Crkvenoslovenski jezik

Crkvenoslovenski jezik (crsl. славе́нскїй ѧ҆зы́къ; poznat i kao novocrkvenoslovenski jezik) je liturgijski jezik u slovenskim pravoslavnim crkvama. Crkvenoslovenski se počeo upotrebljavati nakon misija Ćirila i Metodija i sve do modernog doba je bio najvažniji slovenski književni jezik. Jezik u onom obliku u kojem je stvoren za vreme Ćirila i Metodija naziva se kanonski crkvenoslovenski jezik. Danas je u svim slovenskim pravoslavnim crkvama u upotrebi ruska redakcija crkvenoslovenskog jezika. Zbog nedostatka štamparija i turske okupacije balkanski narodi uvoze ruske bogoslužbene knjige koje su i danas u upotrebi. Do kraja 18. veka ruske knjige su zamenile „srbuljske“. Izgovor ruske redakcije crkvenoslovenskog varira, te se u SPC čita sa srpskim akcenatskim sistemom, u Makedoniji se jat izgovara kao e itd.[1]

crkvenoslovenski
црковнословенски јазик  (makedonski)
църковнославянски език  (bugarski)
церковнославянский язык  (ruski)
црквенословенски језик  (srpski)
církevní slovanština  (češki)
cirkevnoslovanský jazyk  (slovački)
cerkiewnosłowiański  (poljski)
crkvenoslavenski  (hrvatski)
cerkvenoslovanščina  (slovenački)
церковнослов’янська мова  (ukrajinski)
Regionistočna Evropa
glagoljica, ćirilica
Jezički kodovi
ISO 639-1cu
ISO 639-2chu
ISO 639-3chu

Zajednički crkveni jezik i zajednička azbuka u Makedonaca, Bugara, Srba i Rusa omogućili su lako prelaženje književnih i učenih dela iz jedne sredine u drugu, tako da se u znatnoj meri može govoriti o zajedničkoj književnosti. Tokom vremena jezici tih naroda razvijali su se divergentno, ali je jezik bogosluženja i književnosti ostajao u osnovi isti. Doduše, pojavile su se i u njemu izvesne razlike i u izgovoru, kao u srednjovekovnom latinskom u zapadnoevropskim zemljama, ali su se kod Slovena te razlike odrazile i u pisanju. Zamena izvesnih vokala drugima u živom govoru bila je praćena odgovarajućom zamenom slovnih znakova. Budući da same glasovne promene nisu bile svuda jednake to je stvorilo nekoliko tzv. redakcija crkvenoslovenskog (sada više ne staroslovenskog) jezika - makedonsku, rusku, bugarsku, srpsku. Tim intervencijama malog dometa nije oštećena uzajamna razumljivost tekstova niti je umanjena ogromna prednost prostranog kulturnog tržišta[2].

Miroslavljevo jevanđelje (12. vek)

Razumljivost uredi

 
Priča o bogatašu i Lazaru iz Jevanđelja po Luki, glava 16-a Arhivirano na sajtu Wayback Machine (2. jun 2013).

Za razliku od latinskog, crkvenoslovenski jezik nije bio sasvim nerazumljiv onima koji ga nisu posebno učili. Odstupanja srpskog, ruskog i bugarskog narodnog jezika od crkvenoslovenskog rasla su tokom vremena ali su u srednjem veku samo u ograničenoj meri smanjivala razumljivost. Ta činjenica nije bila samo prednost. Ona je doprinela da zakasni pojava književnosti na domaćem jeziku, koja je znatno ranije i s neodoljivom snagom probila sebi put u zemljama gde je sakralni jezik bio latinski. Pozajmljenice iz ovog jezika nazivaju se crkvenoslovenizmi.

Narodni jezik uredi

Ipak, postoji domen u kojem je narodni jezik bio široko zastupljen i u srednjovekovnoj pismenosti u srpskim zemljama. To su povelje vladara i magnata i drugi svetovni pravni dokumenti, takvi kao zakonici. Svrha tih spisa zahtevala je da oni budu savršeno jasni svakome, kako bi se izbegli nesigurnost i sporovi oko tumačenja. Uz to su ti tekstovi bili puni pojedinosti iz životne svakidašnjice koje se nisu mogle dobro iskazati crkvenim jezikom, siromašnim upravo u toj značenjskoj oblasti. Pravni tekstovi otkrivaju iznenađujuće razuđenu terminologiju pravnog, društvenog i privrednog života. Oblasti u kojima su dominirale reči domaćeg porekla i one u kojima su preovlađivale pozajmljenice bile su jasno razgraničene. Pravni izrazi, uključujući terminologiju feudalnog društvenog ustrojstva, bili su po pravilu slovenski, nasleđeni iz davnina ili nastali na srpskom tlu. Pozajmljenice iz grčkog gospodarile su u terminologiji crkvenog života, kontrastirajući tako s terminologijom same religije, dosledno slovenskom. U privrednom domenu bilo je, osim grčkih reči, i dosta romanskih, naročito među nazivima mera i monetarnih jedinica. Izrazit je i kontrast između trgovine, čiji je internacionalni karakter vidljiv i u terminologiji, i poljoprivrede, u kojoj osim domaćih gotovo i nije bilo drugih reči. U rudarstvu, kojim su se u ono vreme bavili naseljeni Nemci, tzv. Sasi, preovlađivali su nemački izrazi.

