Šibenik (lat. Sebenicum[1][2] ili lat. Sibenicum[2], ital. Sebenico) je grad u Hrvatskoj i administrativni centar Šibensko-kninske županije. Nalazi se u središnjoj Dalmaciji, na ušću reke Krke u Jadransko more. Prema rezultatima popisa iz 2011. u gradu je živelo 46.332 stanovnika, a u samom naselju je živelo 34.302 stanovnika.[3] Prema preliminarnim rezultatima popisa iz 2021. u gradu je živelo 42.589 stanovnika, a u samom naselju je živelo 31.085 stanovnika.[4]

Šibenik
Pogled na katedralu, tvrđavu sv. Mihovila i stari grad
Zastava
Zastava
Grb
Grb
Administrativni podaci
Država Hrvatska
ŽupanijaŠibensko-kninska
Osnovan1066.
Stanovništvo
Stanovništvo
 — 2021.Pad 31.085
Aglomeracija (2021.)Pad 42.589
Geografske karakteristike
Koordinate43° 44′ 03″ S; 15° 53′ 48″ I / 43.73408° S; 15.89655° I / 43.73408; 15.89655
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Površina459 km2
Šibenik na karti Hrvatske
Šibenik
Šibenik
Šibenik na karti Hrvatske
Ostali podaci
GradonačelnikŽeljko Burić (HDZ)
Poštanski broj22000
Pozivni broj+385 22
Registarska oznakaŠI
Veb-sajt
Službena prezentacija grada

Prirodna obeležja šibenskog područja uredi

Reljef karakteriše vrlo razuđena obala, širok pojas zaleđa primorsko-dinarskog krša Zagore, brdsko-planinski prostor sa zavalom Plavno i plodnim poljima u kršu, Kninskim, Kosovo i Petrovim poljem te severnom zaravni Bukovica s Prominom i kanjonom reka Krke i Čikole. Pejzaž regije je vrlo raznolik, a more je najveće bogatstvo i osnovni prirodni izvor koji određuje privrednu osnovu. Vazdušna dužina obale je 56,2 km, a stvarna čak 805,9 km. Na području županije nalaze se i dva nacionalna parka, Krka i Kornati. Prosečna gustina naseljenosti je 51,7 stanovnika na km².

Klima uredi

U primorskom delu regije klima je mediteranska, a njen je veliki uticaj i na kontinentalnoj unutrašnjosti. Na obalnom prostoru vrlo je visoka srednja godišnja osunčanost (2.710 sati), prema unutrašnjosti insolacija se smanjuje. Temperature su leti relativno visoke, međutim ublažuje ih vetar maestral koji duva s mora na kopno. Uz obalu su zime umerene ili blage. Padavina je najviše zimi, a leta su pretežno suva. U najvećem delu šibenske regije prevladavaju vetrovi bura i jugo, a uz obalni pojas i maestral.

Istorija uredi

Šibenik se prvi put spominje za Božić 1066. godine u darovnici hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. Nakon vladavine hrvatskih vladara, nastupila je ugarska vlast nad gradom, a zatim povremena vladavina Venecije. Od 15. veka Šibenik dolazi pod gotovo 400-godišnju vlast Venecije, a iz tog razdoblja potiče i najznačajniji kulturno-istorijski spomenik Šibenika — poznata šibenska katedrala sv. Jakova, građena u 15. i 16. veku.

Od 1797. godine Šibenik ulazi u sastav Habsburške monarhije, kasnije Austrougarske uz kratkotrajnu vlast Francuske u vreme Napoleona. U sastavu Austrougarske ostaje sve do 1918.

Godine 1838. po opisu savremenika, Šibenik je grad na jednom povisokom brežuljku, zbog čega su mu ulice krive i uske. Opasan je zidinama sa kopnene strane, a od mora je "tvrdinjica" Sv. Ane. I iznad grada u brdima su dve "trvrdinjice" Sv. Ivan i Barona, nekadašnja zaštita od Turaka.[5] Na moru je pristanište sa "forticom" Sv. Nikole zidanom 1546. godine od strane italijanskog arhitekte Sanmikelija.

