Братоножићи — разлика између измена

24.540 бајтова уклоњено ,  пре 3 године
м
Враћене измене 89.207.195.19 (разговор) на последњу измену корисника Ранко Николић
м (Враћене измене 89.207.195.19 (разговор) на последњу измену корисника Ранко Николић)
== Познати Братоножићи ==
* [[Обреновићи]]
Vladika Nikolaj Velimirović;
 
Lažni car Šćepan Mali- Jovan Stefanov Baljević- prvi Doktor nauka na slovenskom jugu- doktorirao u Haleu- Njemačka;
 
Trifun Đukić- Brskut;
* [[Урош Тошковић]]
 
Radivoje -Lola Đukić (sin Trifuna Djukića);
 
Dado Đurić od Đurića iz Brskuta;
 
Borisla Pekić- u Krnjice se doselili iz Bratonožića;
 
pop Nikola - predsjedavajuci Podgoričke skupštine;
 
Vojvoda Pejo Stanojev koji je pokrstio Kuče;
 
Karl Malden;
 
Vojvoda Momčilo Đujić ( U nastavku dajem na uvid intervju Vojvode Đujića za beogradski NIN u kojem svjedoči o svom porijeklu ) ;
Milorad Vučelić- potpredsjednik SPS;
* [[Ниша Савељић]]
* [[Естебан Савељић]]
 
VOJVODA MOMČILO ĐUJIĆ
 
Ovo je borba za opstanak
 
U Milvokiju, u Sjedinjenim Američkim Državama, naš saradnik je sreo najpoznatijeg živog jugoslovenskog emigranta, nekadašnjeg komandanta Dinarske četničke divizije. Razgovarali su o sadašnjem ratu u Jugoslaviji, o granicama između Srba i Hrvata, o greškama političara, o srpskoj istoriji, o tragediji Pavla Đurišića, o dvojici „najvećih mučenika“, Milanu Nediću i Draži Mihailoviću, o poukama koje poznavalac prošlosti može imati u ovoj nelepoj sadašnjosti. Vojvoda se izjasnio i o dinastiji Karađorđevića: ne podržava princa Aleksandra nego njegovog jedanaestogodišnjeg sina Petra.
 
Nije se moralo ići u San Markos, u Kaliforniju, jer se vojvoda Momčilo Đujić, zbog svojih poslova, pojavio u Milvokiju. Vrlo lako je nosio svoje osamdeset i četiri godine. Pristao je na razgovor sa ustezanjem, a onda je tražio da se objavi sve što je rekao i kako je rekao. Čitalac će na kraju dobiti objašnjenje i tog ustezanja i tog zahteva.
 
Sada je 1991. godina. Imali smo 1941. Ima li, po vašem mišljenju, sličnosti u međunacionalnim tenzijama i da li se istorija ponavlja?
— Ne samo da se situacija ponavlja, nego je stanje mnogo gore nego prije pedeset godina. Srbi vode borbu za opstanak pod težim uslovima.
 
U čemu se očituje teža situacija?
— Iza Hrvata sada stoji čitav svijet, čak i SAD. Nije problem u svijetu nego u vama – niko nije znao objasniti o čemu se radi. Istina se nudi, a vi čekate da neko dođe po nju. Zbog toga su sve lako okupili i dobili podršku svi naši neprijatelji iz ratova koje su gubili: Austrijanci, Nijemci, Mađari, Italijani, Bugari i drugi. Čitav svijet im se pridružio, zahvaljujući simbolima u koje tamo malo ko vjeruje, ali ih ističete da njima plašite svijet. Mi sada više nemamo prijatelja do Boga. Ali, ako prijateljstvo i savez sa Bogom sačuvamo, sve ćemo ih pobijediti. Mi ćemo obnoviti našu srpsku državu na Balkanu i Srbija neće biti ni velika ni mala, nego ujedinjena sa srpskim zemljama. Bog će nama dati, jer mi ne rušimo crkve, ne koljemo djecu i ne ubijamo starce, ne silujemo žene, nego smo se uvijek časno borili ii borićemo se. Nikada se nećemo spustiti u blato ustaških koljača. Ja vjerujem, kao što vas gledam, u vaskrs Srbije. Postidjeće se svi oni koji sada protiv nas pišu, govore i lažu.
 