U mnogim poveljama, naročito u darovnicama manastirima, nalazimo uvodne odeljke ispisane crkvenim jezikom, u kojima se biranim rečima izlaže i motiviše ktitorova intencija da učini bogougodno delo. O Bogu ste mogli govoriti, i Bogu ste se smeli obraćati, samo posvećenim crkvenim jezikom. Profani jezik bio je prihvatljiv samo kada je reč o profanim temama. U stvari upotreba oba jezika u istom tekstu pokazuje da se oni nisu smatrali različitim jezicima, već funkcionalnim varijantama istog jezika. Često se događalo i da se reč ili oblik iz crkvenog jezika unese u kontekst narodnog jezika.

Oko 1400. godine pravopisna norma u srpskim knjigama znatno je izmenjena u težnji da se arhaizira i približi grčkim uzorima. Iza tog nagoveštaja humanizma ipak nije došlo do šireg usvajanja tog pokreta; puteve k njemu uskoro je presekla turska invazija.

Pojava narodne književnosti uredi

Sve do 15. veka jedini društveni sloj sa širim obrazovanjem bilo je sveštenstvo. U njegovim rukama nalazila se ne samo religijska književnost nego i erudicija, Članovi klera su se u svakodnevnoj bogoslužbenoj praksi služili crkvenim jezikom i bili su jedini koji su potpuno i neusiljeno vladali tim jezikom. To je učvršćivalo njihovu nadmoć na polju kulture i njihov snažan uticaj u društvu uopšte. Kad je reč o književnom jeziku, osnovnu orijentaciju kod Srba u srednjem veku davala je crkva .

Pa ipak, u tom razdoblju se javila i književnost na narodnom jeziku. To su bili prevodi viteških romana, namenjeni zabavi feudalaca. Takva je lektira bila privlačnija za svoje čitaoce ako je izložena na jeziku koji će oni razumeti bez napora. Od 15. veka romanima se pridružuju i letopisi, istorijski spisi laičke sadržine. Najzad, narodni jezik je bez sumnje bio izražajni medij usmene književnosti, za koju imamo dokaza da je u srednjem veku cvetala iako ne raspolažemo zapisanim tekstovima.

Turska vladavina uredi

Osmanlijska invazija nije izmenila zatečene odnose u književnom jeziku. Sačuvale su se i naporednost crkvenog i narodnog jezika, i pretežna uloga crkvenog. Karakteristično je da je u srpskim štampanim knjigama iz 15, 16. i 17. veka zastupljen jedino crkvenoslovenski jezički izraz. U stvari, turska vladavina je konzervirala srednjovekovno stanje. Ukoliko je i bilo promena, one su išle u korist crkvenog jezika, što odgovara prilikama u srpskom društvu. Pošto je uništeno političko vođstvo srpskog naroda, crkveni poglavari ostali su jedini njegovi vođi. Promena je nastala u drugoj četvrtini 18. veka, i to prvo među Srbima na zemljištu Habzburškog carstva, koje je krajem 17. i početkom 18. veka preotelo od Turske najveći deo područja srednjovekovne Ugarske, i zateklo tu i brojno srpsko stanovništvo, uključujući i upravo prispele izbeglice iz zemalja koje su ostale pod Turskom.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Končarević, Ksenija (2006). „Crkvenoslovenski jezik kroz prizmu lingvokulturologije : (ogled sistemsko-strukturalne analize)”. separat (Matica Srpska). 
  2. ^ Ivić, Pavle. „Istorija srpske kulture”. Dečje novine; Udruženje izdavača i knjižara Jugoslavije. Pristupljeno 24. 1. 2020. 

Literatura uredi

  • Grković-Mejdžor Jasmina : Đurđevi stupovi i Budimljanska eparhija. - U: Zbornik radova, Berane: Episkopija budimljansko-nikšićka, 2011, str: 43-51

Spoljašnje veze uredi