U gradu je od 1298. godine sedište rimokatoličkog episkopa. U gradu sa predgrađima bilo je polovinom 19. veka 20 katoličih crkvi sa tri muška i jednim ženskim manastirom. Najlepša crkva u gradu i celoj Dalmaciji je katolički hram Sv. Jakova zidan u gotsko-italijanskom stilu 1443-1555. godine. Najlepša zgrada je bila Kasina, podignuta na pijaci. Šibenik je 1838. godine imao 5306 stanovnika, koji se bave uspešno ribarenjem u moru.[5]

Srbi u Šibeniku uredi

U Šibeniku je rođen 5. septembra 1792. godine Grof Jovan S. ot Simonović, ruski general-lajtnant, opunomoćeni ministar (konzul) u Teheranu tadašnjoj Persiji. Potiče iz Srbije, iz porodica koja se davno doselila u Dalmaciju. Otac mu je bio "zakleti" advokat u Šibeniku. Otac ga je poslao na Bogosloviju, ali je on međutim, sa najboljim uspehom filozofiju završio. Kada je Napoleon osvojio Dalmaciju, on se kao slobodom oduševljeni mlad čovek priključio "oslobodiocima" - francuskoj upravi u Dalmaciji. Postao je prvo ađutant francuskog guvernera Grofa Dandola. Zatim je kao francuski vojnik učestvovao i istakao se u ratovima, dok ga 1809. godine nije lično Napoleon unapredio u čin oficirski - lajtnanta. Imao je dakle kao vrlo mlad ubrzanu karijeru, i sa samo 18 godina uzrasta, već je 1810. godine postao "kapetanski ađutant-major". Borio se u francuskim redovima protiv Austrije i Rusije, i u povratku iz Moskve, bio je 1812. godine od strane Rusa zarobljen, i zatvoren u Kazanju. Usledila je od pada Napoleona 1816. godine, njegova blistava vojna karijera u ruskoj carskoj armadi. Bio je kasnije grof četvrt veka ruski diplomata, u raznim misijama.

Veliki srpski dobrotvor, veletrgovac Jovan Bovan rodom iz Mostara, je svojim testamentom od 2. decembra 1801. godine zaveštao kapital za otvaranje srpske škole i bolnice, u njemu dragom gradu Šibeniku.[6] Ali zbog rata kada su Francuzi vladali Dalmacijom na početku 19. veka novac je bio u ratne svrhe potrošen. Tek je 1832. godine stvar krenula sa mesta, i austrijska vlast je povratila novac od Francuza. Kapital od 17.000 f. nastao prodajom dve Bovanove kuće u Skradinu, uložen je dobro u Milanu i davao je godišnji prihod od 850 f., od kamate. Šibenička opština je postupajući po nalogu više vlasti, našla dve kuće i odredila paroha, pop Nikolu Vujinovića za srpskog učitelja.[7]

U Šibeniku se od 1810. godine nalazi stolica pravoslavnog dalmatinskog episkopa. Po opisu iz 1838. godine tu se nalaze dve pravoslavne crkve. Prva je, gradska srpska saborna pravoslavna crkva u Šibeniku. Bila je posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, a službovali su jedan paroh i dva kapelana.[8] Paroh mesni 1818. godine je jeromonah Isaije Omčikus, a kapelan, pop Ćirilo Opačić. Druga pravoslavna crkva je u predgrađu, i posvećena je Voznesenju Hristovom.[5]

Šibenik je pun srpskih trgovaca i samim tim kulturno prednjači u okolini. Knjigu o cveću dobili su pretplatom 1829. godine pop Todor Šišić i njegovi parohijani trgovci: Marko Petranović, Nikola Miletić, Ilija Bracanović, Ilija Popović, Sava Omčikus, Nikola Knežević, Spiridon Popović i dvojica iz Krke i Drniša.[9] Priručnik o zdravlju i lečenju bolesti dobili 1830. godine su čitaoci iz Šibenika. Bili su to: pop Teodor Šušić paroh, gospođa Marija Dimitrović, trgovci Nikola Miletić i Marko Petrović, a skupljač pretplate bio je Spiridon Popović.[10] Godine 1836. pribavili su najviđeniji Srbi Šibenčani "godišnjak", petnaest trgovaca na čelu sa protom Jovanom Šušićem, Mihailom Dragolovićem sveštenikom i učiteljem, Tomom Modunom učiteljem.[11] Pavlovićev "Srpski narodni list" koji je izlazio u Budimu imao je (1839) tu četiri pretplatnika.[12] U Šibeniku se 1843. godine kao pretplatnik jedne srpske ćirilične knjige - pismenice javlja tamošnja - "slavna biblioteka".[13] Ta biblioteka i 1845. godine uzima Vukove srpske narodne pesme iz Beča. Pretplatu su izvršili i građani tamošnji: Marta Dimitrijević, Jovan Šušić trgovac, Spiro Popović i trgovci - Petar Kovačević, Simo Kulišić, Simo Simić, Kuzman Petranović i Pavle Lukić.[14]