Šta biste uradili da ste sada na Dinari?
— Krajina je od Dunava do jadranske plaže. Kad bih bio komandant ja bih sve mobilisao što može nositi pušku, definisao ratni cilj i utvrdio granice, dokle je naše.
 
Znači, gdje žive Srbi i gdje su srpske teritorije?
— Tačno. Te granice bih utvrdio i sa njih se ne bih pomakao i ne bih želio da se iko pomakne. Mislim da je najvažnije pitanje Jugoslavije uspostavljanje tih pravednih granica između Srba i Hrvata, a sva druga pitanja su sporedna.
 
Da li, po vašem mišljenju, može opstati Jugoslavija?
— Za mene je Jugoslavija krepala kobila oko koje se sada natežu i svađaju oni koji su uvijek radili protiv nje. Ona je vještačka tvorevina što potvrđuju i vještačke unutrašnje granice oko kojih se koljemo. Ona više nigdje ne postoji osim na papiru i u glavama pojedinih „drugova“.
 
Zbog čega ustaše ovako žestoko mrze Srbe?
— Pa oni su papina vojska. Moja pokojna baba Simeuna stalno je govorila za Hrvate: „Njihova je stražnjica na Balkanu, a duša u Vatikanu. Oni će nas tući, oni će nas uništiti.“ I na žalost moja baba Simeuna više je znala od ministara i šefova tzv. srpskih partija u Srbiji koji su nas kasnije prepustili Hrvatskoj banovini, otpisali nas. To potvrđuje i jedan razgovor koji sam vodio u Rimu sa Živkom Topalovićem, njegovom ženom, zatim Adamom Pribićevićem i Radmilom Grlićem. Živkova žena reče: „Šta ti hoćeš, Đujiću, da se mi svađamo sa našom braćom Hrvatima, radi par stotina hiljada Srba – prečana?! Mi ćemo vas otpisati, to je mali razlog za svađu.“
Dakle, formiranjem Hrvatske banovine uoči rata Cvetković i Maček ugovorom su otpisali Srbe i predali nas ustaškoj klanici. Maček je munjevito organizovao hrvatsku državu. Naoružao ih dobro, organizovao ustašku državu, a Pavelić je došao na gotovo. Tako je samo prešao na istrebljenje Srba. Sada se to ponavlja. I neće nas nestati. Ima nas 11 miliona i milion u emigraciji. Ako treba svi ćemo izginuti, ali biće definitivno uspostavljene granice između nas i Hrvata.
 
Kako to učiniti kad su Srbi razjedinjeni, između nas postoje rovovi?
— Nema rovova, ne smije biti rovova. Jedni drugima moramo sve oprostiti, zaboraviti što je među nama bilo. Ne radi se sada o borbi za slobodu, nego o biološkom opstanku. Cijena raskola je bila velika: srpsko-srpski građanski rat. Moramo biti duhovno i nacionalno ujedinjeni. Kada je Crnogorcima prijetio biološki nestanak, izvršili ste istragu poturica. Sada vi morate opametiti zelenaše.
 
To ne vodi u demokratiju?
— Treba da se vrati naš Njegoš u svoju kapelu. Da na Cetinju našem zaigramo i zapjevamo. Najradosniju vijest sam imao kad su bile one demonstracije u Crnoj Gori, a u Podgorici je igralo kolo Crnogoraca dugačko kilometar i pjevalo „Crna Gora i Srbija – to je jedna familija“. (Vojvoda to nije saopštio nego je otpjevao.) Jedna familija su i naše krajine.
 
Rekli ste da nema rovova među Srbima. Da li je napravljena greška što je prvo traženo političko jedinstvo u borbi za zajednički cilj, a tek odnedavno i duhovno jedinstvo?
— To je velika greška, jer bez duhovnog jedinstva nema jedinstva akcije. Moramo stati uz Svetoga Savu. Mi smo s razlogom nazvali Pravoslavnu crkvu Svetosavskom, jer su srpstvo i pravoslavlje utkani jedno u drugo. Ko udara po srpstvu taj ruši pravoslavlje, ko udara u pravoslavlje taj ruši srpstvo. Bez duhovnog jedinstva mi ne možemo ništa stvoriti. Mi prvo moramo biti duhovno ujedinjeni, pa kad pred Bogom i Svetim Savom stanemo zajedno, sve ostalo će ići lakše: nacionalno jedinstvo, stvaranje vlada, stranaka političkih, sporazumi i, što je najvažnije, borba za opstanak biće olakšana. Tu je naša snaga nepredvidljiva za zlotvora. Uvijek smo imali padove u diobama, a uspone u slozi, što potvrđuje i Prvi svjetski rat. Narod kaže: „Bez Boga ni preko praga.“
 
