Zločini partizana u Drugom svetskom ratu

Partizanski pokret je, kao i ostale strane u ratu činio teške zločine, kršio pravila rata i Ženevsku konvenciju. Streljanja civila, onih koji su smatrani za neprijatelje i ratnih zarobljenika sprovođena su tokom celog rata, od samog njegovog početka. Prvi masovni zločin nad civilnim stanovništvom u Srbiji zabeležen je upravo od strane partizanskih jedinica već 31. jula 1941, u Valjevskom okrugu, u selu Gunjaci kod Pecke, opština Osečina (M Radanović, Kazna i zločin, Beograd 2016, str. 70). Pored masovnih zločina u valjevskom kraju su tokom leta i jeseni 1941. godine zabeležena su i brojna pojedinačna zverstva (K. Nikolić, N. Dević, V. Krivošejev, Valjevo pod okupacijom u Drugom svetskom ratu, Valjevo 2021, 86-92).

Vađenje leševa iz jame Veleta u selu Rsojevcu kod Danilovgrada, u zimu 1942./43.

Najdrastičniji su ipak primeri zločina izvršeni na kraju i neposredno po završetku kada je sprovođen masovan teror. Istraživanja komunističkih zločina su vršena i u ostalim državama bivše Jugoslavije, dok je Vlada Srbije osnovala Državnu komisiju za tajne grobnice ubijenih posle septembra 1944. Za nešto više od šest godina rada državna komisija je poimenično popisala oko 60000 postradalih. S obzirom na to da se Komisija u svom radu u najvećoj meri koristila komunističkom arhivskom dokumentacijom, a da značajan deo te dokumentacije fali (oko 30%) ovaj broj može biti nešto veći.[1][2]

Decenijama su se zločini u kojima su žrtve pokolja bacane u kraške jame pripisivali samo ustašama. Posle pada komunizma postalo je jasno da su i partizani masovne zločine vršili na ovaj način. Najpoznatiji primeri ovakvih likvidacija su vršeni u Crnoj gori i Hercegovini tokom takozvanih levih skretanja, kao i u Sloveniji i Istri, takozvane Fojbe.

Revolucionarni pokreti su po prirodi ekstremistički i netolerantni, a da ni partizanski pokret nije u tome nikakav izuzetak govori i sledeći citat dela pisma Blaža Jovanovića komesaru Veselinu Laloviću:

"Prema pouzdanom izvještaju sada ide stalno u Podgoricu kod Stanka Markovića jedna mala plava debela đevojčica od 14-15 godina sa plavim kaputom i plavom kapuljačom, iz Rogama. Ona ide sada mjesto Bule Stamatović o kojoj smo vam prije pisali. Nju treba uhvatiti i saslušati, pa ako je za likvidaciju i likvidirati." [3]

U Zbornicima dokumenata i podataka NOR-a, izdavanim posle 1945. godine, mogu se naći brojna svedočanstva ubijanja građana ili zarobljenih pripadnika JVuO. Evo dvaju takvih primera, prvi je iz Saopštenja štaba Durmitorskoga partizanskog odreda od 9-ga januara 1942, a drugi je iz izveštaja o akcijama babičkoga partizanskog odreda za mesec decembar 1941 god. (Jugoistočna Srbija):

"Dvadeset razbojnika na čelu sa izdajnikom Ljubom Minićem pobjegli su sa Italijanima, a 70 špijuna je uhvaćeno koji će biti svi strijeljani. Strijeljanja su već otpočela." [4]

"U ovom kraju, oko Babičkog i Jašunje stvorili smo potom skoro u svim selima NOF a u Babičkom i u Gradašnici i seoske desetine. Za to vreme preduzeli smo čišćenje terena od narodnih izdajica. Streljali smo nekoliko četnika, jednog nedićevca, trojicu koji su dolazili u logor sa namerom da nas špijuniraju, jednu ženu špijunku i dva petokolonaša." [5]

Broj žrtava uredi

Dugo se u naučnoj i široj javnosti spekulisalo o broju stradalih u ratnim i posleratnim čistkama u Srbiji i Jugoslaviji na vansudski ili sudski način. Domaći i strani istraživači iznosili su kontroverzne procene o broju žrtava ‚‚divljeg čišćenja’’ u Jugoslaviji. Grof Nikolaj Tolstoj je na primer navodio broj od neverovatnih 350.000 lica ubijenih tokom 1944–1945. u Jugoslaviji. Majkl Liz, britanski istoričar naklonjen pokretu Dragoljuba Mihailovića, procenjuje na oko 250.000 žrtava u Jugoslaviji i oko 100.000 u Srbiji. Dr Ljubo Sirc, profesor političke ekonomije na Glazgovskom univerzitetu i direktor Centra za proučavanje komunističkih ekonomija, koji je i sam bio u partizanima, procenjuje žrtve tokom 1944–1945. čak na 300.000 lica. Za razliku od njih Mark Viler, iznosi neuporedivo skromniju procenu od svega 40.000 u celoj Jugoslaviji, a Ficroj Meklejn u svojim memoarima navodi tek nešto preko 2.000 žrtava u Beogradu.

Licitacija brojevima žrtava u Srbiji umnogome je bila određena suprotstavljenim ideološkim pogledima istraživača, budući da se radilo o temi sa još uvek jakim političkim nabojem, velikom broju žrtava i u to vreme teško proverljivim navodima usled nedostupnosti relevantnih policijsko-bezbednosnih izvora. Oko broja žrtava često se spekulisalo u javnosti a zavisno od političke prizme broj žrtava je ili preuveličavan ili umanjivan ili čak i negiran. Možda najpribližniju procenu u svetlu najnovijih preciznijih istraživanja dao je ipak švajcarski istoričar Mihael Portman, konsultujući mnogobrojne i različite izvore i procene, zaključuje da je najpribližniji broj ubijenih u političkim obračunima 1944–1950. oko 180.000 u Jugoslaviji, od čega u Srbiji blizu 75.000 i to Srba oko 20.000 (10.000 samo u Beogradu), kao i 50.000 nemačkih civila (većim delom stradalih u logorima) i oko 5.000 mađarskih civila. Tu dodaje i blizu 3.000 legalno pogubljenih. Ova procena uz nešto malo precenjen broj folksdojčera a potcenjen broj Srba i ostalih donekle je potvrđena najnovijim arhivskim istraživanjima.[6]

Vidi još uredi

Reference uredi