Davidovićevu knjigu o srpskoj istoriji, pribavili su i Srbi Šibenčani 1846. godine: pop Jovan Šišić sveštenik i učitelj, Teodor Petranović činovnik, Špiro Cirković apotekar, Nikola Miletić, Nikola Petranović, Todor Sinobad, Stefan Matijašević, Tome Sinobad i nekoliko pretplatnika sa strane.[15] Vujićevo putešestvije "stiglo" je i do Šibenika, gde je skupljač pretplate za 50 čitalaca bio Filip Filipović ot Sundecić. Pretplatnički punkt u Šibeniku organizovan je 1846. godine i zbog Vukove knjige srpskih junačkih pesama. Činili su ga pretplatnici građani: pop Jovan Šušić paroh, tri trgovca Petar Kovačević, Kuzman Petranović i Pavle Lukić, te "visokoučeni" Spiro Popović.[16]

Pretplatnički punkt za nabavku srpske istorijske knjige oformljen je 1850. godine u Šibeniku. Činili su ga čitaoci građani: prota Todor Pušić, profesor Đorđo Petranović, učitelj Glišo Vulinović, trgovac Nikola Miletić, Simo Vučković trgovac, Ilija Skočić, Spiro Popović i jedan đak.[17] Godine 1852. rodio se u Šibeniku, sin trgovca Stevana Matavulja budući književnik - Simo Matavulj.

Zanimljivu srpsku knjigu o zlatu, štampanu na lepoj ćirilici u "Zlatnom Pragu" 1851. godine, kupili su pretplativši se Šibeničani. U spisku prenumeranata se navode čitaoci iz Dalmacije: pop Todor Šušić prota i paroh, pop Glišo Vulinović paroh i učitelj, Ana Simić i Milica Kovačević, te trgovci Nikola Miletić, Andrija Jović i Spiro Popović.[18] Vukove "Srpske narodne pripovetke" nabavio je 1870. godine zadarski knjižar Ivan Bralić.

Za spomenik Lukijana Mušickog u Karlovcu prilog su dali 1855. godine, Srbi Šibenčani: Petar Kovačević, Sava Omčikus, Nikola Miletić, Simeon Simić, Jovo Budimir, Ilija Skočić, Teodor Rapo, Ristan Elenović i Spiro Popović.[19]

Stanovništvo uredi

Po popisu iz 2001. godine u gradu Šibeniku je živelo 51.553 stanovnika, od čega je u samom Šibeniku živelo 37.060 stanovnika.[20]

Popis 2011. uredi

Na popisu stanovništva 2011. godine, grad Šibenik je imao 46.332 stanovnika, sledećeg nacionalnog sastava:

Popis 2011.‍
Hrvati
  
43.838 94,62%
Srbi
  
1.434 3,10%
ostali i nepoznato
  
1.060 2,28%
ukupno: 46.332

Popis 1991. uredi

Na popisu stanovništva 1991. godine, naseljeno mesto Šibenik je imalo 41.012 stanovnika, sledećeg nacionalnog sastava:

Popis 1991.‍
Hrvati
  
34.259 83,53%
Srbi
  
3.889 9,48%
Jugosloveni
  
768 1,87%
Muslimani
  
175 0,42%
Slovenci
  
140 0,34%
Albanci
  
131 0,31%
Crnogorci
  
126 0,30%
Makedonci
  
106 0,25%
Mađari
  
53 0,12%
Slovaci
  
19 0,04%
Rusi
  
15 0,03%
Nemci
  
12 0,02%
Česi
  
11 0,02%
Poljaci
  
10 0,02%
Bugari
  
9 0,02%
Italijani
  
9 0,02%
Rumuni
  
9 0,02%
Jevreji
  
8 0,01%
Austrijanci
  
5 0,01%
Grci
  
5 0,01%
Romi
  
5 0,01%
Ukrajinci
  
5 0,01%
Rusini
  
4 0,00%
Turci
  
3 0,00%
ostali
  
27 0,06%
neopredeljeni
  
835 2,03%
region. opr.
  
