1. SS oklopna divizija Telesna garda Adolfa Hitlera

1. SS oklopna divizija „Telesna garda Adolfa Hitlera“ (nem. Leibstandarte Adolf Hitler) (poznata i pod skraćenicom SS-LAH) razvijena je iz puka za ličnu zaštitu Adolfa Hitlera koji je osnovan u septembru 1933. Godine 1939. postala je zasebna jedinica Vafen-SS-a, tačnije njegove prethodnice SS borbenih snaga. Jedinica je nezavisno učestvovala u invaziji na Poljsku, a neki delovi su kao deo borbenih snaga SS učestvovali u operaciji Barbarosa.

1. SS oklopna divizija
Postojanje1. novembar 1939.
Mesto formiranja:
Nemačka
Formacija
  • 1. SS oklopni puk
  • 1. SS oklopni grenadirski puk
  • II SS oklopni grenadirski puk
  • 1. SS oklopni artiljerijski puk
  • 1. SS izviđački bataljon
  • 1. SS bataljon oklopnih lovaca
  • 1. SS divizion flakova
  • 1. SS inženjerijski bataljon
Jačina20.000 vojnika i oficira[traži se izvor]
DeoSS trupa
Angažovanje
Komandanti
Komandant.

Tokom septembra, oktobra i novembra 1943. divizija je u sastavu II SS oklopnog korpusa učestvovala u operacijama protiv NOVJ u Istri, tršćanskom zaleđu i zapadnoj Sloveniji.

Jedinica je prestala da postoji 8. maja 1945. godine.

Simbol divizije je bio kalauz, u čast svog prvog komandanta Jozefa Ditriha (Ditrih na nemačkom znači kalaus ili alat za obijanje brava). Ova elitna divizija je na Nirnberškom procesu proglašena krivom za ratne zločine. Pripadnici ove divizije su učestvovali u brojnim zločinima. Procenjuje se da su ubili najmanje 5.000 ratnih zarobljenika od 1940. do 1945, uglavnom na Istočnom frontu.[1]

Rana istorija (1923-1933) uredi

U prvim danima Nacističke partije, rukovodstvo je shvatilo da je potrebna jedinica tjelohranitelja sastavljena od pouzdanih ljudi. Ernst Rem je formirao formaciju garde iz 19. Granatwerfer-Kompanie; iz ove formacije je ubrzo evoluirao Šturmabtajlung (SA). Adolf Hitler je početkom 1923. naredio formiranje malog zasebnog tjelohranitelja posvećenog njegovoj službi, a ne „sumnjivoj masi“, kao što je SA.[2] Prvobitno je jedinica bila sastavljena od samo osam ljudi, kojima su komandovali Julius Šrel i Jozef Berchtold.[3] Nazvan je Stabswache (štabna straža).[4] Stabswache-u su izdate jedinstvene značke, ali su u ovom trenutku još uvijek bile pod kontrolom SA. Šrek je oživio upotrebu Totenkopfa („glave smrti“) kao obilježja jedinice, simbola koji su različite elitne snage koristile u prošlosti, uključujući specijalizovane jurišne trupe njemačkog carstva u Prvom svjetskom ratu koje su koristile taktiku infiltracije Hutiera.[5]

U maju 1923. jedinica je preimenovana u Stoßtrupp (Šok trupa)–Hitler.[3] Jedinica je tada brojala ne više od 20 pripadnika.[6] Dana 9. novembra 1923, Stoßtrupp je, zajedno sa SA i nekoliko drugih nacističkih paravojnih jedinica, učestvovao u neuspješnom puču u pivnici u Minhenu. Nakon toga, Hitler je zatvoren, a njegova partija i sve povezane formacije, uključujući Stoßtrupp, su raspuštene.[7]

