Рази — разлика између измена

Садржај обрисан Садржај додат
Nova stranica
(нема разлике)

Верзија на датум 14. новембар 2017. у 13:41

Muhamed ibn Zekerija Razi, prema mišljenju mnogih istoričara najveći je muslimanski lekar u istoriji.[1]:pp. 1021. Razi je svojevremeno, u doba abasidskog kalifa Mensura ibn Ishaka ibn Ahmeda Davanikija (vladao 903909), predsedavao glavnim odborom centralne bolnice u Reju. Filozofiju je učio kod Balhija, a kako prenosi Ibn Nedim, bio je i dobar poznavalac empirijskih nauka.[1]:pp. 381. Poznat je među istoričarima i kao arapski Galen.[1]:pp. 362. Pisao je enciklopedije i monografije. Neke od njegovih najznačajnijih enciklopedija su: al-Džami, al-Muršid, at-Tib al-muluki, al-Madhal ila at-tib, al-Kafi, al-Fahir i al-Manasir. Većina Razijevih dela prevedena je na latinski jezik i objavljena u različitim periodima. Nekoliko njegovih knjiga objavljeno je 1509. u Veneciji, i 1528. i 1748. u Parizu. Na raznim evropskim univerzitetima knjige ovog muslimanskog lekara neretko su korišćene kao udžbenici i priručnici.[1]:pp. 1021–1023.

Filozofska dela

Razi je za sobom ostavio veliki broj dragocenih dela. Ibn Nedim smatra da je Razi napisao preko 147 naučnih dela, uključujući i naučne traktate i eseje. Od filozofskih spisa koje je ovaj muslimanski mislilac ostavio za sobom, a koji se i danas čuvaju, možemo izdvojiti sledeće naslove:

  • Tib ar-rauhani;
  • As-Sira al-falsafija;
  • Imarat al-ikbal va ad-daula;
  • Kitab al-lazza;
  • Kitab al-ilm al-ilahi;
  • Makalatun fi ma ba’d at-tabi’a.

Razi nije sledio neki jasan sistem u filozofiji. Međutim, s obzirom na dominantan naučni ambijent njegovog vremena, istoričari smatraju da je on jedan od najistaknutijih muslimanskih naučnika u istoriji čovečanstva. Razi je razumu davao primat u svojim naučnim istraživanjima. Ova njegova naklonjenost bila je glavni uzrok njegovog ekstremnog, nekada i nepotrebnog, oslanjanja na razum i njegove presude. Takav pristup u njegovim delima postepeno prerasta u jedini način sagledanja istine. Naime, on je kasnije smatrao da je razum glavni izvor saznanja u svim naukama i naučnim sferama. Zato je govorio da druge metode čovekovog saznanja, poput indukcije, duhovne inspiracije i intuicije, pa čak nekada i otkrovenje, ne mogu u potpunosti razotkriti istinske činjenice, te da ih zbog toga ne treba spominjati u gnoseološkim sistemima.[1]:pp. 381–382.

Medicinska dela

Najmanje polovinu Razijevih knjiga i traktata čine njegova medicinska dela. Pisao je enciklopedije i monografije.[1]:pp. 1021. Nakon što su muslimanski mislioci relativno brzo preuzeli starogrčku medicinu, lokalizovali je i strukturno uskladili sa već postojećom persijskom i staroindijskom lekarskom tradicijom u IX veku, sve intenzivnije se javlja potreba za jednostavnijim sistematizovanjem celokupne ondašnje medicinske baštine sa logičkim i racionalno organizovanim utemeljenjem. Da bi se realizovao taj cilj, tokom X i početkom XI stoleća napisane su četiri velike medicinske enciklopedije na arapskom jeziku. Autor dva takva merodavna naučna dela bio je upravo Razi. Prvo delo je 903. godine završio i posvetio Abu Salihu Mensuru ibn Ishaku, princu samanidske dinastije i vladaru Reja. Reč je o ne mnogo opsežnom edukativnom spisu o generalnim osnovama medicinskih disciplina. Na osnovu posvete, knjiga je dobila naziv Kitab al-Mansuri fi at-tib.[1]:pp. 331. U srednjem veku, ovo delo je na latinski jezik prevedeno i komentarisano čak 16 puta. Od tih tekstova, 13 ih je i objavljeno. Osim toga, postoji još 13 drugih komentara na latinskom jeziku čiji autori nisu poznati. Sve to pokazuje neprocenjiv značaj Razijeve knjige na Zapadu.[1]:pp. 992. Drugo Razijevo enciklopedijsko delo pod nazivom al-Havi objavljeno je posle njegove smrti. Osvrćući se na učiteljeve rukopise, Razijevi učenici su neposredno po njegovoj smrti sakupili rezultate svih istraživanja, obimnih prevoda i autorskih dela ovog renomiranog mislioca. U pogledu društvenog značaja i uloge u obrazovnom sistemu u islamskom društvu, al-Havi je zaista nenadmašivo medicinsko delo čija se vrednost i te kako ističe i izvan okvira islamskog sveta.[1]:pp. 331. U al-Haviju, govori se o sedam stotina lekovitih biljaka.[1]:pp. 358. Zbog velikog obima ovog dela, mali broj osoba ili institucija mogao je da nabavi kompletan primerak. Značajna referentnost Razijevog al-Havija bila je glavni uzrok da to delo, pored zapaženog pozitivnog uticaja, izazove i brojne kritike budućih muslimanskih mislilaca. Ali ibn Abas Ahvazi spada među prve muslimanske naučnike koji su se kritički osvrnuli na to slavno delo. Ahvazi je nadoknadio nedostatke u al-Haviju u pogledu racionalne i strukturne uređenosti i nedovoljno izloženih objašnjenja o autopsiji i hirurgiji, što opravdava tvrdnju dela istoričara da on u svom istraživačkom spisu al-Kamilu fi sana’at at-tib [Obuhvatni pregled medicinskog umeća] želi da upotpuni Razijeve naučne rezultate. Taj pokušaj je urodio plodom. Naime, zbog uređene naučne i metodološke organizacije, njegova knjiga je prihvaćena kao izuzetno značajno štivo u skoro svim medicinskim institucijama. Ahvazijeve inovativne ideje o kategorizaciji medicinskih disciplina i o razvrstavanju tih disciplina na teorijske i praktične, uspostavile su tipičan okvir za razvoj buduće islamske medicinske literature u celom srednjem veku.[1]:pp. 331–332.

