Predacija

(преусмерено са Plen)

Predacija u ekologiji opisuje jedan od oblika interakcije između dva bića u datom ekosistemu. Predator (grabljivac / grabežljivac) napada i jede svoj plen.

Lav i mladunče jedu ostatke govečeta
Južnokineski tigar (Panthera tigris amoyensis) je predator čiji je plen ovaj papkar

Predatori mogu, ali ne moraju ubiti svoj plen pre nego što ga pojedu. Ali čin predatora uvek, u krajnjoj liniji, izaziva smrt žrtve, a uzimajući plen i u delovima tela, on se unosi u telo predatora. Pravim predatorom se može smatrati ona životinja koja ubija i jede i druge životinje, ali mnoge životinje se ponašaju i kao predatori i kao lešinari.[1][2]

Prema tome, predator je životinja koja lovi plen i jede druge životinje. Na primer, pauk jede muvu koju je uhvatio u svoju mrežu, ili grupa lavova jede bivola. Životinje koje predator lovi se nazivaju plen, a apeks predator (alfa predator) je ona koja nije žrtva drugih predatora.[3][4][5][6]

Predatori su obično mesojedi ili svaštojedi (jedu biljke i druge životinje), loveći druge životinje za hranu. Primeri predatora su mačke, krokodili, zmije, vukovi, kitovi ubice, jastozi, ajkule, buba mare.[7][8]

Definicija уреди

 
Mravi mesojedi se hrane rakom cikadom: neke vrste, posebno kada su jedinke udružene, mogu uloviti plen koji je dosta veći od njih samih
 
Paučne ose paralizuju i konačno ubijaju svoje domaćine, ali se smatraju parazitoidima, a ne predatorima.

Na najosnovnijem nivou, predatori ubijaju i jedu druge organizme. Međutim, koncept predacije je širok, različito definisan u različitim kontekstima, i obuhvata širok spektar metoda ishrane; a neki odnosi koji dovode do smrti plena obično se ne nazivaju predacijom. Parazitoid, kao što je Ichneumonoidea, polaže jaja u ili na svog domaćina; iz jaja se izlegu larve, koje jedu domaćina, i on neumitno umire. Zoolozi generalno nazivaju ovo formom parazitizma, iako se konvencionalno smatra da paraziti ne ubijaju svoje domaćine. Može se definisati da se predator razlikuje od parazitoida na dva načina: on ubija svoj plen odmah; i tokom svog životnog veka ulovi mnogo plena (ima veliki broj žrtava), dok parazitoidna larva ima samo jedan, ili bar ima svoj izvor hrane obezbeđen samo jednom.[9][10][11]

 
Relacija predacije sa drugim strategijama ishrane

Postoje i drugi teški i granični slučajevi. Mikropredatori su male životinje koje se poput predatora hrane u potpunosti na drugim organizmima; ovim su obuhvaćene buve i komarci koji konzumiraju krv iz žive životinje, i lisne vaši koje konzumiraju biljni sok iz žive biljke. Međutim, pošto oni tipično ne ubijaju svoje domaćine, oni se obično smatraju parazitima.[12][13] Životinje koje se hrane fitoplanktonom ili podlogom mikroba su predatori, jer oni konzumiraju i ubijaju te organizme kao hranu. Biljojedi koji se hrane lišćem nisu predatori, jer biljke kojima se hrane obično prežive.[14][15][16] Međutim, kad životinje jedu seme (predacija semena ili granivorija) ili jaja (predacija jaja), one konzumiraju celokupne žive organizme, što ih po definiciji čini predatorima,[17][18] iako nekonvencionalnog tipa: na primer, miš koji jede seme trave nema adaptaciju za praćenje, hvatanje i zatvaranje plena i njegovi zubi nisu prilagođeni za rezanje mesa.[19][17]

Lešinari, organizmi koji jedino jedu organizme koji su već mrtvi, nisu predatori, mada mnogi predatori kao što su šakali i hijene lešinare kad se ukaže prilika.[20][21][14] Među beskičmenjacima, društvene ose (Hymenoptera) su lovci i lešinari drugih insekata.[22]