Sredinom 1920-ih, nasilje je ostalo veliki deo bavarske politike.[8] Hitler je bio potencijalna meta. Godine 1925. Hitler je naredio formiranje nove jedinice tjelohranitelja, Schutzkommando (komanda za zaštitu).[8] Jedinica je preimenovana u Sturmstaffel (jurišna eskadrila) i u novembru je preimenovana u Schutzstaffel, skraćeno SS.[9] Do 1933. SS je od male jedinice tjelohranitelja prerastao u formaciju od preko 50.000 ljudi. Donijeta je odluka da se formira nova jedinica tjelohranitelja, ponovo nazvana Stabswache, koju su uglavnom činili ljudi iz 1. SS-Standarte.[10] Do 1933. ova jedinica je stavljena pod komandu Sepa Ditriha, koji je odabrao 117 ljudi da formiraju SS-Stabswache Berlin 17. marta 1933. godine.[11] Jedinica je zamijenila vojnu gardu u kancelariji Rajha.[11] Od ove početne grupe, trojica su na kraju postali komandanti divizija, najmanje osam bi postali komandanti pukova, petnaest su postali komandanti bataljona, a preko trideset su postali komandanti četa u Vafen-SS.[12] Jedanaest ljudi iz prve čete od 117 otišlo je do osvajanja Viteškog krsta, a četrdesetoro njih je odlikovalo njemačkim krstom u zlatu za hrabrost.[13] Kasnije, 1933. godine, formirane su još dvije jedinice za obuku: SS-Sonderkommando Zossen 10. maja i druga jedinica, nazvana SS-Sonderkommando Jüterbog 8. jula.[14] To su bile jedine SS jedinice koje su u to vreme dobile vojnu obuku. Većina nastavnog kadra dolazila je iz redova vojske.[14] Dana 3. septembra 1933. dva sonderkomanda su se spojila u SS-Sonderkommando Berlin pod Ditrihovom komandom.[15] Većina njihovih dužnosti uključivala je spoljno obezbeđenje Hitlera u njegovim rezidencijama, javne nastupe i stražu u kancelariji Rajha.[4]

Širenje uredi

Dana 13. aprila 1934, Hajnrih Himler, šef SS-a, naredio je da se Leibstandarte Adolf Hitler (LAH) preimenuje u „Leibstandarte SS Adolf Hitler“ (LSSAH). Himler je u ime ubacio inicijale SS da bi jasno stavio do znanja da je jedinica nezavisna od SA ili vojske.[16] LSSAH je označena kao „nacionalsocijalistička“ jedinica, koja je na kraju prerasla u elitnu Pancer diviziju Vafen-SS.[17] Iako nominalno pod Himlerom, Ditrih je bio pravi komandant i vodio je svakodnevnu administraciju.[18]

Tokom 1934. Stabschef-SA Ernst Rem je nastavio da se zalaže za veći politički uticaj za svoju već moćnu SA. Hitler je odlučio da SA mora biti eliminisan kao nezavisna politička snaga i naredio je LSSAH-u da se pripremi za akciju. LSSAH je formirao dve čete pod kontrolom Jirgena Vagnera i Ota Rajha, ove formacije su prebačene u Minhen 30. juna.[19]

Reference uredi

  1. ^ Margolian 2000, str. 14.
  2. ^ McNab 2009, str. 14, 16.
  3. ^ a b Weale 2012, str. 16.
  4. ^ a b Hoffmann 2000, str. 45.
  5. ^ McNab 2009, str. 16.
  6. ^ McNab 2009, str. 10, 16.
  7. ^ Wegner 1990, str. 62.
  8. ^ a b Weale 2012, str. 26.
  9. ^ Weale 2012, str. 26–29.
  10. ^ Reynolds 1997, str. 3.
  11. ^ a b Cook & Bender 1994, str. 9.
  12. ^ Reynolds 1997, str. 1.
  13. ^ Johnson 1999, str. 15.
  14. ^ a b Cook & Bender 1994, str. 11.
  15. ^ Cook & Bender 1994, str. 13.
  16. ^ Cook & Bender 1994, str. 17, 19.
  17. ^ Stein 1984, str. xxv, 12, 18, 58, 202, 203, 285.
  18. ^ Cook & Bender 1994, str. 19, 33.
  19. ^ Cook & Bender 1994, str. 22, 23.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi