokom 19. i 20. vijeka pisalo više naučnika, književnika i publicista, a korisno je citirati šta su u tom vremenu pisali sledeći:[12]

Rimokatolički sveštenik Donato Fabijanić 1863. godine, u trećem poglavlju svoje knjige, koja opisuje period od 1288. do 1297. godine (Padre Donato Fabianich, Storia del fratri minori dai primorde della loro istituzione in Dalmazia e Bossina, Zadar, 1863, str. 60) , piše da su neki pustinjaci iz Palestine podigli manastir na vrhu brda Rumija: "...il celebre monastero eretto da alcuni romiti della Palestina sul culmine del monte Rumia“.

Ivan Jastrebov, ruski konzul u Skadru, Prizrenu i Solunu i poznati naučnik, 1880. godine, u Glasniku srpskog učenog društva (knjiga XLVIII) u svojoj studiji "O pravoslavnim srpskim starim i novim crkvama u Staroj Zeti – sadašnjem Skadarskom okrugu" pišući o crkvi Prečiste Krajinske kaže: "U ovoj crkvi čuvan je bio znameniti krst, koji Mrkovići nose na goru Rumiju, gdje je crkva sv. Trojice"(str.378), a pišući o predjelu Mrkovića kod Bara kaže: "Blizu sela Mikulića nalazi se crkva sv. Aleksandra i sv. Jovana, i sv. Trojice na vrhu Rumije" (str.380).

Pjetro Balan 1885. godine, u knjizi koja je štampana u Vatikanskoj štampariji (Pietro Balan, Delle relazioni fra cattolica e gli slavi dela Bulgaria, Bosnia, Serbia, Erzegovina sagio del Pietro Balan, Vatikan, 1885, str 60), piše da je kraljica Jelena, žena Stefana Uroša, restaurirala manastir na brdu Rumija: "Essa ristoro il monastero del monte Rumia".

Nikola J. Vučinić, 1889. godine, u književnom mjesečnom listu "Nova Zeta" u prilogu "Zavjet Mrkojevićki-izlet na Rumiju" piše: "Treba svako da odozdo sobom po jedan kami na vrhu iznese, i to što viši "to zadušnije", da se tu crkva gradi koja je nekad davno zavjetovana. To svak u ruke iznosi bez razlike vjeroispovijesti" (str.241).

Pavle Rovinski, etnolog i geograf svjetskog glasa, 1897. godine u knjizi "Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti" (tom 1) pišući o porijeklu naziva planine Rumije u Crnoj Gori kaže: "O kojoj Arnauti pričaju da je na njenom vrhu izgrađena crkva urum-kraljica, tj. grčka. Izgleda, međutim, da je to ista ona crkva koju Srbi nazivaju Sveta kraljica, podrazumijevajući pod tim imenom Jelenu, ženu Uroševu i majku Milutinovu i Dragutinovu" (str.278) ).

Pop Jovan Vujanović, paroh u Ulcinju, piše 6. marta 1897. godine u prilogu "Bilješka o pravoslavnoj crkvi u Ulcinju“, između ostalog, i sljedeće: "Mrkojevići (pleme), to danas najače muhamedansko pleme, jednako zadržali su mnogo što od pravoslavlja i od srpskoga, i ako se danas najvećma trude neke hodže, da zatru te prađedovske uspomene, ulijevajući takovima muhamedanski fanatizam, zaklanjajući se za leđima Bogu i njihovom negamberu Muhamedu, koji kako oni vele, hoće tako. Prethodno, nek bude rečeno, da to pleme nema nijednoga još iz svoje sredine za hodžu, već strance, koji im sakate i običaj i jezik srpski, te ovo izgleda, kao da ih danas turče: propovijedaju protivu ženske slobode, koja je još među njima otvorena, vrlo uljudna i nesrodna onome, što bi oni otuda htjeli. No svakako još oni, ako i krijući pripituju za svece starog kalendara, koje su im predci nedavno slavili: idu o Trojičinu – dne za svojim krstom na Rujiju, kojega su im preci oteli od Krajinjana: poštuju prah – groblje svojih đedova, pa tu i na ruševinama nekadašnjih svojih crkava, ostavljaju zavjete u vuni, svijećama i novcu: i najposlje, sve do posljednjeg rata 1876, ložili su badnjake i prelivali vinom".

Tomo P. Oraovac, književnik i publicista, 1913. godine, u studiji "Arbanaško pitanje i Srpsko pravo" pišući o krstu sv. Jovana Vladimira kaže:"Barani su za ovim istorijskim krstom išli svake godine o Trojičinu –dne na Rumiju, gdje je bila crkva posvećena sv. Trojici, koju su Turci porušili, da se ne bi narod prikupljao" (str.60).

Etnolog Andrija P. Jovićević u monografiji "Crnogorsko primorje i Krajina" objavljene 1922. godine pišući o nošenju krsta sv. Jovana Vladimira na Rumiju o Trojičinu-dne kaže: "Mnogi su pobožni poklonici, pri nošenju krsta na Rumiju, nosili na ramenu po jedan poveći kamen i iznosili ga na Rumiju, te danas postoji na vrhu Rumije poveća gomila kamenja" a o želji da se ovaj običaj spriječi navodi sledeći primjer: "Negdje oko 1885. g., kada su Mrkovići, pod pritiskom vjerskih i muslimanskih političkih starješina, stali napuštati običaj, da uz krst izlaze na na Rumiju, zbog čega je i ovaj običaj imao prestati, crnogorski mitropolit Mitrofan naredi Seočanima, Krnjičanima i Šestanima, da na Trojičin-dan u masi izađu na Rumiju, da tako uveličaju ovu svečanost; i kada su Mrkovići dočuli za ovo, pobojaše se krstu, pa njih stotina momaka pođe pod oružjem uz krst na Rumiju, da ga brani, ako bude potrebno" (str. 150).

Reference

uredi
  1. ^ Sveto trojstvo zasijalo na vrhu Rumije
  2. ^ Crkva doletela s neba
  3. ^ Ispunjen zavjet predaka: Crkva na Rumiji obložena kamenom
  4. ^ „Deset godina života crkve na Rumiji”. Arhivirano iz originala 08. 07. 2019. g. Pristupljeno 21. 11. 2018. 
  5. ^ Litija i liturgija na Trojčindan na Rumiji
  6. ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 436. Beograd: Službeni glasnik. 
  7. ^ Crkve na Rumiju nikad nije bilo?
  8. ^ Amfilohije prokleo svakog ko sruši crkvu
  9. ^ Andrović čuvaju krst svetog Jovana Vladimira
  10. ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 326.-328. Beograd: Službeni glasnik. 
  11. ^ Rovinski 1998, str. 439.
  12. ^ Novi podaci o hramu Svete Trojice na Rumiji

Literatura

uredi

Spoljašnje veze

uredi