Корисник:Ivan VA/песак

OpšteУреди

Od Čede Antića i Kecmanovića uzmi. Закључак од Андрејевића, посебно!

Istorija istraživanjaУреди

IstorijatУреди

Društveno-politički kontekst u vrijeme nastankaУреди

Nastanak i izgradnja Ferhad-pašine džamije u Banjoj Luci vezan je za širi kontekst u kojem je nastala i razvijala se islamska sakralna arhitektura načelno na Balkanskom poluostrvu, a posebno na prostoru Bosne i Hercegovine. Islamska civilizacija, a sa njom i sakralna arhitektura kao njen dio, nije se na Balkanskom polusotrvu javila spontano ili samoniklo, nego je na ovaj prostor unijeta kroz turska osvajanja. Premda su i ranije, preko Vizantije i Sicilije, na područje koje su nastanjivali Južni Sloveni povremeno dopirali odrazi islamske kulture, tek nastupanjem Osmanlija, učvršćivanjem njihove vlasti i daljom ekspanzijom ka sjeverozapadu ova kultura počinje intenzivno da se širi. Slično arapskom jeziku, koji se arapskim vojnim osvajanjima raširio među raznim pokorenim narodima od Persije do Pirineja i postao imperijalni jezik tadašnjeg islamskog svijeta, tako i turski jezik sa osmanskim osvajanjima Balkana postaje imperijalni jezik jedne nove civilizacije, koja u svim svojim vidovima nije bila čisto turska, ali koja je bila duboko prožeta osmansko-turskim duhom i, još više, duhom islama.[1] Viševjekovno tursko prisustvo uticalo je na sve vidove života stanovništva, uključiv, naposve, i postepenu islamizaciju jednog njegovog dijela. Ovaj dugotrajni uticaj je, prirodno, za sobom ostavio i brojne spomenike islamske materijalne i duhovne kulture.[1][2]

 
Osmanska imperija 1590. godine.

Osmansko carstvo se u XVI vijeku, periodu osvajanja Banje Luke i izgradnje Ferhadije, prostiralo na tri kontinenta i dijelilo svjetsku pozornicu sa Elizabetinom Engleskom, Habzburškom Španijom, Francuskom Valoa i Svetim Rimskim carstvom. Zauzimalo je važan geopolitički položaj na raskrsnici puteva između Evrope, Azije i Afrike. Široko područje koje je ulazilo u granice ovog carstva je, za vladavine sultana Sulejmana Zakonodavca, opisano slikovito: „od predgrađa Beča do Indijskog okeana, od sjevernih granica Crnog mora pa do prvog katarakta na Nilu”. Krajem ovog vijeka se, takođe, naziru i prvi pokazatelji opadanja moći ove države.[3] Na Balkanskom poluostrvu, Osmanlije nastavljaju proces osvajanja ka sjeverozapadu, koji je još počeo krajem XIV vijeka sa Maričkom i Kosovskom bitkom, do osvojenja Banata 1552. godine, čime u sastav carstva ulaze gotovo sve one balkanske pokrajine koje će narednim stoljećima ostati pod njihovom upravom. Novoosvojene oblasti formirane su kao sandžaci i pripojene Rumelijskom elajetu.[4][5][6]

U svojim vojnim kampanjama prema sjeverozapadu Osmansko carstvo je posve uništilo srednjevjekovnu bosansku državnu i političku samostalnost, a pored toga je i osvajanjem ovog prostora, stvorilo sebi važnu stratešku poziciju u borbi sa Ugarskom kraljevinom i Mletačkom republikom, kao važnom pomorskom silom.[7][8][9] Prethodno konačnog pada srednjovjekovne Bosne pod Turke 1463. godine, osvajači su već potčinili veliki dio njene teritorije i, prvobitno, ih priključili Skopskom krajištu, a kasnije Bosanskom krajištu — privremenim upravnim jedinicama i uporištima za dalja osvajanja. Teritorija Bosanskog krajišta se odnosi na teritoriju kojom su Turci vladali od početka njihove stalne vlasti u župi Vrhbosna 1448. godine, pa do konačnog pada Bosanskog kraljevstva, a kojom je upravljao Ishak beg Ishaković. Padom bosanskog kraljevstva, te priključivanju njegovom teritoriju i oblasti Pavlovića i Kovačevića je osnovan Bosanski sandžak sa sjedištem u Jajcu, kasnije Sarajevu, a od XVI vijeka u Banjoj Luci. Ovaj sandžak je, od svog osnivanja pa do kraja turske vladavine, bio centar šire regije kojem su sukcesivno dalje pripajani novi osvojeni krajevi zemlje Hercega Stefana. Pod ugarskom vladavinom jedino su ostali sjeverozapadni dijelovi Bosne, osvojeni od Matije Korvina nakon pada kraljevine, administrativno podijeljeni između ugarskih banovina — Jajačke i Srebreničke. Sve do formiranja Bosanskog elajeta 1580. godine Bosanski sandžak, kojem će se 1470. godine pridružiti novoosnovani Zvornički i Hercegovački sandžaci, nalaziće se u sastavu Rumeljskog elajeta.[10][11][12] Banja Luka, koja se našla unutar Jajčke banovine, poslije Jajca je bila najvažniji i najtvrđi grad u tom periodu u dolini Vrbasa, a njeno stanovništvo je u vremenu turskih pustošenja 1494—1495. pomagao kralj Vladislav II Jagelović.[13]

 
Bosanski elajet 1600. godine.

Osmanski prodori nastavljaju se dalje ka sjeverozapadu, te nakon Krbavskog boja 1493. godine, u kojem je uništeno srednjovjekovno hrvatsko plemstvo, novoosvojene oblasti na zapadu priključuju se Bosanskom sandžaku. Nakon Mohačke bitke 1526. godine, Osmanlije mnogo lakše prodiru na zapad, a od novoosvojenih oblasti u Dalmaciji, preko Dinare, formiraju novi veliki vlajet, nazvan Vilajet Hrvati.[14][15] Takođe Turci, u namjeri da osvoje još uvijek neosvojene ugarske teritorije, početkom XVI vijeka ponovo otpočinju ofanzivu širokih razmjera od Smedereva do Banje Luke, prilikom koje 1527. godine zauzimaju Srebreničku banovinu, nakon koje se dalje usmjeravaju ka Dalmaciji, Lici i Slavoniji. Padom Beograda 1521. godine otvara se put prema osvajanju Budima i konačnom osvajanju Ugarske.[14][16] Jajačka banovina koja je od 1463. godine pružala otpor pada pod Osmanlije 1528. godine.[17][18][19][16][20] Na vijest o padu Jajca, kapetan Andrija Radović zapalio je tvrdi grad i varoš Banju Luku (Vrbaski grad) i sramotno pobjegao.[21][22][23][24][25] U ovom periodu posebno se ističe bosanski namjesnik Gazi Husrev-beg koji je u nepunih 25 godina bio na poziciji Bosanskog sandžakbega tri puta i koji je osvajanjem Sinja 1518. i Knina 1522. duboko prodro u Dalmaciju i osvojio Klis i okolna mjesta 1537. godine, od čega je formiran Kliški sandžak. Osvajanjima u Slavoniji (Dubice 1538) formiran je Požeški sandžak, kasnije proširen novoosvojenim teritorijama u Slavonskoj Podravini. Na inicijativu Bosanskog namjesnika Sofi Mehmed-paše u Slavoniji 1557. godine se osniva sandžak Začasna (sa sjedištem u Začansi, kasnije u Pakracu i Cerniku) na teritoriji između Save i Drave, uz rijeku Ilovu i Pakru, sve do Požeškog sandžaka na istoku.[17][26]

Sva ova osvajanja na sjeverozapadu, kojima se pridodaju i potonja osvajanja preko Une Ferhad-bega Sokolovića nakon što je 1573. postao sandžakbeg Bosanskog sandžaka, ali i planovi za novim osvajanjima, primorala su oslabljenu centralnu državnu vlast da se reformiše i formira jači i razvijeniji birokratski aparat na cijelom području. U sklopu ovih reformi pojavila se potreba za formiranjem jedne velike upravne jedinice, ukliještene sa dvije strane između dvije neprijateljske države, Habzburške monarhije i Mletačke republike. Iz tih razloga je 1580. godine formiran Bosanski elajet izdvajanjem Bosanskog, Hercegovačkog, Kliškog, Pakračkog i Krčkog sandžaka iz Rumelijskog elajeta i Zvorničkog i Požeškog sandžaka iz Budimskog elajeta. Za prvog beglerbega novog elajeta, koji je obuhvatao teritoriju „od Šapca do mora i od Zvečana do Virovitice” — veću nego što je držao i jedan bosanski kralj, postavljen je Ferhad-paša Sokolović, dotadašnji bosanski sandžakbeg.[27][28][29][30] Sjedište elajeta smješteno je u Banju Luku, što će ovom gradu dati snažan zamah u ekonomskom razvoju i graditeljskoj aktivnosti u XVI vijeku, dio kojeg je i izgradnja Ferhad-pašine džamije.[31][32][33][34]

SokolovićiУреди

Islamske monumentalne zadužbine na prostoru bivše Jugoslavije podizali su brojni ktitori različitog porijekla među narodima koje su Turci pokorili u svom nadiranju prema sjeverozapadu. Osim islamizovanih Južnih Slovena, među osnivačima je bilo i pravih Turaka, koji su tu bili u sastavu vojnih posada ali i kolonizovanih Turaka iz Anadolije, zatim islamizovanih Grka, Arbanasa, čak i Mađara. Ferhad-pašina džamija spada u skupinu spomenika islamske umjetnosti čiji je osnivač dolazio iz redova islamizovanih Južnih Slovena. Ljudi kao članovi mnogih razgranatih rodova ovog porijekla, kao što su bili Opukovići, Sokolovići, Vukovići-Desisalići, Boljanići, Prodovići i drugi, upravo su tokom XVI vijeka sagradili obimnu skupinu svojih zdanja, u periodu kada je veliki broj njih obnašao visoke državne pozicije u Istanbulu i širom evropskog dijela Osmanskog carstva. Sokolovići, iz istoimenog sela kod Rogatice u istočnoj Bosni, iz koje potiče i ktitor najveće banjalučke džamije, najpoznatija su porodica koja je značajno uticala na politiku u Osmanskom carstvu tog doba. Prihvatanjem islama, počeli su da njeguju i poštuju novu orijentalnu kulturu.[35][36]

Razlog zašto ljudi sa ovih prostora, od kraja XV i početka XVI vijeka, zauzimaju najviše položaje u Osmanskoj imperiji dužan je smjeni grupacije koja je do tada dominantno zauzimala ove položaje i dolasku nove. Naime, od nastanka Osmanskog carstva, najviše funkcije u državi bile su u rukama anadolskih porodica koje su najviše doprinijele usponu osmanske dinastije i stoga su stoljećima bile desna ruka sultana. Od kraja XV i početka XVI vijeka, dankom u krvi odabrani, u islamu vaspitani i kvalitetno obrazovani kadrovi, odani sultanu, počinju da preuzimaju sve bitne funkcije koje su prethodno bile u rukama anadolskih porodica. Ovo je imalo za neminovnu posljedicu rađanje rivalstva i netrpeljivosti između ove dvije grupacije ljudi. A to je dalje povećalo solidarnost među devširmom odabranim ljudima, koji su inače i sami među sobom bili okupljeni u grupe, najčešće po zajedničkom etničkom porijeklu ili jeziku, koje su održavali i nakon završetka školovanja, odnosno po stupanju u službu. Najizraženija solidarnost bila je među ljudima sa prostora Bosne i Albanije. Posljedica ove solidarnosti je upošljavanje ljudi iz iste grupe na druge položaje u carstvu, nakon što je jedan pripadnik grupe zauzeo visoki položaj. Tako izvori navode da, ako je na poziciju velikog vezira došao Bosanac, uskoro su na sve ostale funkcije u carstvu bili promovisani ljudi iz Bosne.[37]

Sokolovići su bili veoma razgranata porodica, a u vremenu kada je Osmansko carstvo bilo na vrhuncu svoje moći donosili su neke od najznačajnijih odluka u njegovoj istoriji. Prvi Sokolović iz Bosne doveden devširmom na osmanski dvor bio je Deli Husrev-paša Sokolović u 15. vijeku, za koga se pretpostavlja da je potom doveo sve ostale Sokoloviće na osmanski dvor, koristeći se, osim zvaničnom, i privatnom devširmom. Pored islamizovanog ogranka ove porodice, postojao je i pravoslavni koji je upravljao Pećkom patrijaršijom trideset godina i postavio četiri pećka Patrijarha. Ovo je učinjeno na zauzeće najpoznatijeg Sokolovića u istoriji, velikog vezira Mehmed-paše. Ovaj osmanski državnik se za svog mandata koristio nepotističkom praksom poznatom kao intisab, čime je u drugoj polovini XVI vijeka dovodio članove porodice Sokolović na najprominentnije i najviše položaje u državnoj administraciji. Intisab je označavao poluzvaničan sistem pokroviteljstva, u kojem je jedan pripadnik osmanske vojne kaste pomagao napredovanje svojih štićenika, a ovi su zauzvrat podržavali svog pokrovitelja i njegove interese.[38][39] Osim toga, zadržavši se u perifernim oblastima Osmanskog carstva, koja su imala važnu strategijsku i političku važnost, islamizovana grana Sokolovića je prihvatanjem vladajuće ideologije carstva — islama — mogla da sačuva porodična dobra u rodnom kraju i čak da ekonomski ojača. Daleko od centralne vlasti njeni članovi su kao begovi imali veća ovlašćenja od uobičajenih, a daljim aktivnim uključivanjem rođaka i srodnika u timarski sistem, uspijevali su, slično nekim drugim rodovima, da neosjetno uvedu nasljeđivanje funkcija i da tako očuvaju prestiž svojih rodova, pretvarajući ih u neku vrstu provincijske aristokratije.[40][41][42]

Kao već napomenuto, brojni su Sokolovići i njihovi srodnici ostavili traga na prostoru Bosne i Hercegovine, a i šire, i to u prvom redu osnivanjem zaklada i vakufa, što je rezultiralo izgradnjom islamskih sakralnih objekata, džamija i tekija, ali i kulturno-obrazovnih institucija kao medresa, mekteba i biblioteka, kao i različitih infrastrukturnih objekata.[43][44] Najviše ovih zadužbina bilo je skoncentrisano u Polimlju i Podrinju, odnosno na prostoru stare Hercegovine. Neki od najpoznatijih spomenika koji su sagrađeni rukom Sokolovića i njihovih srodnika su osnivanje kasabe Rudo i zadužbina u njoj (podigao Mustafa Sokolović 1555), karavansaraj velikog vezira u Višegradu (spominje se kao već dograđen od 1566), džamija i druge zadužbine srodnika i vaspitanika velikog vezira Husein-paše Boljanića u Pljevljima, džamija u Čajniču Mehmed-pašinog zeta Sinan-bega Boljanića, most Mehmed-paše Sokolovića i druge zadužbine u Višegradu i dr.[45][46][47]

Vakif banjalučke Ferhadije, Ferhad-paša Sokolović, bio je rodonačelnik begovske porodice Ferhadpašić-Sokolović, banjalučkog ogranka Sokolovića, koji su imali najvažniju ulogu u istoriji spomenutog grada od XVI do XVIII vijeka.[48] Ferhad-paša je stričević velikog vezira Mehmed-paše,[49] njegov otac bio je Rustem-beg Sokolović, i imao je najmanje još tri brata i sestru[50]Ali-bega Skolovića, pakračko-cerničkog sandžak-bega (poginuo u jednom sukobu u Slavoniji 1586), Derviš-pašu Sokolovića, beglerbega u Dijarbekiru,[51][29][52][53][54] Malkoč-bega koji je u Šiklošu podigao džamiju, te sestru čije ime nije poznato, koja je došla da živi kod Ferhad-paše nakon smrti svog supruga. Njen sin je Ibrahim Alajbegović Pečevija, jedan od najznačajnijih osmanskih istoričara.[55][56] Ferhad-paša je imao nekoliko djece koja su umrla ranije, još dok je bio kliški sandžakbeg i ukopana su u Livnu.[57][55][a] Kasnije Ferhad-pašinu lozu u Banjoj Luci nastavljaju sinovi Sulejman-beg (bio je kapetan i podigao džamiju, han i dućane u Dubočcu), Murad-beg (oko 1604. godine imao je čifluk u nahiji Lefče u blizini današnje Gradiške), Mustafa (bio jedno vrijeme miralaj Bosanskog sandžaka),[59] Mehmed[52][42][53][b] i Husein,[61][42][c] te praunuk/unuk Ferhad-beg,[d] njegov sin Mustafa-paša (zbog zasluga u Bečkom ratu unaprijeđen u belgerbega Tripolija, a kasnije Bosne[61][63])[e] i njegov sin Mehmed koji je bio banjalučki kapetan,[61][63][42][53] što je položaj koji je dodijeljen i Mehmedovom sinu Husein-begu,[65] koji se u ovoj funkciji spominje 1762. godine.[65][63] U svojim proučavanjima porodice Sokolović u Banjoj Luci, istoričar Hamdija Kreševljaković i orijentalista Alija Bejtić navode, da se od XVIII vijeka pa na dalje, ovoj porodici gubi svaki trag,[42][53][48][66] dok banjalučki hroničar i novinar Aleksandar Ravlić navodi da se linija banjalučkih Sokolovića nastavila i nakon ovog perioda, kroz porodicu Ćerimpašić-Sokolović koji su njihovi potomci (i nasljednici Ferhad-pašinog vakufa). Ravlić navodi da su članovi ove porodice, koja je u međuvremenu iz imena „otpisala” drugo prezime (Sokolović), 1991. godine živjeli u Banjoj Luci i imali svoje porodice.[67] Zadužbinarska djelatnost Ferhad-paše nije bila samo vezana za Banju Luku, nego je i on, poput svojih drugih rođaka Sokolovića, gradio zadužbine u kraju odakle je porodica porijeklom. Tako je podigao karavan-saraje i hanove u Sogubini, Kratovi, Svinjaru, Dobrunu i Ravnom.[42][68][69] Osim toga on je i vakif džamije sa kupolom, tekije, mekteba i dvostrukog hamama u Pečuju, u današnjoj Mađarskoj.[42][68] Uprkos svim ovim ostalim djelatnostima, graditeljska djelatnost u Banjoj Luci bili su okosnica zadužbinarskog rada Ferhad-paše Sokolovića.[70][71]

Period vezirovanja Mehmeda Sokolovića i nepredovanje njegovih srodnika i zemljaka na važnim položajima u Osmanskom carstvu, poklapao se sa poletnim periodom osmanske arhitekture, zvanom turska renesansa, koju je najviše od svih obilježio arhitekta Kodža Mimar Sinan. Gradeći po željama vladalaca Carstva i drugih velikodostojnika, uticaj novog stila istanbulskih arhitekata, osim u samoj prijestonici, osjetio se i u provinciji, širom Anadolije i Rumelije.[72][73] Ovaj uticaj će porodičnim vezama Sokolovića, kao i stalnim kontaktima ovih arhitekata sa Portom, upravo postati izražen u vremenu dok je Banja Luka bila središte Bosanskog elajeta i kada i nastaju brojne vrijedne građevine koje će imati atribute monumentalnih ostvarenja osmanske prijestonice.[73]

Ferhad-paša SokolovićУреди

Kad je o samoj biografiji tvorca Ferhadije riječ, kao i sa mnogim ličnostima njegovog vremena, nije poznato kada je rođen. Na osnovu posrednih izvora, pretpostavlja se između treće i četvrte decenije XVI vijeka. Slično većini ostalih Sokolovića i drugih visokih državnih funkcionera slovenskog porijekla, na osmanski dvor je stigao devširmom. Kao već napomenuto, Ferhad-paša je bio stričević velikog vezira Mehmeda Sokolovića, a ovaj osmanski državnik će mu tokom karijere pružati podršku i biti njegov zaštitnik. Nakon završenog obrazovanja, prvu funkciju koju je obnašao je bila ulufedžibaše. Sljedeća funkcija na koju dolazi je funkcija sandžakbega Kliškog sandžaka između 1567. i 1568. godine, u predvečerje Kiparskog rata, u kojem je i sam učestvovao.[74][75] Tokom rata nije uspio da zauzme Zadar što je bio cilj pohoda kroz Dalmaciju, ali usput osvaja Zemunik, Ozren, Brodin i Bijelu Stijenu te tvrđavu Vespoljevac[76][54][77][68], a zatim i Pločnik, Drniš, Obrovac, kulu Vičevo i Tinjsko polje čime je znatno proširio Kliški sandžak.[78][79][68] Dosta uspjeha je imao i u borbama u Slavoniji, gdje je uz pomoć hercegovačkog sandžakbega Sinan-bega Boljanića porazio zagrebačkog kanonika Franju Filipovića (hr).[76][54]

 
Portret Ferhad-paše Sokolovića, autor je flamanski slikar Dominikus Kustos.[80]

Na funkciju sandžakbega Bosanskog sandžaka Porta ga imenuje marta 1573. godine[81], što je značilo i prelazak u Banju Luku, koja je od 1553. godine bila sjedište Bosanskog sandžaka.[82] Ubrzo po preuzimanju funkcije, Ferhad-beg otpočinje nove osvajačke akcije u Pounju koje su imale za cilj zauzimanje plodnih ravnica oko rijeke Une, a potom otpočinje pohod i na strateški važnu habzburšku tvrđavu Bihać. Ofanziva je otpočela bitkom kod Budačkog septembra 1575. godine gdje je sandžakbeg u direktnom sukobu porazio Herberta fon Auersberga, zapovjednika Senjskih uskoka.[81][83][84] Među ratnim plijenom osvojenim u bitki se našao i generalov sin, a od njegovog otkupa Ferhad-beg je sagradio banjalučku Ferhadiju. Ovaj događaj i izgradnja banjalučkih zadanja je postala predmetom brojnih narodnih pjesama i legendi.[85][83][82] (vidi opširnije ispod) Iste godine Ferhad-beg osvaja brojne krajiške tvrđave, a cijeli pohod okončava januara 1578. godine zauzimanjem Gvozdanskog.[81][86] Zabrinutost vrha Habzburškog carstva izražena kroz savjetovanja 1577. i 1578. godine se odrazila u velikoj kontraofanzivi pod komandom Kevenhilera (njem. Khevenhüller) sa ciljem povratka krajiških gradova, koja nije uspjela.[81]

Zahvaljujući ovim vojnim uspjesima i širenja teritorija Bosanskog i Kliškog sandžaka pod Ferhad-begom, Porta odlučuje septembra 1580. godine da formira novu veliku upravnu jedinicu, Bosanski elajet. Na čelo novog elajeta je postavljen Ferhad-paša, postavši time prvi beglerbeg Bosne. Na ovoj poziciji se zadržao samo osam godina, jer već 1588. godine postavljen za beglerbega Budimskog elajeta. Prethodno je, u kratkom periodu od ljeta 1584. go jeseni 1585. godine bio na Krimu kao beglerbeg Kefe, a gdje je upućen sa zadatkom da smiri pobunu jednog člana dinastije Giraj koji se bio udružio sa Moskovljanima. Porta je postavila novog, odanog hana, a Ferhad-paša je ostao sve dok se situacija nije smirila. Cijeli ovaj duži period života Ferhad-paše je obilježen lošim ličnim zdravljem i više ličnih trauma koje je doživeo — smrt oca Rustem-bega i brata Derviš-paše, koji je poginuo u osvajanjima Gruzije, zatim, još dok je bio kliški sandžakbeg imao je nesreću da ukopa nekoliko svoje djece, a 1579. godine se dogodilo ubistvo njegovog rođaka i zaštitnika Mehmed-paše Sokolovića. Naročito veliki lični gubitak mu je predstavljala smrt brata Ali-bega, koji je ubijen 1586. godine. Zbog svega navedenog, Ferhad-paša je ovaj dio svog života proveo u izgradnji zadužbina, sakralnih i profanih objekata po čitavom elajetu, a naročito u Banjoj Luci gdje gradi sebi džamiju. Gradnjom objekata pospešuje ekonomski razvoj čitave regije. Osim ovih aktivnosti, bavi se i mecenarstvom, podržavajući talentovane pojedince, pjesnike, hroničare i učenjake. Njegova vakufnama je legalizovana 1587. godine, što upućuje da je do tada bila gotova većina planiranih objekata u gradu na Vrbasu. Tad je već slutio da mu se približava smrt, jer je završio i izgradnju turbeta u dvorištu Ferhadije, gdje je vakufnamom naložio da bude sahranjen, što se i desilo. Očekujući da ostatak života provede na svom imanju u Podgorju kraj Banje Luke, vjerovatno je i sam bio iznenađen postavljanjem za beglerbega Budimskog elajeta 1588. godine.[87]

Na ovu funkciju je pozvan sa zadatkom da razrješi krizu nastalu neplaćanjem dvogodišnjeg harača habzburškog cara Rudolfa II sultanu Muradu III. Pošto već dvije godine na Muradov zahtjev za isplatu harača Habzburg nije odgovorio, sva težina rešavanja problema je spala na budimskog beglerbega. A pošto se rješenje spora nije naziralo, pozvan je Ferhad-paša, kao čovijek sa iskustvom rješavanja kriznih situacija, da riješi problem. Diplomatskom vještinom i mudrošću on je to i uspio. U Budimu ostaje svoje posljednje dvije godine života, kada je ubijen septembra 1589. godine, „u najboljim godinama“.[88][89]

Bitka kod Budačkog i otkupnina Volfa EngelbertaУреди
 
Herbert fon Auersberg (1528—1575)

Od važnosti za istoriju Ferhad-pašine džamije je bitka kod Budačkog i neposredna dešavanja nastala kao posljedica ove bitke, jer su ona, kao iznad napomenuto, presudno uticala na izgradnju ove džamije. Sama bitka kod Budačkog je, istorijski posmatrano, bila dio šireg strateškog plana Porte za širenjem teritorija Osmanskog carstva ka sjeverozapadu, koje je Ferhad-beg ranije kao Kliški sandžakbeg pomjerio ka zapadu, a kao Bosanski sandžakbeg i prije ove bitke, osvajanjem Banije, Bosanske Krajine i Korduna, pomjerio sa rijeke Une na rijeku Krupu. Jedino je Bihać, kao važno austrijsko uporište, ostao neosvojen. Bitka kod Budačkog, koja se odigrala 1575. godine, je bila najteži udarac odbrambenom sistemu habzburške vojne krajine, a ujedno i poraz jednog od najzapaženijih njenih kapetana — Herberta fon Auersperga, koji je u drugoj polovini XVI vijeka konstantno napadao Bosanski sandžak.[90] Ferhad-beg je prikupio avgusta 1575. godine jače snage kod Krupe na Uni i krenuo na sjever prema dolini rijeke Korane. Na vijest o njegovom prodoru u Hrvatsku, komandant Hrvatske krajine Auersberg je naredio krajiškim kapetanima da hitno prikupe svoje snage kod Budačkog, na oko 15 km južno od Karlovca. Do večeri 21. septembra, stiglo je oko 1.000 pješaka i konjanika, te četa žumberačkih uskoka. U zoru 22. septembra, kada su predstraže primijetile približavanje Turaka, Auersberg je uputio u izviđanje husarsko odjeljenje pod kapetanom Ivanom Vojkovićem, a sam se, sa pratnjom od 60 konjanika, uputio ka predstraži. Husarsko odjeljenje ubrzo je razbijeno u sukobu sa turskom prethodnicom. Na mjesto borbe pristigao je Auersberg sa pratnjom i napao Turke, nadajući se da će za njim poći ostale njegove trupe. U žestokom jurišu on je potisnuo tursku prethodnicu i neoprezno naletio na pristiglu tursku glavninu. U nejednakoj borbi prsa u prsa poginuo je Auersberg, a sva njegova pratnja izginula je ili zarobljena. Naknadno pristigle krajiške jedinice pojedinačno su potučene i većinom zarobljene.[91][92][93]

Vijest o velikoj pobjedi osmanskog vojskovođe su veoma brzo stigle u Istanbul, a u čast ovog podviga poslat mu je počasni sultanov ogrtač, i jedna sablja, a prihodi su mu uvećani za 4000 akči.[94] U osmanskog prijestonici je održana i ceremonija — defile vojnika i sprovođenje zarobljenika: kroz grad je prolazila trijumfalna povorka na čijem čelu su se nalazili vojnici iz pograničnih krajeva i sa dugim crvenim kapama kakve se nose u Bosni. Zatim su na dugim kopljima pronijete glave pobijenih neprijatelja, prije svega glava kapetana Auersberga, a za njima su nošene zaplijenjene zastave. Takođe je prošla i grupa zarobljenika sa teškim šindžirima na vratu.[95][96]

U ovom boju je sa obje strane bilo puno zarobljenika. Kao već rečeno, u bitci je zarobljen Auersbergov sin Volf Engelbert, a već u neposrednom periodu nakon bitke se u izvorima spominje zahtev Volfovog brata Kristofa Auersberga upućen štajerskom staležu za novac za otkup Volfa u iznosu od 4000 forinti. Po zahtjevu Porte Ferhad-beg je Volfa poslao u Istanbul, pritom insistirajući da se on ponudi austrijskoj strani za otkup u zamjenu za njegovih zarobljenih 25 „gazija i mudžahida“ za koje je druga strana već ponudila otkupninu. Ovaj zahtjev je urodio plodom, jer je u periodu nakon upućivanja „oslobođeno 100 zarobljenika muslimana“, a Volf Engelbert razmijenjen za do tada neviđenu sumu od 30.000 zlatnika.[97][f] Jedan od glavnih izvora i savremenik događaja, osmanski istoričar Ibrahim Alajbegović Pečevija je u svojoj znamenitoj „Historiji“ na sljedeći način zabilježio ličnost Ferhad-paše i ovu epizodu:

Umjetničke prilike — „Turska renesansa“Уреди

Islamska monumentalna umjetnost XVI vijeka nastaje na prostoru bivše Jugoslavije u vrijeme najvećeg uspona Osmanskog carstva, činjenica koja je od presudne važnosti za njeno vrednovanje i kasniji razvoj. Naime, u drugoj polovini XVI vijeka dolazi do relativno najmirnijeg perioda turske vladavine odnosnim prostorom, sa sređenijim privrednim životom i velikim materijalnim sredstvima koja su se, preko turskih funkcionera koji su ratovali u Panoniji i dalje na sjeverozapadu, slivala na ovo područje. Strateški interes osmanske države u to vrijeme je bio da se ova, nekad ratom opustošena područja, ožive i pretvore u mirnu i prosperitetnu pozadinu koja bi služila kao baza za dalju ekspanziju na sjeverozapad. Zbog toga osmanska vlast nastoji da izgradi sigurna naselja gradskog tipa.[101]

Izgradnja novih gradova sa sobom povlači i dolazak i nagli razvoj nove turske kulture, a posebno islamske umjetničke i graditeljske aktivnosti. Turci u početku izgradnju gradova pospešuju oslobađanjem poreza rajinskog gradskog stanovništva, delimično ili u potpunosti, što dovodi do toga da, pored ostalih, i institucija vakufa (islamskog zadužbinarstva) postaje jedan od glavnih nosilaca razvoja i oživljavanja gradova. A vakuf je opet povlačio izgradnju brojnih objekata različite namene, nekih u službi samo muslimanskom stanovništvu, a nekih nemanjenih svima bez obzira za nacionalnu pripadnost.[101][102]

Kad je o umjetničkim relacijama ovog vremena riječ, kao već napomenuto, XVI vijek i dugotrajno vezirovanje Mehmed-paše Sokolovića i njegovih srodnika u provinciji carstva se podudaralo sa najnzanačnijim periodom takozvane turske umjetničke renesanse i radom njenog najznačajnijeg predstavnika — Kodže Mimara Sinana. Njegov polodotvorni rad na razvijanju raznovrsnih tipova monumentalnih kupolnih građevina i oplemenjivanju njihovih enterijera specifičnom plastičnom i slikanom dekoracijom je, kako ističe istoričar umjetnosti Andrej Andrejević, imalo velikog uticaja na osmansku provincijalnu umjetnosti Balkana, pa i onu na bivšem jugoslovenskom tlu. Veze Sinana i njegovog ateljea i Sokolovića su opšte mjesto — Sinan je velikom veziru projektovao dve izvanredne džamije u Istanbulu te niz zadužbina po Trakiji i Maloj Aziji, a u balkanskoj provinciji, kao napomenuto, zadužbine u Višegradu i njegovom rodnom selu. Kasnije Sinan radi zadužbine i za druge Sokoloviće — džamiju za budinskog beglerbega Mustafu Sokolovića, a najvjerovatnije svog najpouzdanijeg majstorskog saradnika šalje u Banju Luku da završi zadužbinu Ferhad-paše Sokolovića — banjalučku Ferhadiju. Kako ističe Andrejević, ova visoka linija umjetničkog djelovanja, koja je začeta u Carigradu, produžila se na ovom tlu i kasnije, „snažno se reflektujući u monumentalnim zdanjima istaknutih zadužbinara sve do poslednih godina XVI veka.“[103]

Tematizujući ovu umjetničku liniju i njene reperkusije na bivši jugoslovenski prostor, Andrejević ističe[104]:

Kontinuitet veze između islamske monumentalne umjetnosti na bivšem jugoslovenskom tlu sa turskim stilskim fazama prijestonice i drugih umjetničkih centara ne iznenađuje i ako se ima u vidu da su najznačajnija zdanja koncipovali i izvodili neimari vaspitavani u Istanbulu — od Sinanovog prethodnika Adžem Esir Alija koji je projektovao Gazi Husrev-begovu džamiju, preko Ramadan age, Sinanovog savremenika na ovom tlu koji je projektovao Aladža džamiju, samog Sinana koji je projektovao most u Višegradu, Hajredina, sinanovog vaspitanika i saradnika koji je projektovao Staru ćupriju u Mostaru, do najpouzdanijeg učenika Sinanovog koji je projektovao banjalučku Ferhadiju.[105]

Banja Luka u XVI vijekuУреди

Banjalučka Ferhadija je nastala u vremenu snažnog uspona Banje Luke u XVI vijeku, prvo kao prijestonice Bosanskog sadnžaka, a onda i novoformiranog Bosanskog elajeta. Dolaskom ličnosti Ferhad-paše na funkcije sandžakbega, te kasnije i belglerbega, počinje nova faza u razvoju Banje Luke.[70][106]

Banja Luka, kao i drugi bosanski srednjovjekovni gradovi se potpuno razlikovala i imala druge funkcije prije dolaska Osmanlija, nego što je to bio slučaj nakon njihovog dolaska. Ustoličenje osmanske vlasti, a zajedno sa njom orijentalnog prometa, trgovine i zanatstva te vjerskih učenjaka i podizanja karakterističnih građevina, dovodi do pretvaranja prethodnog naselja u grad sa islamskom fizionomijom, koja je podrazumevala i druge funckije i način življenja nego što je to bio u srednjovjekovnom gradu. U prvoj polovini XVI vijeka, mijenja se i pozicija Bosanskog sandžaka koji zbog osvajanjima dalje na sjeverozapadu prestaje da bude uznemiravano granično područje. Sređeniji privredni život i, kao napomenuto, slivanje velikih materijalnih dobara koja donose ratni pohodi osmanskih funkcionera na sjeveru i zapadu stvaraju materijalnu bazu za nagli zamah islamske graditeljske i umjetničke djelatnosti na ovom prostoru. Nakon osvajanja u Slavoniji, a u skladu sa daljim osvajačkim planovima Osmanlija, Sarajevo kao glavni grad Bosanskog sandžaka postaje prviše udaljen od granica pokrajine, te se zato središte sandžaka premješta u Banju Luku.[107]

Graditeljski zamah u Bajoj Luci počinje još za vremena bosanskog sandžakbega Sufi-Mehmed paše, pod kojim je i oko 1554. godine, zbog svog geostrateškog položaja, Banja Luka postala središte sandžaka. A to je sa sobom nosilo i dolazak brojnih administrativnih poslova — rezidencije sandžakbega i njegove administracije. Upravo je ovaj administrativni momenat najčešće bio zamajac za dalju urbani, privredni i kulturno-umjetnički razvoj grada u kome se našlo središte sandžaka ili kasnije elajeta.[108][109] Na osnovu intenziteta razvoja Banje Luke u ovom periodu se vidi i da su ostali sandžakbezi, nakon Sufi-Mehmed paše ulagali svoj imetak u razvoj ove kasabe.[108]

Vakuf je u osmanskom periodu predstavljao gotovo jedinu instituciju za rješavanje kulturnih i komunalnih potreba u gradovima, međutim osim vakufname Sufi-Mehmed paše i Ferhad-paše Sokolovića, druge vakufname iz ovog perioda nisu sačuvane. Na početku razvitka i uspona gradova u Osmanskom carstvu je najčešće stajala džamija koja je nosila ima tadašnjeg sultana carstva. Ova džamija je bila državna, nije imala vakuf, a njeni službenici su isplaćivani iz državne kase. U narednih nekoliko decenija oko ove džamije je formirana muslimanska mahala — mjesto življenja i čaršija — mjesto poslovanja. Na ovaj način je osiguravan brži razvitak gradova, koji su predstavljali oslonac osmanske države i bili u sklopu širih osmanskih političkih zamisli.[110][111][112][113] Najveći broj ovih džamije je sagrađen za vremena sultana Sulejmana Veličanstvenog; i prva džamija u Banjoj Luci, sagrađena po osvojenju grada 1528. godine je nosila ime ovog sultana. Kako ističe istoričarka Elma Korić u narednim defterskim izvorima u sljedećem periodu se bilježi konstantan rast muslimanskog stanovništva.[111][114][112] No, kako ističe ova istoričarka, u sjeni službene islamske linije koju je karakterisalo podizanje džamije kao vakufskog objekta, je postojala i druga linija sklona sufijskom učenju koja je kao vakufske objekte prvotno gradila tekije i zavije. Nastanak nekih naselja na prostoru Bosne je upravo proizvod nastanka zavija kao prvog objekta (koja je imala funkciju svratišta i konačišta), a poznato je da su derviši dolazili zajedno sa osmanskom vojskom nakon njenih osvajanja te imali značajnog udjela u širenju islama i orijenalno-islamske kulture. Na prostoru Banje Luke to je bila zavija Ahmed Dede, podignuta prije prve džamije — prvi islamski objekat u Banjoj Luci.[115][112][116][117]

Period Ferhad-paše SokolovićaУреди

U drugoj polovini XVI vijeka, vremenu smirenog privrednog života i slivanja velikog ratnog plijena u grad, u Banjoj Luci su podignuti brojne džamije i mesdžidi te drugi brojni infrastrukturni objekti različitih namjena. Samo u periodu od 1579. godine do 1587. godine Ferhad-paša je u Bajoj Luci sagradio više od 216 javnih objekata[118][119][120], i to: džamiju i šadrvan sa vodovodom, mekteb, preko puta džamije karavan-saraj i hamam.[121][122][123][119][124] Podignute građevine su činile kompleks, kao sistem vakufskih objekata karakterističan za osmanske gradove. Osim ovih, podiže i ambar za žito, dva mosta, mlin sa tri vitla na rijeci Vrbas, dvor za namjesnike, dvije stotine dućana, javne nužnike te je popločao dva puta „od mekteba do tophane“ i „od Stare Banjaluke do čaršije“.[123][122][119][124] U ovo vrijeme banjalučki ktitor podiže i imaret, koji je bio u funkciji, kako navode izvori, još i sredinom XVII vijeka.[125][126]

 
List iz vakufname Ferhad-paše Sokolovića.[127]

Kako bi osigurao vijekovno trajanje svojih zadužbina, Ferhad-paša je odredio uslove za njihovo korištenje, održavanje i čuvanje vakufnamom, koja je ujedno i glavni izvor za spoznaju graditeljske aktivnosti u ovom periodu u gradu na Vrbasu.[119][118] Vakufnama je napisana mjeseca sefera 995. h. g. tj. između 21. i 30. januara 1587. godine,[53][118][127][128], koju osim tekstopisca i sekretara Ferhad-pašinog divana Sebzije, potpisuje i veliki broj svjedoka i uglednih građanja Banje Luke tog doba.[119]

U vakufnami su navedeni zahtjevi koje je trebalo ispuniti iz prihoda vakufa, a ticali su se izgradnje i popravljanja objekata tretiranih u vakufnami. Tako je bilo potrebno udvostručiti hamam tj. dodati mu ženski dio, sagraditi imaret, medresu i tekiju, pokriti karavan-saraj olovom itd. Kako ističe arhitekta Sabira Husedžinović, proučavajući ostale istorijske dokumente, većina ovih zahtjeva upisanih u vakufnamu je ispunjena.[119] Druga bitna karakteristika Ferhad-pašinog vakufa je da paša nije ostavio gotovinu za njegovo funkcionisanje, ali je predvideo njenu akumulaciju vakufnamom. I to iz viška prihoda i plasiranja vakufskog novca u kreditne svrhe. Akumulisani novac je predvideo opet za nova kapitalna ulaganja, čime doprinosi urbanom, privrednom i kulturno-prosvjetnom razvitku Banje Luke.[129][130]

 
Panorama Banje Luke prije austrijske okupacije. Naprijed se vidi Ferhad-pašin most.[131][132][133]

Jedan od prvih objekata koje je izgradio Ferhad-paša je bila tophana čiji su arheološki ostaci pronađeni, postavljena ispred zapadnih bedema tvrđave Kastel i koja je snabdijevala municijom i topovima brojne gradove Bosanske krajine u ekspanzijama Osmanske carevine prema zapadu. Takođe su pronađeni arheološki ostaci karavan-saraja, zatim drvene i cijevi od pečene gline vodovoda, koji je dovoden iz sela Pavlovca, koji se i danas zove Šadrvan.[134][135] Oslonci mosta su popravljeni, kako je prethodno i navedeno u vakufnami, o čemu postoji kameni tarih pjesnika Derunija.[136][137][134][138] Iz prihoda Ferhad-pašinog vakufa izgrađen je bezistan o kojem piše Evlija Čelebi, navodeći da ima 100 dućana i da je masivne konstrukcije.[139][134][135] On takođe opisuje medrese pa se može zaključiti, kako ističe Husedžinović, da je i ta odredba iz vakufname izvršena.[140][141][134][135] Mlin u podnožju tvrđave Kastel se može vidjeti ucrtan na brojnim grafikama Banja Luke. Postojanje dvora ili saraja, gdje su boravili banjalučki namjesnici, Ferhad-paša je izgradio još za svog života i lokacija je bila na lijevoj obali Vrbasa iznad gradskog mosta.[142][134][135] Dućani koje je izgradio Ferhad-paša su bili duž komunikacija, a koje je popločao Ferhad-paša, što je već spomenuto.[134][135]

Najznačajniji objekat koji je izgradio Ferhad-paša na slobodnom prostoru između tvrđave i podužne komunikacije bila je Ferhadija džamija. Ferhadija džamija se nalazila u žiži graditeljske aktivnosti Ferhad-paše i kao središte čaršije imala je posebno mjesto u urbanom razvoju Banje Luke.[143][144] Usled svih graditeljskih aktivnosti Ferhad-paše, Banja Luka ubrzo postaje društveno-političko, vojno i privredno središte Bosanskog pašaluka sa svim svojim prednostima. Oko monumentalnih građevina koje je sagradio prvi beglerbeg Bosanskog elajeta se naglo formirala banjalučka čaršija i ubrzo i drugi njegovi savremenici, potpisnici njegove vakufname — Hasan deftedar i Gazanfer vojvoda i zaim, grade svoje zadužbine na ovom prostoru.[145][146][147] Banja Luka dobija 19. avgusta 1588. godine, na molbu Ferhad-paše i banjalučkog kadije upućenoj Porti, i muafnamu čime zvanično postaje kasaba, a njeno stanovništvo se oslobađa redovnih i vanrednih državnih obaveza (muafijet), čime grad dobija snažan podsticaj za razvoj svoje prvrede, a time i kulture i umjetnosti.[148][149][150][151][152]

IzgradnjaУреди

Ferhadija džamija je podignuta na prostranoj terasi između rijeke Vrbas i tvrđave Kastel, potoka Crkvine, tržnice i glavne saobraćajnice grada — nekada Carskog druma, u nekadašnjem Donjem Šeheru, okružena trubetima i prostranim haremom. Centralni objekat nekadašnje banajlučke čaršije, ova džamija je najvredniji arhitektonski spomenik islamske kupolne bogomolje razvijenog tipa na prostoru bivše Jugoslavije.[153][154][155][156][157]

Objekat je završen 1579. godine, a kao već napomenuto, podignut je od dobijenog ratnog plijena, odnosno novčane sume od 30.000 zlatnika koju je, tada još Ferhad-beg, dobio kao otkupninu za Volfa Auersberga nakon Budačke bitke.[153][158][159][157][160][161][162] O ovome svjedoči i natpis na kamenoj ploči reprezentativno postavljenoj iznad ulaza u džamiju.[163][153][154][159][82][156] (v. opširnije ispod) Izgradnja džamije je završena godinu dana prije nego što je Ferhad-beg imenovan za prvog bosanskog beglerbega sa titulom paše.[158][g]

Izgradnja Ferhadije i njen vakif su ostali zapamćeni u narodnoj epskoj poeziji i usmenom predanju. Razlog ovome leži upravo u karakterističnom načinu kako je došlo do podizanja banjalučke džamije — pobjeda u bici i smrt protivničkog vojskovođe, te zarobljeništvo i otkupnina njegovog sina kao zalog za njenu izgradnju. Skoro sve zabilježene pjesme i narodne predaje potiču sa prostora Bosanske krajine, a njihovi kazivači su bili i muslimani i hrišćani.[157]

Kameni natpis na ulazuУреди

Tarih na ulazu u džamiju, koji kao napomenuto svjedoči o izgradnji džamije vojnim imetkom Ferhad-paše, je u stihovima isklesan na turskom jeziku, na kamenoj ploči 65x85 cm. Smješten je u šest elipsastih polja oivičenih geometrijskim ornamentom i arabeskom. Tekst natpisa je mjestimično vokalizovan, a pismo je lijep nesh (en).[165][166][154][167][164][168] Natpis:

Godina izgradnje džamije nije označena u brojkama, nego je data u ebdžed-sistemu, gdje je u brojčanoj vrijednosti slova poslednjeg distiha izražena godina. Preračunavanjem brojčane vrijednosti se dobija 987. hidžretska godina, što odgovara 1579./1580. godini n.e.[171][154][170][163][162][161][176]Грешка код цитирања: Неважећа ознака <ref>; референце без имена морају имати садржај. Kao autor ovog, prema mišljenju orijentaliste Mehmeda Mujezinovića, stilski veoma uspjelog i umjetnički izvedenog natpisa, se u pretposljednjem distihu javlja Sipahi.[177][171][174] Mujezinović je mišljenja, pozivajući se na austrijskog orijentalistu Jozefa fon Hamer-Purgštala[178][179], da je riječ o pjesniku Sipahi koji je ujedno bio i sekretar na Ferhad-pašinom Divanu (dvoru) u Banjoj Luci.[179][180][h] Prema hronogramu čiji je autor, ovaj orijentalista ističe da je riječ o vrsnom pjesniku.[179]

Neposredno ispod ovog tariha ispisan je mastilom na kamenu tekst, sura El-Džumu’a (62) (bs), ajet 10, iz Kurana[170][171][169][176]:

Narodne pjesmeУреди

Jedna od nekolicine narodnih pjesmi koja tematizuje izgradnju Ferhadije je pjesma „Zidanje džamije Ferhadije“[182][183] (vikizvornik), poznata takođe i kao „O sagrađenju Ferhadije“[157], koju je, u Bihaću, zabilježio hrvatski učitelj i etnograf Antun Hangi[184][157][i]:

Zidanje džamije Ferhadije
[182][183][185][186]
Zakukala sinja kukavica
Usrid zime, kad joj nije vrime,

Na jabuci sprama Banjaluci,
Na orahu sprama Biogradu.
To ne bila sinja kukavica,
Već to bila Ošpergana majka.
Po imenu pašu dovikuje:
„Aman, paša, mio gospodare!
Pusti meni Ošpergana sina!
Išći blago, koliko ti drago!“
Kad to čuje paša gospodare,
Govori joj paša gospodare:
„Borom tebi, Ošpergana majko!
Namisti mi veliku kaldrmu
Od Tekije do Novoselije!
Po šeheru hamame izvodi!
Namisti mi veliku džamiju
Kao što je tvoja ruška crkva!
Namisti mi sahat-kulu bilu
Kao što je zvonik tvoje crkve!
Još mi dodaj tri tovara blaga,
I tri litre bijela bisera;
Pustit ću ti Ošpergana sina.“
Kad to čuje Ošpergana majka,
Ona kupi mnoge sarahore.
Ona gradi veliku kaldrmu
Od Tekije do Novoselije.
Po šeheru hamame izvodi;
Razvaljuje svoju rušku crkvu,
Pa mu gradi veliku džamiju.
Razvaljuje zvonik svoje crkve,
Pa mu gradi sahat-kulu bilu.
Pa mu nosi tri tovara blaga,
I tri litre bijela bisera.
Kad je taman sve to sagradila
I svoje mu dugovanje dala,
Opet kuka sinja kukavica,
Na jabuci sprama Banjaluci,
Na orahu sprama Biogradu.
Opet kuka Ošpergana majka,
Po imenu pašu dovikuje:
„Aman, paša, mio gospodare!
Ja ti platih svoje dugovanje,
Puštaj meni Ošpergana sina!“
Kad je domu sinak dolazio
I vidio što je i kako je:
Da je majka crkvu porušila
I veliko blago potrošila
Umr sine za tri bila dana,
Umr’ sine od velika jada.
[182][183][185][186]

Kazivač ove narodne pjesme bi mogao biti i hrišćanin i musliman.[157] Kako ističe istoričarka književnosti i etnolog Aiša Softić[187][188], premda kazivačev odnos prema tematici pjesme daje za pretpostavku da je reč o kazivaču hrišćaninu — što se ogleda u favorizovanju ljepote Ruške crkve, imajući u vidu istorijsku činjenicu da je većina stanovništva Krajine prihvatila islam u vremenu uspostavljanja Bosanskog beglerbegluka i Ferhad-paše kao njegovog prvog upravnika, da je moguće kazivač ove pjesme dolazio iz reda takozvanih friških muslimana, a ne nužno iz reda hrišćanskog stanovništva.[157]

Analizirajući ovu pjesmu ovaj etnolog navodi da kazivač, u duhu tradicije epskih narodnih pjesama, uvodi majku zarobljenog Engelberga, Ošperganu majku. Na njenu molbu za oslobađanjem svog sina, paša zahtjeva otkupninu, ali ona se, kako se razaznaje iz konteksta u pjesmi, ne materijalizuje kroz novčanu sumu, nego se sami objekti navode kao uslov majci za oslobađanje sina. Kako ističe Softićeva, ovakva formulacija spada u domen tzv. pjesničkih sloboda (koja su zajamčena usmjenom pjevaču kao i svakom umjetniku), a ne faktografske istine, premda, prema njenom uvidu, ni suma od 30.000 dukata koju navodi istoričar Pečevija nije bila dostatna za izgradnju same džamije, a kamoli drugih objekata spomenutih u vakufu.[189]

U daljem toku pjesma, kako ističe Softić, poprima baladeskni karakter: po ispunjenju postavljenih zahtjeva, paša pušta Engelberga, ali to ne vodi očekivanom srećnom završetku pjesme[190]:

Smrt junaka na kraju pjesme sugeriše, prema uvidu ove istoričarke književnosti, smrt hrišćanina koji ne može da podnese rušenje svog vjerskog objekta. Što daje još jedan argument u korist da je pjesma iz hrišćanske tradicije, suprotno većini kazivača iz drugih pjesama koje je Hangi sakupio koji su muslimani. Nadalje, osnovni ton pjesme je, suprotno uvreženim temama južnoslovenske epske pjesme kao što su običaji vremena, ratnička etika i junačko ogledovanje — borba između hrišćanstva i islama. Tematika same pjesme je redukovana samo na oslobađanju Ošper generala, te joj nedostaje ekspozicija koja bi objasnila detalje vezane za njegovo zarobljavanje. Glavna vrijednost ove pjesme se sastoji u tome što ona tematizuje otkupninu koja je vodila podizanju banjalučke džamije. Da kojim slučajem pjesma nije vezana za izgradnju Ferhadije, prema mišljenju Softićeve, ne bi ni po čemu zavređivala značajniju pažnju. A u kontekstu zbirke Hangijevih pjesama, ona se, za razliku od ostalih, razlikuje njenim potencijalnim faktografskim značajem, jer govori o događaju koji se stvarno dogodio.[191]

Još jedna narodna pjesma sa istom tematikom kao prethodna, naslovljena „Kako je sagragjena Ferhadija“, je objavljena u listu „Behar“ br. V 1904/05. godine.[185][192] Ima 96 stihova i prema orijentalisti Aliji Bejtiću dikcijom je bolja od pjesme koju je Hangi objavio.[185]

Kako je sagragjena Ferhadija[192]
Rano paša pokraj Save pao
I popeo bijele čadore.

Koji čador bio, koji crven,
Ferhat pašin od zelene svile;
Tenefi mu od ziata skovani,
Na tenefi od zlata direci,
Na direci alem kamenovi.
Od njiha se vidi pogledati:
Kolika je Lika do Ribnika
I sva sela do bijela Senja,
I banu se vidi večerati,
Al džidija da večera ne će,
Već on viče pašu Ferhat pašu:
Ferhat pašo, turski gospodaru!
Da mi te je živa ufatiti,
Bosa bi te uz konja gonio,
Gologlava po žarkome suncu,
Vrlo gladna kod bijela kruha,
Vrlo žedna kod vode studene.
Kad bih tebe do dvora doveo,
Bacio te na dno u tamnicu,
Tavnovo bi devet godina dana“.
Al mu paša ‘vako odvraćaše:
„Kukavice, vlaški kapetane,
Da mi Bog te dade ufatiti,
Metn‘o bih te na jedeka svoga,
Hranio te sa bilom pogačom
I debelim mesom ovnovinom“.
Al‘ kapetan da miruje ne će,
Već on viče pašu Ferhat pašu:
„Stan pričekaj, turski poglavaru,
Da vidimo: čija j‘ dova kabul“.
Pa na njega on povede vojsku.
Dvi se silne vojske udariše.
Ne vidi se od mene do tebe,
Od onoga praha i olova,
Od dušice konjske i junačke.
Baci paša svilenu serdžadu,
Dragome se Allahu molio:
„Daj mi Bože vihra s Velebita,
Jugovine od Hercegovine,
Da uzdigne maglu sa ravnine,
Da ja vidim čija gine vojska,
Čija gine, čija zadobiva!“
Kod Boga mu dova kabul bila
Puhnu vitar s kršna Velebita,
Jugovina sa Hercegovine.
Pa uzdiže maglu sa ravnine
I on vidje čija gine vojska,
Vlaška gine, turska zadobiva.
Ništo njemu oči utekoše,
Kad li biži pokraj Save bane
Za njime se paša nametnuo
I uhvati vlaškog kapetana.
Što je reko to je učinio,
Jer je turska vira milostiva.
Metn‘o ga je na jedeka svoga,
Hranio ga bijelom pogačom
I debelim mesom ovnovinom,
Pojio ga studenom vodicom.
Kada ga je do dvora doveo,
Metn‘o ga je u svoju tavnicu,
Tavnov‘o je devet godin‘ dana.
Kad nastala deseta godina,
Zakukala sinja kukavica,
Na Jobuci prema Banjoj Luci;
To ne bila sinja kukavica,
Već to bila kapetana majka.
Glavom viče pašu Ferhat pašu:
„Pušćaj meni sina iz tavnice,
Išći blaga, koliko ti drago!“
Odgovara paša Ferhat paša:
„Hajd‘ otale kapetana majko,
Ne moš dati, što bih ti iskao“.
Govorila kapetana majka:
Mogu dati tri tovara blaga,
Što su mi ih tri banice dale,
Kada rodih sina kapetana.
Mogu dati, jer ne može biti“.
Odgovara paša Ferhat paša:
„Donesi mi tri tovara blaga,
Namisti mi bilu Ferhadiju,
Dovedi mi vodu iz Motika,
U avliji biloj Ferhadiji,
Namisti mi sitnu kaldrmicu
Od tekije do nove Selije“.
Dok je ona bilom dvoru došla,
Posla ona tri tovara blaga;
Namisti mu bilu Ferhadiju
I dovede vodu iz Motika,
Namisti mu ravnu kaldrmicu
Od tekije do nove Selije.
Pusti paša sina kapetana.
Kad kapetan bilom dvoru dogje,
Al u dvoru nigdje ništa ima,
I on crče od teške žalosti.[192]

Među pjesmama koje tematizuju sukob Ferhad-paše i Auersberga i izgradnju Ferhadije se nalaze i dvije pjesme u neobjavljenoj zbirci pjesma folkloriste i nekadašnjeg prvog upravnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu Koste Hermana[193] (hr), takođe skladištene u navednoj instituciji.[194] Kako ističe etnolog Softić, obje su zaokruženije i pjesnički razrađenije i svojim karakteristikama su u potpunosti u domenu onoga što se naziva prava epska pjesma. U poređenju sa njima pjesma koju je zabilježio Hangi je najslabija. Ona takođe ističe, da iako sve tri pjesme potiču iz Bosanske Krajine, Herman je, za razliku od Hangija koji je premda i sam službovao na spomenutom području, imao više sreće kako sa kazivačima tako i sa zapisivačima narodnih pjesama na terenu, te se „antologijska vrijednost“ ove poezije podjednako prirpsuje i njima.[194]

Jedna od dvije pjesme nosi naziv „Udaranje njemačkog bana na Ferhet-pašu pod Banja Lukom“ i ima 115 stihova. Kazivač pjesme je nepoznat, premda je, imajući u vidu način korišćenja naslijeđenih episkih modela, kako ističe Softić, riječ o nadarenom i vještom kazivaču. Pjesmu je zabilježio Omer efendija Čirkinagić u Prijedoru. Kad je o fabuli riječ, u središtu pjesme je Ferhet-paša, predstavljen kao srednjovjekovni vitez. Pjesma se ne zasniva isključivo na sukobu njemačkog bana i Ferhet-paše na bojnom polju, nego je produžena na plan etike i junačke časti. Ovo se ogleda u stihovima gdje su kontrastirani ban i turski vojskovođa; dok je njemačkom banu isključivo stalo do uništenja neprijatelja bez i malo zazora, Ferhet-paša je u prvom redu vitez, junak sa sabljom u ruci, ali i junak u srcu.[194] Stoga, na banovu prijetnju:

Na ovo Ferhet-paša odgovara velikodušnošću i duševnošću, koja, prema uvidu spomenute istoričarke književnosti, nadilazi i poražava gore od oružja[195]:

Šaljući poruku ove sadržine, Ferhet-paše pobijeđuje bana i prije same bitke. Humanost Ferhet-paše je lajtmotiv cijele pjesme, a ona dolazi do izražaja i u još jednom momentu, kada glavni protagonista čuje kuknjavu banove majke. U tom momentu, on postupa u skladu sa dobrim kućnim vaspitanjem, koje nalaže poštovanje starijeg. Ovo je, kako ističe istoričarka književnosti, i jedan tipski momenat, jer je u načelno u krajiškom tipu muslimanskih epskih pjesama, figura majke podignuta na pijedastal svetosti[195]:

Paša potpuno razdvaja svoj odnos prema zarobljenom njemačkom banu i prema njegovoj majci. Dok je ban neprijatelj i kao poraženik u bitci je, prema pravilima ratničke etike, sa pravom osuđen na tamnovanje, majka je majka, pa bila ona i majka neprijatelja.[195]

Kao naznačeno, i u ovoj pjesmi se tematizuje izgradnja banjalučke džamije. Upoređujući je sa Hangijevom pjesmom, Softić ističe da je pjesma „Udaranje njemačkog bana na Ferhet-pašu pod Banja Lukom“, za razliku od prve, motivski usložnjena, i da se sastoji iz sljedećih motiva: 1) razmjena poruka između bana i Ferhet-paše prije samog boja; 2) sukob paše i bana koji je dat tek implicitno, u naznakama (to je ustvari izvještaj o ishodu sukoba); 3) zarobljavanje njemačkog bana od Ferhet-paše; 4) susret paše i banov majke, koja moli za oslobađanje svog sina; i 5) oslobađanje bana za otkupninu koja se upotrebljava za izgradnju Ferhadije.[195]

Međutim, otkup kao uslov za oslobađanje bana je u ovoj Hermanovoj pjesmi formulisan više kao prijedlog, a ne kao zahtjev, banovoj majci; što se, navodi Softićeva, jasno razaznaje iz tona na koji se paša obraća majci[195]:

Druga od dvije neobjavljene pjesme iz Hermanove zbirke nosi naslov „Boj Ferhet-paše sa Ošprg generalom“ i broji 332 stiha.[196][197] U poređenju sa Hangijevom i prvom, spomenutom pjesmom iz Hermanove zbirke, najrazvijenija je pjesma koja tematizuje Sokolovića i izgradnju Ferhadije.[196] Kao i prvu pjesmu, i ovu je zapisao Omer Čirkinagić, tadašnji načelnik Prijedora[196][197], dok je kazivač takođe nepoznat.[196] U poređenju dvije pjesme, Softićeva ističe da je riječ o dva različita kazivača, stim da je potonji bio bolji od kazivača prve pjesme. Čime se samo potvrđuje da je, bez obzira na korištenje tradicionalnih formula kojima su se služili prenosioci usmene tradicije, uobličavanje pjesama istovrsne tematike prije svega zavisilo od vlastitog umijeća pjevača, tj. da je svaki usmenoknjiževni sadržaj u suštini umjetničko djelo svog prenosioca. Ovo se posve jasno ogleda u ovoj pjesmi, „Boj Ferhet-paše sa Ošprg generalom“, koja, kako ističe istoričarka književnosti, zbog načina vođenja radnje, kombinacijom većeg broja motiva te sveobuhvatnosti epskih slika, ukazuje na talentovanijeg i vještijeg kazivača.[196]

Kad je o samoj fabuli pjesme riječ, kako prepričava istoričarka književnosti Đenana Buturović (bs), poslije dvanaest godina car i „ćesar“ uspostavljaju mir i kao granicu određuju Dravu i Bakunju. Sultan je ustvari prevario „ćesara“ i oduzeo mu trideset i tri grada. Kad je za ovo saznao Ošprg-general, odlazi „ćesaru“ i moli ga za dozvolu da zarati sa sultanom. No, pošto su se car i „ćesar“ dogovorili da onaj koji prekrši sklopljen ugovor o miru mora dati tri tovara blaga, Ošprg-general preuzima na sebe taj rizik. Zatim odlučuju da iznesu zastave na vjetar, pa ako ih vihor okrene na tursku stranu — ratovaće. Pošto se upravo to i dogodilo, Ošprg-general kreće sa vojskom na Ferhat-pašu, koji, pak, sa vojskom kod rijeke Korane čeka jutro da udari na Ošperga. Ošprg piše pismo Ferhat-paši da se preda, jel će ga u suprotnom uhvatiti, djecu mu baciti u ropstvo, a njega će bosog po polju goniti dok ga ne zatvori u tamnicu. Paša mu otpisuje da se nikada neće predati, te, ako mu bog da da zarobi Ošprga, da će ga staviti na svog konja i dovesti ga u Banju Luku, sjesti ga tamo gdje i sam sjedi, ogrnuti ga svojom ćurkom, ponuditi mu svoj čibuk, da će ga hraniti mesom i pilavom, „pojiti ga vinom i rakijom“. Buturovićeva nadalje navodi da, kad je svanulo, Ferhatova vojska je klanjala, „halalila se“ i sukobila sa Ošpergovom vojskom.[198]

Ferhat-paša sa sabljom u ruci goni Ošperga. Četiri dana traje bitka, a onda se vojske povlače. Ćato barjaktar hvata Ošprg-generala i dovodi ga paši. Sve što je paša rekao, to je i učinio. Međutim stiže pismo od sultana da baci generala u tamnicu. Ošperg-general tamnuje tri godine dana. Poslije tri godine stiže Ošperganova majka i moli pašu da joj da ključeve od tamnice da bi pokupila sinovljeve kosti i sahranila ga po svom običaju. Kada su otvorili vrata od tamnice, majka zatiče sina živog. Ona ga iskupljuje za dva zlatna đerđefa i dva zlatna topuza, za tri tovara blaga, te uz to podiže „Ferhed-džamiju“, kaldrmu „od Tekije do Nevoselije“, turski hamam, „nalbanthanu“, uređuje „šadrvan vodicu“. Kada su bili mimo pašina dvora, Ošperg je zapjevao: paša nije znao kakvu je pticu uhvatio i nije je znao operutati.[199]

Inače, u kratkom osvrtu na ovu pjesmu, Đenana Buturović ističe da je pjesma vezana za konkretan istorijski događaj, ali uprkos tome, da je ličnost generala Auersperga pogrešno identifikovana sa njegovim sinom Vukom Engelbertom, što je, kako navodi, najznačajnije odstupanje pjesme od stvarnog istorijskog događaja.[200][196]

Analizirajući ovu pjesmu Aiša Softić ističe, da kazivač, prije nego pređe na središnji događaj na kojem se pjesma zasniva — sukob Ferhet-paše i Ošprg generala, prvo, u 87 stihova, oslikava političke prilike na granici Bosne, tj. Osmanskog carstva i Austrije u XVI stoljeću. Kako ističe, specifinost Krajine u ovom periodu je njen istureni granični položaj prema dvijema državama sa kojima se carstvo često sukobljavalo, što je uslovilo formiranje posebnog vida organizacije ovog prostora tj. osmanskog feudalnog sistema, nego u ostatku Bosne. Glavna specifičnost je bilo formiranje kapetanija — ustanova isključivo namijenjenih čuvanju granice, a pored ovoga i timarski sistem je ovdje bio drugačije organizovan nego u ostatku provincije i to tako što se ovdje razvio poseban vojnički red koji u svojoj osnovi nije imao spahiju koji su u rat išli po potrebi, nego vojnike koji su bili smješteni u tvrđavama na granici, a i pored zemljišnog posjeda koji su dobijali, najveći dio službovanja im je isplaćivan u novcu. Kao istorijski poznato, ovaj, krajiški vid organizacije vojske je postao poznat krajem XVII vijeka, vremenu opadanja moći Osmanlija i uspostave sličnog tipa vojne organizacije u susjednoj Austriji u vidu Vojne krajine. Upravo ovaj — krajiški tip ratovanja — istoričarka književnosti je locirala u Hermanovoj pjesmi, kao napomenuto, u njenom uvodu: car i ćesar nakon dvanaest godina ratovanja „sul svezali, među postavili“.[201]

No, kao napomenuto, dogovor se ne poštuje jer osmanska vojska nakon primirja zauzima još 33 kraijška grada a Ošprg general zahtjeva da uzvrati udarac, i uprkos predskazanju da ga neće pratiti ratna sreća, udara na Bosnu. Kako ističe Softićeva, detaljan opis priprema za sukob opisan u pjesmi ukazuje da je kazivač bio dobar poznavalac ondašnjih vještina ratovanja.[202] Središte pjesme je prikaz ovog trenutka, te sam boj[202]:

Kao prethodno opisano, kazivač poštujući hronološki red događaja, navodi zarobljavanje Ošprg generala te njegovo oslobađanje uz otkupninu, uz prethodno uvođenje figure generalove majke. Za razliku od prve Hermanove pjesme, susret Ferhet-paše i majke je razdijeljen u dva navrata — prvi prije nego što ona odlazi u tamnicu, misleći da joj je sin mrtav; i drugi nakon što u tamnici zatiče živoga sina, nakon čega joj Ferhet-paša postavlja uslove za njegovo oslobađanje, koji su, kao naznačeno iznad, usloženiji nego u drugim pjesmama[204]:

Premda i ova pjesma o Ferhad-paši i izgradnji Ferhadije završava smrću Ošprg generala — koji „crče, a za malom što je njega dao“, kako ističe Softić, njen kraj se ipak razlikuje od svih drugih narodnih pjesama koje tretiraju ovu tematiku; prije stvarne smrti, Ošprg general, kao napomenuto iznad, upućuje Ferhad-paši posve jasnu poruku u kojoj ističe da je pašin zahtjev za visinom otkupnine ipak bio premali u odnosu na ono što je mogao da dobije[205]:

Prema konačnom sudu istoričarke književnosti Softić o ovoj pjesmi: „Varijanta pjesme o Ferhad-paši i Ošper-generalu koja se nalazi među neobjavljenim pjesmama Hörmannovog zbornika sadržajno je najpotpunija i stilski najzaokruženija. Vješto korištenje naslijeđenih epskih formula, te u nizu detalja pečat kazivačeve vlastitosti, svjedoči da je Čirkinagićev kazivač spadao u grupu kazivača koji se nisu zadovoljavali samo pukim reproduciranjem naslijeđenog, nego su naslijeđenoj građi davali pečat vlastite ličnosti“.[205]

Još jedna narodna pjesma u kojoj se tematizuje bitka kod Budačkog je pjesma „Perit paša i Šperbanović“ (vikizvornik), koju je zabilježio srpski filolog i sakupljač narodnih umotvorina Vuk Stefanović Karadžić u šestoj knjizi svojih „Srpskih narodnih pjesama“ objavljenoj 1899. godine.[206][207][208] Imena glavnih protagonista su iskrivljena (Ferhad — Perit; Auersperg — Šperbanović), a kao glavne zadužbine Ferhad-paše se navode: „dvore na stubove, / i jan kuće di gosti dohode, / bezistene, di sede trgovci, / i kaldrmu priko Bajne Luke“.[209][207]

Perit paša i Šperbanović
[210][206][208]
0001 Falio se paša Perit paša:

0002 ”Ta kupiću lađu oraovu,
0003 ”I na lađi vesla šimširova,
0004 ”A na veslu vozare junake,
0005 ”Voziću se Savom do Dunava,
0006 ”A Dunavom do mora sinjega,
0007 ”Pogubiću bana od Šperbana,
0008 ”Zarobiću od Šperbanovića,
0009 ”Vodiću ga sobom ne jedeku,
0010 ”Nosiću ga mesto Bajnoj Luki.”
0011 Što s’ falio to je uradio.
0012 Kupio je lađu oraovu,
0013 I na lađi vesla šimširova,
0014 I na veslu vozare junake,
0015 Vozio se Savom do Dunava,
0016 A Dunavom do mora sinjega,
0017 Pogubio bana od Šperbana,
0018 Zarobio od Šperbanovića,
0019 Vodi njega sobom na edeku,
0020 Nosi njega mesto Bajnoj Luki.
0021 Za njim ide mila stara majka,
0022 Besedi joj peša Perit paša:
0023 ”Ao gospojo, od Šperbanovice,
0024 ”A jesi li trudna i umorna?”
0025 Al’ besedi stara mila majka:
0026 ”Gospodaru, paša Perit paša,
0027 ”Da se meni nagledati sina
0028 ”Nit’ bi bila trudna ni umorna.”
0029 Ao gospojo, od Šperbanovice,
0030 ”Kad si tela nagledati sina,
0031 ”Kamo paši gospocki darovi;
0032 ”Kamo paši dva konja kovana,
0033 ”Dva pašića do dva buzdovana,
0034 ”Pašinici srebrnu siniju,
0035 ”Oko koje može večerati
0036 ”Trista dece turskog janičara. ”
0037 Brz’ pomače mila stara majka,
0038 Paši dade dva konja kovana,
0039 Dva pašića do dva buzdovana,
0040 Pašinici srebrnu siniju,
0041 Oko koje može večerati
0042 Trista dece turskog janičara.
0043 Još besedi paša Perit paša:
0044 ”Ao gospo, od Šperbanovice,
0045 ”Još se ne mo’š nagledati sina.
0046 ”Sagradi mi dvore na stubove,
0047 ”I jan-kuće, di gosti dolaze,
0048 ”Bezistene, di sede trgovci.”
0049 Brz’ pomače mila stara majka,
0050 Sagradi mu dvore na stubove,
0051 I jan-kuće di gosti dohode,
0052 Bezistene, di sede trgovci,
0053 I kaldrmu priko Bajne Luke.
0054 Kad se majka nagledala sina,
0055 Onda ode belom dvoru svome.
0056 Al’ besedi od Šperbanoviću:
0057 ”Gospodaru, paša Perit paša,
0058 ”Ceni mene pošto nije cena,
0059 ”Išti blago, što je tebi drago,
0060 ”Puštaj mene miloj mojoj majci.”
0061 Al’ besedi paša Perit paša:
0062 ”Bre ceniću te, pošto nije cena,
0063 ”Ištem blago, što je meni drago.
0064 ”Daćeš meni sa mora galiju,
0065 ”Što j’ u njojzi dumen od kalaja,
0066 ”A katarka od suvoga zlata,
0067 ”A jedeci od svile zelene,
0068 ”A u njojzi jelen dumandžija.”
0069 Al’ besedi od Šperbanoviću:
0070 ”Avaj mene i do Boga moga;
0071 ”Kad ja nemam sad poruka za se,
0072 ”Poruk mi je jedan Bog na nebu,
0073 ”I Eklene verna sluga tvoja.”
0074 Malo mu je paša Perit paša,
0075 Malo mu je roka ostavio:
0076 Jedan mesec i jednu nedelju,
0077 Dok dotera sa mora galiju.
0078 Prođe mesec prođe i nedelja
0079 A kad bilo prid noć u nedelju,
0080 Pak besedi paša Perit paša:
0081 ”Od’ , Eklene, verna slugo moja,
0082 ”Kako hoćeš junak da pogineš,
0083 ”Kroz drugoga da izgubiš glavu.”
0084 Al’ pogleda mlada pašinica
0085 I besedi paši Perit paši:
0086 ”Pogledaj de, paša Perit paša,
0087 ”Di se rodi sunce od zapada.”
0088 Al’ besedi paša Perit paša:
0089 ”Ao gospo, luda pašinice,
0090 ”Nije ono od zapada sunce,
0091 ”Već je ono sa mora galija,
0092 ”U galiji od Šperbanoviću.”
0093 Kad pridade od Šperbanoviću,
0094 Pridade se paši Perit paši,
0095 Jelenu je vrlo žao bilo,
0096 Zanijao na moru galiju.
0097 Al’ besedi od Šperbanoviću:
0098 ”Dur, jelene, ne nijaj galije,
0099 ”Bolje će ti biti kod Turčina,
0100 ”Neg’ kod mene luda kaurina,
0101 ”Kaurina tvoga dušmanina.”
0102 Naveze se na to more sinje
0103 Pak onda je paši prkosio:
0104 ”Lepu s’ ticu bio uvatio,
0105 ”Al’ nisi znao očupati perja.”
0106 Udari se paša po kolenu,
0107 Kako mi se lako udario,
0108 Skerlet čoja pukla na kolenu.
0109 ”Što ti dado dva konja kovana,
0110 ”Dva pašića do dva buzdovana,
0111 ”Pašinici srebrnu siniju,
0112 ”Oko koje može večerati
0113 ”Trista dece Turak’ janičara,
0114 ”To su meni moje sestre dale.
0115 ”Što sagradi dvore na stubove,
0116 ”I jan-kuće di gosti dohode,
0117 ”I kaldrmu priko Bajne Luke,
0118 ”To su meni moji jujci dali.
0119 ”Što ti dado sa mora galiju,
0120 ”Što j’ u njojzi jelen dumendžija,
0121 ”I katarka od suvoga zlata,
0122 ”I jedeci od svile zelene,
0123 ”I u njojzi dumen od kalaja,
0124 ”Te su mene moje tetke dale,
0125 ”U babino ni dirnuo nisam.”
0126 Udari se paša po kolenu,
0127 Te tako se lako udario,
0128 Skerlet čoja pukla na kolenu.
[210][206][208]

PredanjaУреди

Sukob Ferhad-paše Sokolovića i Herberta Auersberga i posljedična izgradnja Ferhadije je, osim u poetskoj tradiciji, uporedno postojana i u usmenoj proznoj tradiciji u vidu istorijskih usmenih predaja.[205]

Jedna od zabilježenih predaja o izgradnji Ferhadije je objavljena u listu „Bosanska vila“, broj 21 i 22 od 1890. godine, a postpisuje je Risto Sirovina[211][185]:


Folklorista i etnolog Antun Hangi je u svojoj knjizi „Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini1906. godine (drugo izdanje) objavio takođe jednu od predaja o izgradnji Ferhadije.[213][205][j] Govoreći o ovoj predaji, prema vlastitim navodima: „Narodna pjesma osniva se više na istini, na istoriji, dok je priča nikla u bistroj glavi našega muslimana.“[213][205] U prvom dijelu predaje Hangi kratko prepričava poznate istorijske činjenice vezane sa podizanje Ferhadije koje su i već bile predmet narodnih pjesama, dok je u drugom dijelu kako ističe Aiša Softić, koji se tiče majstora koji su gradili džamiju, puno detaljniji, možda baš iz razloga što ta tematika nije tretirana u pjesmama[214]:


Ova predaja je dio skupa priča u kojima se tematizuje izgradnja svih značajnih objekata, a neki prepoznatljivi i rašireni motivi kao što je spašavanje pomoću krila, je upisuju i u međunarnodni registar. Nadalje, kako primećuje etnolog Softić, Hangi nije naveo ime kazivača od koga je čuo ovo predanje i jedino što je poznato je da, kako je i navedeno u samom predanju, dolazi iz bošnjačkog miljea. No pošto Hangi predanje donosi u neposrednom kazivanju, zaključuje etnolog, može se reći da se on tu pojavljuje i kao prenosilac usmjene tradicije i kao njen zapisivač.[215]
Osim što pripada širokom krugu predaja koje su vezane za izgradnju značajnih građevina, ova predaja pripada i krugu etimoloških predaja — predanja čija je tematika vezana za porijeklo imena (etimologiju) nekoga lokaliteta. Softićeva ističe da nesuglasice između dobrotvora koji podiže objekat i majstora koji ga gradi jesu dosta čest element u predanjima iz ove kategorije predanja. Ona ovaj motiv, pod kojim rubricira i Hangijevo predanje, specifično naziva — „gradnja sa preprekama“. U svom završnom sudu ove pradaje ističe: „Uključivši i elemente fantastike, Hangijeva predaja o izgradnji banjalučke Ferhadije predstavlja klasičan primjer istorijske usmene predaje koja u sebi sadrži osnovne elemente koji se u literaturi navode kao odlike historijskih usmenih predaja — stvaran događaj, konkretne ličnosti, pojedinosti iz ravni fantastičnog.“[215]

Još jednu od predaja koju je analizirala ovaj etnolog i istoričarka književnosti, a koja je motivska varijacija na prethodnu, je predanje koje je 1914. godine objavio Ivo Šajnović pod naslovom „Ǧamija Veradija. : (Kola u Bosni.)“ u „Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena“ u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu[215][217][218]:


Analizirajući ovu predaju Softićeva ističe da je ona tematski dosta razvijenija u poređenju sa Hangijevom predajom, te u njoj locira više motivskih segmenata: 1) Osmanlijsko osvajanje Bosne i zarobljavanje Ošpergana; 2) Zahtjev Ferhad-paše za izgradnju džamije i kaldrme kao uslov oslobođenja bana; 3) Priznanje majstora da umije da sagradi i ljepšu džamiju; 4) Pogubljenje jednog od majstora kao kazna; 5) Nastanak lokaliteta Šehitluci; 6) Spašavanje ostalih majstora krilima spravljenih od suve lipovine; 7) Postanak lokaliteta spomenutih u predaji (Petrićevac, Rebrovac, Pavlovac i Drago blato); 8) Spoznaja bana da je ostao siromašan; 9) Naredba Ferhad-paše da uvakufi onoliko zemlje koliko konjanik za dan obiđe; 10) Konj od umora mijenja boju i tako dovodi u sumnju ispravnost obilaženja; 11) Otklanjanje sumnje.[225]

 
Pad Ikra, Jakob Peter Govi, nastala između 1635. i 1637. godine

Među pobrojanim motivskim dionicama, Softićeva ističe da je Šajnovićev kazivač u predaju unio više karakterističnih, tipskih motiva: motiv Ikra i Dedala (izgradnja drvenih krila kako bi se spasio život), te motiv junaka koji, iako mu je glava odrubljena, i dalje nastavlja hodati sa glavom u naramku (inače, u bošnjačkoj sredini ovaj se motiv po pravilu vezuje za šehide). Prema sudu istoričarke književnosti — imajući u vidu dio predaje u kojem se govori o Šehitlucima, kazivač predaje je bio hrišćanin. Ali ovaj kazivač, iako druge vjeroispovjesti, je bio upoznat sa predajama o šehidima (inače nastale kao predaje o ratnicima (šehidima) palim u osmanskom osvajanju Bosne i postojane u gotovo svim mjestima u zemlji) koje su tako karakteristične za muslimansku sredinu. Prema njenom mišljenju, ovu predaju o šehidima tj. Šehitlucima, najvjerovatnije je kazivač preuzeo iz bošnjačke sredine te je preinačio i prilagodio hrišćanskoj sredini, što je posebno istaknuto u asocijativnoj igri riječi (šeh — Čeh).[226]

Još jedan važan motiv u Šajnovićevoj predaji je motiv zauzimanja zemlje obilaženjem na konju. Kao i prethodna dva motiva i on je široko rasprostranjen, a u bošnjačko-muslimanskoj sredini najpoznatija predaja koja ovo tematizuje je o begu Kopčiću. U odnosnom predanju motiv zauzimanja zemlje obilaženjem na konju odnosi se na sticanje vakufskog zemljišta na ovaj način tj. na veličinu zemljišta koje će se dobiti i dati u vakuf.[226] Nadalje, kako ističe Softić, premda se motiv zauzimanja zemlje obilaženjem na konju najčešće susreće u predanjima iz vremena osmanske vlasti na Balkanu, poznato je da je ovaj fenomen postojao u Evropi i prije dolaska Osmanlija, te da su ga Osmanlije poznavale i donijele na ove prostore jer je prethodno bio poznat u Aziji i na Dalekom istoku.[227][228] Nadalje, analizirajući ovaj fenomen Softić zaključuje da i način kako je on iskazan u predaji upućuje na kazivača hrišćanina, jer kazivač nije poznavao načela na kojima je počivala institucija vakufa (jedna od glavnih društvenih institucija u osmanskom društvu). Jer, suprotno kako kazuje predanje, uvakufiti se mogla samo privatna svojina. Državna i svaka druga svojina nije mogla postati vakufska.[229]

Ocjenjujući umješnost kazivača ovaj etnolog ističe da on pripada grupi kazivača koju karakteriše vlastiti doprinos u oblikovanju predaje. Ovo zaključuje, imajući u vidu, sa jedne strane, sekvencu gdje kazivač navodi da je Ferhadija podignuta sa takvim graditeljskim umijećem da sama džamija „pjeva“ (čime je, kroz personifikaciju, izrazio vlastito divljenje pred ljepotom građevine kao umjetničkog djela); sa druge strane, način kako je slikovito opisao koliko je jahač umorio konja pri činu obilaženja zemlje.[229]

TipologijaУреди

U svom osvrtu na predanje koje je zabilježio Antun Hangi o izgradnji Ferhadije, istoričar umjetnosti Andrej Andrejević ističe da „očigledno se i ovde radi o legendi koja se u našim krajevima prenosila po gradilištima velikih objekata“, a koju je, ističe, obradio istoričar umјetnosti Svetozar Radojčić u svojoj studiji iz 1970. godine naslovljenoj „Opasnosti stvaranja kao tema u narodnom pesništvu“.[230] Radojčić navodi da je tema ovakvih predanja (krilatog graditelja, arhitekte osuđenog da pogine na zidovima svoje građevine)[231], u koje, kao napomenuto, Andrejević svrstava i Hangijevo o izgradnji Ferhadije[230], večna tema u tradiciji evropske pisane i usmjene književnosti; (spomenutog) Dedala i Dedalide i njihove potomke uvijek prati ista sudbina: grešni ili bez grijeha, oni teško iskupljuju svoje stvaralaštvo.[231][232] Kako ističe ovaj istoričar umjetnosti, u epici je društvo uvijek grubo prema veštaku — ako graditelj podigne crkvu ili kulu, treba ga ubiti, da ne sazida drugome bolju; ako kovač sakuje mač, sječe mu se ruka da ne sakuje bolji.[231]

 
Marko Kraljević i Musa Kesedžija, slika Vladislava Titelbaha (1900).

U epskoj pjesničkoj tradiciji, kako ističe hrvatski jezikoslovac i leksikograf Tomislav Maretić (sh): „U nekijem se pjesmama okrutna i divljačka djela čine za kakvu vrlo neznatnu ili upravo nikakvu krivicu; takove pjesme dokazuju, da pjevač ili nije mnogo mislio, šta pjeva ili je bio tako gruba osjećanja, pa je i najveća nečovještva držao za nekakvo sasvijem prirodno pravo jačega, koje ga može upotrebiti, kad hoće“.[231] Kao primer nečovještva Maretić navodi postupak Marka Kraljevića prema Novaku kovaču u narodnoj pjesmi „Marko Kraljević i Musa Kesadžija(vikizvornik), uz ogradu Radojčića, da pjevač Tešan Podrugović ne potpada pod pjevače što „nije mnogo mislio šta pjeva“[231]:

U nastavku pjesme, pjevač Tešan vješto ispreda scenu — Marko pije tri-četiri dana, dok Novak kuje. Kad je procijenio da je sablja sakovana, junak odlazi kovaču. Kako ističe Radojčić, grubost Marka Kraljevića je efektno sažeta u dijalogu. Junak pita za sablju[231]:

Marko udara sabljom po nakovnju, presjeca ga na pola i pita Novaka[231]:

U narednom slijedu pjesme, Marko izazvan, nagovara kovača da mu pruži ruku ne bi li mu platio, te mu seče ruku „do ramena“. Kovač junačkog oružja — Hefest narodne pjesme kako primjećuje istoričar umjetnosti, ostaje bez desnice „da ne kuje ni bolje ni gore“. Novak povrijeđuje Markovu sujetu izjavom da je skovao bolju sablju Musi Kesedžiji, za šta ga ovaj kažnjava za ovaj svoj, raniji grijeh; U pjesmi se ne cijeni majstor, nego njegovo djelo, ističe Radojčić. Ako se tvorac onesposobi da stvara, ili ako se ubije, njegovo djelo postaje još vrednije.[236] No, slava velikih majstora se ne gasi lako. U naraodnoj pjesmi i Marko i Novak ostaju. U realnosti čuveni mačar kotorski Novak nadživljuje Marka Kraljevića (u izvorima se spominje 18. novembra 1395. — posle bitke na Rovinama gdje gine Marko Kraljević, a njegov sin Marko drži očevu radionicu u XV vijeku, prvo u Kotoru pa zatim u Dubrovniku. Pravi odnos istorijske stvarnosti u epizodi susreta Novaka i Marka je pomućen slobodom pjesničke fantazije. U sadašnjosti niko ne pomišlja da je Marko zaista odsjekao Novaku ruku — dvije istine teku svojim tokom ne miješajući se. Kako ističe Radojčić, dok istorijska istina, potkrepljena dokumentima, ukazuje na postojanost oba lika, u pjevačevoj fantaziji izrasta druga istina, istina narodne pjesme o odnosu naručioca prema majstoru.[237] Govoreći o ovoj istini i locirajući mogući izvor upravo ovakve prirode tog odnosa Radojčić navodi[237]:

Kao druge primjere nivelisane zajednice koja ne trpi članove izuzetnih sposobnosti, kažnjava ponositog majstora, Radojčić navodi deseterac u regulama svetog Benedikta (en), gdje narodni pjesnik i srednjevjekovni svetac govore isto i o umjetniku. Sličan primjer je i Žitije Alimpija kijevskog ikonopisca, gdje se mržnja prema umjetniku ogleda u denuncijaciji umjetnika od dva monaha da je tri puta naplatio sedam ikona koje nije naslikao. Kasnije se stvar raščišćava, gdje se pokazuje da su denuncijanti u tri maha prevarom uzeli novac i materijal od naručioca i utajili ga.[238] U srednjovjekovnoj književnosti Radojčić ovaj isti motiv — utaju novca prilikom izvođenja umjetničkih djela, ukazuje u poznatoj pjesmi „Zidanje Ravanice“ (vikizvornik), gdje se kao defraudanti navode sami Jugovići[238]:

 
Manastir Manasija i utrvrđenje, zadužbina despota Stefana Lazarevića

Kad je eksplicitno o tradiciji mučnog podizanja velikih građevina riječ, istoričar umjetnosti navodi da se one najviše vezuju za ktitore i njihove pomagače. Samim graditeljima se ovdje otvoreno prebacuje oholost. Kako ističe, u južnoslovenskoj epici tragika stvaraoca objekta se uglavnom vezuje za jedne te iste razloge koji ponekad variraju. Tipski sukob je obično između dve ličnosti — naručioca/ktitora i majstora tj. umjetnika. Pobožni ktitori ovekovječeni na freskama i ikonama gdje pognute glave prinose svoj poklon Hristu, Bogorodici ili nekom svecu, u narodnoj epskoj pjesmi su nemilosrdni prema arhitektima koji grade njihovu zadužbinu. Tako u pjesmi „Zidanje Manasije“ (vikizvornik), ovaj sukob je, kako ističe Radojčić sažet gotovo u obliku balade.[241] U pjesmi Despot Stefan Lazarević želi da podigne ljepšu i veću crkvu od očeve[241]:

Radojčić ovdje ističe i gotovo tipski karakter stvaraoca, koji se u svim narodnim pjesmama prikazuje sa jednom psihološkom sigurnošću — uvijek je nezadovoljan djelom, ili uvijek izjavljuje da je bolje djelo već stvorio ili da može da stvori još ljepše i bolje. U skladu sa ovim i ovdje je Despotov arhitekta Petar nezadovoljan svojom Manasijom:

Ovakvo Petrovo vajkanje dovodi despota do besa, donekle opravdanog jer mu je prethodno rekao da ne štedi. U gnjevu Lazarević naređuje da se živom majstoru iskopaju oči, te i pored odvraćanja od nečovječnog postupka od „Gospode hrišćanske“, on ostaje pri svojoj odluci i arhitekta biva oslijepljen. Na ovo arhitekta „ljuto kune“ Despota.[246] Na ovo Stefan kao brine za Petra te mu ostavlja „tovar i po blaga“. Izraženo u sledećim stihovima, takođe strašnog i neočekivanog kraja[247]:

Kao lajtmotiv pjesme, kako ističe Radojčić, su dvije oholosti koje se sukobljavaju: „careva“, koji želi da sagradi ljepšu crkvu od očeve i majstorova koji žali što nije podigao veću i ljepšu crkvu; na poslijetku jača oholost u sukobu izrasta do zločina. Graditelj vladar je kasnije u tradiciji često opisivan kao manijak; kako navodi Radojčić istorijski se ova književna tradicija „nenasitnog“ cara provlači još od književnosti kasne antike — još od Dioklecijana, a u srpskoj srednjovjekovnoj prozi se pominje od Milutina; Narodna tradicija o vladarima koji muče zidanjem je na južnoslovenskom prostoru živo očuvana i, kako ističe Radojčić, oslanja se na starije vizantijske uzore izrazito plebejskog karaktera.[247]

 
Aja Sofija, Istanbul, Turska.

U staroj gradskoj carigradskoj priči se čuva prototip zlog i lukavog vladara-graditelja. Riječ je o predaji vezanu za glavnog arhitektu crkve Sv. Sofije Ignatija. Naime, kada se završila opravka glavnog kubeta, car Justin, nasljednik Justinijanov je odlučio da pored crkve podigne svoj kip na visokom stubu.[248] No, kako se dalje navodi u legendi:


Prema Radojčićevom uvidu, dok se pedantno i lukavo (bez krvi, fantazije i poezije) smišljeno pričanje carigradskog demosa kreće u okvirima građanske anegdote sa srećnim završetkom (en), u primitivnim balkanskim pričama iste tematike (zlog cara i likavog arhitekte), sve se mijenja; u epskoj sredini unutrašnjeg Balkana očigledna pozajmica iz carigradske tradicije se preobražava, uz zadržavanje dvije pojedinosti: detalja o rušenju skele i teme o spasavanju ili smrti arhitekte koja varira.[249]

Priča o carigradskom arhitekti Ignjatiju se, kako primjećuje istoričar umjetnosti Svetozar Radojčić, ponavlja u poznatoj rumunskoj legendi o majstoru Manojlu i u nekim dosta lošim pričama o krilatom graditelju u Bosni.[250]

 
Glavna crkva u rumunskom manastiru Kurtei de Arđeš, 2010. godina.

U rumunskoj legendi se uz motiv graditelja kome se ruše skele vezuje motiv o uziđivanju žive žene u temelje građevine. Tako se legenda o majstoru Manojlu jednim svojim dijelom oslanja na ovaj poznati motiv iz pjesme „Zidanje Skadra[251][252][253] (vikizvornik). Legenda ima stereotipni početak — što se danju sagradi, noću se poruši. Vladaru-graditelju, vojvodi Negru (istorijski tačno Neagoju Basarabu (en)) prekipi i on počinje da prijeti majstorima. Glavnom majstoru Manojlu se u snu objasni da moraju da uzidaju ženu ili sestru nekog od majstora, prvoj koja zorom dođe da majstorima donese hranu. Ujutru, prva dolazi Manojlova žena, te nju, kao i Gojkovicu u Skadar, uzidaju u građevinu. Kako živo dodaje Vuk Karadžić na ovaj motiv u „Zidanju Skadra“: „u narodu se našemu i sad pripovijeda, da se nikakva velika građevina ne može načiniti, dok se u nju kakvo čeljade ne uzida; zato se takovijeh mjesta klone svi, kojima je moguće, jer kažu, da se i sjen čeljadetu može uzidati, pa ono poslije umre.“[250]

Nadalje u rumunskoj legendi o Manojlu, se, slično kao u južnoslovenskoj epici, nadovezuje spominjani motiv uvrijeđenog naručioca. Kako prepričava Radojčić, kada je crkva u Arđešu bila gotova (o zidanju manastira Kurtea de Arđeš govori ova legenda), vojvoda pita majstore da li bi mogli da sagrade još ljepši i sjajniji manastir; „poneti zanatom“ oni odgovore da mogu. Na to sujetni ktitor pobjesni i naredi da se sruše skele, ne bi li majstori ostali na krovu i izginuli. Devet majstora načini krila od šindre u pokušaju da slete na zemlju, ali izginu i pretvore se u kamen. Majstor Manojlo je slušao zapomaganje svoje zazidane žene i on isto pokuša da leti, no i on se sruši. Na mjestu gdje je pao se otvorio izvor, sa malo slane vode, od suza ženinih. Osim ove legende, zidanje Kurtee de Arđeš je bilo i predmet nekih detaljnijih pjesama, gdje se naročito ističe krvoločnost ktitora. Tako se u njima navodi da vojvoda ruši skele da ubije majstore, „vjetar da ih bije, kiša da ih kvasi; glad izjede a žeđ da ih isuši, da više ne žive i da se ne bi pominjao drugi manastir ljepši od njegova.“[254]

Kako ističe istoričar umjetnosti, paralela uvrijeđenog ktitora Neagoje Basaraba sa despotom Stefanom u „Zidanju Manasije“ je očigledna, no rumunska legenda, se za razliku od srpske narodne pjesme, više oslanja na carigradsku priču o izgradnju Svete Sofije. Osim toga, prastari mit o Dedalu, koji se ponovo pojavljuje u legendi o zidanju Kurtee de Arđeš se ponavlja kasnije i u bosanskoj tradiciji, koja je, kako ističe on, i danas živa.[255]

 
Čengića kula u Rataju kod Foče

Riječ je o priči koju je od kazivača Miloša Tešanovića zabilježio etnolog Milenko Filipović u selu Bojištima kod Nevesinja[255][256]:

Radojčić je mišljenja da, premda pripovjedač nije naročito vešt, da je sadržina dobro prenijeta — motiv pašinog lukavstva koja je posve jasna; poput Justina i Neagoje, i on smišlja klopku, a sve da ne bi platio majstora. No Rade na svojim krilima, poput Dedala, uspijeva da utekne. Kao mogući izvor ove narodne pjesme, prema opisu kule koje daje pripovjedač, Radojčić navodi narodnu pjesmu „Ivo Senjanin i Begler-beg“. U svojoj zaključknom sudu o ovoj predaji, on ističe da se, iza škrtih rečenica, sa većim iskustvom poznavanja, može razaznati složena tradicija, koja prijeko srednjovjekovnih posrednika, dopire do praoca svih arhitekata Dedala.[257]

Milenko Filipović je zabilježio još jednu bosansku priču o krilatom arhitekti. Kao i prethodna, i ova je kratka, iz zapadne Bosne je i najvjerovatnije muslimanskog porijekla[258][259]:

Kako ističe Svetozar Radojčić, uz opasku da je kazivač nespretno ispričao predaju jer neimar leti od Jedrena do Sandžaka što je geografski nemoguće tj. očigledno ne zna gdje je Jedrene, ovaj istoričar umjetnosti ističe da je sasvim izvjesno predaja nastala po nekom dosta pismenijem uzoru; naime legenda govori o Jedrenu, nekom sultanu i nekoj džamiji; U tom kontekstu sasvim je jasno da se tu govori o čuvenoj džamiji Selimiji, napravljenoj za sultana Selima II u XVI vijeku. Iz ovog, te detalja iz legende gdje se govori o nemogućstvu neimara da se pogodi sa sultanom o izgledu džamije — što alaudira na istorijski poznatu praksu gdje su neimari, prethodno izgradnje, sultanima pravili minijaturne modele objekata koje im grade, Radojčić zaključuje da je posve moguće da je ova legenda blijeđi odjek tradicije o arhitektama iz velikih osmanskih prijestonica.[260] Sumirajući svoj sud o pričama o arhitektama iz Bosne, Radojčić zaključuje:

U svom zaključnom razmatranju tematike arhitekte u epici i u prethodnim predajama, porijeklu i smislu, Svetozar Radojčić zaključuje:

Izgled i arhitekturaУреди

Ferhadija džamija se po svom prostornom rješenju razlikovala od uobičajednog i često primjenjivanog tipa džamija građenih na prostoru bivše Jugoslavije od početka XVI do XVIII vijeka, tzv. klasičnog istanbulskog stila (en). To su džamije jednoprostornog rješenja, gdje jedna kupola pokriva čitav molitveni prostor, a tri kupolice otvoreni trijem. Ferhadija pak ima tlocrtno (hr) razvijenije rješenje koje zbog svojih proširenja rezultiralo višekupolnim natkrivenim sistemom.[264][265][266][156][162][82]

Centralni prostor za namaz (molitvu) Ferhadije se sastojao od središnjeg dijela i dva proširenja sa strane, te malo uzdignutog prostora gdje je bio mihrab. Središnji dio centralnog prostora je bio pokriven kupolom na visokom tamburu, koji je preko pandantifa prenosio opterećenje na tri visoka noseća luka i jedan moćan prislonjeni luk pozicioniran sa ulazne strane. Mihrabski prostor koji se nadovezivao na središnji prostor koga je pokrivala polukupola, dok su dva proširenja sa starne bila pokrivena nekom vrstom koristastih polusvodova.[267][268][269][82]

Izuzetno vedro ozračje molitvenog prostora osiguravali su brojni prozori. Njih dvanaest u kupoli, a na polukupoli pet — koji su svojom visinom sa unutrašnje strane ulazili u zakrivljenu površinu ovih konstrukcija, dok su sa spoljašnje strane džamije ostajali u vertikalnoj ravnini zida kružnog tambura. Na prozorima na polukupoli gornji završetak bio je jednostavan prelomljen luk, dok je kod prozora na kupoli to bila razvijenija linija islamskog luka. Nekada su kamene, a do rušenja 1993-e drvene tranzene, zastakljene raznobojnim staklom i ukrašene raznim geometrijskim motivima, zatvarale ove prozore i osiguravale igru svjetlosti i bogatom iluminacijom ugodno ozračje molitvenog prostora.[276][277][278] Pored ovih, u donjoj zoni objekta je bilo još 10 prozora i dvije niše, raspodeljeni tako da je na svakoj fasadi bilo po dva prozora. Bili su pravougaonog oblika, obrađeni bogato profilisanim kamenim okvirima, zaštićeni, sa spoljašnje strane kovanim demirima, a sa unutrašnje strane drvenim kapcima.[279][277][278][82] Sa unutrašnje i sa spoljnje strane ovih prozora su se nalazili prelomljeni lukovi, čija je unutrašnja površina u enterijeru bila ukrašena kaligrafijom ili arabeskom u hataji i rumi ornamentici. sa spoljašnje strane pak, ove površine su, urađene od kamena, bile malo uvučene u odnosu na lukove. Osim ovih, džamiju je krasio još jedan red prozora, njih dvanaest, koji su se završavali prelomljenim lukom (osim jednog, smještenog na jugoistočnoj fasadi, koji je cijeli bio pravougaoni). Prozori na sjeveroistočnoj i ulaznoj fasadi bili su iste obrade kao i prizemni prozori, samo nešto uži. Osim ovih prozora, postojala su još tri prozora na ulaznoj fasadi džamije, postavljena u grupi gdje je središnji od tri bio malo povišen. Oni su bili locirani na kockastom postolju iznad trijema džamije, nad središnjom kupolicom. Ovo postolje je sa ulazne strane bilo stepenasto rješeno sa skokom naglašenim kamenim vjencem.[279][280][82][281]

Ferhad-pašina džamija je bila jedna od najbolje osvijetljenih džamija u ovom dijelu Balkana, što je, osim same funkcije, imalo ishodište i u islamskoj teologiji — „da je Alah, dž.š., Svjetlost Nebesa i Zemlje“ (Kuran, sura 24), te da svjetlost izražava Božje jedinstvo, osvjetljavajući naš zemaljski svijet. U prilog osvjetljenosti Ferhadije je i sud istoričara umjetnosti profesora Andreja Andrejevića koji, u svojoj studiji iz sredine 80ih godina 20. vijeka, navodi da ovoliko izraženo obilje svjetlosti u unutrašnjosti jedne džamije nije se više na ovdašnjem tlu igde javilo, niti prije niti poslije zadužbine Ferhad-paše Sokolovića.[282][278]

TrijemУреди

Impozantan, visok i prostran trijem pruža se cijelom sjeverozapadnom, čeonom stranom džamije. Nosila su ga četiri monolitna okrugla stuba, koji su sa prelomljenim nosećim lucima formirala tri, kupolicama presvedena traveja.[230][284][285][286][287] Kapiteli stubova su bili obogaćeni precizno obrađenom kamenom plastikom stalaktitnih i geometrijskih oblika. Baze stubova su bile polukružne, sa naglašenim torusom i ojačane bakrenim obručima, isto kao i dijelovi stuba ispod kapitela. Čelične zatege su povezivale stubove sa zidom džamije, a koje su bile postavljene iznad kapitela.[284][156]

Trijem je bio podjeljen na tri dijela. Središnji dio je osiguravao ulaz u džamiju, dok su druga dva činile sofe[l], malo podignute. Tu je bilo mjesto za obavljanje molitve, što su omogućavali po jedan mali kameni mihrab sa svake strane. Tri kupolice pokrivale su trijem, a središnja je bila malo povišena naglašavajući time ulaz. Kupolice su stajale na niskim osmougaonim tamburima, a njihova se težina, putem pandantifa (po četiri) prenosila na lukove.[284][230][285][82][289]

Ispred ovog trijema je, kroz istoriju, bio i jedan još niži trijem koji je okruživao džamiju sa tri strane. Imao je kosi krov oslonjen na deset kamenih stubova, čiji su kapiteli i baze bili slabije obrade nego glavni stubovi trijema. Kako ističe arhitekta Sabira Husedžinović, imajući u vidu primitivnu obradu kapitela stubova ovog trijema, moguće je da je ovaj dodatak nastao kasnije i da su gra gradili domaći majstori, a ne kao dio džamije prvobitno izgrađene. Ona je takođe mišljenja da je ovaj dodatak vjerovatno nastao kako bi približio džamiju sitnim dućanima banjalučke čaršije.[290][156]

Husedžinović ističe da se ovakva rješenja trijema susreću i kod nekih džamija u turskoj prijestonici, ali i u Bosni i Hercegovini, kao kod Karađozbegove džamije u Mostaru, Aladža džamije u Foči, Sinan-begove džamije u Čajniču i Arnaudije džamije u Banjoj Luci. Od džamija u bivšoj osmanskoj prijestonici, prema njoj, Rustem-pašina džamija ima posebno zanimljivo riješen trijem, sličan rješenju banjalučke džamije. kad je o dimenzijama riječ, spoljašnji trijem je bio širok 4,5 metara, pa je stoga služio kao pomoćni prostor džamije, a u XIX vijeku je zazidan. Tada je na njemu otvoreno 18 prozora sa polukružnim završecima, a malterisana fasada zazidanog trijema je bila ukrašena plitkim arhivoltama.[291][156] U bombardovanju Banje Luke 29. maja 1944. godine ovaj trijem je, od eksplozije bombe u neposrednoj blizini teško oštećen i ubrzo porušen, te je tako fasada džamije oslobođena ovog dodatka.[292][293][294][156][295][82] Ostaci stubova ovog trijema su postojali svde do rušenja džamije 1993. godine.[294][156]

MinaretУреди

 
Aero-fotogrametrijski snimak 1969. Visina pojedinih dijelova minareta Ferhadije; snimio: Esad Drljević, ing. geod., Geodetski zavod BiH, Sarajevo.[296][274]

Uz desni prednji ugao molitvenog prostora bio je prislonjen šesnaesostrani minaret, u koji se ulazilo posebnim ulazom — spolja, pored trijema. Bio je oslonjen na masivno, poligonalno rješeno podnožje, koje se kao napomenuto, dijelom naslanjalo na zid džamije. Oktogonalno postolje (ćup) munare oslonjen na zid džamije je bio pretostran i ukrašen pravougaonim poljima sa lijepo klesanim ivicama koja su naglašavala njegovu poligonalnost. Ovu najnižu zonu munare je završavao pravougaono profilisan kameni vijenac sa nizom dekorativnih kamenih konzolica. Iznad njega je slijedio kosi dio munare koji se završavao kamenim prstenom, koji je ujedno označavao i kraj horizontalnog dijela munare i početak vertikalnog dijela.[297][298][299][82][300][301]

Tijelo munare ispod šerefeta je krasio polukružno profilisani vijenac sa četiri reda stalaktita.[302][230][303] Ogradu šerefeta je bila bogato dekorisana, a činile su je kamene ploče dekorisane kamenom plastikom u obliku „mušepka“ i spojene klanfama. Završetak minareta se sastojao od visokog krovića na kojem je bio mizrak sa alemom. Prijethodno razornog zemljotresa koji je pogodio Banju Luku 1969. godine visina minareta je, prema aerofotogrametrijskim mjerenjima koje je načinio Geodetski zavod Bosne i Hercegovine, iznosila 42,70 metara. No, nakon što je gornji dio minareta porušen zemljotresom, usljedelom rekonstrukcijom visina minareta je, kako ističe Husedžinović vjerovatno zbog konstruktivnih problema, smanjena i iznosila je 40,59 metara. Takođe, rekonstrukcijom su izmjenjeni i odnosi između gornjeg dijela munare iznad šerefeta (kace) prema kroviću na vrhu. Broj kamenih stepenica koji su vodili do šerefe bio je 128, a debljina zida minareta u donjim zonama je bio između 52,5 do 54 cm, dok je debljina u gornjim zonama bila manja. Krajevi stepenica sa unutrašnje strane su činili sastavni dio centralnog strupa.[304][82]

DimenzijeУреди

Ferhad-pašina džamija svojim dimenzijama spada u red džamija srednje veličine. Arhitektonsko snimanje svih njenih dimenzija se, od različitih pojedinaca i institucija, događalo u više navrata tokom dvadesetog vijeka. Prvi snimak je napravio arhitekta Salihagić 1941. godine, a detaljna snimanja je radio Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine prije i poslije zemljotresa 1969. godine. Bitan prilog je dao i Geodetski zavod Bosne i Hercegovine koji je prije zemljotresa načinio aerofotogrametrijske snimke kompleksa džamije. Kako ističe Sabira Husedžinović, sa ovih snimaka Geodetskog zavoda se mogu očitati sve najznačajnije visinske vrijednosti pojedinih delova džamije, kupole, kupolica trijema, vijenaca, svih dijelova minareta, tambura, kao i svih drugih objekata u kompleksu. Nakon zemljotresa i neki drugi pojedinici i institucije su vršili snimanje, među njima i poznati turski istraživač Ekrem Haki Ajverdi koji je 1977. godine snimio sve objekte kompleksa džamije i objavio u svojoj radnji koja se bavi islamskim naslijeđem na prostoru Jugoslavije.[305]

Detaljna snimanja svih dijelova džamije pomoću postavljene skele unutar džamije su načinili stručnjaci banjalučkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode prilikom statičko-sanacijskih radova na džamiji 1989. godine, rađenih po projektu ing. Stojana Ribnikara, koje je Zavod nadzirao. Same radove sanacije je izvodila građevinska grupa Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa iz Kotora čiji su rukovodioci takođe vršili detaljna mjerenja pojedinih dijelova džamije. Oni su snimili sve detalje prozora, trijema, tambura, a posebno stepeništa u minaretu. Tako je tokom 20. vijeka nastalo nekoliko različitih arhitektonskih snimaka (v. tabelu ispod), koji su pomogli i timu za obnovu Ferhadije nakon njenog rušenja 1993. godine.[305]

Tabelarni prikaz arhitektonskih snimanja kompleksa Ferhadije koja su načinjena tokom istorije. Autor tabele je arhitekta Sabira Husedžinović:[306]
Arhitektonski snimci Ferhadije džamije Arh. Salihagić 1941. Alija Bejtić 1952. Prof. Džemal Čelić 1965. Zavod za zaš. kult. i prirodnog naslijeđa BiH 1975. Ekrem Hakki Ayverdi (Avropa′da Osmanli Mimari) 1977. Asim Kapić, dipl. ing. (nadzor IVZ 1989.) Radna grupa / Zavod za zaštitu k. h. n. Kotor/C. Gora, 1989. Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Banja Luka 1989. Arhitektonski fakultet Sarajevo, Projekat rekonstrukcije, 2002.
Vanjska ukupna dužina od sofa do kraja mihraba 19,59 sa str. trij. 18,75 X 18,93 18,90 18,79 X 18,89 18,65
Vanjska dužina bez sofa sa i bez mihraba 10,00 14,05 sa mihr. X 10,12
14,10 sa mihr.
10,12
14,10 sa mihr.
10,38 X 10,40
14,39 sa mihr.
14,05 sa mihr.
Dubina sofa džamije 4,75 X X 4,72 4,80 X X 4,75 4,73
Vanjska širina džamije 14,93 14,65 X 14,65 14,76 14,83 X 14,79 14,67
Promjer stupova trijema i razmak između stupova 0,70
4,00
X X 0,68
4,00
0,70
4,00
X X 0,685
4,00
0,70
Unutrašnja dužina od portala do jugoistočnog zida 12,10 12,10 12,10 12,50 12,10 X X 12,50 12,5
Unutrašnja mjera prostora omeđenog lukovima X 6,58
7,08
X 6,58
7,07
6,58
7,07
7,03
6,51
X 6,58
7,07
6,58
Unutrašnja širina 12,60 12,60 12,60 12,50 12,50 X X 12,50 12,50
Unutrašnji raspon kupole 6,58 6,58 X 6,58 6,58 X 6,58 6,58 6,58
Visina tjemena velike kupole 17,00 18,05 18,05 18,00 X 17,67 18,05 18,05 18,05
Visina tjemena malih kupola na sofama X X X 10,05 X X 10,05 10,05 10,05
Visina šerefeta X X X X X 29,22 28,95 28,95 X
Visina munare 42 42,5 42,5 1975. g.
40,93
X 43,30
42,02
1989.
40,95
1989.
49,95
42,7
Debljina zida munare 9 X X 53 X 53 53 52,2—54 54
Debljina zidova u cm 110 X X 105
110,5
113 115 115 105 i 115 105
  • X — ovaj znak znači da autor ne daje tu dimenziju[306]
  • Geodetsko snimanje temelja napravio Živorad Gavrilović dipl. ing. 2002. god.: 18,95/10,15/14,69[306]

Aršin i simbolika brojevaУреди

Mjere kojima je građena Ferhadija džamija nisu bile one kojima se danas ljudi služe. Najvjerovatnije je to bil neka vrsta turskog aršina[m], čiji se broj i međusobni odnosi, osim na standarde gradnje, prije svega oslanjaju na vjerske i numeričke kanone (metafizička i simbolička značenja brojeva).[307][308][309]

Kako ističe arhitekta, akademik i poznati istraživač numeričkih i modularnih odnosa islamskih sakralnih objekata Tine Kurent[310][305]: „Nauka o brojevima, matematika s praktičnom primenom u arhitekturi, u filozofiji, pa i u religiji dobija esoterički karakter. Brojevi dobijaju svoje simboličko značenje. Mogli bi smo ga tražiti u tabelama arapskih brojeva i njihovih značenja, kao što je prikazana kompilacija Avicenine doktrine. [...]“[311][305]

Tine KurentУреди
 
Analiza proporcija džamije prema Tineu Kurentu. Pretpostavljeni modul bio je gäz, za osnovu 0,95 m, a za elevaciju 0,98 m.[311][312]
 
Analiza proporcija džamije prema Tineu Kurentu. Pretpostavljeni modul bio je gäz, za osnovu 0,95 m, a za elevaciju 0,98 m.[313][314]

Analizirajući osnovne proporcijske dijelove Ferhadije, Tine Kurent u svojoj radnji „Ferhadija — numerički simbol kosmosa“ iz 1983. godine, je pretpostavio da je veličina modula (M) koja je poslužila za njenu izgradnju bilo turski aršin gäz, u iznosu od 0,95 metara, tj. dužine tri stope, dok za elevaciju predlaže modul od 0,98 metara. Razliku između ova dva modula objašnjava time da je Ferhadija džamija pripadala klasičnom istanbulskom stilu, gdje je vertikalnost objekta morala biti naglašena. Kurent pretpostavlja da je Ferhadija bila zamišljena kao mikrokosmos čiji su elementarni simboli brojevi 3, 4 i 5. On uočava kako se na džamiji pojavljuju tri kupolice na trijemu, koje nose četiri stuba, a između njih je pet lukova. Prema ovom arhitekti elementi egipatskog trougla sa stranama 3, 4 i 5 su bili osnova proporcionisanja svih dijelova Ferhadije.[315][316][317] Kako ističe Kurent:

Arhitekta i profesor sabira Husedžinović dovodi u sumnju ovaj Kurentov modul, ističući da Kurent dodaje na elevaciju još jedan modul kako bi dobio cjelovit broj modula u visini (što Kurent objašnjava slijeganjem objekta). Husedžinovićeva ističe da se primjenom modula — aršina al dira al Istanbuliyya, za koji je inače Tine Kurent utvrdio da je modul po kojem je zidana Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, koji iznosi 68,579 cm (a koji je isti i u osnovi i elevaciji) na neke dijelove Ferhadije džamije dobijaju cijeli brojevi (za dužinu džamije 28 aršina, za širinu 21, za promjer stubova trijema 1, prvobitnu visinu munare 62 aršina). No kada se ovaj aršin primjeni na unutrašnje dijelove džamije, dužinu i širinu, dobijaju se polovični brojevi, stoga Husedžinović dovodi u pitanje da je ovaj aršin sarajevske džamije bio isti po kojem je građena Ferhadija. Ovaj arhitekta je mišljenja da, zbog toga što je unutrašnji prostor nosilac svih duhovnih, vjerskih i simboličkih značenja čiji je osnov Islam, da zato mjere unutrašnjeg prostora treba da daju odgovor koji je bio modul izgradnje džamije.[318] (v. opširnije ispod).

Muhamed HamidovićУреди
 
Orijentacioni pokazatelj bazne mjere (modula) unutar objekta koji je pronašao arhitekta i profesor Muhamed Hamidović, a korišćen prilikom obnove Ferhadije.[319][318]

Arhitekta profesor Muhamed Hamidović, inače glavni arhitekta prilikom obnove Ferhadije nakon rušenja 1993. godine, je pronašao aršin u Arheološkom muzeju u Istanbulu te ga koristio kod projekta rekonstrukcije Ferhadije.[320][318][321] Modul aršin iznosi 51,80 cm, odnosno veliki aršin 110,35 cm, stopa ili ayak iznosi 17,65 a parmak (palac) 1,75 cm. Kad se ovaj aršin primjeni na neke dijelove džamije dobijaju se cijeli brojevi.[320][318]

Sabira HusedžinovićУреди

Sabira Husedžinović simboliku brojeva kod aršina Ferhadije traži u bektašijskom dijelu biografije ktitora Ferhadije. Naime, broj 12 je kod Bektašija imao posebno značenje, a Ferhad-beg je bio pripadnik ovog derviškog reda — na njegovom sarkofagu (kaburu) je bila ćalma od 12 ovoja što je bio znak pripadnosti redu bektašija. Inače bektašijsko učenje se temeljilo na narodnoj mistici, a imalo je i hrišćanskih primesa. Poznato je da su janjičari bili bektašije. Ovaj red je priznavao 12 imama, nosili su čalme sa 4 ili 12 ovoja. Broj 12 je za njih imao posebno metafizičko značenje.[322]

Kako ističe ovaj arhitekta, kada bi se gore spomenuti aršin (modul koji je koristio Hamidović) korišćen prilikom obnove Ferhadije (51,80, tj. udvojenom ovom veličinom od 103,60 cm), primjenio na dijelove džamije, dobija se unutrašnja širina od 12 modula, dužina takođe približno od 12 modula, što bi bilo u skladu sa simbolikom ovog broja. Ona ističe da se ovaj broj javlja na skoro svim bitnim elementima džamije: 10 prozora i 2 niše u prizemlju, 12 prozora na spratu, 12 prozora na tamburu, dvanaesostrani stubovi mahfila, 12 stepenica minbera, dvanaest česmi na šadrvanu itd. U svojim proračunima iznosi da bi prema ovom modulu, visina minareta bila 40 M ili 80 malih modula, unutrašnja visina kupole 17 M, a spolajšnja 18 M, dok se primjenjivanjem modula od 110,35 dobija raspon kupole od 6 M i takođe cijeli brojevi za neke druge elemente džamije. Ona ističe da je to bila debljina zida džamije (iako se pojavljuje širina od 105 i 115 cm). Stoga ističe da se jedino otkopavanjem temelja džamije može doći do pravog aršina/modula po kojem je građena Ferhadija, te da svi ovi i ostali modeli ostaju samo u domeni špekulacije.[323]

DimenzioniranjeУреди

Za dimenzioniranje korištene su kružnice i trouglovi, a najvjerovatniје najčešće je korišten egipatski trougao. No, poznato je u istoriji osmanske arhitekture, da su njenim neimari bile poznate proporcije zlatnog presjeka — kao što je bio slučaj kod Aladže džamije u Foči, Selimije džamije u Jedrenu, Sulejmanije džamije u Istanbulu i Kuršumlije džamije u Cezariji. Kako naglašava Husedžinovićeva, premda se na Ferhadiji formalno mogu uočiti sličnosti sa proporcijama dobijenim po pravilima zlatnog presjeka, „prije bi se moglo reći, poznavajući islamsku filozofiju, da su ti odnosi nastali kao posljedica kombinacija numeričkih i simboličkih značenja brojeva u metafizičkom i kosmičkom smislu, a ne zbog formalno estetskih pravila. Postoje podaci u djelima nekih matematičara i astronoma, koji su se bavili izračunavanju lukova i svodova, kupola, oblika stalaktita, da su matematičkim metodama davali preprouke za proporcioniranje i veličinu arhitektonskih elemenata. Tako je još u XV v. na Bliskom istoku pažljivo vršeno proprcioniranje građevina „po nekim izgubljenim i za nas nepoznatim formulama.“[n] Postignuta ravnoteža u proporcioniranju svih dijelova objakta u horizontalnom i vertikalnom smislu, posebno znalački dobro rješeni ovi odnosi na trijemu i glavnoj fasadi, govore da je, osim specifičnog prostornog rješenja, to bio jedan od najvažnijih problema graditelja, a koji je on uspješno riješio.“[324]

Kako zaklučuje ovaj arhitekta: „Plemeniti metrički odnosi Ferhadije džamije, kao i brojnih drugih osmanskih sakralnih objekata, bili su određeni, vjerskim i numeričkim kanonima, ali je potrebno još mnogo vremena posvetiti izučavanju metričkih odnosa ovog izuzetnog graditeljskog ostvarenja.“[314][325]

Prostorno-plastične odlikeУреди

 
Stepenastost kompozicije i arhitektonsku dinamiku džamije naglašavaju vijenci, pilastri, polukupola, koritasti polusvodovi, kupolice i kupola.[326]

Posebnost prostornog rješenja je, kako ističu Andrej Andrejević i Sabira Husedžinović, džamiju Ferhadiju svrstala u jedne od najinteresantnijih i najznačajniih objekata islamske sakralne arhitekture na prostoru bivše Jugoslavije.[278][327] Džamija ima atribute klasičnog stila osmanske arhitekture što se ogleda u skladu njenih proporcija i arhitektonskog volumena, a posebno njeniom izraženom vertikalnošću.[328][278][327] Tražeći više i vitkije objekte, kako naglašava Husedžinović, klasični osmanski stil ne izvlači samo munaru kao naglasak te vertikalnosti, nego svi elementi objekta nose u sebi te karakteristike. Osim toga, ovi elementi se raščlanjuju, pa se stoga svaki dio konstrukcije osjeća kao poseban. No, kako ističe ovaj arhitekta, ovo raščlanjivanje se ne može uporediti sa ovakvim postupkom karakterističnim za renesansu, jer kod ovakvih građevina osmanske arhitekture nema razlike između nosivih i nošenih dijelova konstrukcije.[327]

Govoreći o karakteristikama klasičnog osmanskog stila, istoričar umjetnosti Andrej Andrejević istuče da je ovaj stil, koji je otpočeo krajem rainoistanbulskog stila izgradnjom istanbulske džamije Bajazita II, a koji je svoj procvat doživeo u drugoj polovini XVI vijeka, vrijemenu velikih ratnih osvajanja i slijevanja ogromnih materijalnih dobara u osmansku prijestonicu, željom vladarske dinastije i njihovih vezira za što većim i ljepšim zadužbinama, u žižu graditeljskog interesovanja je jednim većim fokusom stavio Justinijanovu Aju Sofiju — njene fascinantne dimenzije, konstruktivnu shemu, umnožene polukupole koje su podstakle ovakvo rješenje i na islamskim građevinama centralnog tipa, te njen dekorativni sistem. Svi ovi elementi su dobro analizirani, studirani i shvaćeni, a svestranošću Mimara Sinana — „turskog Mikelanđela“ kako se od određenih autora naziva, koji je dobro poznavao sve prijethodne stilove starije islamske umjetnosti i osnovne odlike vizantijske arhitekture, doprinjela tako velikom procvatu osmanske arhitekture ovog perioda.[329]

Kako ističe Andrejević, ovaj period arhitekture karakterišu jednostavan i monumentalan unutrašnji prostor, koji se sa druge strane reflektovao i u logičnom spoljnom izgledu.[329] Kako navodi Andrejević:

Na prostoru bivše Jugoslavije je u ovom stilu, za rzaliku od ostalih ranijih stilova, podignut najveći broj kupolnih džamija. Mnoge od njih kako ističe Andrejević, a posebno jednu skupinu od oko petnaestak džamija, krase izuzetni, raprezentativni stilski elementi karakteristični za džamije u osmanskoj prijestonici.[331] Kako ističe Andrejević:

Locirajući Ferhadiju unutar kruga džamija podignutih (poznim) klasičnim stilom, ali i kontrastirajući ih u odnosu na spomenute četiri džamije na prostoru bivše Jugoslavije, istoričar umjetnosti ističe[331]:

Оsim spomenute raščlanjenosti, prostorno-plastičnu koncepciju Ferhadije karakteriše naglašena dinamika svih elemenata džamije u elevaciji i opštoj konturi uz naglašene visinske komponente. A manifestuje se ubrzanim stepenovanjem masa od tla prema temenu kupole (od stupova trijema, kupolica na njemu, dalje preko kockastog postolja, stepenasto rješenog tambura do kupole). Sastavni dijelovi objekta se izdvajaju svojom individualnošću, a opet spajaju u jedinstvenu kompozicionu cjelinu koja oblikom teži piramidalnosti.[278][327][328] Kao već iznad od Andrejevića napomenuto, i Husedžinovićeva podvlači brojne kamene profilacije koje naglašavaju upravu tu razgibanost masa. Ističe posebno one izvedene na tamburu u formi pilastara koji su izvučeni iz mase zida, a između kojih su uvučeni prozori sa tranzenama, što, kako ona ističe, uz bogato profilisane vijence od kamena koje se javljaju na svim spojevima između pokrivača i zida, stvara sjenke, pojačavajući tako arhitektonsku dinamiku objekta.[327]

U vlastitoj analizi Ferhadije, arhitekta i profesor Džemal Čelić na sljedeći način ukazuje na ove prostorno-plastične vrijednosti i dinamiku kao njenu glavnu crtu[328]:

Osim zanimljivog tlocrta, Ferhadija je imala zanimljivo konstruktivno rješenje. Naime, dok je kod drugih kupolnih džamija u Bosni i Hercegovini opterećenje kupole prihvataju zidovi to ovdje čine prelomljeni lukovi. Na prostoru BiH jedino još Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu ima ovakvo konstruktivno rješenje.[332][327]

Centralni kupolni prostorУреди

Kad je o unutrašnjosti džamije riječ, u njoj su postavljena četiri prelomljena luka, od kojih su tri slobodna, a četvrti je prislonjen uz sjeverozapadni zid džamije. Osim njega, simetrično su na obje strane takođe prislonjeni uz zid manji i niži lukovi koji olakšavaju masu zida, pošto su ispod njih pozicionirani prozori. Između ovih lukova je provučena gvozdena zatega. Dva luka dijele centralni molitveni prostor od proširenja sa strane, a jedan luk odvaja mihrab od molitvenog prostora.[327][333][334] Husedžinovićeva u svom opisu kupole protivreči Andrejeviću koji navodi da je njena osnova elipsastog oblika[327][268], navodeći da je graditelj u želji da ostvari jedan od glavnih postulata osmanske arhitekture — „ostvariti idealan krug nad idealnim kvadratom“, morao pravougaoni centralni prostor da svede na približan kvadrat u podnožju tambura da bi dobio kružnu a ne elipsastu osnovu kupole.[327] graditelj je ovu citiranu normu ispunio konzolnim ispuštanjem dijela zida za otprilike 25 cm iznad tjemenih dijelova prelomljenih lukova, i to luka kod mihraba kao i luka prislonjenog na unutrašnji portalni zid. Tambur je visoko uzdignut da bi se naglasilo mjesto relativno male kupole.[335][82]

Prijenos opterećenja kupole na stubove je bio preko pandantifa[336][268][334], koji su kao značajni dijelovi konstrukcije naglašeni bojom i kaligrafskim natpisima. Ovaj način rješenja opterećenja preko pandantifa je svojevremeno bio savremeniji način od korišćenja trompi koje su se inače koristile kod džamija na prostoru Bosne i Hercegovine.[336]

Ferhadiju od ostalih džamija na prostoru Balkana izdvaja kombinacija kupole i polukupole kao i koritastih polusvodova koji su tvorili centralni prostor džamije. Sami koritasti polusvodovi su bili vrlo rijetko korišteni na džamijama na Balkanu, a ovaj način presvođenja je dosta češće prisutan kod džamija u Maloj Aziji, kao i kod nekih Sinanovih džamija — Muradije džamije u Manisi i Šemsi-pašine džamije u Istanbulu. Na prostoru Balkana ovim rješenjem je interesantno džamija u selu Banjice kod Strumice u Makedoniji (XVI—XVII vijek) čitavim molitvenim prostorom presvođena ovakvim svodovima.[336][337]

Tehnika građenja i majstoriУреди

Okosnicu materijala od kojeg je građena Ferhadija džamija je činila „kristalna“ sedra, u blokovima, koji su bili različitih veličina, pažljivo klesani i sastavljani tečnim malterom, klamfama uz korišćenje tečnog olova. Kupola, polukupola, koritasti polusvodovi, pandantifi, tambur, pilastiri tambura, kao i kupolice trijema, su bili zidani tuglom — „turskom“ opekom.[340][341][342]

Kad je o dimenzijama riječ, zidovi na džamiji su bili različite debljine — od 105 do 115 cm, dok je slična situacija bila i u minaretu gdje je debljina u donjoj zoni stabla minareta bila od 52,5 do 54 cm, dok je u gornjim zonama zid minareta bio tanji. Dimenzije tugle kojim su zidane kupola i ostali nabrojani dijelovi džamije, su bile različite, a utvrđene su tek nakon rušenja 1993. godine mjerenjem porušenih dijelova džamije. Širina tugli je bila od 14 do 15 cm, dužina 28,5;29;31,5;32;32,5 i 33,5 centimetara, dok je debljina tugli bila od 2,9 do 3,5 cm. Husedžinovićeva navodi i zanimljiv nalaz posebnih kvadratičnih opeka 24/24 cm i debljine 4,5 cm. Ovaj arhitekta navodi i da su određeni istraživači osmanske ahritekture otkrili da su postojala pravila zidanja gdje se, zavisno od raspona kupole, određivala debljina zidova (tako je na nekim prijestoničkim džamijama za raspon kupole od 13m, debljina zidova bila 1,3 m, a za raspon od 10,5m debljina je bila 1,1 m). Imajući u vidu raspon kupole Ferhadije od 6,58 metra, sa debljinom zidova od 105 — 115 cm, ona zaključuje da je sigurno da su zidovi bili predimenzionirani.[340]

Tri vrste kamena su se nalazile na čeonom zidu džamije, koji iako su bili krečnjačkog porijekla, nisu se razlikovali po boji i strukturi. Kako ističe Husedžinović, ovo je naročito bilo izraženo kod malih mihraba na sofama koji su bili izgrađeni od krečnjaka, za razliku drugih zidova sazidanih od sedre. Pošto se na pojedinim dijelovima džamije, osobito na sjeveroistočnoj fasadi, uočavao slabiji kvalitet rada, to ovu arhitektu navodi na zaključak da je moguće da su Ferhadiju gradili majstori različite stručnosti. Za razliku od ove fasade, tehnički bezprijekorno bili su sazidani prelomljeni lukovi trijema, kao napomenuto kameni mihrabi na trijemu, okviri prozora i minaret, a posebno portal džamije. Za zidanje svih dijelova tuglom korišten je krečni malter, poslije čega su oni omalterisani. Malter je pripreman sa mnogo kreča pa je tokom vijekova došlo do kalcifikacije cijele zidne mase.[340]

Malter pripreman od različitih dodataka se u osmanskoj arhitekturi, u svojstvu brzog vezivanja, negdje koristio pri gradnji svodova i kupola. Vjerovatno je, ističe Sabira Husedžinović, to bio slučaj i kod Ferhadije. Kod munare banjalučke džamije je korišćen vodonepropusni malter („lućum“) za povezivanje kamenih blokova, koji se pripremao od živog kreča, pamuka i maslinovog ulja.[340][343] Kao rezonatori pri pjevanju molitve, ali i moguće kao neka vrsta sakupljača kondenzata služili su komadi cijevi od pečene cigle ugrađenih u kupolu. Za njihovo postojanje se nije znlo sve do nakon rušenja džamije kada su pronađeni.[344]

 
Panorama Dubrovnika; dubrovački majstori su verovatno saučestvovali u izgradnji Ferhadije

Kako navodi profesorka Husedžinović, realizacija ferhadije je vrlo vjerovatno bila povjerena inženjerima i majstorima iz osmanske prijestonice. A osim njih, kako ističe, vrlo je vjerovatno da su u gradnji učestvovali i dubrovački majstori. Naime, istorijski je utvrđeno da su dubrovački majstori, nakon srednjeg vijeka, učestvovali i u gradnji za vrijeme Osmanlija na njihovim građevinama od XVI do XVIII vijeka u Bosni i Hercegovni.[345][346] Tako je gotovo izvesno da su učestvovali u izgradnji Gazi Husrev-begove džamije i bezistana u Sarajevu, Aladže džamije u Foči, Karađoz-begove džamije u Mostaru. Dalje indicije za ovu tezu, Husedžinovićeva nalazi i u istorijskoj činjenici da je dubrovačka vlada slala poklone Ferhad-paši prilikom ustoličenja njegovog za beglerbega novoformiranog Bosanskog elajeta. Osim toga, ona navodi da se ovaj zaključak može izvući i iz analize klesarske obrade pojedinih elemenata Ferhadije — nekih dijelova kamene plastike, a istaknuto konzolica na podnožju minareta kao o kružnih otvora na turbetu legatora Ferhadije. U ovim spomenutim elementima, tj. nihova obrada se može vezati za uticaje mediteranske arhitekture, premda se karakteristični kružni otvori mogu naći i na nekim osmanskim prijestoničkim zdanjima (kao na Sulejmaniji džamiji). U prilog svoje teze Husedžinović navodi i činjenicu iz nekih istraživanja koja govore da su postojale čitave grupe dubrovačkih majstora koje su se, uz osmanske majstore, osposobljavali za samostalno zidanje osmanskih građevina.[346]

Dekorativna plastikaУреди

Graditelj Ferhadije je, kao iznad već napomenuto, nastojao da sačuva čistoću prostornog rješenja arhitektonske kompozicije, a sa druge strane ostane u okvirima islamske arhitekture gdje je dekoracija uvijek u službi arhitekture. Imajući ova dva načela u vidu, karakteristična za kasniju fazu Sinanovog stvaralaštva, sva dekorativna plastika Ferhadije je bila podređena njima.[331][347]

EksterijerУреди

Zbog iznad napomenutog, kameni kapiteli stubova trijema su ostali bez individualnosti, tj. djeluju kao sastavni element čitave kompozicije. Stalaktitna dekoracija, koja se inače počela razvijati još u ranoislamskoj umjetnosti IX i X vijeka a koja je svoj procvat doživela u klasičnom istanbulskom stilu i koja je najčešća na obradi stubova, je kod Ferhadije bila prisutna na kapitelima dva unutrašnja stuba trijema.[348][349] Reprezentativni primjeri na drugim džamijama sa izrazitom stalaktitnom dekoracijom su Kara Ahmed-pašina džamija i Zai Mahmud-pašina džamija, obje u Istanbulu, te kod Karađoz-begove džamije u Mostaru gdje je stalaktitna dekoracija na svim kapitelima stubova.[349]

Na druga dva, krajnja stuba dekoracija je data u romboidnoj formi — tzv. „baklavali“ ornament.[350][349] Sličan ovakav ornament se na bivšem jugoslovenskom tlu nalazi na stubovima bitoljske Hajdar-kadijine džamije[350][349], ali i na velikom broju Sinanovih prijestoničkih ostvarenja — Sulejmanije džamije, Rustem-pašine džamije, Haseki medrese.[349]

Stalaktitna dekoracija je primjenjena i kod obradi niša malih mihraba na sofama, koje su osim njih ukrašavela još simetrično postavljene dve rozete, te ploča za natpis koji, prema uvidu Sabire Husedžinović, tu vjerovatno nikada nije bio isklesan.[351]

Unutrašnjost kupola trijema nije bia posebno dekorisana, osim kod srednje kupolice kod koje su bila sitno profilisana rebra, dok su pandantifi bili omalterisani i na njima ucrtani okviri koji su pratili njihov oblik.[351]

Šesnaestostrana munara je bila postavljena na masivno postolje čije su strane bile dekorisane profilisanim kamenim okvirima, a niz kamenih konzolica naglašavao je prijelaz prema kosom dijelu minareta. Kao već napomenuto, iznad kosog stabla i vertikalnog dijela minareta je bio postavljen kameni prsten, tačno u visini glavnog vijenca džamije. Isti ovakav detalj se nalazio i ispod četiri reda lijepo obrađenih stalaktita šerefeta. Ogradu šerefe su činile kamene ploče bogato ukrašene geometrijskim motivima.[352][353]

Izrazit detalj u dekorativnoj obradi fasade su činili blago usječeni uglovi mihrabskog prostora sa stalaktitnom dekoracijom pri vrhu.[352]

PortalУреди

Portal je najreprezentativniji dio ulazne fasade Ferhadije. Sačinjen je od bogato profilisanog okvira od sedre, izvučenog iz mase zida, koga na vrhu ukrašava vijenac od kitnjasto izrezanih i naizmenično postavljenih većih i manjih trolisnih motiva. Vrata, niža od spoljašnjeg okvira, učvršćuju dovratnici od crvenog lijepo brušenog kamena krečnjaka koje međusobno povezuje segmentni luk. Floralni motivi, rađeni u dvije nijanse crvenog krečnjaka, naizmenično postavljeni po segmentnom luku, bili su kako ističe Husedžinović, najprepoznatljiviji dio ulaza.[354][82]

Prema tipologiji koju je u svojoj studiji o islamskoj sakralnoj arhitekturi razradio istoričar umjetnosti Andrej Andrejević, portal Ferhadije spada u tip monumentalnih portala, koje karakteriše najveća reprezentativnost po dimenzijama i upotrebljenoj građi te isturenosti okvira u središnji prostor trema (a u suprotnosti sa druga dva tipa — prvog, gdje luneta sa natpisom portala zaklapa snažan prelomljeni luk (kao kod Aladže džamije u Foči); ovi portali su znatno manjih dimenzija i manje ispadaju iz ravni zida od monumentalnog tipa portala; drugi tip, tj. treći sveukupno, je predstavljala još slabija verzija drugog tipa).[355][354] Inače, ovako riješen segmentni luk iznad ulaza postoji i na Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu, Jahja-pašinoj džamiji u Skoplju[355][354], te na džamiji Mehmed-paše Sokolovića u Istanbulu, a tipološki je vrlo sličan i kod Selimije džamije u Jedrenu i Sulejmanije džamije u Istanbulu.[354]

Kao već u dijelu iznad spomenuto, iznad vrata je postavljena uska kamena ploča sa uklesanim tekstom molitve, te kameni tarih koji daje podatke o izgradnji Ferhadije je postavljen iznad ploče sa molitvom.[354] (v. iznad) Sve ovo uokvirjuju dva sedrena luka, od kojih jedan ostaje u masi zida, dok je drugi izvučen i prema riječima Husedžinovićeve „daje ovom stilski uravnoteženom ali reprezentativnom dijelu džamije posebno mjesto.“[354][82]

Kameni vijenci su, kako navode Andrejević i Husedžinović, bili značajni element dekoracije džamije, podjeljeni na kordonske i krunske, koji su dijelili zasvedenu konstrukciju od glavnog dijela zida.[280][352] Kako ističe Husedžinović: „bogato profilisani, oni nisu imali samo ulogu završetka zidne mase, nego su, uz sjenke, stvarali utisak dinamične napetosti ovih elemenata. Ovu igru sjeniki nastavljali su i mnogobrojni pilastri na kupoli i polukupoli koji su sa vijencima služili istoj svrsi.“[352]

Vrata su bila izrađena od hrastovine i dekorisana motivima, te ukrašena mesinganim okovom.[354][82]

EnterijerУреди

Isto kao i u eksterijeru Ferhadije, i njen enterijer je karakterisala suzdržanost u korištenju dekorativnih elemenata, građenim u klasičnom istanbulskom stilu. Suzdržanost je dala osnovni pečat svim elementima enterijera, koji pored svoje vjerske funkcije, su bili i u skladu sa osnovnom arhitektonskom logikom Ferhadije.[357][358]

MihrabУреди

Mihrab je zauzimao središnje mjesto na jugoistočnom zidu Ferhadije džamije i bio fokusna tačka ovog zida. Njegova funkcija je da označi zid kible i usmjeri pravac molitve prema Meki kojoj se vjernici okreću, a njegova niša je namijenjena predvodniku molitve. Mihrab ima glavnu ulogu u čitavom prostoru džamije. Naglašene visine, vitkih oblika (7,5 m visine i 2,25 m širine) mihrab ima glatku nišu koju stepenasto pri vrhu završava sedam redova stalaktita, te dva ukrasna cvijeta simetrično postavljena i ukrasnom jabukom na vrhu.[357][359][82] Kao iznad spomenuto, mihrab je, kako ističe Andrej Andrejević, karakterisalo upadljivo pojednostavljenije i uzdržanije korištenje dekorativne plastike, koje je u postpunosti poticalo iz ornamentalnog repertoara i cijelog sistema dekoracije velikih osmanskih umjetničkih centara. U poređenju sa džamijama na bivšem jugoslovenskom tlu, kako navodi Andrejević, sličan oblik mihraba i rasporeda stalaktitne dekoracije ima Boljanićeva džamije u Pljevljima.[357][359] Oblinu niše uokviravali su sa strane elementi peščanog sata, podsjećajući na prolaznozt ovog svijeta. Isti motiv se pojavljuje i na krajnjim rubovima okvirnog dijela mihraba, čime ga odvaja od mase zida u koji je izgrađen.[359] Iznad ukrasne jabuke je bio ispisan tekst molitve, zlatnom bojom na crvenoj podlozi, sura Ali Imran, dio 37. ajeta Kurana[359][360] (bs):

U unutrašnjosti glatkog dijela mihraba je takođe bio ipisan tekst molitve, 144. ajet iz Kurana, sura El Bekare[359] (bs):

Gornji dio okvrirenog dijela mihraba ukrašavala je kruna sa stilizovanim pupoljcima, čiju su cijelu površinu preprlitali vegetabilni ornamenti u obliku loze, a obogaćeni polihromijom. Inače, ovaj krunski dio mihraba je kako navodi Husedžinović, bio veoma sličan mihrabu Aladže džamije u Foči.[358]

Mihrab kako ga opisuje Sabira Husedžinović kakv je bio prije rušenja 1993. godine je takav izgled stekao prilikom poslijednje restauracije džamije prije rušenja, iz 1975. godine. Tada je on ukrašen boiljem plave, crvene i zlatne boje. No, o njegovoj autentičnoj dekoraciji, kako ističe ova ahritekta, nema puno podataka. Uvidom u skormnu fotodokumentaciju nastalu u periodu poslije Drugog svjetskog rata arhitekta ističe da su unutrašnji dijelovi mihraba bili oslikani uz primjenu šablona sa ornamentima.[358]

MinberУреди

Minber — stepeničasta predikaonica sa koje se petkom održava propovjed, je bio drugi značajni element enterijera. Izgrađen je u kamenu i sastojao se od ulaznog dijela, stubišta i piramidalnog krovića. U dužini je bio 3,5 metra, a u visini 6,5 m. Ulaz u minber je, poput u istanbulskim džamijama, bio sačinjen od segmentnog luka od crvenog kamena koji se oslanjao na vitke stubiće, sa kojima je tvorio portal.[358][82] Iznad luka se nalazila ploča sa uklesanom surom El Isra, 79. ajet iz Kurana[362][360] (bs):

Prema sudu arhitekte Husedžinović, najraskošnije obrađen dio enterijera u cijeloj džamiji je bila portalna kruna minbera. Sačinjavali su je stilizovani cvijetovi i pupoljci sa stalaktitima, obojeni crvenom i žutom bojom, naizmjenično postavljeni sa listovima, dok je ispod njih bio, kao naznačeno, red precizno obrađenih i takođe obojenih zaobljenih stalaktita izdužene forme. Motiv na krunskom dijelu minbera je bio sličan krunskom dijelu portala Ferhadije.[364][230]

Na vrh minbera, koji je bio rezervisan za imama, su vodile stepenice. Vrh minbera je bio u obliku strme heksagonalne piramide, na čijem je vrhu stajao alem kao ukras. Ovaj krović je stajao na četiri stubića koji su povezani islamskim lukovima. Ograda minbera, kao i trougaone bočne strane krovića nisu bile posebno dekorisane, samo su njihovi rubovi bili profilisani i posebno obojeni. Prolaz kroz minber je imao vitličast luk kao završetak iznad koga je rozeta. Podnožje je bilo ukrašeno sa četiri otvora, takođe u obliku vitličastih lukova. Inače, pri posljednjoj restauraciji prije rušenja, minber je bio oplemenjen sa polihormijom, posebno je oslikan krović minbera u rumi ornamentici.[365]

Lijevo od mihraba se nalazio ćurs — katedra za porvremena predavanja koji je bio jednostavnog četvorougaonog oblika načinjen od kamena, takođe obojen.[366]

MahvilУреди
 
Rekonstruisani mahvil današnje Ferhadije

Mahvil je galerija koja služi mujezinu koji uz imama predvodi molitvu, ali i za povećanje molitvenog prostora (najčešće su ga koristile žene). U Ferhadiji mahvil je bio postavljen asimetrično, oslonjen na zid kod ulaza jednom stranom, a drugom na sjeveroistočni zid, te na pet kamenih dvanaestostranih stubova. Prema klasifikaciji koju je napravila arhitekta Madžida Bećirbegović, džamija Ferhadija spada u grupu džamija sa mahvilom duž dva zida. Ovaj arhitekta ističe da je ovaj način građenja mahvila je karakterističan za Bosansku Krajinu, te da je mahvil u Ferhadiji poslužio kao uzor za izgradnju mahvila u brojnim drugim džamijama na ovom prostoru.[367][366] U Banjoj Luci to su Gazanferija i Hadži-pervizova džamija[366], a šire u Krajini to su džamija Hatinac u Bihaću, džamija u Krasuljama kod Ključa, zatim džamija u Pećigradu, u Maloj Kladuši, džamija u utvrđenju Stijena kod Cazina i džamija u Todorovu.[368][366]

Stubovi mahvila su imali baze izgrađenje od krečnjaka, stepenasto oblikovane, isto kao i kapiteli no koji su bili izgrađeni od drveta. Sabira Husedžinović dokumentuje da je izgled ovih stubova u restauraciji 1972—75. godine potpuno promijenjen, kao i čitava konstrukcija mahvila. Kako ona ističe: „Na ranijoj fotodokumentaciji vidljiv je doksatni prepust poda mahfila, poduprt nizom lijepo rezbarenih drvenih konzolica, a ograda se sastojala od vertikalnih jednostavnih stubića, izrađena po sistemu trabozana. Stop ispod mahfila bio je ukrašen šesterokutnim zvijezdama, rađenim u intarziji od tri vrste drveta. Restauracijom poslije zemljotresa 1969. godine [izvedenom pod rukovodstvom arhitekte Nedeljka Rosića] mahfil je dobio potpunuo novu ogradu sa valovito obrađenim tokarenim stubićima a uništeni su doksatni prepusti i konzolice, dok je za intarziju napravljena loša imitacija. Autori ovih izmjena nisu dali nikakvo objašnjenje zašto su to uradili. Ispod mahfila bile su maksure, niskom ogradicom odvojeni dijelovi prostora za namaz.“[369][281]

Na mahvil su vodila dva kamena stepeništa ugrađena u masivne kamene pilastre izvučene iz zida.[366] Dok je arhitekta Džemal Čelić ovom detalju džamije, stepeništu mahvila, pripisivao unikatnost[370][278][366], ovaj podatak je odbacio Andrej Andrejević koji ističe da je na jugoslovenskom prostoru, osim Ferhadije, ovako izvedeno stepenište imala i Singur Čauševa Eski džamija (bg) u Bitolju, Ishakija džamija u istom gradu, te Gazi Husrev-begova u Sarajevu.[278][366] Dvostruka stepeništa kao u Ferhadiji se nalaze još kod Jahja-pašine džamije (mk) u Skoplju, a na prostoru Turske još kod džamije Murata I, Bajazita I i Mehmeda I u Bursi, Murata II u Jedrenu, Hatunija džamija u Tokatu, džamija Bajazita II u Amasiji i Sinanova Šehzade džamija u Istanbulu.[366]

Pod u džamiji Ferhadiji je bio od velikih kamenih ploča, prekriven ćilimima.[366]

Slikarstvo i kaligrafijaУреди

Kad je o prvobitnom zidnom slikarstvu Ferhadije riječ, danas je veoma malo podataka kako je ono izgledalo.[371][372] To malo podataka je poznato kroz pera pojedinih putopisaca koji su zabilježili njen izgled, spomenuvši i slikarsku dekoraciju. U Putopisu poznatog Evlije Čelebije se ne navodi ništa kako je iznutra izgledala Ferhadija, premda je ovaj putopisac znao da opisuje i ove detalje u svom Putopisu.[372] Hrvatski političar i književnik Ivan Kukuljević Sakcinski u svom „Putovanju po Bosni“ iz 1858. godine, dakle tek dva vijeka nakon Čelebije, navodi o ukrasima Ferhadije: „Sama džamija zidana je s kamena. Pročelje iskitjeno je šarenim uresom i arabskim napisom. Iz nutra izgleda kao kerstjanska rotunda t. j. okrugla cerkva. Naprema vratama stoji oltar, t. j. obojani šareni zid s arabskimi napisi iz korana, a sa strane stoje velike debele vošćanice.“[373][374][375][376][372] Književnik i političar Mihovil Pavlinović u svojim „Putima. (Godine 1867-75)“ piše o „bjelilo i zelenilo sa svih strana iznutra i izvana; našarani obloci“.[377][378][379][376][380][372] Opširniji opis daje Asim Muftić u svojoj disertaciji o Ferhadiji, gdje navodi samo kaligrafske natpise iz Kurana. Tu on, pored ostalog, navodi i arapski tekst koji je bio rukom ispisan na lijevom zidu od ulaza, na visini od 1,25 m, a citirao je motive iz Kurana (sure 40, 45 i 56). Ovaj zapis je bio postojan sve do zemljotresa 1969. godine, kada je uništen u restauraciji koja je usljedila. Natpisu se ne zna porijeklo.[372]

U skladu sa Kuranskim nagovještajem zabrane predstavljanja ljudske figure, a koju je definitivno potvrdila islamska tradicija, i Ferhadija je bila oslikana samo arabeskama. Prema skormnoj fotodokumentaciji iz perioda prije restauracije 1972—75. arabeske su bile urađene u rumi ornamentici. Inače, rumi arabeska se sastoji od stilizovanih i isprepletenih cvjetova, bez centralnog motiva. U istoriji umjetnosti se pretpostavlja da su je Turci preuzeli od rumskih Seldžuka iz Male Azije. Kako ističe arhitekta Husedžinović na spomenutim fotografijama se „mogu uočiti dvije vrste oslikavanja pored originalnih kaligrafskih natipisa. Tako jedna vrsta slikane dekoracije, koja je prekrivala zidove svojim šarenilom i motivima, podsjeća na obično maljanje koje su izveli, vjerovatno, majstori u razdoblju austorugarske okupacije. Pošto je to prikazano na crno-bijelim fotografijama, ne mogu se identificirati boje.“ Ona navodi i da postoje istorijski podaci o tome kako je i Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu djelomično oslikama 1886. godine, a zatim i Aladža džamija u Foči 1909. godine. Tako se u istoriografiji pretpostavlja da je u ovo vrijeme Zemaljska vlada u Sarajevu pokrenula neku vrstu akcije oslikavanja i maljanja islamskih bogomolja po Bosni. Husedžinović stoga pretpostavlja da je i u ovo vrijeme omaljana i Ferhadija te da je time uništena ujedno i njena prvobitna dekoracija.[381]

Nadalje, kako ističe Husedžinović, prema sačuvanoj fotodokumentaciji, „majstori su ostavili kamene okvire oko prozora, potpuno naglašavajući konstrukciju, pažljivo oslikavajući i same kamene lukove. Zanimljivo je da su floralni motivi arabeske kojom su ukrašeni prelomljeni lukovi, vrlo slični motivu kamene plastike gornjeg dijela minbera. Ove trake, jednostruke ili udvojene ukrašavale su i zidove. Međutim, ostale površine, kupola i polukupole, kako se vidi na fotografijama, jako su oštećene, pa se djelomično naziru arabeske. One su, vjerovatno, i bile originalne, pa su kasnijom restauracijom, 1972—75. godine, djelomično i restaurirane. Na kupoli ova arabeska se sastoji od dvanaest traka koje polaze iz centra (to je mjesto potpuno oštećeno, pa je tu kasnije izvedena rozeta), trake se završavaju zanimljivim prepletima u vrhu prozora pa se čini da prozori vise na njima.“[382] Inače autor, slikar-restaurator, koji je vršio restauraciju 1972-75. bio je Nihad Bahtijarević.[383]

Unutar donjeg pojasa kupole se pojavljuju medaljnoni sa cvijetnim motivima i oni su, kako ističe arhitekta, posve restaurirani u odnosu na fotodokumentaciju. Takođe su kao prvobitno oslikani, restaurirani i vitličasti ukrasi između prozora na polukupoli.[384]

Kad je o pandentifima riječ Husedžinović dovodi u pitanje da li originalna fotodokumentacija prikazuje pandantife kakvi su oni originalno bili oslikani. Naime, oni su bili oslikani okruglim medaljonima koji se sastoje od dva svijetlija prstena unutar kojih je šest manjih krugova, u čijem središtu su ispisana imena Allah, dž.š., i Muhamed, a.s. te imena četvorice halifa (Omer i Ebu Bekir, naprijed, što je, kako ističe Husedžinović, pogrešno pošto su mjesta izmijenjena; Osman i Alija pozadi, što je, kako navodi, ispravno napisano). Prilikom restauracije sredinom 70-ih ovo je tekstualno potpuno ponovljeno. No, kako uočava Huisedžinović, novi medaljoni su sa drugačijim motivima, a u njihovom oslikavanju su kombinovane rumi i hataji[o] ornamentika.[386]

Restauracijom 70-ih je promijenjen prvobitni motiv oslikanih površina iznad prozora. Prvobitna slikana dekoracija, vidljiva u spomenutoj fotodokumentaciji, sastojala se od stilizovanog pupoljka kao centralnog motiva, oko kojega su se simetrično preplitali drugi sitniji cvjetovi i listovi, što je bila kombinacija rumi i hataji arabeske. Restauracijom, kao napomenuto, promijenjen je motiv koji je zamijenjen znatno krupnijim cvjetovima oslikanim u hataji ornamentici. Nova oslikavanja su promijenila i motive na lukovima, koji su sa donje strane dobili niz cvjetnih rozeta, oslikanih na crvenoj podlozi, istovjetnih kao što je donji pojas kupole. Osim toga, zidove su ukrašavale i rozete različitih motiva i boja. Husedžinović konstatuje da je prenaglašeno korištenje crvene, plave, zelene i zlatne boje prilikom nove restauracije davalo jak utisak novog slikarstva u džamiji, vjerovatno drugačijeg nego što je ona bila u svom izvornom izgledu.[382]

Predmet poštovanja svih izvođača koji su oslikavali džamiju jeste detalj konzolnog istaka prelomljenih lukova koji nosi tambur, a koji su i prije i poslije restauracije 70ih u boji zida, što čini da ostaju neprimijećeni, što je, prema mišljenju Husedžinovićeve, vjerovatno i originalna zamisao projektanta džamije.[382]

Kad je o kaligrafiji riječ, osim spomenutih tekstova na portalu, mihrabu i minberu, oni se u Ferhadiji javljaju i pri ukrašavanju prozora. Tako iznad četiri prozora u prizemlju, u prostoru mihraba, na plavoj podlozi, izgrađena u kamenoj plastici, ispisana je zlatnom bojom sura El-Fatiha iz Kurana, koja se čita od prozora do prozora, sa desna na lijevo. Istovjetan tekst se nalazio u kružnom prstenu tambura ispod kupole, ispisan zlatnom bojom na zelenoj podlozi, dok je u podnožju kupole istom tehnikom i bojom bila ispisana sura El Ahzab.[387]

Arhietka Sabira Husedžinović navodi da su svi slikarski radovi u džamiji bili u secco-tehnici, s tim što je vjerovatno, kao i kod ostalih džamija na ovdašnjem tlu, malter posebno pripravljan sa dodatkom kozje dlake koja omogućava bolje vezivanje boje i njenu trajnost. Ona takođe navodi da je vrlo vjerovatno da su korištene boje bile organskog porijekla, čemu džamija zahvaljuje utisak harmoničnog stapanja boja međusobno, što nije bio slučaj kod restauriranog enterijera nakon 70ih. Svi ovi elementi, slikarski kako i kaligrafski, svojom nenametljivom ulogom u vrijeme kada je džamija izgrađena, vjerovatno su još više isticali svu čistoću stila same džamije, mišljenja je arhitekta.[388]

Stilske karakteristike Ferhadije u poređenju sa drugim džamijamaУреди

Prema tipologiji koju je razvio profesor Andrej Andrejević klasifikujući kupolne džamije XVI vijeka na prostoru bivše Jugoslavije, Ferhadija džamija spada u kategoriju višeprostornih kupolnih džamija sa razuđenom osnovom (pored ove, on na jugoslovenskom tlu klasifikuje još standardni tip kupolne džamije, tip džamije sa dvotravejnim tremom, te džamije sa kupolom na heksagonalnoj i oktogonalnoj osnovi). Na ovom dijelu Balkana, kako ističe Andrejević, one su bile najreprezentativnije i građene u najvećim dimenzijama, a podizali su ih kao svoje zadužbine obično najviši provincijski funkcioneri.[389] Ističući distinkciju ovog tipa u odnosu standardni tip kupolne džamije iz XVI vijeka na ovom dijelu Balkana, istoričar umjetnosti ističe[389]:

Ovom, karakterističnom tipu džamija na bivšem jugoslovenskom tlu, Andrejević danas ubraja samo još tri zdanja, koja se u logičnom hronološkom nizu javljaju u najvažnijim centrima turskog perioda — Jahja-pašina džamija u Skoplju, Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu i Ferhad-pašina džamija u Banjoj Luci.[390][391] Ono što Ferhadiju izdvaja od ove tri spomenute džamije jeste da su prve dvije pripadale većoj grupi osmanskih višefunkcionalnih zavijskih zdanja (sh) (gdje je spomenuta bočna prostorija svoje porijeklo imala u potrebi smještaja putujućih derviških redova[389][391]), dok je Ferhadija predstavlja samo izrazito monumentalnu varošku džamiju; njeni prostrani, podužno postavljeni i zanimljivo presvedeni bočni dijelovi čine homogenu cjelinu sa centralnim potkupolnim prostorom i, kako zaključuje Andrejević, nikada nisu imali zasebne, bočne portale.[392][391]

Od ostvarenja na prostoru današnje Turske koja imaju ovakva karakteristična proširenja sa bočnih strana, su džamije građene u brusanskom i ranoistanbulskom stilu, gdje su ona veoma česta. Primjeri su Jildirim džamija iz XV vijeka, Muradija iz 1415., Jesil džamija u Bursi (1415 — 1425.), Muradija džamija u Jedrenu (1425), te Bajazitova džamija u Amasiji (XV vijek). Zasebnu grupu džamija predstavljaju one koje pored proširenja sa bočnih strana imaju kombinovane sa izvučenim mihrabom pokrivenim najčešće polukupolom, kao što su Karača-beg džamija u Ankari (1415. g.), Rum Mehmed-pašina džamija u Istanbulu i Begler-beg džamija u Jedrenu. Kod poslijednje je nad mihrabom kriškasta polukupola, dok su joj bočna proširenja pokrivena jednom većom kupolom, što je slično sa Muradijom džamijom u Jedrenu i Kača-beg džamijom u Ankari. Dvije kupolice pokrivaju proširenja na Rum Mehemed-pašinoj džamiji u Istanbulu i Bajazitovoj džamiji u Amasiji, te Muradiji u Bursi. Sa to tri kupolice, tj. kombinacijom kupolica i koritastih polusvodova proširenja su dobijena kod Jildrim džamije i Jesil džamije u Bursi.[393]

Kad je o poređenju Ferhadije sa znamenitom Gazi Husrev-begovom džamijom u Sarajevu riječ, kako ističu Andrejević i Husedžinović, iako je sarajevska džamija dispoziciono slična Ferhadiji, ona se potpuno razlikuje u prostornom i kompozicionom smislu[394]: karakteristična proširenja kod Gazi Husrev-begove džamije ne služe samo za povećanje molitvenog prostora, nego imaju posebnu funkcionalnu ulogu što potvrđuju i zasebni ulazi, dok su, kao napomenuto, kod Ferhadije bočna proširenja samo plod arhitektonske zamisli džamije.[395][396] Osim toga, stilski posmatrano, Gazi Husrev-begova džamija, kao i njen uzor Imaret džamija u Silivriji, pripada ranoistanbulskom stilu u kojem su više izražene zdepaste forme, za razliku od kasnijeg klasičnog istanbulskog stila, kog do svog vrhunca dovodi arhitekta Mimar Sinan, a iz čije škole će proizaći i projekat Ferhad-pašine džamije. Zbog svega navedenog, zaklučuje Husedžinović, poređenje Ferhadije i Gazi Husrev-begove džamije je više formalno, odnosno one su samo slične po obliku osnove, a stvarni izgled i prostorno rješenje su im posve različiti. Imajući ovo u vidu Ferhadija džamija bi se prije mogla komparirati sa džamijama klasičnog istanbulskog stila građenim na prostoru bivše Jugoslavije koje iako nemaju isti tlocrt ni višekupolni sistem kao ona, drugim elementima (posebno proporcijama, opštim izgledom i kompozicijama), sa Ferhadijom imaju više sličnosti. Primjeri su Aladža džamija u Foči, Mehmed-bega Karađoza i Koski Mehmed-pašina u Mostaru, Ali-pašina i Ferhad-begova u Sarajevu, Kalaun Jusuf-pašina u Maglaju, Sinan-bega Boljanića u Čajniču, Husein-paše Boljanića u Pljevljima i Hajdar-kadijina u Bitolju.[395]

Poređenje sa Muradijom džamijom u ManisiУреди

 
Muradija džamija u Manisi, Turska

U vlastitom istraživanju Ferhadije džamije Andrej Andrejević je otkrio i uspostavio njenu jasnu i čvrstu vezu sa Muradijom džamijom u Manisi blizu Izmira, utvrdivši njihovu sličnost u dispozicionom i prostornom rješenju. Ovim je posredno otkrivena i veza sa istanbulskim ateljeom Mimara Sinana, a u svjetlu otkrivanja autora Ferhadije.[105][397] Naime, kako navodi Andrejević, džamija Murata III u Manisi iz 1585/86. godine, u svojoj osnovi pokazuje izrazite sličnosti sa Ferhadijom, i to ne samo da su bočni prostori istovetno koncipovani i presvedeni, nego je tako presveden i mihrabski prostor. On navodi, da pored razumljivih razlika koje se javljaju kod Muradije kao sultanske zadužbine — uobičajena dva minareta, trijem pokriven većim brojem kupolica (5) i većih visina svih dijelova džamije, uključiv i kupolu, kod Muradije se javljaju brojni konstruktivni detalji slični i zajednički banjalučkoj džamiji.[398] Kako navodi Andrejević:

Pošto je poznato da je Sinan posjetio Manisu 1583. godine vraćajući se sa hadžiluka, turski istraživač Ahmed Refik, otkrivši ova dokumenta, zaključio je da je projektant džamije Murata III bio upravo Mimar Sinan. No, pošto je tada Sinan bio u dubokoj starosti, sa svoje 94. godine izvođenje na terenu povjerio je najboljem od svojih carigradskih pomoćnika — neimaru Mahmudu. Izvršavajući povjereni zadatak Mahmud je, što je poznato iz arhivskih podataka, umro u Manisi te odmah bio zamijenjen neimarom Mehmed-agom, inače budućim graditeljem Plave džamije u Istanbulu. Mehmed-aga je ubrzo, 1586. godine i završio džamiju u Manisi.[399][400]

Osim ovih podtaka, od važnosti za razrešenje pitanja graditelja Ferhadije je i činjenica poznata u istoriografiji da je atelje glavnog neimara carstva u Istanbulu uvijek imao dosta iskusnih i vještih ljudi, u stanju da korektno izvedu građevinu na terenu prem pretnodno urađenoj osnovi, pogotovo ako je za nju bio pripremljen i najrudimentraniji model znanja.[399][401] Takođe je poznato da su pri izvođenju džamija i drugim monumentalnih građevina uvek crtane osnove, a da, po svemu sudeći, nije bilo crtanih vertikalnih presjeka — čime se mogu objasniti variranja koja su se javljala kod nekih Sinanovih ostvarenja, pored izvjesnih nespretnosti koja su se sporadično pojavljivala.[399][402] Na osnovu svega iznad iznetog, Andrejević zaključuje:

Poređenje sa drugim ostvarenjima Mimara SinanaУреди

 
Spomenik Mimaru Sinanu ispred Selimije džamije u Jedrenu

Arhitekta Sabira Husedžinović u vlastitom kompariranju Ferhadije sa cjelokupnim Sinanovim stvaralaštvom, a posebno sa njegovim stvaralaštvom poslije 1548. godine — kada izgradnjom džamije Šehzade počinje njegov kreativni put velikog majstora, te samog klasičnog istanbulskog stila — analizom uočava brojne elemente koje povezuju Ferhadiju sa njegovim opusom[405]:

I Husedžinovićeva, oslanjajući se na Andrejevića, konstatuje posebnu sličnost Ferhadije sa Muradijom u Manisi.[407] Ona uočava i određene sličnosti Ferhadije sa džamijom Mehmed-paše Sokolovića izgrađene 1572. godine ispod starog hipodroma u Istanbulu, a koje su drugim istraživačima promakle. Sličnost se ne se ogledaju u prostornom rješenju, jer je potonja džamija na heksagonalnoj osnovi, te ima kupolu sa simetrične četiri polukupole, već u obradi pojedinih detalja kamene plastike, istovjetno obrađenog segmentnog luka portala, dvostrukih mihraba na sofama i grupa od tri prozora na ulaznoj fasadi iznad trijema. Kako ističe arhitekta, istovjetna obrada klesanaca nagovještava mogućnost da je pri izvođenju radova na Ferhadiji učestvovala ista grupa majstora.[404]

DvorišteУреди

ŠadrvanУреди

Šadrvan u kompleksu Ferhadije džamije je lociran na ulazu u džamiju i napravljen je kad i sama džamija. Voda za šadrvan je prvo drvenim, a onda cijevima od pečene gline dovedena iz sela Pavlovca, sa izvora koji se i danas zove Šadrvan. Objekat čini okrugli bazen od crvenkastog krečnjaka sa dvanaest naokolo postavljenih česmi-lula. Iznad bazena je stajala ukrasna mreža od kovanog gvožđa.[181][408][82]

Šadrvan je imao i drvenu nadstrešnicu (baldahin), koju je podigao mutevelija Ferhad-pašinog vakufa krajem XIX vijeka, hadži Feslija, a u stilu „turskog baroka“.[181][409] Kako ističe Husedžinović, moguće je da je, zbog zaštite vode od zagađenja, ovde i prije Feslijine, postojala nadstrešnica nad bazenom.[408] Ovaj baldahin je imao drvenu kupolu pokrivenu limom, a ukrašavao ga je vijenac s talasastim atikama koje su bile oslikane arabeskama i medaljonima. Kupola se oslanjala na šest drvenih stubova koji su imali kamene stope. Premda je više puta popravljan i preslikavan, zbog trošnosti je uklonjen nakon Drugog svjetskog rata, 1955. godine.[408][181][82]

TurbetaУреди

Ferhad-pašino turbeУреди

Prema ovom navodu iz Ferhad-pašine vakufname nije posve sigurno da li je turbe sagrađeno prije 1587. godine, ali je vjerovatno, kako ističe Sabira Husedžinović, tu već postojalo 1590. godine kada je ovdije preneseno tijelo Ferhad-paše, pošto ga je u Budimu septembra prijethodne 1589. ubio njegov rob. U turbetu je kasnije pored paše sahranjen njegov sin ili unuk.[412][181][413][82]

Turbe je smješteno sa desne strane džamije i osmougaone je osnove. Zidovi su od pravilnih kamenih klesanaca sa pravilnim vertikalnim i horizontalnim spojnicama, čija je stilska i dekorativna obrada nešto slabija od one na džamiji. U lučnom dijelu portala, iznad segmentnih vrata, nalazila se ploča s natpisom, koja je davno uništena, stoga je izvor za vrijeme nastanka turbeta tražen, kao napomenuto, u drugim izvorima. Na niskom tamburu takođe oktogonalnog oblika se prijeko pandantifa uzdizala kupola, pokrivena bakrenim limom. Portalni dio turbeta je, kao naznačeno, posebno bio naglašen i u stilskom pogledu je najvrijedniji dio. Ispod izvučenog prelomljenog luka, gdje je kao prethodno rečeno bilo mjesto za natpis, nalazio se segmentni luk koji je premoštavao otvor iznad ulaznih vrata. Na četiri zidne površi nižu se četiri prozora pravougaonog oblika na kojima je sa spoljašnje i unutrašnje strane naglašen šiljasti-orijentalni luk. Donji četverougaoni dio prozora bio je uokviren pervazom od profiliranog kamena, dok je gornji lučni dio zazidan sedrenim kvaderima, koji se po načinu obrade i zidanju ni malo nisu razlikovali od okolnog dijela zida.[414][415][82] Specifičnost turbeta, kako ističe Husedžinović, su činili kružni otvori na zdovima prema ulici, čiji su autori vjerovatno bili dubrovački majstori, koji su, kao iznad napomenuto, vrlo vjerovatno učestvovali u uzgradnji same džamije.[414][416][82] Kako ističe restaurator Mato Biško, vrijednost turbeta ne leži samo u detaljnoj obradi već, u prvom redu, opštoj koncepciji cjeline, u kojoj se sve plohe i elementi skladno podudaraju na samom objektu i u cijelom ambijentu, te u unutrašnjoj prostranosti za kojom je osnivači težio.[414] [82]

Na Ferhad-pašinom sarkofagu je bila karakteristična čalma na dvanaest burma (ovoja), kakvu su nekad nosili bektašijski derviši, što potvrđuje mogućnost da je Ferhad-paša bio pripadnik bektašijskih derviša.[185][416] Inače, kako je ustvrdila Husedžinović, ovaj broj — dvanaest, se često pojavljivao na određenim dijelovima džamije.[416]

Turbe Ferhad-pašinih barjaktaraУреди

Turbe Ferhad-pašinih barjaktara je situirano ispred džamije, desno od šadrvana. U njemu su se nalazila dva drvena sanduka (sarkofaga) prekrivena zelenom čohom. Prema narodnoj predaji u jednom je pokopan Ferhad-pašin pomoćnik, Mustafa-paša i njegov bajraktar, a po drugoj verziji dvojica Ferhad-pašinih bajraktara. Ovo drugo je vjerovatnije, jer je turbe poznato samo pod tim imenom. Turbe se ne spominje u Ferhad-pašinoj zakladnici, ali je vjerovatno osnovano ubrzo iza njegove smrti. Po svoj prilici nastalo je pod kraj XVI stoljeća dakle kasnije iza gradnje džamije i prethodnog turbeta.[185][417][418][82] Od svog postojanja turbe je nekoliko puta popravljano, ali pri tome nije izmijenilo izgled i tlocrtno rješenje.[417]

Po opštoj koncepciji, rasporedu prozora i vrata, tlocrtnom rješenju i obliku ima dosta sličnosti s Ferhad-pašinim turbetom, ali je mnogo skromnije kako po dimezijama tako i po tehničkoj dotjeranosti cjeline i naročito detalja. Tako su klesanci korišteni samo za obradu prozora s pravougaonim okvirima, a slijepi polukružni lukovi iznad njih imaju samo dekorativnu funkciju.[417][416] Turbe je oktogonalnog oblika koji preko pandantiva prelazi u osmorougli niski tambur na kome leži kamena kupola u obliku polulopte. Na tri strane nižu se tri prozora s istaknutim lukovima s spoljašnje i s unutrašnje strane. Ti lukovi su raznih oblika (polukružni, šiljasti i segmentni). Graditelj je, prema mišljenju Biška, sigurno imao namjeru da napravi šiljaste — orijentalne lukove, ali u tome nije uspio, pa su, kao rečeno, raznih oblika. Ulazni portal je dosta skroman i primitivan, bez ikakve uočljive izražajnosti i uobičajene tehničke dotjeranosti. U lučnom dijelu portala iznad vrata graditelji su većinom ugrađivali kamene ploče s najnužnijim natpisom. Međutim, kod ovog turbeta to nije slučaj, jer na njemu nije nikada bila takva ploča [419][82] Iako svojom kompozicijom zauzima ugao dvorišta okrenutog Čaršiji, pa tako i djelomično zaklanja kompleks, ono svojim mjerilom, kako ističe Husedžinović, ne narušava čitavu kompoziciju.[416]

Safi-kadunino turbeУреди
 
Pogled na obnovljeno Safi-kadunino turbe, prethodno srušeno 1994. godine; iza je zgrada Medžlisa IZ Banja Luka

Safi-kadunino trube se nalazilo lijevo od džamije. Manjih je dimenzija i u njemu je bila sahranjena ženska osoba, pretpostavlja se da je bila Ferhad-pašina unuka, imajući u vidu da je objekat nastao znatno kasnije od same džamije.[418][420] Jedini siguran istorijski podatak je da je ime sahranjene osobe Safi-kaduna, jer se u jednom turskom rukopisu od 26. decembra 1733. godine, deponovanom u Državnom arhivu BiH, navodi da je tuzlanski kapetan Kilič-beg Dervišbegović umro u dvoru Ferhad-bega Ferhadpašića i da je pokopan pored turbeta Safi-kadune, koje je uz Ferhadiju džamiju.[421][420]

Kao i druga dva turbeta, i ovo je oktogonalne osnove, manjih je gabarita od druga dva turbeta i pokriveno je šatorastim krovićem i biber crijepom.[422][423][420][418][82] Kao napomenuto, pretpostavlja se da je nastalo krajem XVII ili početkom XVIII vijeka. Prozori su pravougaoni sa slijepim i prelomljenim lukovima, izrađenim u plitkom reljefu, dok je iznad vrata segmentni luk od pravilnih klesanaca. Kako ističu restaurator Mato Biško i arhitekta Sabira Husedžinović, pravilna osmougaona osnova ukazuje na mogućnost da je turbe prvobitno bilo pokriveno kupolom.[422][420]

TipologijaУреди

Prema tipologiji koju je razradio orijentalista Alija Bejtić tri turbeta u kompleksu Ferhadije džamije spadaju u kupolasti zatvoreni tip turbeta. Naime, Bejtić je turbeta na prostoru Bosne i Hercegovine na osnovu svojih karakteristika klasifikovao u tri grupe: kupolasti zatvoreni, kupolasti otvoreni i obični drveni tip turbeta.[424]

Kupolasti zatvoreni tip, kako ističe Bejtić, ima u tlocrtnoj shemi uvijek pravilan ili približno pravilan oktogon. Uobičajeno je zidan od tesanog i nežbukanog kamena, mahom sedre ili sige. U okolnim zidovima su obično tri prozora s demirima, dva nasuprot jedan drugome, a naspram trećeg prozora je opet lijepim lukom nadsvođen ulaz u turbe, koji gotovo uvijek ima nadstrešnicu. Masivni i razmjerno dosta visoki zidovi prelaze u kamenu i olovom prekrivenu kupolicu obično preko trompa, ali i pojedinim slučajevima i preko pandantiva. Na sredini unutrašnjeg osmougaonog prostora je grobnica (negdje jedna, a negdje i dvije), uvijek obilježena praznim drvenim sarkofagom (kuburom). Ta kubura na gornjem dijelu ima oštru grbinu, a sva je prevučena zelenom čojom. Iznad uzglavlja je drveni ili kameni stalak i na njemu od naravnog materijala turban — što ga je pokojnik nosio.[425]

Ovaj tip turbeta se gradio samo u XVI vijeku i nema ih mnogo na prostoru BiH. Najreprezentativniji i najstariji primjerak ovog tipa su turbeta Gazi Husrevbega (umro 1541) i Muratbega Tardića (umro 1545), jedno pored drugog, sa lijeve strane Gazi Husrevbegove džamije u Sarajevu. U ovu grupu takođe spadaju i dva turbeta u Čajniču — turbe hercegovačkog sandžakbega i čajničkog legatora Sinanbega (umro poslije 1582) i njegove supruge Šemse-kadune, inače sestre velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića i drugo je turbe nekog šejha Murat-dede. U ovu grupu takođe spada i jedno omanje turbe u Prači. Najveći broj turbeta ovog tipa se nalazi u Banjoj Luci, njih sedam. U arhitektonskom smislu, ljepotom svoje gradnje, ističe Bejtić, plijene spomenuto Ferhad-pašino turbe (sagrađeno 1587. godine) u dvorištu Ferhadije džamije i Halil-pašino turbe na pola puta između Gornjeg i Donjeg Šehera, u blizini poznate Maločbegove nekropole. Bejtić u ovu skupinu ubraja i turbe Kara Osmanbega, oca spomenutog Maločbega (umro 1555 godine), u Kopčićima kod Donjeg Vakufa, gdje se naziru samo ostaci ove građevine.[426][427]

Ograda, portal i česmaУреди

Dvorište Ferhadije je prvobitno bilo opasano visokim zidom na koji su se naslanjale nadstrešnice „klupe“ čiji se naziv zadržao do današnjeg dana.[430] Naziv „klupe“ potiče najvjerovatnije iz vremena gradnje Ferhadije kada je narod donosio graditeljima hranu na ove klupe, tj. to je bila radnička tržnica.[t][430][432] Klupe su kasnije prepravljene u male dućane sa ćefencima. Između dućana je bila velika zdiana kapija pokrivena četvorovodnim krovom kroz koju se ulazilo u dvorište džamije. Ograda je srušena krajem XIX vijeka, ne bi li se izgradila nova, sa monumentalnim portalom i izraženim karakteristikama egipatske arhitekture. Takođe, pored džamije je u istom periodu bila sagrađena i zgrada kiraethane (muslimanske čitaonice) u neomaurskom stilu (sh), a ovo svjedoče neke historijske fotografije; čitaonicu je projektovao Ćiril Iveković (sh), inače projektant sarajevske Vijećnice (bs). Inače, razlog zašto su ovi objekti projektovani u egipatskoj arhitekturi ležu u tome što su austrijski arhitekti, nastojeći da se približe orijentalnoj arhitekturi, posjećivali Španiju, sjevernu Afriku i Bliski istok, te primjenili neke od elemenata tamošnje arhitekture na građevine u Bosni i Hercegovini. Tako nastaju brojne građevine širom BiH (škole, željezničke stanice, vijećnice, biblioteke) sa karakteristikama egipaske ili maurske arhitekture. No takva su rješnja još više odudarala od postojećeg ambijenta, a na primjeru ograde kompleksa Ferhadije to je naročito izraženo u krunskom dijelu portala/ulazu, koji se završavao trapezoidnim zupcima.[430]

U sastavu ograde, čiji je parapetnio dio bio od kamena, a gornji od kovanog gvožđa, je bila i mala česma i to na uglu Carskog druma i Ferhad-pašine ulice. Ona je prema mišljenju Husedžinovićeve, vjerovatno izgrađena na mjestu stare česme, te kako ona ističe, „iako sa sličnim krunskim elementima kao i portal, ona je oblikom, a posebno prilagođenim mjerilom, predstavljala lijep detalj u čitavom kompleksu.“[430]

GrobljeУреди

Groblje u dvorištu Ferhadije je bilo smješteno od strane mihraba (iza) džamije i nije bilo veliko.[433][434][435] Sastojalo se od većeg broja nadgrobnih spomenika od kojih su najstariji najvjerovatnije poticali sa kraja XVI vijeka. Ovo slijedi iz podatka u Ferhad-pašinoj vakufnami, gdje Ferhad-paša određuje jednog službenika džamije da ide svaki dan u tetimi[u] džamije da proučava Kuran za duše sahranjenih u groblju uz džamiju[410][437], što pokazuje da se na ovom mjestu sahranjivalo i do 1587. godine (godina izdavanja vakufname), a verovatno i ranije, tj. još od 1579. godine — godine osnivanja džamije.[433][438][439] Na ovo su ukazivala i četiri groba sa oklopima (santračima) od velikih kamenih ploča i nišanima sa jednostavnim i primitivno izvedenim turbanima. Premda su bez natipisa, po svojim formama i načinu obrade, kako zaključuje orijentalista Mehmed Mujezinović, ukazuju na to da bi mogli poticati još iz XVI stoljeća.[433][438][440] Pored ovih, postojao je i jedan grob nad kojim su bila postavljena dva oveća neobrađena kamena umjesto nišana.[433] Također, putopisac Evlija Čelebija spominje banjalučkog kadiju Mehraba-zade Hulusi-efendiju za kog eksplicitno navodi da je sahranjen u haremu kraj Ferhadije.[433][441][442] Kako ističe Mujezinović, njegovi nišani, vjerovatno, nemaju natpisa, jer među nišanima koje je on obradio u svom proučavanju ovog groblja, ne nalazi nišan Hulusi-efendije.[433]

Načelno posmatrano harem uz Ferhad-pašinu džamiju je bio harem sa najraznovrsnijim nišanima u cijeloj Banjoj Luci. Najviše su bili napravljeni od kvalitetnog mekog kamena, a neki i od bijelog mermera. Stilski su podpadali pod lepezu od arhaičnih bašluka sa sa motivom trubana ili fesa raznih oblika koji su označavali zanimanje i društveni status upokojenog, skladnih stela sa ukrasnom kaligrafijom, zatim karakterističnih bašluka sa motivom stilizovanog mača, tipičnih nišana kvadratičnog presjeka sa rubnim ukrasima od tordirane „vrpce“, pa do bašluka obogaćenim sa barokizovanim, klasicističkim ili secesijskim motivima. Takođe, određeni broj mezara je imao i ogradu od kovanog gvožđa, od kojih je najdekorativnija bila na grobu Ali-paše Rizvanbegovića-Stočevića. Ovaj dekorativni repertoar se mogao vidjeti i u drugim banajlučkim haremima, ali, kako ističe arhitekta Sabira Husedžinović, nigdje sistem ukrašavanja nije bio proveden sa tolko prefinjenosti i vrhunskim klesarskim umijećem, kao u haremu glavne gradske džamije. Ova arhitekta takođe konstatuje da su nišani u haremu Ferhad-pašine džamije bili djelo najboljih majstora koji su se u pojedinim epohama mogli angažovati u Banjoj Luci.[443] Nišani sa epitafima u ovom haremu pokazuju da su se tu sahranjivali uglednije ličnosti, razni funkcioneri i članovi njihovih porodica.[433][444] U svom proučavanju ovog harema 70ih godina Mujezinović je obradio i opisao osamnaest sačuvanih bašluka sa natipisima.[433][438]

Pojedinačni nišaniУреди
  • Natpis na nišanu Ali-bega, sina Mustafa-paše[433]:

Uzglavni nišan sa ovim natpisom imao je čatal-turban (oblik ulemanskih nišana) i u potpunosti je bio sličan sarajevskim nišanima. Pismo je nesh.[433][445]

Grob Ali-paše je bio smješten uz Ferhadiju, do puta koji vodi ka Kastelu. Iznad sarkofaga (dugog 205 cm, visokog 105 cm) su bila dva nišana od kojih je uzglavni, na kojem je u desetak redaka isklesan, na turskom jeziku, ispod citirani natpis, imao pri vrhu fes. Grob je bio ograđen u posebnu gvozdenu ogradu. Natpis je bio smješten sa jedne šire strane uzglavnog nišana ; pismo je obični nesh:[446][447][421]

Inače, Ali-paša Rizvanbegović, hercegovački mutaserif i vezir, bio je najznačajnija ličnost Hercegovine XIX vijeka. Poginuo je, u nerazjašnjenim okolnostima, od puščanog zrna krajem marta 1851. godine u logoru Omer-paše Latasa u Dobrinji kod Banje Luke. Tijelo mu je preneseno u Banju Luku i pokopano na groblju uz Ferhadiju džamiju.[450][421][438][444][434][435][451] Nije poznato ko je stavio prve nišane na Rizvanbegovićev grob, ali je do 1902. godine ovaj grob bio oštetio zub vremena, te je, zalaganjem i o trošku Nazir Hulusi-paše koji je 1902. i 1903. godine boravio u Banjoj Luci, hadži Hamid-aga Husedžinović zamijenio stari kameni sanduk (sarkofag) i bašluke novim, te postavio baldahin od kovanog gvožđa i napisao novi, citirani, kronostih (autor kronostiha je tadašnji muftija Ibrahim ef. Alihodžić).[448][452][453][444][421] Kao već naznačeno, prethodni, 1902. zamijenjenji nišan, je imao kronostih, napisan mješavinom turskog i arapskog jezika. U prijevodu nastavnika u Gazi Husrev-begovoj medresi, Mehmeda Handžića, na nišanu je pisalo[454][452][449][444]:

  • Natpis na nišanu Muhamed Hulusi-bega Džinića:

Uzglavni nišan je bio sa turbanom (izgleda poput ulemanskih turbana), a na ovom nišanu je, na turskom jeziku lijepim nesh-talik pismom [ en ], bio natpis u devet redaka rastavljenih debelim linijama. Kao i grob Ali-paše Rizvanbegovića i ovaj grob se nalazio u posebnoj gvozdenoj ogradi.[450][445] Natpis:

  • Natpis na nišanu binbaše Mehmed Nuri-age:

Nad sarkofagom je bio uzglavni nišan sa fesom. Natpis je bio izveden u sedam redaka na neshi pismu.[455][445] Natpis:

  • Natpis na nišanu Rifat-age sluge Ali-paše mutesarifa:

Na uzglavnom nišanu sa turbanom u gužve je bio, običnim nesh pismom, isklesan sljedeći natpis[455]:

  • Natpis na nišanu Sulejman Fevzi-bega sina Edhem Fevzi-paše:

Nad grobom urlog je bio santrač. Uzglavni nišan imao je fes. Natpis je pisan u prozi, običnim nesh pismom[455][445]:

Nad grobom upokojenog su na sarkofagu od mermera bila dva bogato ukrašena nišana, od kojih je na uzglavnom, koji je sa fesom, bio natpis na srpskohrvatskom jeziku ispisan arapskim pismom. Pismo je lijep nesh.[456][457] Natpis:

Hamzalija Ajanović, rođen u Tešnju 1892. godine, je bio narodni poslanik iz banjalučkog okružja u Ustavotvornoj skupštini 1920. godine ispred Jugoslovenske muslimanske oragnizacije (JMO), a kasnije je u istoj funkciji 1923. i 1925. izabran u Narodnu skupštinu u Beogradu. Od 1922. do 1925. godine bio je urednik stranačkog glasila JMO „Pravda“, a bio je i jedan od osnivača kulturno-prosvjetnog društva „Narodna uzdanica“.[456]

Mujezinović u svom proučavanju nišana sa epitafima na ovom groblju navodi da su ovde, do 1878. godine, bile sahranjene još i sljedeće osobe[456][445]:

  • Hafiza Fatima-hanuma, kći Mehmed Husrev-paše, mušira Bosanskog elajeta, umrla 1259 (1843/44). Njen uzglavni nišan je imao bogato dekorisani završetak, koji je bio izveden iz jednog kamena zajedno sa jednom stranom sarkofaga.[456][445]
  • Ženski nišan na kojem je bilo, oštećeno i zato nečitko, ime pokojnice — žene Abdulah-age, bimbaše rumelijske carske vojske, umrlog 1277 h.g. (1860/61).[456][445]
  • Hadži Mehmed Rešid efendija Hafizović, autor djela o higijeni. Umro 1282 (1865/66).[456][445]
  • Hurmuz hanuma (?), žena Samih efendije, tahrirat-mudira (upravitelja finansija) banjalučkog sandažaka. Umrla 1283 (1866/67).[456][445]
  • Muhamed efendija, sin Hasan efendije, banjalučki muftija, umro 1285 (1868).[456][445]
  • Dara (ili Tara ?) sluškinja/robinja (džarija) mutesarifa Ali-paše, umrla mučeničkom smrću (šehid) 1286 (1869/70). Na njenom nišanu je bio istovetan natpis kao na nišanu Rfat-age, sluge Ali-paše mutesarifa (umrlog 1279 (1862/63)) (v. natpis iznad).[456][445]
  • Hadži Abdulah efendija Afganlija, visoki učenjak (ulemai kiramden), umro 1280 (1873/74). Njegovi nišani su bili bogato ornamentisani, a na jednoj užoj strani uzglavnog nišana je bio isklesan mač.[137][445]
  • Muftić Arif efendija, umro 1292 (1875/76).[137][445]
  • Hava, kćerka Bahtijar-age, žena Osman-bega Ibrahimovića. Nišani su bili ukrašeni biljnim ornamentima. Umrla 1294 (1877/78).[137][445]

Osim Hamzalije Ajanovića čiji je nišan detaljno opisao, Mujezinović navodi još natpise na nišanima osoba, koje su sahranjene nakon 1878. godine[137][445]:

  • Ahmed Bahri-beg, sin Džinića Muhamed-bega, banjalučkog hanedana, rođen 1850. i umro 1918. godine.[137][445]
  • Muhamed-efendija Bajagilović, trgovac i gradonačelnik. Umro 1926. godine[137][458]
  • Hamdi-beg Džninić, sin Ahmed-begov, 1875—1931.[137][458]

Sahat kulaУреди

Sahat kula u Banjoj Luci se nalazila u banjalučkoj čaršiji, u neposrednoj blizini Ferhadije džamije i nacionalni je spomenik Bosne i Hercegovine. Spadala je u značajne objekte i predstavljala je specifičan javni objekt nezaobilazan za arhitektonsko - urbanistički razvoj grada Banjaluke. Sahat-kula je bila bitan element prilikom identifikacije banjalučke čaršije nalazeći se uvek kao sastavni element svih vizura ovog prostora. Objekat sahat-kule je bio kompozicijski i koncepcijski usko povezan sa objektom Ferhad-pašine džamije i ostalim objektima stare čaršije u Banjoj Luci.[459][460][461]

Sahat-kula je bila jednoprostoran objekt i u podnožju je imala skoro četvornu osnovicu dimenzija 3,20 x 3,30 m. Njeni zidovi su bili neobično masivni. Imala je oblik tornja koji se postupno sužavao prema koti koja se nalazila na visini 14,45 m, odakle je započinjao vertikalni dio novoizgrađenoga dijela koji je nastao nakon potresa 1969. godine. Visina sahat-kule u vrijeme rušenja 1993. godine iznosila je 18,89 m, a bila je završena četverovodnim šatorastim krovom.[459][462][463]

Sahat-kula je bila zidana kamenom krečnjakom, djelomično priklesanim blokovima u živom kreču. Kvalitet i vrsta kamena su bili različiti, ali je preovladavala tesana sedra na spoljnom dijelu zida, dok je unutrašnji zid od „lauš“ kamen (laporoviti krečnjak iz okoline Banje Luke, slabijeg kvaliteta), tako da sa spoljašnim zidom daje mješovitu strukturu međusobno inkorporisanih blokova.[459][464][463]

OstaloУреди

Džuzevi iz FerhadijeУреди

Džuzevi (dijelovi Kurana), tačnije džuzovi 22. i 27, veličine 59 x 40, su najvjerovatnije iz druge polovine XVI vijeka, napisani specijalno za Ferhadiju džamiju u Banjoj Luci, a od 1956. godine se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Najveći i najstariji su očuvani dijelovi Kurana u Bosni i Hercegovini i od njih trideset, samo su sačuvani, kao napomenuto, 22. i 27. Pisani su vrlo lijepim i neobično velikim tulut pismom (en) i pripadali su, kako ističe Kasim Dobrača, divno pisanom i naročito opremljenom kompletu.[465][466][467][468]

Prve dvije stranice svakog džuza pisane su zlatnim slovima i to po tri retka na jednoj stranici. Prazan prostor iznad i ispod redaka je prema mišljenju Dobrače ostavljen za ukrase i uvnane, jer iluminacija džuzeva nije dovršena. Zlatna široka slova su obrubljena tankim crnim linijama. Ostale stranice imaju po pet redaka od kojih su 1, 3. i 5. pisane zlatnim, a 2. i 4. crnim mastilom. Krupna crna slova obrubljena su tankim zlatnim linijama. Papir je tamnobijeli, deblji. Mnogi su listovi oštećeni vlagom i nešto popravljeni, povez kožni je oštećen. Iz oba džuza nedostaje više listova.[465][467]

Inače, prilikom otvaranja rekonstruisane Ferhadije džamije, Islamska zajednica u BiH je tim povodom najzaslužnijim za obnovu džamije uručila repliku ovih džuzova. Replika, manjih dimenzija, je za otvorenje Ferhat-pašine džamije, urađena u luksuzno štampanom izdanju izdavačke kuće „El-Kalem“ iz Sarajeva.[467][469]

Ulice oko FerhadijeУреди

Ferhadija kroz vijekoveУреди

U putopisimaУреди

Osim vakufname i popisa mahala iz 1604. godine koji konstatuje između ostalog i Ferhadiju, postojanje i izgled banjalučke džamije su bili predmet raznih putopisaca koje su posećivali grad na Vrbasu tokom vijekova.[470] Među prvim tekstovima o banjalučkim džamijama je izvještaj Atanazija Jurjevića (Athanasie Georgiceo)[471] (sh), izaslanika cara Ferdinanda II koji putujući po Slavoniji i Bosni 1626. godine posjećuje i Banju Luku, gdje navodi podatk o postojanju 42 džamije i opisuje njihov izgled. Posebno se detaljno zadržava na kamenim minaretima i njihovom načinu izrade.[33][472][473][474][475][w]

Par decenija docnije, 1660. godine u Banju Luku, koja je tada u svom najvećem usponu, dolazi kao sultanov izaslanik, kasnije poznati putopisac Evlija Čelebija. On zabilježava da ovaj šeher ima 45. džamija, a posebno hvali izgled Ferhadije navodeći da je „poput carske“[476][472][477]:

Premda postoji veći broj tekstova koji tematizuju Banju Luku iz XVIII vijeka, oni uglavnom, kako ističe Sabira Husedžinović, daju malo podataka vezano za banjalučke džamije i Ferhadiju među njima. Uglavnom je riječ o tekstovima koji potpisuju uhode i špijuni koji su najčešće radili za habzburšku krunu.[472][492][493] No, austrijski planovi nastali za vrijeme opsade banjalučke tvrđave 1737. godine (poznata bitka kod Banje Luke) od strane generala cara Karla VI, tj. princa Jozefa fon Hildburghauzena (de) daju vrijedan izvor spoznaji izgledu i položaju nekih džamija, uključiv i Ferhadije.[472] (v. opširnije ispod)

XIX vijek je vrijeme pojačanog interesovanja za Bosnu i Banju Luku. U ovo vrijeme izlaze brojni putopisi različitih ljudi koji, između ostalog, spominju i opisuju i Ferhadiju džamiju.[472] Tako bosanski franjevac i prosvjetitelj, inače rođeni banjalučanin, Ivan Franjo Jukić 1843. godine piše o nastanku Ferhadije i legendi vezanoj za nju[494]:


Hrvatski istoričar, književnik i političar Ivan Kukuljević Sakcinski 1857. godine posjećuje Banju Luku i u svojoj knjizi „Putovanje po Bosni“ daje detaljan opis Ferhadije džamije[494][501]:

Od stranaca koji posjećuju Banju Luku u XIX vijeku su i brojni francuski konzuli i putopisci. Dok oni na početku vijeka, premda opisuju grad i daju podatke o stanovništvu, rijetko daju podatke o džamijama i samoj Ferhadiji.[472][511] Kasnije, u drugoj polovini vijeka, francuski novinar Šarl Irijart je posjetio Banju Luku u vrijeme ustanka 1875. godine i pored opisa dao crtež izgleda tadašnje, ustankom zahvaćene Banje Luke i Ferhadije u njoj. Irijarta je put Bosne vidio preko Hrvatske, gdje on, preko Kostajnice, u Dvoru prelazi u Bosanski Novi i ide put Banje Luke, u kojoj se zadržava skoro mjesec dana.[512][513][514] Crteži koje Irijart predočava čitaocima, prema mišljenju istoričara književnosti Midhata Šamića, djeluju ponekad impresivnije od samih opisa.[515]

 
Panorama Banje Luke, Šarl Irijart, 1875. godina.[516]

Šarl Irijart na sljedeći način opisuje Banju Luku tokom svog boravka:


Bosanski franjevac (sh) i kasniji službenik Kraljevine Srbije pod Garašaninom Tomo Kovačević je u svom „Opisu Bosne i Hercegovine“, knjizi prvobitno izašloj 1865. godine, ali cenzurisanoj, te zbog toga nanovo, bez cenzure, objavljenoj 1875. godine opisao tadašnju Banju Luku te Ferhadiju i legendu vezanu za nastanak džamije[527]:

Hrvatski književnik i političar Mihovil Pavlinović (sh) obilazi Bosnu, pa i Banju Luku 1875. godine i pritom ostavlja detaljan opis Ferhadije i njene okoline, te legendu i narodnu pjesmu o izgradnji banjalučke džamije. Ovo putovanje kroz Bosnu je objavljeno u knjizi „Puti“ 1888. godine u Zadru[532][494]:

 
Izgeld Ferhadije i njene okoline krajem XIX vijeka

Od stranih putopisa, krajem XIX vijeka Ferhadiju spominju i opisuju njemački novinar i publicista Hajnrih Rener i mađarski političar Johan fon Azbot. Azbot u svojoj poseti Banjoj Luci govori o džamiji kao najvećoj u gradu i jednoj od najljepših u cijeloj zemlji, te donosi poznatu legendu o njenoj izgradnji.[545][162] Rener spominje 45 džamija u Banjoj Luci, te opisuje okolinu Ferhadije i, takođe, legendu o njenom nastanku[546][494]:

Početkom XX stoljeća, takođe, o Ferhadiji se saznaje uglavnom preko putopisa. Novinarka Milena Prajndlsberger-Mrazović piše o trideset i jednoj džamiji, te daje legendu o nastanku Ferhadije[494][553]:

Krajem XIX vijeka, nakon gušenja ustanka, 1879. godine, Ferhadiju opisuje hrvatski geolog Đuro Pilar[558] (sh), koji navodi da je djelomice bila izgorela, kao i deo Donjeg Šehera za vrijeme ustanka par godina ranije.[559][560][561] Njegov sunarodnik, pisac Rudolf Maldini Vildenhainski (sh) početkom XX veka, 1908. godine donosi svoj opis Ferhadije i legende vezane za nju[562]:

U narednom periodu Ferhadija i legenda vezana za nju je postala predmet pisanja i domaćih autora koji najviše objavljuju u listu „Školski vjesnik“. Sredinom XX vijeka počinju, prvi put, banjalučke džamije da se tretiraju od strane istorijske nauke u radovima istoričara Hamdije Kreševljakovića, da bi sama Ferhadija prvi put naučno tretirana u disertaciji Asima Muftića iz 1941. godine.[562] (v. istoriju istraživanja iznad)

Oštećivanja kroz istorijuУреди

Istorijat zaštite, sanacije i restauracijeУреди

Prvi pisani trag o obnovi Ferhadije je iz 1652. godine, a ujedno je i prvi poznati zapis o odnovi nekog banjalučkog islamskog sakralnog objekta. U ovom dokumentu se spominju skele postavljene oko minareta, te se stoga pretpostavlja da se radilo o sanaciji Ferhadije.[568]

Sljedeći podatak u radovima na Ferhadiji nastaje par vijekova docnije, u XX vijeku za vrijeme osmanske vladavine, kada po naređenju upravnika vakufa Hadži Feslije biva zatvoren spoljašni trijem Ferhadije, a iznad bazena šadrvana, vjerovatno na mjestu starog, podignut novi zaštitni krov (baldahin) u stilu „turskog baroka“ (v. opširnije iznad).[568]

Za vrijeme austrijske okupacije, kao već iznad napomenuto, bez ikakvih potreba i razloga, dolazi do rušenja portala u ogradi Ferhadije džamije, te same ograde koju su činili mali drveni dućani („klupe“), a na njihovom mjestu nastaje nova ograda parapeta od kamena,a gornjeg dijela od kovanog gvožđa. Kao napomenuto, nastali protal i mala česma u ogradi su bili u stilu pseudoegipatske arhiekture, stila koji je inače karakterisao austrijske građevinske poduhvate u svojoj novoanektiranoj pokrajini. Kako ističe Sabira Husedžinović, vjerovatno u isto vrijeme dolazi i do poduhvata oslikavanja glavne banjalučke džamije. Prema sačuvanoj fotodokumentaciji se ne može razabrati o kakvoj vrsti slikarskih zhvata je bilo riječ, ali se može utvrditi da je pored mogućih restauratorskih poslova bilo i molerskih radova. Inače, ovaj poduhvat je bio dio šire akcije oslikavanja džamija u Bosni i Hercegovini koju je provodila Zemaljska vlada u Sarajevu.[569] Za vrijeme austrijske vlasti je izvršena i dogradnja dva polja na banjalučkoj sahat-kuli i to ciglom, sa dekorativnim elementima neoromantike i jednim polukružnim otvorom u gornjoj zoni kule, a pri čemu je građevina dobila visinu od oko 22 metra.[570][459]

Između dva svjetska rata nije bilo velikih intervencija na Ferhadiji džamiji. Jedina intervencija u ovom periodu se sastojala od prepokrivanja džamije olovnim pločama, pošto je, kao napomenuto, olovni pokrivač za vrijeme Prvog svjetskog rata skinut sa Ferhadije i korišten kao municija. Olovne ploče su bila ručno izlivene i postavljene rukom Mehmeda Šogića iz Gornjeg Šehera.[570]

Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do promijene institucionalnog sklopa u domenu zaštite spomenika kulture, a ona povlači sa sobom i nešto veću djelatnost na planu sanacija i restauracija islamskih sakralnih objekata načelno. Nosioci ovih poslova su bili novoosnovani Zavod za zaštitu spomenika ili odbori Islamske zajednice, a rijetko sama vlast.[570]

Prvi zahvat na Ferhadiji džamiji poslije Drugog svjetskog rata je bio 1951. i trajao do 1954. godine.[82] Ovom prilikom je saniran šadrvan i to tako što su popravljeni pokrov i nejgovi stubovi, te uklonjeni slojevi boje sa kamenih i metalnih dijelova;[82][571] Na samoj džamiji je izvršeno pokrivanje svih vijenaca bakrenim limom, fasada je očišćena od ranije nabačenog maltera a ranije granatiranjem oštećena mjesta nadopunjena su urezivanjem komada sedre i plombiranjem smjesom od kamenog brašna i cementnog mlijeka. Problem je bila ograda šerefe, koja je u ratu bila skoro potpuno razorena i, osim nešto malo ostataka, uglavnom bila privremeno obnovljena iz cigle s cementnom žbukom, u kojoj su imitirani prvobitni ukrasi. Pošto je kamenolom sedre iz koje je ograda bila prvobitno izvedena, iscrpljen, tako se za obnovu ograde upotrebio bihacit. Istim materijalom obnovljeni su i mali mihrabi u trijemu džamije.[572][573][82][574] Urađeno je i čišćenje nišana u haremu džamije.[82]

Novi restauratorski radovi na džamiji su uslijedili 1959. godine. Zbog bombardovanja 1944. godine, ranijih požara, te djelovanja atmosferilija, stanje stubova trijema i njihovih kapitela i baza, kao i blokova temelja je bilo u fazi raspadanja. Kako bi se djelovalo suprotno ovom trendu koji je trajao duže vremena, nepoznate godine je već bila izvršena preventivna mjera na sprečavanju raspadanja baza, koja se sastojala od nabijanja obručeva od kovanog gvožđa i ugrađivanjem kamenih ivičnjaka na spoljašnjim stranama svih baza. No pošto se vremenom ovo pokazalo kao nedovoljno, tj. da bi se sprečilo rušenje cijele konstrukcije, postavljena je jaka drvena skela koja je kasnije poslužila pri zamjeni starih i postavljanju novih stubova trijema. Radovi, kao prethodno rečeno, su otpočeli 1959. godine i povjereni su kameno-klesarskoj radionici Antuna Šege iz Sarajeva, dok je radovima rukovodio Mate Biško. Nakon detaljnih tehničkih snimaka i poređenja sa postojećim stanjem, uslijedila je izrada novih kapitela. Njihovu izradu je obavljao samo jedan klesarski majstor i to kako bi se dobili precizni i istovetno obrađeni kapiteli. Izvršeno je i otkopavanje temelja stubova i utvrđeno teško stanje blokova na kojima su stajali, te su i oni morali biti sanirani. Montiranju novih stubova trijema se pristupilo avgusta 1960. godine i posao je obavljen veoma brzo.[575][576][82]

Iste godine kada su otpočeli radovi na stubovima trijema Ferhadije, otpočeli su i sanacioni i restauratorski radovi na objektima u njenom kompleksu. Turbe Ferhad-paše je posebno bilo u lošem stanju. Za vrijeme Austro-ugarske okupacije i Drugog svjetskog rata turbe je, kako ističe restaurator Mate Biško, bilo pretrpilo znatna oštećenja, kako u estetskom, tako i u konstruktivnom pogledu. Godine 1917. Austro-ugarska je skinula olovni pokrivač i upotrijebila ga u ratne svrhe. Nešto kasnije preko kupole je izrađen tanki betonski premaz i postavljen pokrov od pocinčanog lima debljine 0,55 mm. Za vrijeme Drugog svjetskog rata oštećen je taj novi krovni pokrivač i upropašten portal, a spoljašnje zidne plohe nagrđene su i oštećene od puščanih i mitraljeskih metaka.[414][577] Radovi na turbetu su se sastojali u sljedećem: kupola je pokrivena pocinčanim limom, zamijenjeni su prozori, obijen je unutrašnji malter i nanet novi u više slojeva, enterijer je ofarban posnim zemljanim bojama, stolarija je ofarbana uljanim bojama, te su popravljeni spoljašnji zidovi od oštećenja nastalih od krhotina granata umetanjem ploča od stare sedre i plombiranjem smjesom od kamenog brašna i cementnog mlijeka.[578][82][577]

Kao Ferhad-pašino turbe, i turbe Ferhad-pašinih barjaktara je imalo donekle sličnu istoriju oštećivanja, koja ga je do 1959. godine ostavila u nezahvalnom položaju. Austro-ugarska je 1917. godine i sa ovog turbeta skinula olovni pokrov i iskoristila ga za ratne svrhe. Nekoliko godina iza toga preko kamene kupole izrađen je tanki cemetni namaz, preko kojega je postavljen novi pokrov od pocinčanog lima. U Drugom svjetskom ratu zadesila ga je ista sudbina kao i turbe Ferhad-paše.[579][577] Naročito je stanje kupole na ovom turbetu bilo u lošem stanju. Sanacijsko-restauratorski radovi na turbetu su se sastojali u sljedećem: izvršena je konsolidacija kupole zalijevanjem pukotina cementnim malterom i izradom armiranobetonskog serklažnog prstena oko kupole, kupola je zatim pokrivena pocinčanim limom; zamijenjeni su prozori, obijen je unutrašnji malter i nanijet novi u više slojeva, enterijer je ofarban posnim zemljanim bojama a stolarija uljanim bojama; zidovi su popravljeni od oštećenja nastalih od krhotina granata umetanjem ploča od stare sedre i plombiranjem smjesom od kamenog brašna i cementnog mlijeka; na betonsku podlogu postavljen brodski pod.[580][82][577]

Sanacijsko-restauratorskim radovima je bilo obuhvaćeno i Safi-kadunino turbe, na kojem je bila dotrajala krovna konstrukcija i pokrov. Pored starog biber-crijepa bili su i ostaci šindre, vjerovatno autentinog pokrova, ali je turbe ipak pokriveno biber-crijepom[581][577], uz zamjenu dotrajale drvne krovne konstrukcije.[581][82] Ostim toga, izvršeno je preziđivanje spoljnjeg južnog zida, zamijenjeni su prozori, kao i kod druga dva turbeta obijen je unutrašnji malter i nanijet novi u više slojeva, te je takođe ofarban enterijer i stolarija; izvršena je popravka zidova sedrom a na betnosku podlogu je postavljen brodski pod.[581][82]

Rukovođenje cjelokupnim konzervatorsko-restauratorskim radovima na turbetima bilo je povjereno Režijskom odboru, kojeg su sačinjavali ing. Evangelos Dimitrijević, ing. Zuhdija Kadunić, teh. Mato Biško i poslovođa Božo Juka.[581][577]

Novi restauratorski i sanacijski radovi na džamiji i objektima u njenom kompleksu su uslijedili nakon razornog zemljotresa koji je pogodio Banju Luku 1969. godine. Projekat konstruktivne sanacije i restauracije je radio Zavod za zaštitu spomenika kulture, prirodnih znamenitosti i rijetkosti SRBiH, a nosilac projekta i vršilac glavnog nadzora je bio inženjer arhitekture Nedeljko Rosić; projekat statičko-konstruktivne sanacije je izradio profesor Ismet Tahirović. Radovi su vršeni 1972. godine, a organizator svih poslova je bilo Društvo prijatelja banjalučkih starina pod rukovodstvom profesora Fuada Balića i arhitekte Ante Kneževića.[582]

Pošto je uslijed zemljotresa gornji deo minareta, iznad šerefe, pao na centralnu kupolu i teško je oštetio[82], na Ferhadiji je prvo izvršena upravo nadogradnja minareta i to tako što je na njegovo rastreseno stablo naslonjen armiranobetonski zid iznad šerefeta i obložen istim kamenom. Husedžinović je mišljenja da je ovako velika težina uticala na odluku projektanata da smanji prvobitnu visinu tog dijela minareta (v. opširnije iznad), čime se promijenio originalni izgled Ferhadije. Ona ističe i da će ovakav postupak imati loše posljedice u zemljotresu iz 1981. godine.[582][82]

Radovi iz 1975. godine su, nakon sanacije minareta, obuhvatali i izvođenje armiranobetonskog horizontalnog serklaža oko centralne i malih kupola[82][582], kao i injektiranje pukotina, obnovu krovnog pokrivača i oštećenih venaca i fasada. Nakon završetka spoljašnjih radova pristupilo se enterijeru džamije koja je podrazumijevala restauraciju oštećenog mihraba i minbera, te kao iznad prethodno rečeno, zamjenu kompletnog mahvila. Izbačena je ograda starog i ubačena nova, drugačijeg izgleda. Pod slikarom-restauratorom Nihadom Bahtijarevićem je, kao takođe iznad spomenuto, djelomično izvršena restauracija autentičnih arabeski u kupoli; nije poznato da li je prije ovog uređenja vršena fotodokumentacija postojećeg stanja ili sastavljen projekat restauracije arabeski. Prema uvidu Husedžinovićeve, osim autentične restauracije arabeski na kupoli, ostali slikarski radovi su nastali kao kompilacija oslikanih motiva iz drugih džamija u Bosni i Hercegovini. Takođe, restauracijom je uništen jedan kaligrafski zapis napisan rukom na lijevom zidu od ulaza u džamiju.[583]

Izvjesni radovi su bili sprovedeni i na objektima u kompleksu dažmije. Tako su na sva tri turbeta izvršenje manje intervencije, posebno je na turbetu Ferhad-pašinih barjaktara ugrađen armiranobetonski serklaž i preziđeni zidovi i kupola, te zamijenjena stolarija. Nadalje su osim turbeta, restaurirani portal, česma i šadrvan.[583]

Sanacijski radovi su izvedeni i na sahat-kuli, čije su gornje zone zemljotresom bile obrušene, a zadobila je i brojne pukotine na zdovima. U restauraciji koja je usljedila izgled objekta je ponovo promijenjen i to gornjoj zoni koja je bila sami predmet restauracije. Dograđena su dva polja; u prvo je smješten sat sa brojčanicima na sve četiri strane, a u drugom gornjem polju su se pojavila po dva otvora na svakoj strani sa blago prelomljenim lukovima. Potonja promjena je urađena na osnovu analogije izgleda drugih sahat-kula u BiH, kako ističe Husedžinovićeva, bez korištenja izvorne literature te se zbog toga, kako navodi ovaj arhitekta, može smatrati samo pretpostavkom originalnog izgleda. Prilikom restauracije je izostalo sužavanje objekta ka vrhu te je zbog toga nastao utisak iskrivljenosti sahat-kule. „Jajačka sedra“, krečnjak iz okoline Jajca slabijeg kvaliteta i strukture korišten prilikom zidanja ovog dijela objekta se razlikovao od autentičnog kamena kojim je zidana sahat-kula, što je još više unijelo nesklad sa opštim izgledom objekta.[584][585][459][586] Poslije novog zemljotresa 1981. godine došlo je do novih oštećenja, pukotina, u donjim i srednjim zonama sahat-kule, a objekat je izašao i iz vertikalne ose za 13 cm.[585][587]

Nakon novog potresa koji je pogodio grad na Vrbasu 1981. godine došlo je do oštećenja i na Ferhadiji i, kao rečeno, sahat-kuli. Zbog toga je banjalučki Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode 1984. godine pristupio pripremnim radovima za sanaciju sahat-kule što je podrazumijevalo izradu stručne dokumentacije, da bi sami radovi usljedeli 1985. i 1986. godine.[588][589] Prvo je izvršeno fotogrametrijsko snimanje objekta uz geomehaničko snimanje tla. Ovim ispitivanjima je utvrđeno da sa sahat-kula leži na nasipu visine 4,5 metra, što je imalo za posljedicu da je kula kao takva fundirana na drvenom roštilju, od, tada zatečene zdrave hrastove građe. Oko objekta su izvršena i sondažna arehološka istraživanja. Radovima je prethodilo arhitektonsko snimanje objekta, a takođe su utegnuti prstenovi od gvozdenih profila na mjestima koja su predstavljala najkritičnije zone oštećenja objekta, a radi sigurnijeg rada na gradilištu. Metodom ambijent vibracija je ispitana seizmička osetljivost objekta, a ovi podaci su poslužili za izradu projekta konstruktivne sanacije kule.[590][589][459]

Prvo je izvršena sanacija i ojačavanje temelja kule injektiranjem sa obostrano izvedenim armiranobetonskim zidovima. Potom su izvedeni armiranobetonski horizontalni serklaži sa unutrašnje strane, na visinskim razmacima 240 do 300 cm, na mjestima gdje su prethodno bile drvene hatule, stim što je u sljedećoj etapi radova bilo predviđeno maskirati betonske površine drvenim stropnim konstrukcijama. Seizmičko osiguranje objekta, obavezno za odnosno podneblje, je izvršeno postavljanjem čeličnih šipki promjera 20 mm u četiri ugla objekta (koje su služile kao vertikalni serklaži) i njihovo vezivanje sa horizontalnim serklažima pomoću ankerisanih ugaonih gvožđa i zavarenih sidara. Nakon prednaprezanja, tj. pritezanja vertikalnih šipki u gornjim zonama, izvršeno je injektiranje cementnom emulzijom svih pukotina i čitave mase zida do visine 14,40 m. Ovime je bila gotova prva faza sanacije sahat-kule, ostavljajući pitanje gornje zone objekta otvorenim, za šta su bila potrebna druga istorijska i konzervatorska istraživanja.[591][592][459]

Kao napomenuto, osim sahat-kule, zemljotresom iz 1981. godine je bila oštećenja i Ferhadija, a radovi koji su usljedili kao posljedica toga su bili najveći i najkompleksniji poslije zemljotresa. Prvo se metodom ambijent vibracija bilo pristupilo snimanju dinamičkog stanja objekta, a na osnovu ovog istraživanja, koje je pokazalo unutrašnje stanje konstrukcije, položaj i veličine pukotina, pristupilo se izradi projekta statičko-konstruktivne sanacije čiji je autor bio inženjer Stojan Ribnikar iz Ljubljane. Ribnikareva zamisao je bila bazirana na sistemu čeličnih rebrastih šipki koje su, prolazeći kroz središte zida, zaptivane malterom obogaćenim latiplasterom (vrsta gumenog veziva), a koje su osiguravale popucala opasna i oštećena mjesta konstrukcije objekta, te integralno djelovale sa kamenim zidovima. Radovima koji su počeli 1989. godine povjereni su Zavodu za zaštitu spomenika kulture iz Kotora — specijalizovanim za ovu vrstu radova, a specijalnu grupu je predvodila arhitekta Zorica Čubrović, dok je tehnički rukovodilac bio Mišo Franović. Bušenje zidova je vršeno specijalnom bušilicom koja je dobijena od UNESCO-a. Nakon provlačenja šipki je izvršeno injektovanje u cilju stabilizacije zidova.[593][82] Sanacija minareta riješena je tako da se ojačalo krhko i već popucalo stablo minareta ispod šerefeta sa osam vertikalnih rebrastih šipki, a koje su povezivane specijalnim umetkom i navojem, te gvozdenim prstenovima. Nijhovo učvršćivanje je izvršeno zavrtnjima, a zavarivanje šipki se vršilo samo na mjestima gde su se one spajale sa armaturom betonskog jezgra iznad šerefeta koje je bilo urađeno nakon zemljotresa iz 1969. godine. Ovime je opterećenje armiranobetonskog jezgra prihvaćeno bez posljedica, a čitav sistem je djelovao cjelovito. Kako ističe Husedžinovićeva ovo se najbolje pokazalo prilikom miniranja džamije 1993. godine, jer je nakon miniranja jedino minaret ostao uspravno da stoji.[594]

Službenici džamijeУреди

Kako navodi muslimanski učenjak i nastavnik Hasan Škapur[595] , brojne su generacije radile u Ferhad-pašinom vakufu i koristile se njegovim prihodima. U Ferhad-pašinoj vakufnami se kao svjedoci navode i četiri hatiba i dva imama: Šejh Muslihudin i Husein-Halifa,[410][596][597] od kojih je jedan moguće bio prvi imam Ferhadije.[597] Nakon Huseina-Halife se navode mujezini — Kasim-Halifa i Bali-Halifa[410][596][597], svakako opet Ferhadije džamije.[597] Godine 1652. bio je mujezin neki Salih-Čelebija, sin Isaov i zbog vršenja popravki na minaretu, ezan (molitvu) je učio sa skele.[597]

U jednom spisku iz 1658. (1069 h.g.) godine o zakupu desetine vakufskih i drugih zemljišta u Behram-begovoj mahali u Novoseliji, navodi se „i od Mufti-zade Mehmed ef, imama Ferhad-pašine džamije, 180 akči.“[597]

U XVI vijeku je moguće, kako ističe Škapur, da je u Banju Luku došao iz Erzuruma u svojstvu misionara učenik Tibok hafiz Mehmed, kurdske nacionalnosti, čiji je talenat uočio tadašnji privremeni imam Ferhadije Hafiz Mehmed ef, koji je istovremeno bio i kadija i koji je mladom Tiboku doborovoljno ustupio svoju imamsku službu u Ferhadiji. Mladi imam se nastanio u Banjoj Luci i oženio Zejnebom — kćerkom Omera Kahrimanage, upravnika vakufa Ferhad-paše — koga su lokalni rukovodiocu tadašnjeg političkog života grada raskrinkali i optužili za navodnu malverzaciju u vakufu i po državnu upravu reakcionarnu politiku, te on bude iznenadno obešen na vrbaskoj ćupriji u Banjoj Luci. Mehmed ef. Tibok je potpom otišao u Travnik i potužio se tamošnjem rukovodstvu, koje je na njegovu molbu preduzelo mjere protiv ovakvih ackija lokalnih rukovodilaca u Banjoj Luci. Tibok je tu isposlovao i mjesto muftije, a po ovom položaju njegovi potomci su se prozvali Muftići. Tibok je umro u dubokoj starosti i, kao i njegova žena Zejneba, pokopan u groblju uz Ferhadiju.[598]

Pravo na imamsku dužnost je prenošeno kroz vrijeme sa koljena na koljeno među Muftićima, tako da je sredinom XIX vijeka ovu dužnost obavljaju potomci spomenutog Tibok Hafiz Mehmeda: Muhamed, a nakon njegove smrti njegov brat Hadži hafiz Aziz Muftić. Od 1908. do 1938. godine imamsku službu u Ferhadiji je obavljao hafiz Hamid Muftić, kog zbog iznemoglosti nakon spomenute godine smijenjuje hafiz Izet Muftić. Od 1942. do 1946. godine imamsku dužnost je obnašao Mustafa Medanhodžić, a 1946. godine hafiz Hilmija Muftić — brat hafiza Izeta Muftića, koji je ove godine i penzionisan, da bi na dužnost imama Ferhadije te godine bio postavljen hafiz Mehmed Zahirović, koji je ovu dužnost obnašao i 1967. godine.[599]

Osim niza službenika kojima je Ferhad-paša u svojoj vakufnami odredio službovanje je i stalno mjesto predavača (vaiz) za povremena popularna vjerko-moralna predavanja građanima, o kojima Škapur navodi da nema puno podataka. Pred austorugarsku okupaciju dekratirani vaiz je bio Osman ef. Karahasanović, a u vrijeme okupacije hafiz Abdulah Kadunić, obojica nastavnici Ferhad-pašine medrese. U periodu Kraljevine Jugoslavije ovo mjesto su obnašali hafiz Ibrahim ef. Maglajlić i hafiz Mustafa Nurkić, a od 1942. do 1947. spomenuti Hasan Škapur.[599]

Kad je o upravnicima vakufa (mutevelijama) riječ, koncem austorugarske uprave i prvih godina Kraljevine Jugoslavije mutevelija vakufa je bio Sejfi-beg Ćerimpašić, a od 1920. do 1959. godine Mustafa Alihodžić.[599]

Rušenje 1993. godineУреди

Ferhad-pašina džamija je srušena u noći između 6. i 7. maja, u tri sata ujutru, 1993. godine za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini.[600][601][602][603][604][605][606][607] Prethodno rušenja Ferhadije na prostoru Bosanske Krajine srpske trupe povratnici sa ratišta u Hrvatskoj (5. korpus JNA) su 1991. godine izvršili bacanje bombi, pljačku i uništenje katoličkih crkava. Prije svih rimokatolički vjerski objekti su bili meta napada u bosanskogradiškom kraju (Nova Topola, Laktaši, Trn, Mahovljani, Bosanski Aleksandrovac), a ovo se nastavilo i tokom 1992. godine sa objektima iste denominacije u Prijedoru, Mrkonjić Gradu, Jajcu, Sanskom Mostu, Bosanskoj Krupi, Bosanskom Novom, Glamoču, Kotor Varoši, Prnjavoru, da bi se sve ovo prenijelo i na Banju Luku.[608][609][610]

U Banjoj Luci je prvo uvredljivim grafitom oskrnavljena župna crkva Pohod Blažene Djevice Marije Sv. Elizabeti (1892) (hr), a zatim eksplozivom oštećena Katedrala Sv. Bonaventure, da bi se ovakvi napadi ubrzo prenijeli i na islamske vjerske objekte. Prvo je bila bačena bomba na Ferhad-pašino turbe, a zatim je eksplozivom oštećena Ferhadija džamija (oboje se dogodilo u noći između 26. i 27. februara 1992., uoči referenduma o nezavisnosti BiH)[611][600][ac], a nakon nje i Arnaudija. Iza nje je bombom, te zoljom bila teško oštećena Sefer-beg džamija. Sve ove incidente su zapisnicima zabilježili članovi komisije stručnjaka banjalučkog Zavoda za zaštitu spomenika i predstavnici Odbora Islamske vjerske zajednice Banja Luka.[600]

Prva banjalučka džamija koja je srušena je bila Sefer-begova džamija 9. aprila 1993. godine, koja je spaljena.[614][600][601][615] Prema mišljenju bošnjačke i austrijske istoričarke Armine Galijaš, činjenica da se ova džamija nije nalazila u užem gradskom jezgru je vjerovatno bio razlog zašto je prva bila odabrana da bude srušena.[601] Kao napomenuto, u ranim jutarnjim satima 7. maja 1993. godine, za vrijeme policijskog sata, je minirana Ferhadija džamija, a zajedno sa njom i Arnaudija džamija.[600][601][603][604][605][606] Kasno uveče, oko 23:00, policija je zatvorila ulice oko dveju džamija, a prema svjedočenju pojedinih očevidaca prozori na nekim stanovima u blizini džamije su već bili otvoreni kako se ne bi razbili od detonacije, naznačavajući da su njihovi stanovnici prethodno bili upozoreni na rušenje.[603][616][617] Jačina eksplozije koja se dogodila oko tri sata ujutru 7. maja je bila toliko jaka da su neki građani Banje Luke pomislili da je skladište municije dignuto u vazduh.[603] No, prilikom rušenja, minaret džamije nije uništen i ostao je da stoji. Prema mišljenju arhitekte Sabire Husedžinović razlog ovome je čelični korset koji je bio ugrađen u unutrašnjost minareta prilikom restauracije džamije četiri godine ranije.[600][603][618] Kasnije, tokom noći 7. maja donesena je odluka da se sruši i minaret.[603][619] I pored najstojanja službenika zaštite da se ona sačuva, prezentovanja provjerene dokumentacije i mogućnostima njenog očuvanja, ova odluka je ipak donešena.[600] Prema svjedočenju Bedrudina Gušića, tadašnjeg čelnika Islamske zajednice u Banjoj Luci koji je bio pozvan u policiju da bude informisan i „legitimiše“ ovo unapred pripremljeno rušenje dokumentom koji je odbio da potpiše, oko pola 12 te vječeri snažni reflektori su bili upereni u minaret, da bi pola sata iza ponoći i minaret bio srušen, uz poklike, pjesmu i pozdrave iz obližnjih zgrada u kojoj su živeli oficiri nekadašnje JNA, tadašnje VRS.[ad][603][619][617][618][630] Prilikom eksplozije minaret je čitav dignut u vazduh, okrenuo se i pao, te poslije toga se raspao.[600]

Jutro nakon rušenja džamije, prema svjedočenju Gušića, usprkos policijskoj zabrani brojni građani Banje Luke, od kojih su neki bili i ne-Muslimani, su u šoku i nevjerici gledali u ruine džamije.[603][631] Pristup ruševinama onemogućile su jake policijske snage, koje su okružile čitav blok i onemogućile pristup i fotografisanje ruševina. I pored zahtjeva Odbora Islamske zajednice i banjalučkog Zavoda za zaštitu da se ostaci sačuvaju na licu mjesta, te da se omogući stalno prisustvo stručnjaka pri raščišćavanju, uz valorizaciju i sortiranje važnih komada, bageri su 11. maja ipak počeli da odvoze ostatke džamija na smetljište.[600][632] Ipak, uz velike napore članova Odbora IZ i pojedinih stručnjaka u banjalučkom Zavodu za zaštitu, uz stalno policijsko ometanje, provjeravanje, zapisivanje i privođenje spsaseni su pojedini vrijedni komadi srušenih džamija.[600]

U istoriografiji glede protesta rušenju postoje operčni sudovi. Dok istoričarka Armina Galijaš i novinar Aleksandar Ravlić navode da nije postojalo supsancijalno negodovanje srpskog stanovništva grada, tj. da je većina ćutala[633][634], štaviše, da su rušenjem samo potvrđeni neki ranije ispoljeni animoziteti glede ne-pravoslavnih sakralnih građevina i njihove simboličke funkcije u prostoru Banje Luke[ae][635] (imajući i u vidu, kako ističe Ravlić, da je Banja Luka univerzitetski grad sa više stotina profesora i nastavnika humanističkih nauka[634]), britanska autorka Helen Volasek navodi da je srpsko stanovništvo itekako negodovalo rušenje, što prepoznaje u reakciji srpskog političara Radoslava Brđanina koji se javno žalio da previše Srba negoduje rušenje dvije džamije, govoreći javno u Narodnoj skupštini Republike Srpske 9. maja da se „zabrani satanizacija Srba od strane Srba“, te da je glavna tema u gradu Banjoj Luci tih dana bila Ferhadija i da oni koji se žale na rušenje, premda ne treba da hvale rušioce, uzmu razglednicu grada i nose je sa sobom ako im je toliko stalo.[603]

Među prvim reakcijama na rušenje, prema Ravliću rijetkim koji su imali hrabrosti da posjete Islamsku zajednicu i muftiju Ibrahima Halilovića, bio je banjalučki biskup Franjo Komarica, koji je već 7. maja izjavio saučešće muftiji i vjernicima.[af][634][636][637][638][639][619][640] Istog dana veliki broj muslimanskih vjernika je klanjao namaz u Gazanferiji džamiji, a vjernicima se obratio muftija Halilović hutbom, koju je zaključio porukom: „Oni koji misle da su rušenjem naših džamija uništili iman u nama i nas muslimane, varaju se. Jer, bez obzira što nam ruše džamije, svaki naš imam je pokretna džamija, a svaki musliman pokretni šehadet.“[641][623][638][639][ag] Vladika banjalučki Jefrem se nije oglasio.[638][639][617]

Nakon rušenja se, prvi put zvanično, oglasio i tadašnji gradonačelnik grada Predrag Radić sa zvaničnom izjavom. U njoj je rušenje označio kao neprijateljski i teroristički čin, koji je prije svega uperen protiv srpskog naroda.[652][602] Nakon zvanične policijske istrage, 1. juna 1993. godine javnosti je saopšteno da su džamije srušili sami Muslimani kako bi okrivili Srbe i doveli ih u nepriliku.[617][602][653] Kao glavni dokazi u istrazi su istaktnuti američko porijeklo eksploziva i neporfesionalno izvedeno rušenje. Takođe je navedeno da je količina oštećenja na srpskim objektima u krugu oko džamije tolika da je očigledno postojala želja da se i oni namjerno oštete i budu meta napada.[617][602]

Kad je riječ o drugim reakcijama zvaničnika, rušenje Ferhadije i Arnaudije je, suprotno slučaju rušenju pet bijeljinskih džamija nekoliko mjeseci ranije, osudila vlada Svezne Republike Jugoslavije. Rušenje je snažno osudio tadašnji predsjednik SRJ Dobrica Ćosić, označivši ga kao „čin varvarstva“ i kao „posljednje upozorenje“ svim zaraćenim stranama da djeluju rezolutno ne bi li se zaustavio rat. Rušenje dvije džamije se pojavilo i na beogradskim televizijskim stanicama, a vlada SRJ je dobrovoljno dostavila svoj izvještaj o rušenju Savjetu Evrope, kao i reportažu lista „Borba“, inače dugogodišnjeg kritički nastrojenog lista spram Slobodana Miloševića i srpske vlasti. TANJUG, zvanična državna novinska agencija SRJ, se u svom pisanju o rušenju pozvao na stručnjake iz Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Srbije, koji su rušenje nazvali, ne samo varvarskim činom, nego i dokaz uzdrmanog povjerenja u elementarnu ljudskost i poštovanja prošlosti istorijskih naroda.[654] Prema sudu Helen Volasek ova reakcija, pak, nije imala nikakve veze sa brigom vlasti u Srbiji za osmanskim nasljeđem u BiH u ratnim okolnostima, već je imalo političku pozadinu. Naime kako navodi ona, u trenutku kada se dogodilo rušenje je u Narodnoj skupštini Republike Srpske, suprotno želji Beograda, pao Vens-Ovenov mirovni plan za BiH. Dan prije Radovan Karadžić ga je bio potpisao, a Ćosić i Milošević su se veoma založili za njegovo usvajanje.[654][655] Nakon neusvajanja, Beograd je uskratio pomoć Palama i osudio rušenje džamija.[654] Nedelju dana nakon rušenja džamija, 12. maja, sam Radovan Karadžić je izdao zvaničnu uredbu prema kojoj „sve bogomolje u gradu i njegoj okolini trebaju biti sačuvane i zaštićene od povećane terorističke aktivnosti“. Kako ističe Volasek, nije bilo poznato ko bi navodni teroristi mogli biti, te drugi sakralni objekti su i nakon izdavanja ove uredbe nastavljani da budu skrnavljeni i rušeni. Ova autorka ističe da je još uvek nejasan motiv za njeno izdavanje, premda je, kako ističe, moguće da on leži u negativnoj reakciji koju su rušenja dvije istorijske džamije uzrokovala u dvijema srpskim javnostima u Banjoj Luci i Beogradu.[656]

Nekoliko mjeseci nakon rušenja Ferhadije i drugih džamija u Bajoj Luci je otvorena izložba „Banja Luka — centar Vrbaske banovine 1929—1941“. Na brojnim izloženim fotografijama iz tog vremena nije se nalazila ni jedna sa Ferhadijom ili nekom drugom od banjalučkih džamija. Kako ističe Galijaš, ovime su Ferhadija i druge džamije bile i doslovno izbrisane iz prošlosti.[657][658] Na vijest o rušenju Ferhadije, iz protesta, beogradski muzičar i frontmen grupe EKV Milan Mladenović je zajedno sa bednom Rimtutituki odbio da svira koncert u Banjoj Luci.[659]

Rušenje Ferhadije je bio dio šireg poduhvata poznatog kao etničko čišćenje, ne-srpskog stanovništva sa prostora pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Rušenje banjalučke džamije se dogodilo daleko od linija fronta, u pozadini gdje nije bilo nikakvih neposrednih ratnih dejstava.[660] Njeno rušenje, kao i ostalih banjalučkih muslimanskih bogomolja, je samo ubrzalo proces protjerivanja Mislimana sa prodručja Banje Luke u toku rata[661][603], tako da je već septembra 1993. godine veććina njih koji su ostali u gradu bila toliko uplašena da je htjela da se iseli.[603] Prema mišljenju istoričarke Galijaš, rušenje muslimanskih i drugih ne-srpskih bogomolja je predstavljao čin kulturocida i memoricida. Prema njenom uvidu želja srpske političke elite koja je imala poluge moći, nije bio samo da protjera nepoželnje grupe građana, nego njihovi simboli i mjesta sjećanja su morala biti izbrisana iz slike grada. Cilj je bio uništiti njohvu istoriju, kako bi bila izmišljena i napisana nova istorija.[662] Kad je o Ferhadiji riječ, kako navodi ova istoričarka, ona nije uništena u funkciji bogomolje, nego kao simbol neprijatelja; prije rata ona se nalazila na svim razglednicama i bila jedan od simbola grada, no u novom gradu koji je oblikovala srpska politička elita simbolu koji je predstavljao neku drugu etničku grupu/naciju nije bilo mjesta.[663] Ova istoričarka takođe ističe da, dok je u nacionalnom srpskom medijskom diskursu rušenje ismijevano i tako prezentovano čitaocima, za stanovnike Banje Luke ono je presudno promijenilo istorijski izgled njihovog grada čiji su, posljednih 400 godina, Ferhadija i Arnaudija bili sastavni simboli.[664]

Iste godine, 15. decembra Ferhad-pašino turbe, koje je miniranjem Ferhadije prethodno bilo oštećeno, je, zajedno sa turbetom Ferhad-pašinih barjaktara minirano. Nakon toga je minirana i sahat-kula, te bagerom porušeni portal, česma, ograda, šadrvan i svi nadgrobni spomenici (bašluci) na groblju.[665][635] Isti dan je počelo odvoženje svih ostataka na smetljište[666], a ovaj dan pamti i incident kada je srpska policija uhapsila lokalne predstavnike UNHCR-a koji su pokušali da istraže i spreče bagere u rušenju i prevoženju ostataka objekata u džamijskom kompleksu[667]; Safi-kadunino turbe koje je ostalo bez krova nakon miniranja, te djelomično obnovljeno od strane banjalučkog Zavoda za zaštitu, je bagerom proušeno rano proljeće 1994. godine.[665]

Sudski procesiУреди

Rušenje Ferhadije je bio predmet republičkosrpskih i bosanskohercegovačkih sudskih instanci, jer je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini (IZ) tužila Republiku Srpsku za naknadu štete rušenja 16 banjalučkih džamija u iznosu od nešto manje od 65 miliona konvertibilnih maraka. Postupak je počeo pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, te išao do viših organa sudske vlasti — Okružnog suda u Banjoj Luci, Ustavnog suda Republike Srpske, te Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u sastavu: Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić) — koji je, 21. jula 2015. godine, odbio apelaciju IZ protiv presude Ustavnog suda RS, koji je odlučio da IZ nije pravovremeno podnijela zahtjev za naknadu štete u roku od tri godine od rušenja tj. da je slučaj zastareo.[668]

Tokom procesa svi sudovi su utvrdili da je Republika Srpska odgovorna za rušenje Ferhadije i drugih džamija jer nije kaznila počinioce zlodjela, te da nije ništa učinila kako bi spriječila da se krivično djelo dogodi.[669] Kako navodi sud, notorne činjenice u procesu koje je usvojio:

Nadalje je sud takođe zaključio:

Rušenje u kulturiУреди

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je 2000. godine donijela odluku da 7. maj, dan rušenja Ferhadije, proglasi Danom džamija u Bosni i Hercegovini, a u cilju pamćenja na porušene džamije tokom rata u Bosni i Hercegovini.[672][673] Ovaj datum, zajedno sa „Danom šehida“ igra, prema njemačkom istoričaru Denisu Dirksu[674], važnu ulogu u novoj, vjerskim predznakom obilježenoj, bošnjačkoj kulturi sjećanja u nastajanju nakon rata u BiH.[675]

Rušenje Ferhadije džamije je postao motiv različitih književnih ostvarenja. Priča o banjalučanima koji su kriomice uzimali kamen iz njenog srušenog minareta i ponijeli ga sa sobom u progonstvo, širom svijeta je prema piscu Irfanu Horozoviću (bs) koji je ovo svjedočio etnologu Aiši Softić, opstalo kao usmeno kazivanje u obliku memorata koje se i danas može čuti među banjalučanima.[676] Spomenuti književnik je, prema Softićevoj posve upečatljivo, ovaj događaj posvjedočio u obliku pjesme „Džamija“ objavljenoj u zbirci „Knjiga mrtvog pjesnika“ 1997.-e u Zagrebu.[676][677]

Džamija
[677][678]
Probili su njene grudi
usred noći. Tenkovima.
U hram ušli što ga žudi
mržnja njina vjekovima.


Mujezin se u snu našo
na Munari sa oblacima.
Kad je bombe sat izašo
koraknuo k nebesima.

U izgnanstvo kad su pošli
iz mahale njeni ljudi
kraj ruine svi su prošli,
kam stavili pokraj grudi.

Sad putuje razgrađena
u toplini mnogih ruku
kao da je tek viđena
u nebeskom svome zvuku.

I mujezin mali njezin
skriva se u dlanovima
sasma tiho uči ezan
da nikome nije zima.

Iz pamćenja ona raste.
Svjetlost njena od zvijezda
dodiruje krila laste
što putuje do gnijezda.[677][678]

Irfan Horozović, „Knjiga mrtvog pjesnika“, Zagreb: Horus, 1997.[677][678][676]


Banjalučki književnik hrvatske nacionalnosti Anto Ćosić je u dvije svoje pjesme — „HOMMAGE FERHADIJI“ i „Banjalučka elegija“, iz zbirke „Banjalučka elegija“ obradio rušenje najveće banjalučke džamije. Izbor zbirke, objavljene u Banjoj Luci 2004. godine je napravila njegova kćerka Maja.[679]

HOMMAGE FERHADIJI
[680][681][682]
Umrla je lijepa
Bijela — Ferhadija.
S njome sam, Ljubavi,
Malo umro i ja.


O, reci, živote,
Moja divna kazno,
Da na svetom mjestu
Neće biti prazno,
Jer će se javljati
Skoro svakog dana
Bogomolja stara
Ko fatamorgana[680][681][682]

Anto Ćosić, „Banjalučka elegija : izabrane pjesme“, Banja Luka: Hrvatski kulturni centar : Humanitarno kulturna udruga "Danica", 2004.[680]


Banjalučka elegija
[683][684]
Ne drijemaju pred džamijom starci
Nad prazninom ispitih fildžana
Fesovi su uveli ko ruže
Bez vode sa bistra šedrvana


Sahat kula ne javlja sabaha
A la turka više ne izbija
Razbili su dragulj cijele Bosne
Što se zove — vitka Ferhadija

Srušili su ljepoticu bijelu
Ponizili nedužnu ljepotu
Al ne mogu uništiti Boga
Naše srce i vječnu dobrotu

Još u srcu Ferhadija živi
I svaki joj isklesani kamen
Spomen na nju još ustrajno gori
Kao bijeli banjalučki plamen

Kada padnu rušitelji Boga
Ispružite svoje moćne ruke
I gradite novu Ferhadiju
Usred naše lijepe Banjaluke

Kroz bezistan tužnih uspomena
Bradat čovijek drhteći korača
Pade sila, a njezina sjena
Obilazi preko pustog plača[683][684]

Anto Ćosić, „Banjalučka elegija : izabrane pjesme“, Banja Luka: Hrvatski kulturni centar : Humanitarno kulturna udruga "Danica", 2004.[683]


Rušenje banjalučke džamije je opjevano i u popularnoj kasidi (vjerskoj pjesmi) Mirsada Pucea pod nazivom „Sjećanja“. Prvi put ju je izveo Madžid Abaza na Akademiji Karađoz-begove medrese (bs) u Mostaru, a kasnije uvrstio u album „Sa izvora“.[685] Na popularnoj muzičkoj platformi Jutjub kasida je imala prijeko 382 hiljade pregleda [stanje 2. aprila 2020.].[686]

Sjećanja
[687][688]
Kada te u kasne
sate uzdasima
takne stih,
šehidi su vječno živi,
prisjeti se tada njih.


U njihovim dušama se
istina o nama krije,
Aladžu i Ferhadiju porušio vjetar nije

Sjećanja,
njihova su djela vrijedna.
Istina,
istina je samo jedna,
mi smo tu, više nemamo dilema:
Allah je,
Jedan, Njemu ravnog nema.

Sakrij suze u svitanja
dok kazaljke tamu slute,
gazije su pored tebe
svoju tugu oni šute.

U njihovim dušama se
istina o nama krije,
Aladžu i Ferhadiju porušio vjetar nije

Sjećanja,
njihova su djela vrijedna.
Istina,
istina je samo jedna,
mi smo tu, više nemamo dilema:
Allah je,
Jedan, Njemu ravnog nema.

Na beharu kapi rose
Uzvišenom sedždu čine,
Bosna dovom sunce zove,
da na putu mraka sine.

U Svjetlosti Njegovoj se
Istina o nama krije,
Aladžu i Ferhadiju Porušio vjetar nije

Sjećanja,
njihova su djela vrijedna.
Istina,
istina je samo jedna,
mi smo tu, više nemamo dilema:
Allah je,
Jedan, Njemu ravnog nema.
[689][688][686]

Autor: Mirsad Puce[688][690]

ObnovaУреди

Put do obnoveУреди

Obnova džamijeУреди

U svrhu obnove Ferhadije, Arhitektonski fakultet u Sarajevu je oformio tim stručnjaka posvećenih ovom zadatku, a koji je vodio profesor dr. Muhamed Hamidović, glavni projektant obnove cijelog kompleksa Ferhadije.[691][692] Obnova se radila prema interdisciplinarnoj studiji o principima i metodološkim postupcima koju je izradio Centar za studije i istraživanje Arhitektonskog fakulteta, a glavni postulat kojim se vodilo je obnova metodom potpune rekompozicije tj. cilj projekta je bio izgraditi objekat autentične forme od autentičnih materijala, poštujući estetske principe starih graditelja, odnosno izgraditi džamiju posve kako je ona i bila prije rušenja 1993. godine.[693][694][695]

Imajući ovo u vidu prilikom izrade studije je bilo važno doći do snimaka, fotogrametrijskih snimaka te fotografija džamije prije rušenja.[696] Osim Hamidovića u izradu studije po kojoj je vršena obnova su bili uključeni i prof. dr. sc. Sabira Husedžinović, prof. dr. sc. Ismet Tahirović, doc. dr. sc. Amir Čaušević, mr. sc. Mirsad Hadžirović i mr. sc. Nerman Rustempašić, sve arhitekti i građevinski inženjeri s Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu. U izradi studije i projekta sudjelovao je i Centar za naslijeđe Bosne i Hercegovine koji je stavio na uvid i kopiranje plansku dokumentaciju, a Centar za islamsku arhitekturu ustupio je cjelokupnu plansku dokumentaciju. Određenu su dokumentaciju otprije posjedovali profesori Husendžinović, Tahirović i Hamidović, a znatno su pomogli i Zorica Čubrović iz Zavoda za zaštitu spomenika Crne Gore iz Kotora koja je radila na utvrđivanju oštećenja nakon potresa te projektna dokumentacija slovenačkoga građevinskog inženjera Stane Ribnikara koji je radio na konstrukcijskoj sanaciji. Nešto je crteža i konstrukcijskih detalja pronađeno i u sarajevskoj Univerzitetskoj biblioteci, a sve su to temeljito proanalizirali prof. dr. sc. Ćazim Hadžimejlić i doc. dr. sc. Lemija Akšamija koji su dali i smjernice za unutrašnje uređenje. Osim njih, svojim savjetima su pripomogli i mnogi drugi stručnjaci i poznavatelji. Obnovu je vodio Medžlis (odbor) Islamske zajednice Banje Luke kojem je na čelu bio Kasim Mujičić, a pomagan je od banjalučkog muftije Edhema ef. Čamdžića i glavnog imama Medžlisa Mirze ef. Spahića. Na čelu Direktorijata za obnovu je bio direktor Sead Pašić, dipl. ing. građ., svojevrsni voditelj projekta, a glavni je izvođač Kara-drvo d.o.o. iz Fojnice.[697][693][698]

 
Obnova Ferhadije, leto 2007. godine

Premda su pravi radovi na gradilištu počeli 2007. godine, pripremni radovi za obnovu džamije su otpočeli 4. oktobra 2005. godine na smetlištu u Ramićima 12 km udaljenom od Banje Luke, na kojem su fragmenti Ferhadije bili rasprostrti po gomilama smeća, ali i zakopani ispod pet metara naslaganog otpada koji se godinama ovdje odlagao.[699][700] Dozvole za uzimanje materijala su, prema uvidima Branka Nadila, dobivene nakon mukotrpnih pokušaja, velikog angažmana, ali i pomoći razumnih ljudi, vjernika i nekih vladinih organizacija. To se i odužilo, a za taj je pothvat bila potrebna odgovarajuća mehanizacija i stručno vodstvo. Svakodnevno je uz projektante bilo angažirano tridesetak radnika raznih profesija, uključujući vozače kamiona i rukovatelje raznovrsnim građevinskim mašinama. Prostor je prvo razminiran uz pomoć banjalučkih stručnjaka i pasa tragača, a zatim je posječena gusta šikara i probijen pristupni put. Fragmenti su se ručno vadili s pomoću sajli i grajfera, potom su čišćeni i oprani neagresivnim sredstvima i vodom.[700] Radovi su trajali tri mjeseca i na koncu su rezultovali otkivanjem i skladištenjem više od 5000 kamenih fragemnata (težine nešto više od 832 hiljade kilograma, zapremine 462,4 metra kubna).[699] Kako su se na tom mjestu odlagali ostaci ostalih srušenih džamija, slijedilo je grupisanje i slaganje prema lokacijama (Ferhadija, Arnaudija, Gazanferija itd.), ali i prepoznavanju prema mjestu ugradnje (mihrab, zidovi, lukovi, minaret i sl.). Svi su fragmenti stručno obilježeni, popisani, snimljeni, a izrađene su i posebne skice koje su predane investitoru i projektantima. Materijal je transportovan na privremeno i ograđeno odlagalište u mjestu Vrbanja, udaljenom 12 km. Tamo je pažljivo složen, opran ručnim prskalicama pod pritiskom i zaštićen najlonom i daskama. Uslijedila je daljnja obrada, poput mjerenja, skeniranja trodimenzionalnim skenerom, zidanje te suho rezanje i oblikovanje, ali i sortiranje prema dinamici ugradnje. Uz stručnjake je radila i grupa studenata Arhitektonskog fakulteta iz Sarajeva.[700][321][701]

 
Ferhadija avgusta 2011. godine

Pošto je uvidom u materijal iz deponije u Ramićima postalo jasno da neki glavni ostaci tj. dijelovi džamije nedostaju — poput stupova, baza, šerefa (balkona na minaretu), vijenaca i sl., nedostajao je nužan uvid u izvorno klesanje i oblikovanje kamene plastike. Osim toga, sudionicima u obnovi je postajlo jasno da mora da postoji i drugi prostor gdje su odveženi dijelovi džamije nakon rušenja. Nakon provjerenih dojava i spoznaja u martu 2007. godine počelo je istraživanje šljunkare Karanovac, ustvari veštačkog jezera 15 km od grada na Vrbasu. U istraživanje su bili uključeni i ronioci iz Banje Luke. Iz dubine od četiri do pet metara uz pomoć mehanizacije, bagera i utovarivača izvađeni su fragmenti kamene plastike važni za daljnju obnovu. Za to je također trebalo raskrčiti obalu od šiblja i drveća i probiti poseban prilazni put. Ronioci su pripremali za vađenje ostatke kamenih blokova, teških i do 3 tone, koje su osiguravali ojačanom užadi i odgovarajućom zaštitom, a sitni su se fragmenti prikupljali u posebnim košarama. Sav je materijal također odvezen na lokaciju u Vrbanji. Svi su radovi završeni do jula 2007 godine.[702][701]

Kao napomenuto, kameni ostatci su prani i čišćeni pod nadzorom eksperata, nakon čega su sortirani po mjestu i ulozi koja im pripada u džamiji. Ovo obilježavanje ostataka, onih iz Ramića, je 2006. godine djelomično radila Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, a uz finansijsku podršku Američke ambasade u Sarajevu.[699][703][704] Dalja katalogizacija ostataka je rađeno uz pomoć 3D skenera Leica HDS 3000 kamere sa 900 piksela rezolucije. Konačno modelovanje svakog fragmenta je odrađeno korišćenjem nekoliko kompjuterskih programa.[699][701]

Važno pitanje prilikom obnove Ferhadije je bilo pitanje originalnog kamenoloma iz koga je prvobitno korišten kamen za izgradnju džamije, a to sve u slučaju da pronaeni ostatci nisu dovoljni za izgradnju džamje. Poslije godina traganja, konačno je pronađen kamenolom u Sitarima duž rijeke Vrbas u Banjoj Luci. Laboratorijska analiza je pokazala poklapanja između kamena korištenog pri izradi džamije i onog u kamenolomu.[699][701]

U međuvremenu su ručno otkopani temelji džamije radi utvrđivanja stupnja oštećenja i načina sanacije. Potvrđena je pretpostavka da su ispod temeljnih traka gusto poredani hrastovi piloti dugi 50 cm, a u temeljnim su zidovima pronađene i hrastove grede (hatule). Sva je drvena građa u temeljnom dijelu sačuvana i posebno zaštićena. Minaret se počeo graditi 2008. godine. Pronađen i restaurirani kamen dovezen je iz Vrbanje i ugrađen na predviđeno mjesto, a tamo gdje je nedostajao ugrađen je kamen iz kamenoloma u Sitarima. Zidanje je obavljeno vapnenim mortom s horizontalnim klamfama u olovu i vertikalnim sidrima za šerife. U isto je vrijeme započela i obnova džamije uređivanjem podloge, a potom postavljenjem i određivanjem baza stupova te ugradnjom kamenih blokova. Tokom zime, kada se radovi prekidaju, isklesani su nedostajući kameni dijelovi i spojeni odnosno plombirani s pronađenim ostacima. Dio je kamenoklesarskih radova obavljen u radionicama Kara-drva u Fojnici. U međuvremenu je započela obnova Ferhad-pašinog turbeta, klesanje glavnog kamenog nadvratnika s natpisom (tariha), izrada šedrvana i obnova ograde, a održan je i stručni skup posvećen unutrašnjem uređenju.[705][699][701]

 
Marta 2013. godine

Kad je o materijalima za obnovu riječ, kako ističe glavni arhitekta Hamidović, u gradnju Fehradije iskorišteno je i oko pola tone vune; — „Limariju su radili majstori koji imaju laboratorije u Stokholmu, dakle riječ je o institutu. Tome smo vrlo ozbiljno pristupili. Prozori na džamiji rađeni su u jednom komadu, u prozorima nema niti jednog eksera ili šarafa. Onda, nismo znali koji je najbolji materijal, ne za zidanje, nego za malterisanje. Napravili smo 37 uzoraka, svaki uzorak je posebno njegovan, davan na ispitivanje, kako bi se došlo do onog pravog“.[706]

Sredinom opšte građevinske kampanje Agencija za saradnju sa BiH Tika iznašla je pozamašna sredstva da potpomogne radove na finalizaciji određenih pozicija, ali je u potpunosti isfinansirala dovršenje, te je putem tendera odabrana zanatsko-zidarska firma „Neimari“ iz Sarajeva, da angažmanom završi sve projektom predviđene i naknadno odobrene radove.[321][707][708][709] U daljem slijedu obnove, raspisan je konkurs UNDPY-a o zidanju dijela uličnog ogradnog kamenog zida s metalnom ogradom, sa vanjskom gradskom kamenom česmom i obnovljenim šadrvanom. Sve je zahtijevano da bude izvedeno istom zanatskom manirom (iako u poznim baroknom stilu). Preuzeta obaveza izvedena je uz pripremljene umjetnički profilirane željezne detalje – prethodno užareno i kaljeno – s profilacijama koje su izvedene u radionici „Malik“ iz Sarajeva. Ornament, kompozitnost i metrika cjeline rađena je metodom interpoliranja uz pronađene originale, načinom da je nemoguće identificirati stare željezne šadrvanske ograde bazena sa dodatnim prilozima. Znatan doprinos su učinili zanatski drvorezbarski umjetnici iz Konjica koji su obradili i ugradili prozorske kapke, šišeta i podnice u prozorima, ulazna vrata također. A „Neimari“ su izveli mahvilu u profiliranoj drvenariji, prozore i vrata u turbetima. Promicanje autentičnosti džamije bilo je posebno zastupljeno angažmanom Kovačke radionice iz Majdana nadomak Ključa, odakle je vjerovatno pristizalo sve ranije potrebito kovano i kaljeno željezo za ovu džamiju. Kako ističe Muhamed Hamidović u intervjuu datom sarajevskom „Oslobođenju“, „da su debeli iskivci za zatege bili dužinski zamjetni, tadašnji posao, kao i iznad stubovlja kapitela, zakačeni da stabilno pridržavaju cijelu džamijsku sofu kao i unutarnja dugačka zatega iznad mahvile duža od 10,0 m1 u jednom komadu. Vjerovatno su iskivali po segmentima jedinstvenu zategu koristeći zaboravljene tradicionalne tehnologije – sada skrivene mudrosti iskivanja – tadašnjih kovačkih zanatlija iz Majdana.“[321] Svečano postavljanje alema na kupolu i minaret džamije je pripalo reisu-l-ulemi islamske zajednice u BiH Mustafi Ceriću 2. novembra 2012. godine, a u prisustvu brojnih gostiju.[710][711] Akademski vajari Darko Šobot i Samir Sućeska godinu dana su radili na obnovi mihraba džamije, te na tarihu iznad ulaza i kruni ulaznog portala.[712][321] Hazim Numanagić potpisuje izradu kaligrafije unutar Ferhadije.[321][713][714]

Konačno, 68% od prethodnog materijala od kog je sagrađena Ferhadija je upotrebljeno i uzidano u obnovljenu džamiju, dok je ostatak kamena uzet iz kamenoloma u Sitarima. Osim turske agencije Tike, drugi glavni finansijer projekta obnove je bila Republika Srpska.[706][715] Pored ova dva najveća donatora, obnova je finansirana iz različitih veićh ili manjih ličnih ili grupnih donacija.[716][717][718][719] Cjelokupna obnova je prema riječima Hamidovića, intenzivno trajala oko 15 godina. Ferhadija je konačno obnovljena 2016. godine i bila spremna za svječano otvaranje.[321][706]

OtvaranjeУреди

Ferhadija danasУреди

ZanimljivostiУреди

NapomeneУреди

  1. ^ Kako ističe istoričarka Elma Korić, sasvim je moguće da su njegova djeca umrla od kuge, koja je u periodu 15721574 harala ovim područjem.[58]
  2. ^ Ovog sina Korić u svojoj biografiji o Ferhad-paši Sokoloviću, ne spominje.[60]
  3. ^ Elma Korić navodi, da se u literaturi, na osnovu zapadnih izvora, pojavila informacija o još jednom Ferhad-pašinom sinu, Kurd-begu, koji je navodno bio prireznski sandžakbeg, a poginuo je u Sisačkom boju 1593. godine.[61]
    Istoričar Hazim Šabanović u svojim komentarima na „Putopis“ Evlije Čelebije navodi da je jedan Ferhad-pašin sin ili unuk zapovjedao prvih godina Kandijskog rata u Novigradu i Nadinu. Ovaj istoričar pretpostavlja da se on zvao Hasan-beg, a spominje se 1620. godine kao tinjski zaim. Takođe, prema Šabanoviću, jedan drugi sin ili unuk Ferhad-pašin zvao se Halil-beg Ferhadpašić.[57][42] U svojoj disertaciji o banjalučkoj Ferhadiji[62], Asim Muftić spominje Sulejman-bega Ferhad-pašića Sokolovića kao profesora u Ferhad-pašinoj medresi u Banjoj Luci polovinom XVII vijeka, a da je njegov sin Ibrahim-beg bio postavljen za kadiju u Beogradu.[42]
  4. ^ Dok orijentalista Alija Bejtić u svom radu iz 1953. godine navodi da je Ferhad-beg sin Mehmeda/Mehmed-bega (Ferhad-pašinog sina)[53], Elma Korić u svojoj radnji iz 2015. godine, navodi da je Ferhad-beg paunuk Ferhad-paše, tj. da je njegov otac Muhamed (Mehmed-beg), koji je sam sin Husein-bega, brata tvorca Ferhadije.[61]
  5. ^ Prema orijentalisti Aliji Bejtiću, Mustafa-paša je podigao istoimenu džamiju, most i česmu u banjalučkoj Novoseliji. Prema mišljenju ovog orijentaliste ovo se dogodilo između 1706. i 1708. godine.[64][42]
  6. ^ Kako navodi Korićeva, ovu sumu potvrđuju, pored ploče na ulazu u džamiju (v. ispod), i izvorni osmanski dokumenti. Ona ističe da je moguće, sobzirom da je Volfov brat krajem 1575. tražio 4000 forinti za njegovu otkupninu, da su i ostali njegovi srodnici učestvovali u plaćanju otkupnine, na šta se alaudira i u jednom stihu u narodnoj pjesmi „Perit paša i Šperbanovic“.[98] (v. ispod)
  7. ^ Istoričarka Elma Korić je mišljenja, imajući u vidu da je Ferhad-beg 1577. dobio instrukcije od Porte da pošalje Engelberta u Istanbul, da je vjerovatno tek tada majka zarobljenog Ferhad-begu dala otkupninu, a zarobljenik Volf poslat kući pune dvije godine nakon zarobljavanja (bitka kod Budačkog se odigrala 1575. godine). Korićeva je mišljenja da je možda tek tada, 1577. godine, otpočela izgradnja Ferhadije, koja je, kao poznato, završena dvije godine kasnije.[164]
  8. ^ Sipahija NEZAVRŠENO
  9. ^ Hangi je pjesmu prvobitno objavio....
  10. ^ Hangi je prvotno legendu objavio u Školskom vjesniku 1903...Ubaci ceo taj tekst i od Husedžinovićke
  11. ^ Vjerno zabiležio po pripovijedanu jednoga selaka.[223] [Fisnota I. Šajnovića]
  12. ^ Sofa — trijem, kupolama presveden ili krovom pokriven prostor na ulaznoj strani džamije, gdje se klanja/moli.[288]
  13. ^ Mimar Sinan, govoreći o mjerama Selimije džamije upotrebljava naziv aršin.[305]
  14. ^ Husedžinović navodi traktat matematičara i astronoma Hisajednia al-Kašija koji sadrži poglavlja koja nose naziv „O mjerama lukova i svodova“, „O mjerama lukova“, „O mjerama prvršina stalaktita“. „U ovim poglavljima, kako obrazlaže L. S. Bretanickij, da se matematičkim metodama dolazilo do grafičkih rješenja, što je pomagalo neimaru kako da dođe do broja i opsega arhitetkonskih elemenata i konstrukcija“.[323]
  15. ^ Hataji arabeska ima kao svoj središnji motiv krupni cvijet oko koga se lepezasto šire ostali sitniji cvjetovi sa realnijom predstavom. Turci Seldžuci su ovu ornamentiku preuzeli iz istočnog Turkestana.[385][382]
  16. ^ Kuran 3, 182; 21, 36; 27, 57.
  17. ^ Kuran 31, 34.
  18. ^ Turbe (ar.) natkrivena grobnica, mauzolej.
  19. ^ Turbedar (ar.) čuvar turbeta koji se brine o njegovom održavanju i čistoći.
  20. ^ Kako navodi autor banjalučke istorije Đorđe Mikić[431]:
  21. ^ Tetima (ar.) krilna, dopunska prostorija u većim džamijama.[410][436]
  22. ^ Napomena Mehmeda Mujezinovića.[433]
  23. ^ daj Batinićev tekst na latinskom ako nema naš na sh.
  24. ^ jarcima.[495]
  25. ^ On ju sagradi onim novcem što je dobio za odkup svoga zarobljenika grofa Auersberga. (Sam odkup iznosio je 30,000 dukatah.)[502][503]
  26. ^ Šedrvan je vrutak žive vode. Patlidžan je melanzana, koju Turkinje svakojako nadijevaju za jelo. Tetervan portantina. Ovo su im najmiliji nazivi, i navadne slike ljubavi.[534][535] [Fusnota M. Pavlinovića][534][535]
  27. ^ Ljudevit Veliki, kralj ugarsko-hrvatski. God. 1576. Ferat-paša u bici kod Radonje pogubi generala Eberharda Auersperga, a sina mu Engelberta živa uhvati, i ucijeni ga da sagradi onu džamiju koju svoje ime Feradijom prozove;[536][537] u Ivanjskoj se i danas pjeva:
  28. ^ Trapisti, bijelo odjeveni.[538][537] [Fusnota M. Pavlinovića][538][537]
  29. ^ Ovom prilikom su sva tri vjerska velikodostojnika u gradu — biskup banjalučki Franjo Komarica, muftija Ibrahim Halilović i episkop banjalučki Jefrem Milutinović uputili javni protest „šokirani činom brutalnog podmetanja eksploziva na Ferhadiju džamiju i Ferhad-pašino turbe u Banjaluci“, te u saglasju istakli: „Vandalski napad na sakralni objekat i arhitektonsko-kulturni raritet prvog reda pod državnom zaštitom, doživljavamo kao napad na dostojanstvo, svetost i najdublju intimu vjernika kao i svih dobronamjernih građana Banjaluke i glave pognuti pred ovim gnusnim činom, najoštrije protestiramo i osuđujemo ovakve i slične postupke za koje smatramo da su usmjereni na pogoršavanje dobrih komšijskih, međunacionalnih i međukonfesionalnih odnosa u ovom gradu.“ Nakon što su izrekli osudu uputili su i zajednički apel: „Ovim povodom apelujemo na sve građane da se uzdrže od bilo kakvih nepromišljenih postupaka koji bi mogli da doprinesu daljem pogoršavanju nastale situacije, a od nadležnih organa vlasti tražimo poduzimanje hitnih i efikasnih mjera bezbjednosti radi pronalaženja i kažnjavanja vinovnika ovog nezapamćenog vandalizma. Takođe apelujemo na vjerničku i građansku svijest u cilju preventivne zaštite svih vjerskih objekata, vjerskih službenika, vjernika svih konfesija i građana.“[612][613]
  30. ^ [...] Hiljadu devetsto devedeset i treću niti jedan Bošnjak u Banjoj Luci ne bi smio da zaboravi. To se isto tako odnosi i na naše buduće naraštaje. Ako su nam mržnja i osveta strane, te nespojive sa našim bićem, vjerom i tradicijom, onda nemamo pravo da zaboravimo šta su nam sve srpski fašisti uradili u vremenu 1992-1995, a posebno te 1993. godine u našem gradu. Zapravo, imamo obavezu da pamtimo i da se prema tome u buduće ravnamo.[615]
    Kao simboličan uvod u rušenje naših džamija, u petak 5. marta 1993. godine, oko 13:30 sati, kod poslovnice „EX“ (prekoputa „Ferhadija“ džamije), vlasnika zloglasnog Mome Đukića, nekoliko četnika je zaustavilo i pokušalo da zakolje našeg muftiju u penziji, hadži-hafiza Mehmed ef. Zahirovića, koji je na glavi nostio ahmediju. Slučajno su naišli neki trezveniji naoružani Srbi te spriječili najgore. Htjeli su ubiti čovjeka koji je bio jedan od 64 ugledna banjalučka muslimana koji su 1942. potpisali i uputili Rezoluciju poglavniku NDH Anti Paveliću, tražeći da se prekine teror i progon srpskog življa u banjalučkom kraju.[615]
    Prva džamija u Banjoj Luci stradala je u noći 9. aprila '93. Bila je to „Seferbegova“ ili „Podpećinska“ džamija. Džamija je spaljena u vrijeme trajanja policijskog sata, koji je u praksi važio samo za nesrbe. Ja sam se upravo 10. aprila vratio iz Zagreba, gdje sam išao službeno konvojem MHD „Merhamet“. Zatekao sam izgoretine netom spaljene džamije. Bio sam šokiran. Pretpostavio sam da je to samo uvod u pravu seriju paljenja i rušenja naših bogomolja, a dodatno sam bio deprimiran zbog činjenice da se džamija nalazila u mahali u kojoj sam i sam stanovao, te je bila bliska cijeloj mojoj porodici.[615]
    Upravo nekoliko dana ranije, kao predstavnici Islamske zajednice, muftija i ja smo pozvani iz kabineta gradonačelnika Predraga Radića da se i mi, kao i predstavnici druge dvije vjerske zajednice, sastanemo sa Momčilom Krajišnikom. Pismeno smo odbili taj poziv, između ostalog, da se našem narodu već dovoljno desilo zla u Prijedoru i Kozarcu, prije nepunu godinu dana, da su tamošnje džamije već bile srušene, u što se gospodin Krajišnik mogao i sam uvjeriti, jer je upravo došao u Banju Luku nakon posjete tom području, te da takav sastanak nema smisla. Razmljivo, sadržaj našeg pisma nije mogao biti potpuno otvoren, jer nismo mogli navesti osnovni razlog odbijanja susreta — da nismo htjeli ovim činom „de facto“ priznati osnutak tzv. „Srpske BiH“ koju je predstavljao Krajišnik, a koja je stvorena fašističkom agresijom i genocidom nad našim narodom.[606]
    No, i pored pravovremeno upućenog odgovora, u vrijeme određeno njihovim protokolom, ponovo smo bili pozvani telefonom iz kabineta gradonačelnika Radića da dođemo „jer gospodin Krajišnik nas čeka“. Bili smo odlučni, te smo ponovili što smo napisali, i čudeći se da pismo nisu ozbiljno shvatili. Ovaj naš čin odobravan je od mnogih Bošnjaka, ali bilo je i onih koji su nas zbog toga otvoreno napadali.[606]
    Nismo se bili čestito oporavili od šoka zbog uništenja prve naše džamije, a dočekasmo najcrnji dan koji pamtimo. Uoči 7. maja 1993. godine, spavao sam kod svoje majke u naselju Borik, kada mi oko 5.30 ujutro zazvoni telefon. To me je probudilo, ali majka je bila brža i podigla je slušalicu. Čuo sam njen uzbuđen, ali strašno promijenjen glas: „Ali dragi moj Ibrahim efendija, je li moguće? Jeli do temelja?“ Obratila se meni jecajući: „Sine srušena je Ferhadija...“ Uzeo sam slušalicu i čuh muftiju: „Jeste Bedro, srušena je do temelja, ostala je samo munara.“ Upitah: „Jesi li bio tamo?“ On kaza: „Jesam, iako su me htjeli spriječiti njihovi policajci, prošao sam...“[606]
    Svaki daljni razgovor bio je suvišan. „Eto me odmah“, kazah da bi prekinuo očajnu situaciju. Pođoh biciklom, kao i obično prečicom, ulicom Save Kovačevića, uzvodno lijevom obalom Vrbasa, te kroz naselje Dolac. Pa odatle se uvijek vidjela „Ferhadija“. I ovaj puta vidjeh njen vitki minaret, ali ne i njeno poznato kube.[606]
    Priđoh blizu džamije gdje se već okupilo mnoštvo sveta. S odstojanja smo gledali zastrašujući prizor. Brojni srpski policajci su „obezbijeđivali“ cijelu četvrt, a ulice sa sjeverne, zapadne i južne strane do kompleksa džamije su bile zatvorene. Nisam mogao gledati taj bolni prizor, niti slušati jecaje okupljenih Banjalučana, već odmah produžih muftijinoj kući koja je bila nedaleko odatle, u Zagrebačkoj ulici br. 4. Stepenicama dođoh na prvi sprat, vrata od stana su bila otvorena, te vidjeh nekolicinu naših džematlija. Muftija me dočeka u hodniku. Zagrlili smo se čvrsto. Oči su nam bile pune suza...Prošlo je bilo nekoliko minuta prije progovorismo... Vrlo malo, jer jednostavno nismo imali riječi za tu užasnu spoznaju. Za mene posebno šokantno i kad saznadoh da je isto jutro uništena i preljepa „Arnaudija“ džamija, džamija kopija „Ferhadije“, nešto malo manja ali isto tako predivne arhitekture, udaljena oko 500 m dalje. Tek nakon popušenih nekoliko cigara, predložih da ponovo obojica odemo na mjesto zločina. Krenusmo, ali na trotoaru kod zloglasne kafane „EX“, pokuša nas zaustaviti policajac. Kazasmo mu ko smo, a muftija ga odgurnu govoreći: „Ono tamo je naše. Niko nas nema pravo zaustaviti!“. Dođosmo do zgrade Muftijstva i Odbora IZ u čijem prizemlju je bilo skladište „Merhameta“. Kada uđosmo, zatekosmo pravi krš materijala, polupana stakla, napukle zidove, izvaljene štokove vrata i prozora, a krov potpuno uništen. To je bila posljedica očito snažne eksplozije.[620]
    Zatekosmo unutra aktiviste „Merhameta“. Izmještali su robu iz ruševina. Ali već su tu uveliko radili buldožeri i kamioni komunalnog preduzeća „Čistoća“, koji su ravnali teren i odvozili kamene blokove srušene „Ferhadije“. Kasnije saznasmo, vozili su ih na deponiju gradskog smetljišta na putu Banja Luka - Prijedor.[621]
    Potom smo odlučili da odemo do srušene „Arnaudije“ džamije. Bili smo prosto okamenjeni ugledavši gomilu kamenih blokova na mjestu gdje je bila džamija „Arnaudija“. Ostala je samo kamena ograda sa čuvenom „munaricom“ i ezan tasom, koja se nalazila iznad južnog ulaza u džamijsko dvorište. I ovdje zatekosmo mnoštvo uplakanog naroda, naših dragih džematlija, ali i srpske policijske horde koje su okolo kružile. Čule su se i kletve. Nismo se tu mogli duže zadržati.[621]
    Bio je petak, pa i pored ogromnog šoka i bola imadosmo dovoljno snage i prisebnosti da se dogovorimo da džum'a namaz klanjamo u „Gazanferiji“ džamiji, na drugoj strani rijeke Vrbas. Bio je to naš inat prema dušmanima i naš iman. Sročismo prigodan tekst, kojeg je trebalo pročitati s mimbere... U međuvremenu, do odlaska u „Gazanferiju“, skoknuh do kuće da ohrabrim suprugu Mirsadu i sinove Dženana i Saida, te da i sa njima podijelim tugu.[622]
    Oko 12 h krenusmo od muftijine kuće na džum'a namaz, preko Vrbasa. S nama su još bili Jusuf ef. Dedić i Vahdet ef. Alemić. Kada smo došli u dvorište džamije, zatekli smo veliki broj utučenih i uplakanih džematlija. Nikada neću zabroaviti prizor kada je ef. Alemić čitao tekst u povodu rušenja „Ferhadije“ i „Arnaudije“, te kada se muftija Halilović obratio javnosti rekavši: „Oni koji misle da su rušenjem naših džamija uništili iman u nama i nas muslimane, varaju se. Jer, bez obzira što nam ruše džamije, svaki naš imam je pokretna džamija, a svaki musliman pokretni šehadet.“ Pri tome, pozvao je na sabur, razboritost i dostojanstvo. U tim trenutcima čuli su se jecaji džematilija i tekbiri.[623]
    Kada se završi džum'a namaz, ostasmo s džematlijama da zajednički popričamo o podijelimo tugu. U tom nam javiše da policija zove muftiju da odmah dođe u zgradu Muftijstva... Tako doosmo, a tamo ispred ulaza polurazrušene zgrade čekalo nas je nekoliko mlađih policajaca. Muftija pita šta žele. Odgovoriše da hoće izvući muftijina kola iz garaže, koja se nalazila uz zgradu, kako bi bila zaštićena, jer „neko može srušiti zgradu muftijstva pa bi stradala kola“. Muftija, pak, uzvrati da nek ne brinu, jer to nije njihov problem. I zaista oni odoše neobavljenog posla. Nije prošlo niti pet minuta kada hrupi grupa starih policajaca na čelu s komandirom Stanice javne bezbednosti „Centar“, Perom Mudrinićem. On je bio veoma grub i arogantam zaprijetivši muftiji da će ga uhapsiti ako ne otvori garažu. Nisam se više mogao suzdržavati pa sam uzvratio rekavši: „Kako vas nije sramota? Vidite li ovaj prizor oko nas, ruševine džamije. Džamije nema a vama do kola.“ On je odmah zagalamio: „Šta se ti miješaš? Ko si ti? Otvor'der tu tašnu? Šta imaš u njoj?...“ Na kraju su ipak srušili zid garaže i odvezli auto. To je bio primjer zločinačkog četničkog sadizma... Mi smo tada još dobro prošli, jer srbo-četnici su tukli i ubijali i zbog manjih stvari.[623]
    Otišli smo muftijinoj kući. Tamo je svijet pristizao u grupama. Tog popodneva došao je Jovo Turanjanin predstavivši se pomoćnikom ministra za nepravoslavne vjere. On je nedavno došao s Pala. Inače je poznavao muftiju od ranije, jer je u komunističkom sistemu također bio zadužen za odnose s vjerskim zajednicama. Izrazio sma je saučešće te rekao da gradonačelnik Radić nije imao snage da dođe niti da muftiju nazove telefonom. Ponudio je da se povodom rješavanja problema ubuduće njemu obraćamo.[624]
    Uzgred da napomenem u narednom vremenu ovaj predstavnik srbo-četničke vlasti nam je dolazio više puta, hineći da nam želi pomoći, ali je preko nas stalno tražio materijal za bojenje svog stana kojeg je oduzeo jednoj bošnjačkoj porodici. Eto to je bio nivo njihovog ministra.[616]
    Predvečer je došao biskup dr. Franjo Komarica uručivši sam svoju pismenu sućut, kazavši: „Draga braćo, dragi prijatelji, teško mi je da pronađem prave riječi i izrazim svoje zgražanje nad ovim vandalskim činom, izvršenim isključivo u ime sotone, niti da vam adekvatnim riječima uputim svoju i našu sućut. Budite uvjereni da sam ja, te cijelokupno moje svećenstvo i vjernici uz vas, jer, kao što znamo, podijeljena radost s prijateljima je dvostruka radost, a podijeljena tuga — pola tuge.“ U tim trenutcima posjet biskupa Komarice te njegove iskrene riječu su bili kao mehlem na ljutu ranu.[616]
    Zanimljivo je spomenuti kazivanja nekih očevidaca u vezi sa stanjem u okolici srušenih džamija, noć uoči njihvog rušenja. Oko 22 sahata, očevici su vidjeli s prozora svojih kuća kako policija vrši blokadu ulica oko „Ferhadije“ i „Arnaudije“, da bi se zatim čuo tutanj vojnih kamiona, koji su se zaustavili pred džamijama. Prozori od nekih kuća i stanova u zgradama bili potpuno otvoreni te noći, a među njima i prozor stana Đure Bulića, tada trećeg čovjeka u hijerarhiji u CSB-u. Njegov stan je bio lociran u ulici Meše Selimovića (ranije Zagrebačkoj), stotinjak metara udaljen od „Ferhadije“. Dakle, mnogi su znali što će se dogoditi te noći.[616]
    Sljedeće noći nije bilo struje. Umoran te skrhan sjedio sam u svome stanu tugujući s porodicom... Oko 21,45 zazvoni telefon. Supruga je podigla slušalicu. Kaza mi da me zovu iz policije. Kada sam se javio uz „dobro večer“ pretstavio mi se izvjesni Branko Gudalo. Reče da je istražni sudija, tražio je da dođem na razgovor... „Ali sada će nastupiti policijski sahat“, rekoh mu, pokušavajući da se izvučem... „Vi možete doći do 22,00 sata, pošto stanujete blizu SUP-a, a vratit će vas naš čovjek“, bio je uporan Gudalo. Nisam imao izbora, te krenuh. Na portirnici u SUP-a policije mi rekoše da me čekaju u prizemlju: „levo“, druga vrata opet „levo“.[616]
    Unutra ih je bilo petnaestak. Većina je bila u plavim uniformama, a neki u civilnoj odjeći. Gledali su TV, jer su imali struju. Jedan od civila predstavi se kao Gudalo, istražni sudac zadužen da izvrši „istražni postupak“ u povodu rušenja „Ferhadije“ i „Arnaudije“. Također u civilu, bio je tu Dušan Rodić, moj komšija, u stanu kat iznad mene. Počeli su da me ispituju, onako bahato, i tek reda radi: „Na koga sumnjamo? Jesu li primjetili ikakve prethodne radnje ili znakove koji bi mogli biti uvod u čin rušenja džamija:“[625]
    Odgovorio sam da ne sumnjamo ni u koga, niti smo primjetili bilo kakve prethodne znakove. Jednostavno, klanjali smo akšam-namaz 6. maja, te oko 20.20 ostavili „Ferhadiju“ u uobičajenom stanju, zaključavši njena vrata i kapiju njene avlije. „Ja mislim da ćete vi to sigurno utvrditi, vi ste stručni za to, a to je uostalom i vaš posao. Ako nemate šta više ja bih kući.“, pokušavao sam da prekinem tragikomičnu situaciju i uzvratim na njihov cinizam. No, Gudalo mi pokaza nekakav papir, „rješenje“, u kojem se kao utvrđuje da je stepen oštećenja neporušenog minareta Ferhadije takav da bi se sam mogao srušiti i ugroziti ljudske živote i okolne objekte, te bjezbednost saobraćaja u maloj i slabo prometnoj Ferhad-pašinoj ulici. U potpisu su bili: Goran Ajdar, urbanističko građevinski inspektor, Branko Gudalo, istražni sudija, Novica Vujinić, predstavnik inženjerske grupe VRS, Branko Kondić, predstavnik vatrogasne brigade i Dušan Rodić, predstavnik CSB-a Banja Luka.[626]
    „Šta mi vi ovo pokazujete“ pravim se nevješt. „Znate, vas kao predsednika IZ želimo zvanično obavjestiti da je naš stručna komisija utvrdila stepen oštećenja minareta i potrebu njegovog rušenja“, reče Gudalo. „Kako vaša komisija? Trebalo je da formiramo zajedničku i da se onda utvrdi kakvo je oštećenje, a što se tiče bezbjednosti saobraćaja u Ferhad-pašinoj ulici, zatvorite je s obje strane, ionako nije frekventna, te nema nikakav značaj.“, odgovorih. No, očito tu se nije više imalo što reći, nisu važili nikakvi argumenti. Gudalo je potom saopćio da će oni u toku te noći postupiti po „rješenju“ i srušiti minaret. Zapanjen bahatošću, rekoh da to ne čine, a ako su to odlučili, nisu trebali mene zvati. Jasno je da su preko mene želili obezbijediti „legitimitet“ za rušenje minareta. Dakle, još uvjek su se nečeg plašili. Možda odgovornosti pred Svjetskom zajednicom?[626]
    Kući me dopratio komšija Rodić, koji mi je usput rekao da će i on učestvovati u rušenju, što se i desilo. Oko 22,45 dođoh kući i ispričah supruzi i sinovima što se dogodilo.[626]
    Čekali smo šta će se desiti. Oko 23,40 minaret je bio osvjetljen snažnom svetlošću reflektora, koji je bio zasljepljujući, pošto je cijela okolica bila u mraku, jer osim „prioriteta“ niko nije imao struje. Imao sam izravni pogled sa svog balkona u visini četvrtog kata. Gledali smo posljednjeg puta vitki minaret „Ferhat-pašine džamije“ visok 42,5 m. Oko 0,30 čula se snažna eksplozija koja, kao da je i mene raznijela. Odmah se začuše rafali i pucnji, vesela pjesma i poklici iz nekih zgrada, a pogotovo nebodera na nekadašnjem Bulevaru revolucije. Opće je bilo poznato da tu stanuju oficiri bivše JNA a sada srbo-četničke vojske.[619]
    U subotu ujutro, 8. maja 1993. godine, na lokalitetu srušene „Ferhadije“ i minareta, bageri su revnosno očistili teren, sada i od srušenog minareta. U polurazrušenoj zgradi Muftijstva i Odbora IZ-e, u jednoj maloj prostoriji u prizemlju, klanjali smo podne namaz i molili Allaha dž. š. da zločinci ispaštaju zbog svojih satanskih zločina. Nakon toga, muftija se obratio nama nekolicini iz nekada velikog džemata, riječima: „Od ovog trenutka u prizemlju ove zgrade u funkciji će biti „Ferhat-pašin mesdžid“. On je duhovni temelj i preteča novoj Ferhadiji. Inšallah.“[619]
    Nakon toga pristupili smo adaptaciji velike prostorije u prizemlju, izbijajući jedan pregradni zid, čime smo proširili kapacitet mesdžida za oko 180 klanjača. Kao da smo bili uvjereni da će se toliko ljudi usuditi pojaviti na sljedećem džum'a namazu. A to se zaista desilo. Iman, sabur i dostojanstvo su ipak svojstveni našem narodu.[619]
    U sanaciji zgrade, te adaptaciji prostora za klanjanje, sa velikim entuzijazmom je sudjelovao veliki broj naših džematlija, kao radna snaga, zanatskim uslugama i u građevinskom materijalu. Unatoč nemilosrdne buke magera i kamiona, koji su čistili lokalitet srušene „Ferhadije“, uz prisustvo policije, brzo je završavan nukleus naše buduće „Ferhadije“, a svaki mumin se iskaza kao pokretni šehadet, kao što je rahmetli muftija pretskazao. U nekoliko navrata sretao sam među bagerima sudiju Gudala, pitajući ga zašto uklanjaju vrijedne i unikatne kamene blokove. Cinično je odgovarao da to čini zbog „istrage, jer možda ima čak i poginulih ispod ruševina...“[619]
    Tih dana smo nekoliko puta uputili pisma gradonačelniku Predragu Radiću te sekretaru za urbanizam SO-e Banja Luka, Predragu Mitrakoviću, zahtjevajući da se zaustavi odvoženje ruševina ostataka „Ferhadije“ i „Arnaudije“, ali oni su se oglušili, znači svjesno podržavajući, kako zločin rušenja džamija, tako i zločin bespravnog uzurpiranja njihovih ostataka na našoj zemlji. Ipak, dobili smo od istražnog sudije Gudala jedan dopis u kojem traži našu procjenu vrijednosti džamija. Kakva bestidnost i bahatost... Odgovorili smo mu hrabro i dostojanstveno, naglašivši da nas je takav dopis uvrijedio, jer ne postoji niko ko može kazati vrijednost takvih svjetskih unikata arhitekture i bogoslovlja, a duhovnu vrijednost ljudski stvor ne može odrediti. Vrlo dobro su oni znali da su ove džamije bile uvrštene u katalog UNESCA, i kao biseri svjetskih dijela bili pod zaštitom UN...[627]
    Ubrzo su nas počeli posjećivati brojni novinari sa Zapada, očito privučeni ovim nezamislivim vandalskim činom... Ali oni su došli iz zemalja čije vlade ni do tada nisu učinile ništa da zaustave genocid i urbicid nad Bošnjacima, te smo gajili male nade da će masovna rušenja naših džamija i svjetskih vrijednosti, naći na ozbiljnu reakciju tih vlada, osim možda zgražavanja javnosti u njihovim zemljama. Shvatili smo stoga, da su došli po spektakularne informacije za svoje čitatelje i gledatelje. Nismo ih odbijali, razgovarali smo otvoreno te pružili im brojne informacije, ne samo o zločinu nad poviješću, već svakako najviše o masovnim zločinima u regiji. Ipak smo se nadali da će naši vapaji doi do savjesti bar običnih ljudi.[628]
    Mnogi od novinara su suosjećali s nama, a neki poput pretstavnika Nizozemske TV, su našoj IZ uručili skromnu finansijsku pomoć. Britanski novinar koji je radio za „The Guardian“ nama je čak kazao da je gradonačelnik Radić obični fašista.[628]
    No, rušenje dviju najznamenitijih džamija u gradu bio je uvod u cijelu seriju rušenja i paljenja preostalih. Evo te crne kronologije od maja do septembra 1993. godine[628]: 11 maja srušena ekspolozivom džamija u Vrbanji,[628]
    • 17. maja zapaljena „Hadži-Zulfikar“ ili „Tulekova“ džamija u Lijevoj Novoseliji,[628]
    • 26. maja zapaljena „Behram-efendijina“ džamija u Desnoj Novoseliji;[628]
    • 04. jula srušene su eksplozivom četiri džamije: „Gazanferija“, „Sifti Mehmed-pašina“ (jama) džamija, „Hadžibegzad“ (Grab) i „Mehdi-begova“ (Hiseta);[628]
    • 14. jula srušena je „Hadžu Kurt“ (Lijeva Novoselija) i „Hadži Šaban“ džamija (Desna Novoselija);[628]
    • 06. septembra zapaljena je „Hadži Perviz“ džamija u Potoku;[629]
    • 08. septembra pola sahata prije ponoći, spaljena je „Hadži Osmanlija“ ili „Talina“ džamija u Podbrđu;[629]
    • 09. septembra pola sahata nakon ponoći, spaljena je „Hadži Omerova“ džamija u Docu;[629]
    • 09. septembra, pred zoru, spaljena je „Hadži Salihija“ ili „Stupnička“ džamija...[629] [...]
  31. ^ Branio se radić pozivima od ranije, dodaj, Galijaš
  32. ^
    BISKUP BANJALUČKI, FRANJO KOMARICA[636]

    Pismo soildarnosti muftiji banjalučkom, hadži Ibrahimu ef. Haliloviću,— u povodu rušenja dviju poznatih džamija u Banjoj Luci.[636]

    Poštovani gospodine Muftijo, vrlo cijenjeni i dragi prijatelju Ibrahim-efendijo![636]
    Poštovani vjernici-muslimani![636]
    Najtužnija vijest koju sam danas morao čuti bila je vijest o bila je vijest o noćašnjem, bezumnom, zločinačkom zlodjelu rušenja višestoljetnih bogomolja Vas, naše poštovane muslimanske braće, divot džamije Ferhadije i Arnaudije, dragocjenog blaga ne samo Vaše — Islamske zajednice, nego i svih stanovnika našeg grada i cijele naše zemlje.[636]
    Iskreno sam i duboko potresen, ne samo radi strašne činjenice da su srušene najstarije bogomolje našeg grada i cijelog ovog kraja, pa i šire, nego i zato što su se među nama, nažalost, pojavili beskrupulozni rušitelji, vandali koji su kadri promišljeno, planski i podlo — bez ikakvog povoda i razloga — učiniti takva zlodjela.[636]
    Ovim vandalskim zlodjelom koje se, nažalost, unatoč policijskom satu, prema Vašem iskazu očito duže vrijeme pripremalo i sinhronizirano izvelo, bačena je velika, nepopravljiva ljaga na sve one koji imaju zadaću da sprečavaju ovakve i slične vandalske čine, a koji se ipak događaju u našem gradu i kraju — pod okriljem mraka.[636]
    U ime Katoličke Crkve u banjalučkoj biskupiji, u ime Biskupskog Ordinarijata u Banja Luci, kao i svoje osobno ime, najodlučnije osuđujem ovo najnovije zlodjelo nad vjerskim objektima i vjerskim zajednicama u našem gradu i općini![636]
    U ime pravde i zakona, u ima kulture i civilizacije kojoj pripadam, u ime zdravog razuma i u ime svih plemenitih naših sugrađana koji se istinski među sobom poštivaju i uvažavaju — bez obzira na vjerozakon ili pripadnost raznim narodima — tražim i očekujem od svih kompetentnih instuticija i osoba našeg grada i općine da se zločinci ovih najnovijih zlodjela otkriju i spriječe u daljim sličnim neljudskim nakanama![636]
    Dok ovozemaljskoj pravdi prepuštamo kažnjavanje zločina, molim milosrdnog i samilosnog Boga da nas sve sačuva da sami ne postanemo robovi ovakvih đavolskih nakana, niti objekti mogućih njegovih paklenih akcija![636]
    Vama, osobno, kao i Vašim poštovanim vjernicima Islamske zajednice iskreno želim da Vas u ovim teškim časovima tješe riječi Boga Svevišnjega: “A kada dođe vrijeme druge prijetnje, poslaćemo ih da na licima vašim tugu i jad ostave i da u Hram kao i prvi put, ponovno provale i da sve što osvoje do temelja poruše.[636]
    I Gospodar će vam se opet smilovati: ako vi ponovo započnete, započećemo i Mi. A džehenem smo za nevjernike tamnicom učinili.” (Al—Isra, XVII, 7—8).[636]
    Dijeleći iskreno s Vama svima, kako veliku tugu, tako i neuništivu nadu, te obećavajući Vam razumljivu solidarnost i nas, vjernika-katolika, prijateljski Vas pozdravljam![636]
    <right>Mons. dr. Franjo Komarica</right>[636]
    <right>banjalučki biskup</right>[636]
    Banja Luka, 7. svibnja 1993.[636]

  33. ^ [...] Bošnjaci koji imaju hrabrosti da ne glasaju pokušavaju spasiti ruševine dviju džamija razrušenih prošlog tjedna. Lokalne srpske vlasti prebacuju odgovornost za rušenje džamija na „muslimanske ekstremiste“, koji žele izazvati međunarodnu intervenciju... Porušene džamija nam poručuju da nam preostaje spakirati kovčege ili završiti u lijesu. Ovo se odnosilo na rušenje nekoliko manjih džamija.[604][605]
    7.5.93 u 3,10 sati ujutru srpski fašisti tonama eksploziva srušili su džamije Ferhadiju i Arnaudiju, u samom centru grada. To su dvije jedinstvene ljepotice, stare preko 400 godina, pod zaštitom UINESCOA.[604][605]
    Bio sam prvi koji je to javio svijetu, a vijest sam završio s rečenicom: „Ovim činom srbočetnički agresor načinio je smrtnu osudu Bošnjacima-muslimanima Banje Luke.“ (6.5.;7.5.;16,17).[604][642]
    U roku od 24 sata imao sam potpuniji izvještaj o pripremi i rušenju džamija i on glasi[604][643]:
    1. Dana 6.5.93., četvrtak, održani sastanci u mjesnim zajednicama u kojima se nalaze džamije. Srbi upozoreni da budu u kućama u slučaju „neprilika“. Zatim je kazano da ostanu samo članovi SDS i da će biti legitimisani. Njima je otvoreno kazano da slijede eksplozije, da ne dođe do uzbune i sl.[604][643]
    2. Ve u 23,30 sati uočen dolazak vojih kamiona do džamija, a to cijelo područje je blokirano od najmanje jedne čete vojnika, i pored tog što je policijski sat na snazi u to vrijeme.[604][643]
    3. Jačina eksplozije je podešena tako da munare i zidovi ne padnu na glavne prometnice, što ukazuje da su sve obavljali vojni specijalci. 4. Za rušenje ova dva grandiozna objekta utrošeno je oko 1.500 kg eksploziva.[604][643]
    Postoji lista objekata koji su pripremljeni za rušenje na isti način, a radi se o džamijama, spomenicima i privatnim kućama. (13,16). Odbor IZ šalje u UN našoj Misiji kopije zahtjeva Opštini Banja Luka da se ne uništavaju kameni blokovi džamija već sačuvaju (8.5.;18). Ovaj dokument može biti optužnica za gradonačelnika Radića pred Međunarodnim sudom u Haagu, jer je dozvolio uništavanje spomenika pod zaštitom UNESCA.[604][643]
    „U svakom slučaju, nesporno je da je rušenju dviju najznamenitijih džamija u Banjoj Luci izvršeno u koordinaciji CSB, na čijem je čelu tada bio Stojan Župljanin, te specijalnih jedinica i Krajiškog korpusa tzv. RS na čijem je čelu bio Momir Talić.“ (19, svjedočenje). Ovo je ratni zločin par exelans, kažnjiv po međunarodnim zakonima.[644][643]
    Već sutradan za vrijeme akšam-namaza upala je policija u džamiju na Hisetima (Mahdibeg džamija) i uhapsila trojicu Bošnjaka na namazu, bez ikakvog obrazloženja. Policija je došla u crvenom kombiju BL-52-294, koji je ozloglašen zbog masovnih hapšenja i ubojstava zatočenika.[638][643]
    Tada je uhapšen i Mustafa Maglić, kojega su na licu mjesta isprebijali a policija je ostalima prijetila i psovala. Isti je dan u Čelincu ubijen bračni par Talić, Azema i Zaim. Četnici su ih vezali i zapalili u kući (21).[638][643]
    No već sutra, 8.5, nastavlja se rušilački pir srbočetnika. Tačno u 8,30 policija minira dio munare džamije Ferhadije i odmah naređuje odvoženje kamenih blokova na smetljište u Šargovacu (18).[638][639]
    Muftija Halilović urgentno obaveštava gradonačelnika Radića moleći ga da se onemogući odvođenje materijala, jer ga je potrebno klasificirati i složiti, pošto svaki dio karalnog objekta ima povijesnu vrijednost (22).[638][639]
    Odmah apeliramo da se na međunarodnoj razini upozori Radić da se mora sačuvati građa Ferhadije (23).[638][639]
    Svuda zaprepaštenost, nevjerica, plač, ali se ne predajemo. Srbočetnici, javno i tajno likuju, šepure se ulicama oko ruševina. U takvoj psihozi niko, ni mi sami, nije očekivao takvo okupljanje naroda sutra u Gazanferiji džamiji na džumi. Bila je puna svijeta. Svijeta uspravnog, čvrstog i čini mi se pomalo fatalistički ali ne defetistički raspoloženog. Nekolicina me poziva na divhanu da nešto kažem. Govorio sam jednostavno i čini mi se sukladno stanju[638][639]:
    „Ako nam sruše i Gazanferiju, mi ćemo klanjati na Musali.“ Neki su pitali da li je javljeno vani, da li svijet zna. Nisam im tada mogao odgovoriti. Opterećenje s pitanje da li su tačne informacije koje sam poslao u svije o planiranom rušenju svih ostalih džamija i sakralnih objekata bilo je preveliko.[638][639]
    Hutba koju je tada držao muftija Halilović, pamtit će se kao remek-djelo kazane riječi. Ostat će nam u trajnom sjećanju riječi: „Svaki imam je pokretna džamija, a svaki musliman pokretni šehadet.“ Isti dan biskup Komarica je došao izraziti sućut i svoje „zgražanje nad ovim vandalskim činom, izvršenim isključivo u ime satane.“ Vladika Jefrem se nije oglasio.[638][639]
    Sutradan mi je doaš kući novinar Jon Randal, The Washington post. Pažljivo je slušao članove IO Đuzela, Dalnezirevića, Novajliju i mene. Naravno govorimo o rušenju Ferhadije i Arnaudije, nevjerojatnom genocidu, ali mu jasno kažemo da podržavamo stavove našeg predsjednika Izetbegovića. Ukazujemo na političke razlike u odnosu na BiH nekih evropskih zemalja i USA. (16.5.;24)[645][639]
    Nije trebalo dugo čekati. Navečer 10.5.93 srušena je eksplozivom džamija u Vrbanji, treća po veličini. Dakle, moje informacije su tačne. Cijela lista muslimanskih bogomolja, privatnih kuća, ali i katoličkih katedrala su planirane, za rušenje.[645][646]
    Ovo zadnje se odnosilo na Petrićevačku katedralu. No, niko od katolika nije u to vjerovao, pa niti biskup kada je doašo izraziti sućut zbog zločina nad muslimanima (21). Islamska zajednica dostavlja Izveštaj s kronologijom zbivanja, naglašavajući da je rušenjem džamija simbolički potvrđen genocid nad Bošnjacima. (11.05.;25) Samo u ovom slučaju radio BiH je posvetio dužnu pažnju u emisijama, ali sa zakašnjenjem. Glas Amerike je bio brži. Sva svjetsk glasila su o tome izvještavala.[645][647]
    Paralelno s ovim vandalizmom i terorom srpska vlast organizira Referendum o prihvaćanju „Vence-Owenovog“ plana, s namjerom da ga odbiju. Bilo im je potrebno makar simboličko učešće nesrba. Zato obilaze stanove, vrše popis stanovnika Bošnjaka i Hrvata i otvoreno prijete da će izgubiti stanove ako ako ne izađu na Referendum. Rezultat se unaprijed znao, važno je da su mogli pokazati imena nesrba svojim prijateljima u inozemstvu, a oni će to onda politički poentirati na međunarodnim forumima (13.5.;26).[645][647]
    Dodatno izvještavamo da je 4.5 na TV-BL iznesen dokument koji je potpisan od humanitarnih organizacija, pa tako i od strane MHD Merhamet, a kojim se protestira protiv Rezolucije SB 820 i nadlijetanja NATO aviona.[645][647]
    Tog dana odlučujemo zamrznuti rad cijelog IO SDA zbog informacija da se priprema naše „uklanjanje“ (26).[645][647]
    U Glasu 14.5.93 komandant CSB Stojan Župljanin, izjavljuje da su džamije srušili sami Bošnjaci, da su prije toga iz džamije iznesene vrijednosti, da su Bošnjaci čuvali džamije i sl. Kakav vrhunac cinizma i bahatosti! Zar nema na ovom svijetu niko da zaustavi lopove i zločince?! (27).[645][647]
    Već nakon dva dana Srbi pale džamiju u Gornjem Šeheru (17.5.;28) Ponovo apleiramo na svjetsku javnost, ali ovaj puta šaljemo apel i Centrali SDA, da se jednom raščisti zašto Radio BiH ne daje informacije o Banjoj Luci i Bosanskoj Krajini. Izvještaj o rušenju džamija Ferhadije i Arnaudije dali u jednoj rečenici i nju uzeli s Glasa Amerike, a od tada ništa više. Stiče se utisak o planskom indolentnom odnosu, što nas upozorava da u ekipi Radio BiH dalje preovlađuje stara unitaristička struja, koja u cilju samo njima znanom, žele zataškati zločine (29).[648][649]
    Međutim, naš ambasador Šaćirbegović je već 18.5.93. (30) izvjestio Savjet bezbednosti o rušenju džamija i odnošenju materijala itd.[650][651] [...]

ReferenceУреди

  1. 1,0 1,1 Андрејевић (1984). str. 9.
  2. ^ Historija naroda Jugoslavije II (1959). str. 602.
  3. ^ Korić (2015a). str. 19.
  4. ^ Korić (2015a). str. 23.
  5. ^ Šabanović (1982). str. 21—24.
  6. ^ Imamović (1998). str. 104.
  7. ^ Husedžinović (2005). str. 71.
  8. ^ Šabanović (1982). str. 39.
  9. ^ Imamović (1998). str. 122.
  10. ^ Korić (2015a). str. 23—24.
  11. ^ Imamović (1998). str. 105—111.
  12. ^ Husedžinović (2005). str. 72;74.
  13. ^ Микић (1995). str. 42.
  14. 14,0 14,1 Korić (2015a). str. 24.
  15. ^ Šabanović (1982). str. 176.
  16. 16,0 16,1 Prelog (1912). str. 19—34.
  17. 17,0 17,1 Korić (2015a). str. 24—25.
  18. ^ Микић (1995). str. 41—45.
  19. ^ Šabanović (1982). str. 176—177.
  20. ^ Husedžinović (2005). str. 74.
  21. ^ Микић (1995). str. 45—46.
  22. ^ Prelog (1912). str. 33.
  23. ^ Kreševljaković (1934). str. 892.
  24. ^ Džaja (1973). str. 10—11.
  25. ^ Imamović (1998). str. 241.
  26. ^ Historija naroda Jugoslavije II (1959). str. 128.
  27. ^ Korić (2015a). str. 25.
  28. ^ Šabanović (1982). str. 77;79.
  29. 29,0 29,1 Husedžinović (2005). str. 80.
  30. ^ Historija naroda Jugoslavije II (1959). str. 128—129.
  31. ^ Korić (2015a). str. 203.
  32. ^ Husedžinović (2012). str. 113.
  33. 33,0 33,1 Kreševljaković (1934). str. 893.
  34. ^ Historija naroda Jugoslavije II (1959). str. 146—147.
  35. ^ Андрејевић (1984). str. 18—19.
  36. ^ Zlatar (1978). str. 81—87;111.
  37. ^ Korić (2015a). str. 30—31.
  38. ^ Korić (2015a). str. 32—34.
  39. ^ Korić (2015b). str. 408—409.
  40. ^ Андрејевић (1984). str. 19.
  41. ^ Zlatar (1978). str. 81—87.
  42. 42,0 42,1 42,2 42,3 42,4 42,5 42,6 42,7 42,8 42,9 Husedžinović (2005). str. 81.
  43. ^ Korić (2015a). str. 35.
  44. ^ Korić (2016). str. 63.
  45. ^ Андрејевић (1984). str. 20.
  46. ^ Husedžinović (2005). str. 81—82.
  47. ^ Zlatar (1978). str. 111—117.
  48. 48,0 48,1 Kamberović, Husnija (1998). „FERHADPAŠIĆ-SOKOLOVIĆ (Ferhadpašić, Ferhatpašić)”. Hrvatski biografski leksikon. Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“. Pristupljeno 7. 7. 2019. 
  49. ^ Korić (2015a). str. 35;252.
  50. ^ Korić (2015a). str. 252—253.
  51. ^ Korić (2015a). str. 253.
  52. 52,0 52,1 Čelić (1981). str. 6.
  53. 53,0 53,1 53,2 53,3 53,4 53,5 Bejtić (1953a). str. 98.
  54. 54,0 54,1 54,2 Zlatar (1978). str. 114—115.
  55. 55,0 55,1 Korić (2015a). str. 254.
  56. ^ Husedžinović (2005). str. 80—81.
  57. 57,0 57,1 Čelebi (1973). str. 215.
  58. ^ Korić (2015a). str. 254—255.
  59. ^ Korić (2015a). str. 255.
  60. ^ Korić (2015a). str. 252—259.
  61. 61,0 61,1 61,2 61,3 61,4 Korić (2015a). str. 256.
  62. ^ Muftić (1941)
  63. 63,0 63,1 63,2 Kreševljaković (1991a). str. 146.
  64. ^ Bejtić (1953a). str. 114.
  65. 65,0 65,1 Korić (2015a). str. 257.
  66. ^ Kreševljaković (1934). str. 899.
  67. ^ Ravlić (2002). str. 20.
  68. 68,0 68,1 68,2 68,3 Husedžinović (2012). str. 110.
  69. ^ Zlatar (1978). str. 115.
  70. 70,0 70,1 Korić (2015a). str. 207.
  71. ^ Historija naroda Jugoslavije II (1959). str. 135.
  72. ^ Андрејевић (1984). str. 21—22.
  73. 73,0 73,1 Husedžinović (2005). str. 83.
  74. ^ Korić (2015a). str. 268—269.
  75. ^ Imamović (1998). str. 246—247.
  76. 76,0 76,1 Škapur (1967a). str. 17.
  77. ^ Imamović (1998). str. 246—248.
  78. ^ Imamović (1998). str. 247.
  79. ^ Husedžinović (2005). str. 75.
  80. ^ Dervišević & Smailbegović (2016)
  81. 81,0 81,1 81,2 81,3 Korić (2015a). str. 270.
  82. 82,00 82,01 82,02 82,03 82,04 82,05 82,06 82,07 82,08 82,09 82,10 82,11 82,12 82,13 82,14 82,15 82,16 82,17 82,18 82,19 82,20 82,21 82,22 82,23 82,24 82,25 82,26 82,27 82,28 82,29 82,30 82,31 82,32 82,33 82,34 82,35 82,36 82,37 82,38 Ахунбеј, Зејнеп; Хаџимухамедовић, Амра; Ловреновић, Дубравко; Шево, Љиљана; Вик, Тина (7. 5. 2003). „Одлука о проглашењу Подручја и остатака грађевинске цјелине - Ферхад-пашина џамија (Ферхадија) у Бањалуци, са Ферхад-пашиним турбетом, Турбетом Сафикадуне, Турбетом Ферхад-пашиних бајрактара, шадрваном, џамијским харемом, оградним зидовима и порталом, националним спомеником Босне и Херцеговине [Број: 08.2-6-533/03-8 ; Носилац истраживања и израде Приједлога одлуке: Мирзах Фочо, дипломирани инжењер архитектуре]” (PDF). Комисија за очување националних споменика Босне и Херцеговине. Pristupljeno 9. 7. 2019. 
  83. 83,0 83,1 Škapur (1967a). str. 18.
  84. ^ Husedžinović (2012). str. 110—111.
  85. ^ Husedžinović (2005). str. 79.
  86. ^ Imamović (1998). str. 248.
  87. ^ Korić (2015a). str. 270—271.
  88. ^ Korić (2015a). str. 271—272.
  89. ^ Škapur (1967a). str. 19.
  90. ^ Korić (2015a). str. 112.
  91. ^ Vojna enciklopedija, tom II (1971). str. 96.
  92. ^ Korić (2015a). str. 114.
  93. ^ Hammer (1979). str. 53—54.
  94. ^ Korić (2015a). str. 114—115.
  95. ^ Korić (2015a). str. 115.
  96. ^ Hammer (1979). str. 54.
  97. ^ Korić (2015a). str. 115—116.
  98. ^ Korić (2015a). str. 117—118.
  99. 99,0 99,1 99,2 99,3 99,4 Softić (1996). str. 173.
  100. 100,0 100,1 100,2 100,3 100,4 Alajbegović Pečevija (2000). str. 372—373.
  101. 101,0 101,1 Андрејевић (1984). str. 97.
  102. ^ Handžić (1994). str. 143—147.
  103. ^ Андрејевић (1984). str. 97—98.
  104. 104,0 104,1 Андрејевић (1984). str. 98.
  105. 105,0 105,1 Андрејевић (1984). str. 99.
  106. ^ Zlatar (1978). str. 84—85;87—88.
  107. ^ Korić (2015a). str. 207—208.
  108. 108,0 108,1 Korić (2015a). str. 208.
  109. ^ Handžić (1994). str. 208.
  110. ^ Handžić (1994). str. 115.
  111. 111,0 111,1 Korić (2011). str. 319—320.
  112. 112,0 112,1 112,2 Korić (2015a). str. 209—213.
  113. ^ Bublin (2017). str. 54.
  114. ^ Korić (2011a). str. 132.
  115. ^ Korić (2011). str. 319;321—325.
  116. ^ Oruç (2011). str. 274—275.
  117. ^ Husedžinović (2005). str. 105—106.
  118. 118,0 118,1 118,2 Korić (2015a). str. 213.
  119. 119,0 119,1 119,2 119,3 119,4 119,5 Husedžinović (2005). str. 106.
  120. ^ Husić & Lavić (2013). str. 49.
  121. ^ Kreševljaković (1991c). str. 69—70;265.
  122. 122,0 122,1 Kreševljaković (1934). str. 898.
  123. 123,0 123,1 Bejtić (1953a). str. 97—98.
  124. 124,0 124,1 Korić (2015a). str. 215—217.
  125. ^ Medara (2014). str. 115.
  126. ^ Korić (2015a). str. 216.
  127. 127,0 127,1 Husić & Lavić (2013). str. 53.
  128. ^ Kreševljaković (1934). str. 898—899.
  129. ^ Korić (2015a). str. 215.
  130. ^ Husić (2011). str. 52.
  131. ^ Schweiger-Lerchenfeld (1878). str. 57/59.
  132. ^ Kreševljaković (1936). str. 93.
  133. ^ Husedžinović (2005). str. 112.
  134. 134,0 134,1 134,2 134,3 134,4 134,5 Husedžinović (2005). str. 108—122.
  135. 135,0 135,1 135,2 135,3 135,4 Husedžinović (2012). str. 114—119.
  136. ^ Čelić & Mujezinović (1969). str. 132—133.
  137. 137,0 137,1 137,2 137,3 137,4 137,5 137,6 137,7 Mujezinović (1977). str. 209.
  138. ^ Husedžinović (2012). str. 115.
  139. ^ Kreševljaković (1954). str. 240.
  140. ^ Buljina (1944). str. 160—161.
  141. ^ Handžić (1936). str. 37.
  142. ^ Kreševljaković (1956). str. 14.
  143. ^ Husedžinović (2005). str. 108.
  144. ^ Husedžinović (2012). str. 120.
  145. ^ Husedžinović (2005). str. 122—126.
  146. ^ Bejtić (1953a). str. 103—104.
  147. ^ Gačanin (2016). str. 111—112.
  148. ^ Korić (2015a). str. 226—227.
  149. ^ Korić (2004). str. 181.
  150. ^ Handžić (1994). str. 151.
  151. ^ Kreševljaković (1961). str. 24.
  152. ^ Kreševljaković (1991). str. 308.
  153. 153,0 153,1 153,2 153,3 Андрејевић (1984). str. 40.
  154. 154,0 154,1 154,2 154,3 Husedžinović (2005). str. 222.
  155. ^ Korić (2015a). str. 213—214.
  156. 156,0 156,1 156,2 156,3 156,4 156,5 156,6 156,7 Hamidović et al. (2002). str. 9.
  157. 157,0 157,1 157,2 157,3 157,4 157,5 157,6 Softić (1996). str. 174.
  158. 158,0 158,1 Husedžinović (2005). str. 227.
  159. 159,0 159,1 Korić (2015a). str. 117—118;214.
  160. ^ Енциклопедија Републике Српске, том I (2017). str. 248.
  161. 161,0 161,1 Čelić (1981). str. 8.
  162. 162,0 162,1 162,2 162,3 162,4 Bejtić (1953a). str. 100.
  163. 163,0 163,1 163,2 Mujezinović (1953). str. 477.
  164. 164,0 164,1 Korić (2015a). str. 214.
  165. ^ Mujezinović (1977). str. 199.
  166. ^ Mujezinović (1953). str. 476.
  167. ^ Vakufnama Ferhad-paše (2005). str. 45.
  168. ^ Škapur (1967a). str. 20;22.
  169. 169,0 169,1 169,2 Husedžinović (2005). str. 224.
  170. 170,0 170,1 170,2 Mujezinović (1977). str. 200.
  171. 171,0 171,1 171,2 171,3 171,4 Vakufnama Ferhad-paše (2005). str. 46.
  172. ^ Čelić (1981). str. 5.
  173. ^ Korić (2015a). str. 249—250.
  174. 174,0 174,1 Softić (1996). str. 185.
  175. ^ Hamidović et al. (2002). str. 4.
  176. 176,0 176,1 176,2 176,3 Škapur (1967a). str. 22.
  177. ^ Mujezinović (1977). str. 200;503.
  178. ^ Hammer-Purgstall (1837). str. 402.
  179. 179,0 179,1 179,2 Mujezinović (1977). str. 504.
  180. ^ Korić (2015a). str. 249.
  181. 181,0 181,1 181,2 181,3 181,4 Mujezinović (1977). str. 201.
  182. 182,0 182,1 182,2 Hrvatske narodne pjesme. Knj. 5. Odio 2, Ženske pjesme. Sv. 1 / [uredio Nikola Andrić] (1909). Зидање џамије Ферхадије. Zagreb: Matica hrvatska. стр. 239—241 — преко Викизворника. 
  183. 183,0 183,1 183,2 Hrvatske narodne pjesme V (1909). str. 239—241.
  184. ^ Muraj, Aleksandra; Lučić, Nikša (2002). „HANGI, Antun, etnograf i folklorist”. Hrvatski biografski leksikon. Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža”. Pristupljeno 16. 1. 2020. 
  185. 185,0 185,1 185,2 185,3 185,4 185,5 185,6 Bejtić (1953a). str. 101.
  186. 186,0 186,1 Hangi (1903). str. 57.
  187. ^ „Izvještaj o izboru kandidatkinje dr. sci. Aiše Softić u isto zvanje docenta, na katedri za arheologiju, odsjeku za historiju” (PDF). Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu. 11. 6. 2019. Pristupljeno 27. 1. 2020. 
  188. ^ „Doc. dr. Aiša Softić”. Filozofski fakultet u Sarajevu, katedra za arheologiju. Pristupljeno 22. 1. 2020. 
  189. ^ Softić (1996). str. 174—175.
  190. ^ Softić (1996). str. 175.
  191. ^ Softić (1996). str. 175—176.
  192. 192,0 192,1 192,2 Behar V (23) (1904/1905). str. 362—363.
  193. ^ Babić, Marko; Lučić, Nikša (2002). „HÖRMANN, Konstantin (Kosta), muzealac, folklorist i publicist”. Hrvatski biografski leksikon. Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža”. Pristupljeno 27. 1. 2020. 
  194. 194,0