Je li ovo izmirenje crkava došlo kasno?
— Nije kasno, ali do toga je moglo doći ranije. Znači, treba da zaboravimo sve što nas je zavađalo, da bude jedan Bog, jedan Sveti Sava, jedna jedinstvsna crkva, jedan nepobjedivi narod. To je zakon našeg opstanka, to je temelj naše borbe, to je izvor naše snage. Bez toga – ništa!
 
Kolika je vaša porodica?
— Moja šira porodica broji 100.000 duša. Izveo sam 1945. godine 10.000 mladih ljudi. Stvoreno je 10.000 porodica u Americi, Engleskoj, Australiji. A te porodice su dovodile svoje rođake. Kad bih ja imao vremena da pravim statistiku, da se ne razmećem i hvalim, časno i čiste savjesti mogu reći da mogu da govorim u ime 100.000 Srba. Sad mi je žao jer sam izveo, prije svega, 10.000 boraca, ali da ih nisam izveo bili bi grobovi – prošli bi kao borci Pavla Đurišića, s kojim je stradao cvijet Crne Gore, preko 15.000 mladića, mitropolit i šezdeset sveštenika.
Čuo sam da sada na Cetinju tuku vladiku kamenjem, da je jedan potegao sjekiru na Crnogorca. U to neću da vjerujem.
 
Čime da objasnimo vaše povećano interesovanje za Crnu Goru? Porijeklom?
— Moji vode porijeklo iz Bratonožića. Prije oko 200 godina pobjegli smo od Turaka, odselili se preko Hercegovine u Bosnu, a odatle stalno se nastanili na izvoru Krke, kraj Knina, u Dalmaciji.
 
To znači da ja razgovaram sa Crnogorcem?
— Ne, vi razgovarate sa vojvodom Đujićem čiji su preci doselili iz Crne Gore. Puno sam vezan za taj kraj, njegovu tradiciju, istoriju, posebno sam ponosan na svoje saradnike iz Crne Gore. Tokom rata imao sam osam elitnih oficira iz Crne Gore u sastavu moje Dinarske srpske divizije, koja je ratovala na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. A kako su oni došli do mene? Italijani su okupirali čitav jadranski pojas, uključujući i Crnu Goru, a onda pustili svu zarobljenu vojsku. I oficire. Vojvoda Birčanin, koji se tada zatekao u Splitu, po njihovoj želji a i mojoj potrebi, poslao mi je osam crnogorskih oficira da ih uključim u komandni sastav Dinarske srpske divizije. To su bili sjajni ljudi. Sedam ih je izginulo. Major Novak Mijović, elitni srpski oficir, bio je komandant Prvog dalmatinskog korpusa i načelnik Štaba divizije, zatim major Miloje Vuksanović bio je komandant Prvog ličkog korpusa. Samo je ostao živ Vuksanović, od njih osam. Ponosan sam na njih ne zbog toga što sam ja porijeklom iz Crne Gore, nego što su oni svoju oficirsku ulogu časno obavljali i što su izginuli kao ljudi, kao vitezovi.
 
Jeste li imali veze sa Vrhovnom komandom Draže Mihailovića i sa regionalnim komandantima, kao recimo sa Pavlom Đurišićem, ili ste bili izolovani na svom prostoru?
— Tačno 16. marta 1942. godine, kad sam imao Štab divizije u dinarskim stijenama, uspostavio sam vezu sa đeneralom Mihailovićem preko vojvode Birčanina. Iz Vrhovne komande došao mi je major Rakočević (koji sada živi u Parizu) i Radulović (živi u Argentini). Donijeli su mi šifru i radio-stanicu. Od tada na sve do Đurđeva dana 1945. kada su nas Englezi razoružali u logoru Palmanova u Italiji, bio sam u stalnoj vezi sa njim. Preko kurirske veze imao sam vezu sa Pavlom Đurišićem, ali kad je prešao u Bosnu imao sam njegovu šifru. Bio sam veoma iznenađen kad je krenuo u istočnu Bosnu, umjesto da je išao, kako mi je ranije javio, preko Albanije za Grčku. Kamo sreće da je krenuo tim putem! Sačuvao bi petnaestak hiljada Crnogoraca! Inače, i ja sam, kao i on, bio pozvam da idem u istočnu Bosnu, ali to nisam učinio.
 
