Halkidonski sabor, ili Četvrti vaseljenski sabor (stgrč. Σύνοδος της Χαλκηδόνας) je svecrkveni sabor održan od 8. oktobra do 1. novembra 451. godine u antičkom Halkidonu, Istočno rimsko carstvo (na maloazijskoj obali Bosfora nedaleko od Konstantinopolja ) po nalogu istočnorimskog cara Flavija Markijana.

Četvrti vaseljenski sabor, freska Kijevo-pečerske lavre

Sabor je definisao hristološki stav kojim se razlikuju dve prirode Hrista, božanska i čovečanska (diofizitizam). Ovaj sabor je izopštio monofizite, koji su učili da u Hristu postoji samo jedna, odnosno objedinjena priroda. Ovaj sabor je preuzeo odbranu učenja svetog Kirila i Efeskog sabora iz 431. godine. On je takođe zadovoljio zahteve episkopa Istoka da se jasno ispoveda da je u Isusu istinita ne samo božanska već i ljudska priroda.

U Halkidonskoj definiciji se izjavljuje da je Isus Hristos zaista ovaploćeni Logos, istiniti Sin Božiji, rođen od Oca pre svih vekova. U njoj se potvrđuje da je Djeva Marija istinita Teotokos (Bogorodica), a Onaj, koji je od nje rođen po telu u Vitlejemu, je nestvoreni, božanski Sin Božiji, jedan od Svete Trojice. Prema tome, Isus iz Nazareta je jedno lice ili ipostas sa dve prirode — čovečanskom i božanskom. On je potpun čovek. On je potpun Bog. On je savršen Bog i savršen čovek. Kao Bog, On je iste suštine jednobitan sa Bogom Ocem i Svetim Duhom. Kao čovek, on je jednake suštine sa svim ljudskim bićima.[1]

Sabor je započet 8. oktobra u hramu Svete mučenice Jefimije. Na samom početku, raspored učesnika Sabora pokazao je da su jeretici na čelu s Dioskorom Aleksandrijskim ostali usamljeni i izolovani. Episkop Jevsevije Dorilejski optužio je Dioskora da je odgovoran za održavanje Razbojničkog sabora (449) u Efesu, na kome je u odsustvu osudio i lišio katedre Teodorita Kirskog, Ivu Edeskog i mnoge Pravoslavne Episkope na Istoku.

Potom su čitani zapisnici tog saborovanja koje je osuđeno. Od značajnih dokumenata bila su predstavljena: Dokumenta Flavijanovog sabora (448), Tomos izmirenja (433) i Flavijanovo ispovedanje vere (449). Prilikom čitanja ovog poslednjeg, mnogi prisutni Episkopi koji su do tada više iz straha bili na Dioskorovoj strani napustili su ga i prišli Pravoslavnima. Neki od njih javno su priznali da su bili primorani da potpišu dokumenta Razbojničkog sabora.

Dana 10. oktobra održana je druga sednica Sabora, kada je prvi put čitan Nikeocarigradski Simvol Vere iz 381. godine, zatim je pročitano Kirilovo Drugo pismo Nestoriju, Tomos pape Lava i Kirilovo Treće pismo Nestoriju sa 12 anatema. Sva pomenuta dokumenta bila su dobra podloga da se pokaže da su Evtihije, Dioskor i monofiziti jeretici koje treba izopštiti iz Crkvene zajednice.

Na ostalim saborskim sednicama, oformljena je komisija koja je trebalo da sastavi jedno ispovedanje vere koje bi na jasan, Pravoslavan način i u duhu vere i predanja Crkve iskazalo hristologiju — način sjedinjenja božanske i ljudske prirode u Bogočoveku Hristu. Oros je bio formulisan, i smatra se najvećim delom Halkidonskog sabora koje je sve do danas za Pravoslavnu Crkvu ostalo merilo hristologije.[2]

Odluke sabora uredi

Sabor je opravdao episkopa Teodorita Kirskog tako što je ovaj samo anatemisao Nestorija i ispovedio da je Sveta Djeva Bogorodica. Isti postupak primenjen je i za Ivu Edeskog koji je takođe primljen u Crkvenu zajednicu. Na samom kraju rada sabora izvršeno je teritorijalno razgraničenje između Antiohijske i Jerusalimske patrijaršije tako što je Jerusalimska patrijaršija dobila obe Fenikije (danas Liban i Sirija), Arabiju, „tri Palestine” s gradovima Kesarija Palestinska, Skitopolis i Petra (preko reke Jordana).[3] Godine 451. na Halkidonskom saboru bio je dukljanski vladika Evander.[4]