Taksonomski opseg уреди

Dok su primeri predatora među sisarima i pticama dobro poznati,[23] predatori se mogu naći u širokom rasponu taksona. Česti su među insektima, uključujući bogomoljke, viline konjice, mrežokrilce i muve-škorpije. Kod nekih vrsta kao što su vislokrilke, samo su larve predatorne. Pauci su predatorni, kao i drugi kopneni beskičmenjaci kao što su skorpije; stonoge; pojedine grinje, puževi i puževi golaći; nematodi; i planarski crvi.[24] U morskim okruženjima, većina žarnjaka (e.g., meduza, hidroida), rebnoša (Ctenophora), bodljokošaca (e.g., morskih zvezda, morskih ježeva, Clypeasteroida, i morskih krastavaca) i pljosnatih crva je predatorno.[25] Među rakovima, jastozi, krabe, škampi i Cirripedia su predatorni,[26] a zauzvrat rakovi su plen skoro svih glavonožaca (uključujući hobotnice, lignje i sipe).[27]

Predatori iz zasede уреди

Larva insekta Lethocerus patruelis napada ribu amurski čebačok (Pseudorasbora parva).

Predatori iz zasede su životinje mesojedi ili drugi organizmi, kao što su neke biljke mesožderke. Oni potajno postavljaju zasedu ili u lovu imaju (instinktivnu) strategiju, a uspješnost u lovu ne zavisi samo od brzine ili snage.

Ovi organizmi se obično sakrivaju i mirno čekaju plen da se pojavi na uočljivoj udaljenosti. Često su zaštitno obojeni, a mogu biti i samotnjaci. To može biti sigurnije za predatora, jer dok vreba manje se izlaže svojim predatorima.

Kada se predator ne može kretati brže od svojih žrtava, preferira sporiji plen i/ili čeka u „zasedi“, što mu daje veću šansu da bude efikasniji nego da je u potrazi. U suprotnom, aktivni lov obično je efikasniji. Međutim, postoje mnoge srednje strategije, kao što je na primer slučaj kada je teži predator od mogućeg plijena na maloj udaljenosti, ali ne u dugoj poteri, onda su u sklopu strategije potrebna uhođenja ili zasjede.