108 0,26%
nepoznato
  
266 0,64%
ukupno: 41.012

Privreda, kultura uredi

Šibenik je prvi grad na svetu koji je uveo javnu rasvetu na višefaznu naizmeničnu struju. Javna rasveta u gradu je proradila 28. avgusta 1895. godine, a struja je bila distribuirana iz hidrocentrale „Jaruga 1“ koja je bila puštena u rad istog dana. Ovo se dogodilo samo dva dana posle puštanja u rad prve moderne hidrocentrale na svetu – na Nijagarinim vodopadima.[21]

Danas je Šibenik administrativno, kulturno-prosvetno i privredno središte Šibensko-kninske županije Republike Hrvatske koji broji 51.553 stanovnika (2001). Do 80-ih godina 20. veka Šibenik je bio jaki industrijski centar s fabrikama „TEF“ i „TLM“, šibenska luka je bila među najvećima u bivšoj Jugoslaviji, no dolazi do privrednog pada, a u 90-ima TEF prestaje s radom (fabrika je uklonjena), a TLM koji je znatno oštećen u ratu, znatno je smanjio proizvodne kapacitete. Od 1960. godine redovno se održava Međunarodni dečji festival, koji počinje krajem juna i traje 2 nedelje, te je najveći kulturni događaj u Šibeniku. Festival okuplja plesne, dramske, likovne i druge umetnike i društva iz celoga sveta. Turizam ima veliki značaj u privredi Grada.

Naseljena mesta uredi

Boraja, Brnjica, Brodarica, Vrpolje, Vrsno, Goriš, Gradina, Grebaštica, Danilo Biranj, Danilo Gornje, Danilo Kraljice, Donje Polje, Dubrava kod Šibenika, Žaborić, Žirje, Zaton, Zlarin, Jadrtovac, Kaprije, Konjevrate, Krapanj, Lepenica, Lozovac, Mravnica, Perković, Podine, Radonić, Raslina, Sitno Donje, Slivno, Čvrljevo i Šibenik.

Saobraćaj uredi

Grad Šibenik ima izuzetno značajan saobraćajni položaj, dobre veze omogućuju direktne komunikacije. Okosnica je Jadranska turistička cesta s odvojcima do Drniša (32 km) i Knina (56 km) i dalje u unutrašnjost Hrvatske. Dovršetkom auto-puta ZagrebSplit, tzv. Dalmatine, Šibenik je povezan sa Zagrebom auto-putem. Značajna je prometnica i železnička pruga koja vodi prema Zagrebu i Splitu, izgrađena 1922. godine. Vazdušni se saobraćaj odvija preko Splitskog aerodroma (50 km od Šibenika) i Zadarskog aerodroma (70 km od Šibenika).

Partnerski gradovi uredi

Reference uredi

  1. ^ Il mondo antico, moderno, e novissimo, ovvero Breve trattato ..., vol. 2, p. 616
  2. ^ a b Šablon:CathHierDiocese
  3. ^ „Popis stanovništva 2011.”. Državni zavod za statistiku RH. Pristupljeno 22. 4. 2013. 
  4. ^ „Prvi rezultati popisa 2021. godine”. popis2021.hr. Arhivirano iz originala 14. 01. 2022. g. Pristupljeno 17. 1. 2022. 
  5. ^ a b v "Serbskij narodnij list", Budim 1839. godine
  6. ^ "Politika", Beograd 1910. godine
  7. ^ "Srbski narodni list", Budim 1843. godine
  8. ^ "Ljubitelj prosveštenija", Karlovac 1836. godine
  9. ^ Grigorije Lazarević: "Cveće", Budim 1829. godine
  10. ^ Vasilij Čokrljan: "Hudožestvo", Budim 1830. godine
  11. ^ "Srbsko-dalmatinski magazin", Karlovac 1836. godine
  12. ^ "Srbski narodni list", Budim 1839. godine
  13. ^ Jovan Popović: "Srbska gramatika ili pismenica...", Novi Sad 1843. godine
  14. ^ Vuk St. Karadžić: "Srpske narode pjesme", druga knjiga, Beč 1845. godine
  15. ^ Dimitrije Davidović: "Istorija srpskog naroda", Beograd 1846. godine
  16. ^ Vuk St. Karadžić: "Srpske narodne pjesme", treća knjiga, Beč 1846. godine
  17. ^ Danilo Medaković: "Povjesnica Crne Gore sa zakonikom od najstarije vremena do 1830. godine", Zemun 1850. godine
  18. ^ Slavko Zlatojević: "Zlatijnstvo", Zlatni Prag 1851. godine
  19. ^ "Srbski dnevnik", Novi Sad 1855. godine
  20. ^ Državni zavod za statistiku – Popis stanovništva 2001., Pristupljeno 22. 4. 2013.
  21. ^ Hrvatska radio-televizijaDnevnik 2 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (24. maj 2010), 28. 8. 2010.

Literatura uredi

  • Gelo, Jakov (1998). Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske, 1880-1991: po naseljima. Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. ISBN 978-953-6667-07-9. 

Spoljašnje veze uredi