Kanoni uredi

Rad Sabora završen je serijom od 30 disciplinskih kanona[5]:

  1. Poštuju se kanoni svakog sinoda svetih otaca.
  2. Ko kupi ili proda ređenje, sve do sveštenika, rizikuje da izgubi diplomu. Isto će biti i sa posrednicima: ako su sveštenici, biće lišeni svog ranga, ako su laici ili monasi, biće anatemisani.
  3. Oni koji preuzimaju brigu o sekularnim kućama moraju se ponašati korektno, osim ako zakon ne zahteva da upravljaju onima koji još nisu punoletni, od kojih nema izuzetaka. Osim ako im episkop ne dozvoli da se brinu o siročadi i udovicama.
  4. Unutrašnji molitvenici i manastiri ne bi trebalo da se podižu uprkos odluci episkopa. Svaki monah treba da se pokorava svom episkopu i ne sme da izlazi iz svoje kuće, osim po njegovom predlogu. Međutim, rob ne može ući u monaški život bez saglasnosti svog gospodara.
  5. Oni koji se presele iz grada u grad biće podložni kanonskom zakonu po tom pitanju.
  6. U svetilištima u čast mučenika i manastira rukopoloženja su strogo zabranjena. Ako je neko tamo zaređen, njegovo ređenje neće stupiti na snagu.
  7. Ako bilo koji sveštenik ili monah arogantno vređa pripadnike vojske ili bilo koje drugo dostojanstvo, neka bude proklet.
  8. Svaki sveštenik dobrotvorne kuće ili manastira mora biti podređen vlasti episkopa grada. Ali ko se pobuni protiv toga, mora pretrpeti kaznu.
  9. Sveštenici koji učestvuju u suđenju biće kažnjeni prema kanonu ako preziru episkopski sud i obrate se sekularnom sudu. Kada sveštenik ima spor sa episkopom, neka sačeka dok se sinod ne sastane, a ako episkop ima spor sa svojim mitropolitom, neka preda delo Konstantinopolju.
  10. Nijedan sveštenik neće biti registrovan na spisku sveštenika crkava u dva grada. Ali ako je skrenuo, neka bude vraćen na svoje prethodno mesto. Ali ako je premešten, neka ne učestvuje u poslovima svoje bivše crkve.
  11. Neka siromašni kojima je potrebna pomoć krenu na put mirnim pismima koja ne zaslužuju pohvale: pohvalna pisma treba davati samo onima koji imaju razloga za sumnju.
  12. Pokrajina neće biti podeljena na dva dela. Ko to učini, biće proteran iz episkopije. Gradovi koji će biti podeljeni carskim reskriptom uživaće samo čast da u njima imaju episkopa, ali Sva prava koja pripadaju istinskoj metropoliji biće sačuvana.
  13. Nijedan sveštenik neće biti pozvan na pričest u drugi grad bez preporučnog pisma.
  14. Kantor ili čitalac koji je stran zdravoj veri, ako imate decu nakon braka, dozvolite im da ih dovedu u pričest ako su tamo kršteni. Ali da još nisu kršteni, ne bi ih kasnije krstili jeretici.
  15. Nijedna osoba ne može biti hirotonisana za đakoniste, osim onih koji su navršili četrdeset godina. Ako osramoti svoju službu udajom, neka bude anatemisana.
  16. Monasi ili monahinje ne bi trebalo da se venčaju, a ako to učine, neka budu ekskomunicirani.
  17. Parohije u selima i ruralnim područjima, ako su u vlasništvu trideset godina, nastaviće na isti način. Ali ako se za to vreme slučaj preda sudu. Ali ako se grad obnovi po naređenju cara, red crkvenih prihoda će slediti građanske i društvene forme.
  18. Sveštenici i monasi, ako bi se usudili da održavaju sastanke u manastirima i planiraju zaveru protiv episkopa, bili bi uklonjeni sa funkcije.
  19. Dva puta godišnje biće održan sinod za imenovanje episkopa Mitropolije, na kojem će se rešavati sva pitanja od hitnog interesa.
  20. Sveštenik iz jednog grada neće dobiti isceljenje u drugom. Ali ako ste proterani iz svog rodnog mesta i idete u drugo, to će biti bez krivice. Ako bilo koji episkop primi sveštenoslužitelje bez svoje eparhije, biće ekskomuniciran zajedno sa sveštenikom kojeg primi.
  21. Sveštenik ili laik koji bezobzirno iznosi optužbe protiv svog biskupa neće biti prihvaćen.
  22. Onaj ko poseduje imovinu preminulog episkopa biće lišen svog ranga.
  23. Sveštenici ili monasi koji provode dosta vremena u Carigradu protiv volje svog episkopa i podstiču pobunu moraju biti proterani iz grada.
  24. Manastir podignut uz saglasnost episkopa mora biti nepokretan. A ono što mu pripada neće biti otuđeno. Ko mu naloži da postupi drugačije, neće se smatrati nevinim.
  25. Neka se hirotonija za biskupe održi u roku od tri meseca: međutim, potreba može produžiti to vreme. Ali ako se neko suprotstavi ovoj uredbi, biće kažnjen. Prihod će ostati u budžetu.
  26. Ekonomus u svim crkvama mora biti izabran iz sveštenstva. A biskup koji to zanemaruje nije kriv bez krivice.
  27. Ako sveštenik pobegne sa ženom, neka bude izbačen iz crkve. Ako je laik, neka bude anatemisan. Isto će biti i sa sudbinom svakoga ko mu pomogne.
  28. Jer su očevi s pravom dali privilegiju prestolu starog Rima, jer je to bio kraljevski grad. I sto pedeset najreligioznijih episkopa, vođenih istim razmatranjem, dodelilo je Svetoj prestoli Novog Rima jednake privilegije, s pravom smatrajući da grad, koji je dobio suverenitet i Senat i uživa iste privilegije kao i drevni carski Rim, takođe treba da se uzdiže u crkvenim poslovima kao i on sam. i zauzmite drugo mesto.[6]
  29. Bogohulno je poniziti biskupa u čin prezvitera. Jer onaj ko je kriv za zločin nije dostojan sveštenstva. Ali onaj ko je svrgnut bez razloga, neka bude [još] biskup.
  30. Kod Egipćana je prihvaćeno da se niko ne potpisuje bez dozvole njihovog nadbiskupa. Zato ne treba kriviti one koji nisu potpisali poruku Svetog lava dok za njih ne bude imenovan arhiepiskop.