Vi ste, znači, odbili da izvršite naredbu?
— Ne, nikako, samo sam tražio objašnjenje zbog čega da idem sa vojskom i izbjeglicama u istočnu Bosnu. Možda je to tajna Vrhovne komande, javio sam, ali ja kao komandant jedne divizije, koja je zaposjela ogromnu teritoriju, koju je trebalo dnevno štititi, moram znati u čemu je ta tajna. Bosna je bila prekrivena snijegom, puna tifusa, popaljena, bez hrane. Ovakva je bila moja procjena: ako krenem sa 15.000, tamo bih doveo možda 5.000. A još ne znam šta ćemo tamo raditi u popaljenoj i pregladnjeloj istočnoj Bosni. Do danas nije utvrđeno ko je izdao naredbu. Jedni smatraju da je general Trifunović to učinio, iza leđa Dražinih, ali pravih dokaza nema. To je bila glupa i fatalna naredba. Ja sam javio da bi se trebalo pomjerati prema Sloveniji, u susret saveznicima koji ubrzano napreduju prema sjeveru Italije. Draža je najprije oklijevao, kasnije mi je dao odriješene ruke za pokret prema zapadu. Čim sam stigao u Sloveniju, opet sam se javio Mihailoviću i izrazio nanovo čuđenje što čeka u gladnoj i opustošenoj Bosni. Predložio sam mu da krene prema Bihaću, a od Bihaća do Slovenije garantirao sam mu da neće ni puška biti opaljena na borce Ravne gore.
 
Da li bismo mogli reći da je Srbe pratila zla kob – nesloga – i da je sloga stigla kasno, u Sloveniji? Objedinjenje nacionalnih snaga izvršeno je u odstupnici. Znamo da su se Ljotićeve jedinice borile protiv Mihailovića tokom rata, da je postojala netrpeljivost između Milana Nedića i Draže Mihailovića. Da li ste posle svega izašli u susret Mihailoviću 1945. godine?
— Moram reći da smo svi radili kao jedan i sve snage su se stavile pod komandu Draže Mihailovića. Tražili smo od Nijemaca da u zonu Karlovaca pošalju sve ono što je tražio đeneral Mihailović. Oni su uputili kompoziciju vozova. To su presreli komunisti i sve zaplijenili. Draža nikada nije stigao tamo. On je završio na Zelengori. Njegove nenaoružane snage su tu pobijene. Ostao je samo sa jednom manjom grupom ljudi i sa dva rođena kuma i prebacio se prema Srbiji. Međutim, Đurišić je krenuo. Prije pokreta mitropolit Joanikije pobratimio je mene i Pavla, vjerovatno u znak zahvalnosti što smo pokušavali da im kao rođenoj braći pomognemo. To je valjda jedino pobratimstvo na svijetu da se dvojica vojvoda pobratime, a da nikada jedan drugoga nisu vidjeli.
 
Kada je to bilo?
— To je bilo prije nego što je Pavle krenuo na zapad, prije aprila 1945. Kasnije sam doznao da je prvo krenuo Milorad Popović sa Hercegovcima i doživio katastrofu na Kozari. Dočekale su ga ustaše, a s leđa napali partizani. Tu je bio kraj te jedinice, što se poklapa sa prekidom radio-veze sa Pavlom Đurišićem. Ali posle mjesec dana izbilo je 150 Pavlovih četnika kod mene u Sloveniju, probili su se na božji način.
 
Da li znate ko je komandovao jedinicama koje su likvidirale vojsku Pavla Đurišića? Poznato je da je pukovnik Metikoš, njegov drug iz vojne škole, odigrao podlu ulogu da ga namami na pregovore, ali ko je bio drugi akter?
— Nemam podatke ko ga je napao od ustaša, niti od komunista. Znam samo da je njegova prethodnica bio Milorad Popović, da je prešao put i uspio da potasne ustaše, ali su stigla pojačanja. Znam i to da je s jedne strane bio ukliješten od ustaša, a s druge od komunista i da je likvidiran sa kompletnom elitnom jedinicom. Tada se Pavle morao prvo da pomjeri desno, pa lijevo, ne bi li našao pukotine za proboj. Pojavio se i Sekula Drljević, zelenaš, zajedno sa ustašama i dalje ne znam šta je bilo. Znam da je Pavle likvidiran sa svim oficirima i da je zaglavio u Jacenovcu, tamo gdje je sagorjelo milion Srba.
 