Vidi još уреди

Reference уреди

  1. ^ Mučibabić S. (1960): Osnovi ekologije. Univerzitetu Sarajevu, Sarajevo.
  2. ^ Škrijelj R., Đug S. (2009): Uvod u ekologiju životinja.Prirodno-matematički fakultet Sarajevo, Sarajevo. ISBN 978-9958-592-03-4.
  3. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. : Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo. 1999. ISBN 978-9958-21-091-4.
  4. ^ Mayr E. : Populatiomns, species, and evolution – An abridgment of Animal species and evolution. The Belknap Press of Harvard University Press. Cambridge, Massachussets and London, England. 1970. ISBN 978-0-674-69013-4.
  5. ^ Mayr E. : The growth of biological thought – Diversity, evolution, and inheritance, 11th printing, first: Copyright © 1982. The Belknap Press of Harvard University Press Cambridge (Mass.), London (England) . ISBN 978-0-674-36445-5. . 2000. ISBN 978-0-674-36446-2.
  6. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. : Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo. 1996. ISBN 978-9958-10-686-6.
  7. ^ Begon M., Townsend C., Harper J. : Ecology: Individuals, populations and communities. 3rd ed. Blackwell Science, London. 1996. ISBN 978-0-86542-845-4.. ISBN 978-0-632-03801-5.. ISBN 978-0-632-04393-4.
  8. ^ http://www.britannica.com/search?query=predation Encyclopedia Britannica: "predation"
  9. ^ Gurr, Geoff M.; Wratten, Stephen D.; Snyder, William E. (2012). Biodiversity and Insect Pests: Key Issues for Sustainable Management. John Wiley & Sons. стр. 105. ISBN 978-1-118-23185-2. 
  10. ^ Lafferty, K. D.; Kuris, A. M. (2002). „Trophic strategies, animal diversity and body size”. Trends Ecol. Evol. 17 (11): 507—513. doi:10.1016/s0169-5347(02)02615-0. 
  11. ^ Getz, W. M. (2011). „Biomass transformation webs provide a unified approach to consumer-resource modelling”. Ecology Letters. 14 (2): 113—24. PMC 3032891 . PMID 21199247. doi:10.1111/j.1461-0248.2010.01566.x. 
  12. ^ Poulin, Robert; Randhawa, Haseeb S. (februar 2015). „Evolution of parasitism along convergent lines: from ecology to genomics”. Parasitology. 142 (Suppl 1): S6—S15. PMC 4413784 . PMID 24229807. doi:10.1017/S0031182013001674. 
  13. ^ Poulin, Robert (2011). Rollinson, D.; Hay, S. I., ур. The Many Roads to Parasitism: A Tale of Convergence. Advances in Parasitology. Academic Press. стр. 27—28. ISBN 978-0-12-385897-9. 
  14. ^ а б Bengtson, S. (2002). „Origins and early evolution of predation”. Ур.: Kowalewski, M.; Kelley, P. H. The fossil record of predation. The Paleontological Society Papers 8 (PDF). The Paleontological Society. стр. 289—317. 
  15. ^ Awramik, S. M. (19. 11. 1971). „Precambrian columnar stromatolite diversity: Reflection of metazoan appearance”. Science. 174 (4011): 825—827. PMID 17759393. doi:10.1126/science.174.4011.825. 
  16. ^ Stanley, Steven M. (2008). „Predation defeats competition on the seafloor”. Paleobiology. 34 (1): 1—21. doi:10.1666/07026.1. 
  17. ^ а б Janzen, D. H. (1971). „Seed Predation by Animals”. Annual Review of Ecology and Systematics. 2: 465. doi:10.1146/annurev.es.02.110171.002341. 
  18. ^ Nilsson, Sven G.; Björkman, Christer; Forslund, Pär; Höglund, Jacob (1985). „Egg predation in forest bird communities on islands and mainland”. Oecologia. 66 (4): 511—515. Bibcode:1985Oecol..66..511N. PMID 28310791. doi:10.1007/BF00379342. 
  19. ^ Hulme, P. E.; Benkman, C. W. (2002). C. M. Herrera and O. Pellmyr, ур. Granivory. Plant animal Interactions: An Evolutionary Approach. Blackwell. стр. 132-154. ISBN 978-0-632-05267-7. 
  20. ^ Kane, Adam; Healy, Kevin; Guillerme, Thomas; Ruxton, Graeme D.; Jackson, Andrew L. (2017). „A recipe for scavenging in vertebrates – the natural history of a behaviour”. Ecography. 40 (2): 324—334. doi:10.1111/ecog.02817. hdl:10468/3213. 
  21. ^ Kruuk, Hans (1972). The Spotted Hyena: A Study of Predation and Social Behaviour. University of California Press. стр. 107—108. ISBN 978-0226455082. 
  22. ^ Schmidt, Justin O. (2009). Wasps. Encyclopedia of Insects (Second изд.). стр. 1049—1052. ISBN 9780123741448. doi:10.1016/B978-0-12-374144-8.00275-7. 
  23. ^ Stevens, Alison N. P. (2010). „Predation, Herbivory, and Parasitism”. Nature Education Knowledge. 3 (10): 36. 
  24. ^ „Predators, parasites and parasitoids”. Australian Museum (на језику: енглески). Приступљено 19. 9. 2018. 
  25. ^ Watanabe, James M. (2007). „Invertebrates, overview”. Ур.: Denny, Mark W.; Gaines, Steven Dean. Encyclopedia of tidepools and rocky shores. University of California Press. ISBN 9780520251182. 
  26. ^ Phelan, Jay (2009). What Is life? : a guide to biology (Student изд.). W.H. Freeman & Co. стр. 432. ISBN 9781429223188. 
  27. ^ Villanueva, Roger; Perricone, Valentina; Fiorito, Graziano (17. 8. 2017). „Cephalopods as Predators: A Short Journey among Behavioral Flexibilities, Adaptions, and Feeding Habits”. Frontiers in Physiology. 8: 598. PMC 5563153 . PMID 28861006. doi:10.3389/fphys.2017.00598. 

Literatura уреди

Spoljašnje veze уреди