Prema nekim starogrčkim zbirkama, kanoni 29 i 30 pripisuju se saboru: kanon 29, koji kaže da nedostojni biskup ne može biti degradiran, ali može biti uklonjen, izvod je iz zapisnika sa sednice 19. Kanon 30, koji Egipćanima daje vremena da razmisle o svom odbacivanju episkopije.[7]

Po svoj prilici, zvanični izveštaj o postupku je napravljen ili tokom samog saveta ili ubrzo nakon toga. Sabrani episkopi su obavestili papu da će mu kopija celog "Akta"biti predata. U martu 453.godine papa Lev je poručio Julianu de Kosu, koji se tada nalazio u Konstantinopolju, da sastavi zbirku svih akta i prevede ih na latinski. Većina dokumenata, uglavnom zapisnici sa sastanaka, napisani su na grčkom; drugi, poput carskih povelja, objavljeni su na oba jezika; drugi, opet, poput papskih pisama, napisani su na latinskom. Na kraju krajeva, skoro svi su prevedeni na oba jezika.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ ISTORIJA HRIŠĆANSKE CRKVE ZA SREDNjE ŠKOLE PO SMIRNOVU, POBEDONOSCEVU I DRUGIM PISCIMA, PERIOD DRUGI (323—988 G.), Glava druga: Učenje Crkve, Četvrti Vaseljenski sabor, nepoznati autor
  2. ^ „KANON — Četvertый Vselenskiй Sobor — Halkidonskiй[[Kategorija:Botovski naslovi]]”. Arhivirano iz originala 11. 08. 2013. g. Pristupljeno 28. 03. 2014.  Sukob URL—vikiveza (pomoć)
  3. ^ „ЭSBE/Halkidonskiй sobor — Vikiteka”. ru.wikisource.org (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2023-07-24. 
  4. ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 504. Beograd: Službeni glasnik. 
  5. ^ „Četvrti vaseljenski sabor - Pravoslavlje na mreži - Biblioteka odabranih tekstova”. www.pravoslavlje.net. Pristupljeno 2023-07-24. 
  6. ^ "NPNF2-14. Sedam Vaseljenskih Sabora / Efirska biblioteka hrišćanske klasike
  7. ^ Tomo de Leon, to je izvod iz zapisnika sa četvrtog sastanka."odluke Vaseljenskih Sabora", tom 1, izdanje. Norman P. Tanner, S. (1990), 75-76.

Literatura uredi