Dopisnik „Polntike“ iz Osijeka prošle godine, negdje u ovo vrijeme, dobio je fotografiju na kojoj se vidi Maks Luburić kako drži u ruci glavu Pavla Đurišića i pokazuje je Paveliću u Banskim dvorima. Poruka uz fotografiju je glasila: ,Proći ćete kao Đurišić ako se ne iselite iz Osijeka.“ Pogledajte je.
— Ne bih rekao da je ova glava na slici Pavlova, ne mogu to tvrditi. Ali bih mogao tvrditi da bi ustaše, kad bi im se opet ukazala prilika, uradile isto.
 
U poplavi štampe, gdje ima svoj prostor i opoziciona, sve se više piše o kontroverznoj ličnosti Milana Nedića, njegovim nesporazumima sa Dražom Mihailovićem. Gdje su uzroci sukoba među njima?
— O sukobima govore oni što žele da zavade Srbe. Draža Mihailović, običan pukovnik, nije priznao kapitulaciju, probio se preko Bosne, došao u maju na Ravnu goru i digao ustanak. To je prvi gerilac Evrope 1941. Milan Nedić je mučenik i heroj. Draža je na međunarodnom planu digao srpsko ime, a Nedić je spasavao Srbe od ustaškog pokolja i Srbiju od totalnog uništenja. To su dva najveća Srbina za čije se grobove danas ne zna. Oni su dva oka u srpskoj glavi. Dva najveća mučenika i heroja u savremenoj našoj istoriji su Mihailović i Nedić.
 
Mislite li da je Nedić namjerno išao da spasava Srbe i izgubi glavu, jer je polovinom rata pisao: koja god strana pobijedi, on će biti obješen. Takođe je pisao da je suština u drugome: manje jedna glava – više miliona Srba.
— Ne samo što je Milan Nedić žrtvovao glavu, nego je svoju čast i svoj ponos stavio na kocku za spas srpskog naroda. Ko hoće to da vidi neka ide tragom činjenica, ali neka traži i ono što stoji iza činjenica. On je pravi sljedbenik Hristov: „Položi dušu svoju za narod svoj.“ On je najviše odlikovani Srbin u srpskoj istoriji. Bio je vojnički genije. Da me neko pitao hoću li ići kod Draže u šumu ili kod Nedića u Beograd ja bih opet izabrao Dražu i šumu, jer je lakše biti u šumi i nositi pušku pa ko koga dokopa, nego biti sa Nedićem kada je glava uvijek na panju i gdje jedan potpis njemačkog žbira može skinuti glavu. Po Dražinom naređenju ja sam tri puta svoje ljude slao u Beograd po malo para.
 
Da li biste mogli pomenuti neko ime, značajnije, koje je bilo angažovano u doturu novca?
— Mogu. Prota Stojisavljević zamalo se nije vratio iz Beograda neobavljena posla, jer na određenom mjestu gdje se imao javiti, bila su dva žandara. Ipak je rekao da se mora javiti u tu i tu sobu. Zadržan je, a malo kasnije pušten unutra. Novac mu je dao Bogoljub Kujundžić Nedićev ministar finansija, po naredbi Draže Mihailovića! Novac je donesen na Dinaru, gdje smo u svemu oskudijevali. Dakle, oni su sarađivali, ali nisu u dovoljnoj mjeri. Da su sa njima uspostavila saradnju područja van Srbije, možda ne bi bilo Tita. A u Beogradu još se šepuri Titov grob, grob najvećeg zlotvora srpskog naroda, a za grobove ova dva velikomučenika se ne zna. Tita sa Dedinja treba izmjestiti u Zagreb, na Jelačićev trg, ako je uopšte tamo, ali ne vjerujem, niko ga nije vidio u sanduku.
 
U Beogradu se povela velika medijska polemika oko dolaska princa Aleksandra Karađorđevića. Pominju se dinastije, monarhija, republika. Koje su za vas značajne dinastije i da li ste za njihov povratak?
— Mi smo imali, koliko ja znam, jedanaest dinastija. Sedam je bilo značajnih, a četiri najistaknutije: Nemanjići, Petrovići, Obrenovići i Karađorđevići. Kralj Milutin je vladao šezdeset godina, svake godine je podizao po jedan manastir i po nekoliko crkava, kralj Nikola Petrović je vladao 58 godina. A Srbima vladati šezdeset ili pedeset osam godina, to može samo veliki čovjek, veliki državnik. To su dva najveća kralja u našoj istoriji. Mi smo kraljevski narod: Bog na nebu, kralj domaćin na zemlji, a narod slobodan i demokratski ustrojena vlast! Ja sam za monarhiju i dinastiju Karađorđevića, za Petra Karaćorćevića, koji ima jedanaest godina, zna srpski.
 
Zašto Petar kod živog oca, princa Aleksandra?
— Zbog toga što je Aleksandar izjednačio ustaše i Dražu u jednoj izjavi prije godinu i po. Još nije povukao tu izjavu.
 
Bilo je zahtjeva za vaše izručenje, to su pokrenuli Hrvati 1987. nakon izručenja Artukovića. Ovih dana se pokreće delegatsko pitanje o davanju saglasnosti da dođete u zavičaj. Jesu li vas američke vlasti saslušavale zbog optužbi?
— Nikada to nisu radile. Jeste neki agent došao jedared i rekao da se pokreće akcija o mom izručenju, pa mi je skrenuo pažnju da se pazim, da me ne ubije neki iznajmljeni ubica. I to je sve. A što se tiče Artukovića, imao sam zbog njega jedno suđenje 1953. Naime, objavili Hrvati preko radio-časa u Čikagu da dolazi Artuković da drži predavanje. Mi tražimo i dobijamo odobrenje za mirne demonstracije u Čikagu. Stanemo mi kraj ulaza u hotel gdje će se na prvom spratu održati to predavanje za ustaše. Krklja, krklja narod, sve se smirilo, svi ušli i čekaju ga. Neki odocnjeli Hrvat naiđe, pogleda našu zastavu, pljunu na nju i opsova nam kralja Petra i majku srpsku. Ja, lud, za njim. On pogriješi, ne krenu uz stepenice prema sali, da utekne među svoje, nego krenu pravo hodnikom i uskoči u jednu prostoriju desno, gdje bijaše neko skladište rashodovanog namještaja. Sustigoh ga, udarih ga pištoljem po glavi, a on pade, još nisam počeo da ga gazim, a stiže Miloš Radović, Crnogorac, ljudina krupna, nedićevac. Počeh gaziti onoga po rebrima, gazi ga i Miloš. Mislio sam da je mrtav. Brzo se nas dvojica izvučemo, dam pištolj Branku Đujiću i ja u kafanu. Popio rakiju i vratio se, kad na ulaznim vratima ambulantna kola iznose onoga. Sav zamotan, samo mu oko viri. Stojim i gledam. A on upro u mene prstom. Pored mene bio Jovan Kontić, književnik iz Nikšića. Kaže. „ova su me dva tukla“. Strpaju mene agenti u kola, a Kontić ni luk jeo ni luk mirisao. Uz peripetije, kauciju, pušten sam, a pošto se na suđenju nije pojavio Hrvat, nego samo policajac čiji je dokaz bio „rekla-kazala“, pušten sam. Tada nije došao Artuković na predavanje, jer je čuo da dolaze Srbi na demonstracije pa se bojao.
 
Čuo sam da ste pripremali atentat na Artukovića…
— Jesmo baš tada! Da je došao teško bi glavu iznio, jer je bila u sali jedna Hercegovka. Njenu su čitavu porodicu ustaše bacile u jamu, krajem 1941. godine. Kasnije, nama je bilo stalo da dođemo do mrtvoga Ante Pavelića. On je bio bolestan od šećerne bolesti, imao neke rane od vatrenog oružja – koje nisu mogle zarasti – pa se praktačno raspao i sahranili su ga u Madridu. Boro Blagojević pozvao me iz Brisela i najavio dolazak zbog neke važne nacionalne stvari. Kaže on meni, kad je došao, da nas dvojica uradimo istorijski posao. Da pođemo u Madrid i da izvadimo Pavelića iz groba, da ga negdje sačuvamo i da organizujemo suđenje čim se prva prilika ukaže. Veli, tako ćemo otkriti sve zločine i genocid što je vršio nad Srbima, Jevrejima i drugima, a o tome se ćuti, to svijet malo zna i na taj način ćemo otvoriti oči svijetu pred mogućim novim oživljavanjem genocidnih ideja u Hrvatskoj. Pošaljemo mi čovjeka u Madrid da ispita stvar. Pronađe on parcelu u jednom manastirskom groblju. Saznao je da danju nije to moguće uraditi, jer postoji čuvar groblja. Ali ni noću nismo mogli, jer je noću, tačno iz kuhinje manastirske, padalo svjetlo na njegov grob. Tako smo odustali od namjere.
 
Da se vratimo na ratno vrijeme. Vas optužuju za kolaboraciju, saradnju sa Italijanima?
— Nije to kolaboracija nego diplomatija. Koristio sam njihovu odbojnost prema Nijemcima i NDH, nesuglasice oko podjele zone uticaja. Italijani su mislili da vječno ostaju u pojasu Jadrana pa su željeli da za sebe imaju Srbe. Oni su hranili mojih 6.000 izbjeglica tokom rata, što su iz Bosne pobjegle od ustaškog noža, davali mi municiju da se branim od ustaša i komunista. Kako da ih tučem kad oni rade ono što bih morao ja da radim?! Oni su često dolazili do planova o likvidaciji srpskih sela, pa su ih evakuisali na sigurno mjesto, štitili ih od pomahnitale Endehazije.
 
Ova kolonija u Milvokiju je veoma spremna na solidarnost. Samo u poslednje vrijeme sakupljeno je i poslato u „stari kraj“ 35.000 dolara, pored toga kupljeno je lijekova u vrijednosti od 13.000 dolara…
— Milvoki je najmoćnija, najjača i najborbenija naša kolonija izvan rodnog kraja. Ovdje su pokretači mnogih humanitarnih, kulturnih i sportskih akcija širom Amerike. Imamo, pored saborne crkve Sveti Sava, sve prateće objekte, od doma, sala i sportskih terena. Jednostavno, ljudi se nalaze na ovom prostoru. Odbolujemo ovdje sve ono što vi tamo bolujete.
 
Vi ste držali prije neki dan govor u sali gdje nema nijednog srpskog obilježja, što se ne bi moglo ovdje desiti Poljacima, Hrvatima, Jevrejima. Čak i njihove kafane su pune nacionalnih obilježja. Prijeti li narednoj generaciji američkih Srba amerikanizacija i totalni gubitak korijena?
— Oni su istakli portrete predsjednika SAD koji su posjetili ovaj dom. Kad sam došao, prvo sam ih pitao koji su ovo velikani i gdje je Njegoš, Karađorđe, gdje su kralj Petar, kralj Nikola, Miloš Obrenović, Sveti Sava, vladika Nikolaj…? Mislim da to nije dobro, jer naš duh i tradicija se podgrijeva i preko nacionalnih simbola, značajnih ličnosti, podgrijevanjem istorijskih sjećanja o nama. Sa tim se živi. Za neke ovdje je predsjednik SAD što je nekad bio Karađorđe. Predsjednici se smjenjuju, uglavnom svake četiri godine, a Karađorđe je vječan.
 
Najprije ste se ustezali da prihvatite ovaj razgovor. A kad ste prihvatili rekli ste da pišem sve ono što kažete. Zbog čega?
— Imao sam loše iskustvo sa novinarom jednog dvonedjeljnika. Ispričam mu ja da sam nakon završetka Bogoslovije određen da o trošku Patrijaršije idem u Grčku, studiram – da budem vladika. Tada sam profesorima rekao da sam porijeklom iz Crne Gore i naša tradicija nalaže da najstariji sin u porodici ostaje da produži porodično ognjište. Moja porodica je htjela da se oženim i da produžim porodičnu lozu plemena Đujića na izvoru Krke. Zato sam se odrekao daljih studija. A taj novinar je napisao kao da sam ja preopterećen seksualno, kao da sam neki kurvar, pa sam se zato morao oženiti. To je sramota. I još je koješta napisao. Eto zato sam nepovjerljiv prema ljudima tvog zanata.
 
Autor: NIKOLA IVANOVIĆ
 
== Референце ==