Alkalija (ar.: al-qaly القلي, القالي = soni pepeo, pepeo soli) u hemiji su bazne, jonske soli alkalno metalnih ili zemnoalkalno metalnih hemijskih elemenata. Alkalije se takođe mogu definisati kao baze koje se rastvaraju u vodi. Rastvor baza ima pH vrednost veću od 7,0. Pridev alkalni je uobičajen, a manje se koristi bazni u većini evropskih jezika, kao sinonim za bazne, posebno za bazne supstance koje su rastvorne u vodi. Ova široka upotreba izraza verovatno potiče od činjenice da su prve poznate baze imale svojstva saglasna Arhenijusovoj definiciji baza, odnosno teoriji kiselo-baznih reakcija, a one su i dalje među najčešćim bazama.[1][2][3][4]

Opšta obeležja уреди

Alkalije su sve Arenijusove baze, koje imaju hidroksidne jone (OH) kada su rastvorene u vodi. Zajednička svojstva baznih vodenih rastvora uključuju:

  • Umerena koncentriracija (više od 10–3M) sa pH 7,1 ili većim. To znači da da uzrokuju prelaz fenolftaleina od bezbojnosti do ružičaste boje.
  • Koncentrovani rastvori su kaustični (uzrokuju hemijske opekotine).
  • Alkalni rastvori su klizavi ili sapuničasti na dodir, zbog saponifikacije masnih materija na površini kože.
  • Baze su obično rastvorne u vodi, iako su neke, poput barijum karbonata samo rastvorljive kada reagiraju sa kiselim vodenim rastvorima.

Razlika između alkalija i baza уреди

Termini „alkalije” i „baze” se često koriste kao sinonimi, a posebno izvan konteksta hemije i hemijskog inženjerstva. Postoje razne konkretnije definicije za koncept alkalija. Alkalije se obično definišu kao podskup baza. Obično je izabran jedan od dva podskupa.

  • Osnovne soli nekih alkalnih metala ili zemnoalkalnih metala. Ovo obuhvata Mg(OH)2, ali isključuje NH3.
  • Bilo koja baza koja je rastvorljiva u vodi i formira hidroksidne jone.[5][6][7] ili rastvor baze u vodi.[8]

Drugi podskup baza su takozvane „Arenijusove baze”.

Baznoalkalne reakcije уреди

Opšte    
Primer    
   
 
     

Kod slabih i umereno jakih baza koje su prisutne u rastvorima, u reakcijama ravnoteže učestvuju sve komponente koje su uključene u reakciji. Dva reagensa se razlikuju samo po prisustvu ili odsustvu protona (H+). Odgovarajući kiselinsko-bazni par čini čestice koje imaju odgovarajući proton, koji se naziva protonski donor. Čestica koje imaju sposobnost da apsorbuju proton, nazivaju se akceptori protona. Čitava reakcija se naziva protoliza. Jačina baze je opisana položajem ravnoteže (bazna konstanta).

 
 

U jakim i vrlo jakim bazama, ravnotežna reakcije su potpuno na strani OH- jona. To je na primer slučaj u reakciji alkalnih metala s vodom:

 

Katjon Na+ pritom nema nikakvu ulogu. Hidroksidni jon je ovde stvarna baza, a vodeni proton donor:

 

 

Alkaliteti alkalnog rastvora se više ne razlikuju u vodenoj sredini. Zbog ove ravnoteže može nastatati jaka, do vrlo jake baze (natrijuma). Ovde se govori o efektu izjednačavanja (istog proizvođača) vode. Za razliku od toga, jačina vrlo jake baze, određena je ravnotežnom konstantom u nevodenim rastvorima i prenosi je na vodeni rastvarač.

Voda ima važnu ulogu u kiselo-baznim reakcijama. Pored proteolize, voda je sposobna da vrši autoprotolizu. To može osloboditi proton i OH- oblik, ili dodati proton i H3O+ oblik. Ovde deluje kao baza, a u drugoj reakciji kao kiselina.

 

 

Alkalne soli уреди

Soli alkalija su rastvorljivi hidroksidi alkalnih metala i zemnoalkalnih metala, među kojima su opšti primeri:

Alkalno zemljište уреди

Tla čija je pH vrednost veća od 7,3, obično se definiraju kao alkalna. Mogu se javiti prirodno ili pod uticajem alkalnih soli. Iako nekim biljkama pogoduje malo bazno zemljište (uključujući i povrće kao što su kupus i stočna hrana poput nekih trava), većina biljaka bolje uspeva u blago kiselom tlu (sa pH između 6,0 i 6,8), dok alkalno tlo kod njih može da uzrokuje probleme.

Alkalna jezera уреди

Alkalna jezera, koja se takođe zovu sodna jezera, isparavanjem prirodno koncentrišu karbonatne soli, što dovodi do alkalnih i često slanih jezera. Primeri alkalnih jezera su:

Vidi još уреди

Reference уреди

  1. ^ Atkins P.; Paula J. (2006). Physical chemistry, 8th Ed. San Francisco: W. H. Freeman. ISBN 978-0-7167-8759-4. 
  2. ^ Whitten K.W.; Gailey K. D.; Davis R. E. (1992). General chemistry, 4th Ed. Philadelphia: Saunders College Publishing. ISBN 978-0-03-072373-5. 
  3. ^ H., Petrucci R.; Harwood W. S.; Herring F. G. (2002). General Chemistry, 8th Ed. New York: Prentice-Hall. ISBN 978-0-13-014329-7. 
  4. ^ J., Laidler K. chemistry with biological applications. Benjamin/Cummings (1978). Physical. Menlo Park. ISBN 978-0-8053-5680-9. 
  5. ^ „alkali”. Архивирано из оригинала 23. 05. 2006. г. Приступљено 20. 04. 2019. 
  6. ^ alkali – definition of alkali by the Free Online Dictionary, Thesaurus and Encyclopedia. Thefreedictionary.com. Приступљено 2012-04-18.
  7. ^ Chung, L.H.M.. "Characteristics of Alkali" in Integrated Chemistry Today. 1997. ISBN 9789623722520. стр. 363–365.
  8. ^ Acids, Bases and Salts. KryssTal. Приступљено 2012-04-18.
  9. ^ US Fish & Wildlife Service website
  10. ^ McArthur, стр. 10
  11. ^ Big Bear Frontier: "About Baldwin Lake" Архивирано на сајту Wayback Machine (25. април 2016) . accessed 4.1.2016.
  12. ^ Bear Lake Geological Background: Endemism Архивирано мај 22, 2006 на сајту Wayback Machine. U.S. Geological Survey.
  13. ^ „See Rosenbaum and Kaufman, 2009”. Архивирано из оригинала 2012-05-31. г. Приступљено 2009-04-17. 
  14. ^ http://www.pnr-rpn.ec.gc.ca/nature/whp/sanctuaries/dc01s12.en.html Архивирано на сајту Wayback Machine (9. октобар 2006),
  15. ^ „Lake Turkana in Kenya - The Jade Sea”. www.kenyasafari.com. Приступљено 2020-05-25. 
  16. ^ Serem, B. (29. 11. 2012). „For villages in Turkana, Kenya, a new initiative that brings clean water to the community is life-changing”. UNICEF. Архивирано из оригинала 08. 11. 2019. г. Приступљено 8. 11. 2019. 
  17. ^ Davis, Jim and Milligan, Mark (2011). Why is Bear Lake so blue? Архивирано на сајту Wayback Machine (23. децембар 2016) Public Information Series 96. Utah Geological Survey, Department of Natural Resources

Literatura уреди

Spoljašnje veze уреди