Краљевић Хамлет — разлика између измена

Hamletovo razočaranje se sve više širi. Prvo razočaranje u majku, strica i Polonija, a zatim i u Ofeliju što je pristala da bude predmet manipulacije oca i kralja, pa onda razočaranje i dotad vjerne i tobož iskrane prijatelje. Na kraju, došlo je razočaranje u sve ljude koji su, po njemu, potencijalni grešnici. Iskren i okrenut istini, Hamlet nije poštedeo ni sebe. I u sebi je otkrio poroke, iako ih čitalac mnogo i ne zapaže. Oholost je crta njegovog bića: ismijava Polonija, grobara naziva lupežom i sebe gospodaem Danske. Njegova osvetoljubivost, takođe, nalazi mjesta u gestovima i postupcima koje čini u odnosu na Ofeliju koju voli, u odnosu na njenog oca i prema svojo majci. U smrt šalje ''prijatelje'' jer mrzi u njima poslušnost i podaništvo. U početku ga muči i častoljublje, prosto pati što mora jesti ''vazduh kljukan obećanjima''; žali se Horaciju na Klaudija što mu je uništio nadu da će doći na preszo. Međutim, do kraja drame, sve će to nestati i on će biti čovjek vrlina.

Hamletova upustva glumcima izraz su njegove široke renesansne kulture, visokog obrazovanja i izvrsnog poznavanja prirode pozorišta. Počev od saznanja da mu je namjenjena smrt, Hamlet počinje da se mijenja - oslobađa se poznatih kolebanja: da li da ubije kralja ili ne. Postaje odlučniji, dostojanstveniji, hladniji i misaoniji. Hamlet je sada spreman da postupa ''savršeno po savijesti''. Uništavati korov (Polonije, Klaudije) postaje zadatak njegove savijesti, ali bez novih dilema i lomova u njemu. Njegova borba više nije samo izraz ličnih obračuna, ono više nije pitanje sujete i časti, nego postaje čin etičkog djelanja i akcije koja poprima humanistički smisao. To više nije borba protiv kralja već borba protiv svih sličnih njemu, tj. Protiv zla koje ruži lice na tijelu društva, cijele ljudske zajednice. Da bi akcija dobila univerzalni smisao, Hamlet je morao u sebi da pobijedi poroke, o kojima je sam govorio: osvetoljubivost (sebičnu i ličnu), oholost, slavoljublje.