Razi je napisao naučni traktat o boginjama i morbilama, Risalat al-đudari va al-hasba.[1]:pp. 996. Naravno, najstariji spis o takvim bolestima pronalazimo već u delima Sabita ibn Kure Haranija. Međutim, Razijevo štivo Boginje i morbile ponajviše je privuklo pažnju evropskih poslerenesansnih modernih mislilaca. Latinski prevodi tog naučnog traktata objavljeni su u periodu između 1498. i 1866. godine čak oko četrdeset puta. Kasnije su se pojavili i grčki, francuski, nemački i engleski prevodi tog čuvenog dela. Zbog svega toga, savremeni medicinski naučnici su u mnogobrojnim navratima pohvalno govorili o tom delu i tako su Boginje i morbile klasifikovane u grupu najautentičnijih dela o drevnoj medicini. Razi je kod dela istoričara poznat kao prvi koji je razlikovao morbile od tipičnih boginja i na taj način znatno doprineo celokupnom naučnom razvoju onovremene medicine i patologije. Osim toga, on je detaljno govorio o njihovim zasebnim simptomima, kao i o raznim metodama lečenja obolelih osoba. Savremeni nemački mislilac Maks Neiburger smatra da Razijeva knjiga predstavlja krunu muslimanske medicinske baštine.[1]:pp. 334. Razi je u ovoj knjizi precizno opisao razne periode boginja i morbila. On je takođe pisao o okolnostima u kojima se ove bolesti šire, o karakteristikama oboljenja, o kriznom periodu, o mogućim posledicama i o načinu njihovog lečenja. Osim toga, on je opsežno pisao i o tome kako i pomoću kakve ishrane treba sprečiti pojavu takvih epidemija. Arturo Kastiljoni, čuveni italijanski profesor istorije medicine u Padovi, u svojoj knjizi A History of Medicine o ovom čuvenom delu piše:

„Istorijski gledano, najznačajnija Razijeva knjiga jeste ona o boginjama i morbilama. [...] Ta knjiga je napisana na osnovu besprekorno vrednih istraživanja vrhunskog lekara. On je knjigu napisao nakon što je periode bolesti precizno ispitao na osobama obolelim od tih bolesti. Zapravo, ova Razijeva knjiga predstavlja prvu stručnu monografiju u istoriji medicine o infektivnim bolestima.“[1]:pp. 1022.

Ovo slavno delo, Boginje i morbile, je 1498. godine prvi put na latinski jezik preveo Džordžo Vala (14471500). Tačno pola veka kasnije, tj. 1548, na grčki jezik ju je preveo Džek Gupi. Nedugo potom, 1558. godine, Boginje i morbile se prvi put pojavljuju i na francuskom jeziku, u Poatju. Godine 1766. Razijeva monografija je objavljena i na engleskom jeziku (Treatise on Smallpox and Measles). Preveo ju je Džon Čening (John Channing). Posle toga su nastali i prevodi ovog medicinskog remek-dela na druge jezike. Na francuski je ponovo prevedena 1768, a na latinski 1848. godine. Prevodilac na latinski jezik ovog puta je bio Vilijam Aleksandar Grinhil (William Alexander Greenhill). Taj prevod je preštampan 1866. godine u Londonu, dok je originalna arapska verzija Razijevog dela ponovo objavljena u Bejrutu, ovoga puta 1872. Nemački prevod je objavljen 1911. Prevodilac je bio K. Opic (K. Opitz).[1]:pp. 1022.

Naravno, ovde ne treba zaboraviti da je Razi takođe napisao slavna dela o kolikama i o ostalim telesnim oboljenjima, poput bolova koje izaziva kamen u bubregu i u mokraćnoj bešici (al-Hasi al-mutavalida fi al-kuli va al-masana). To delo je objavljeno 1896. godine u Parizu, a karakteristično je po tome što je i u tom periodu nudilo veoma vredne i značajne podatke o pomenutim oboljenjima.[2]:pp. 543. Prevod njegovog naučnog traktata o tim oboljenjima objavljen je 1896. u Londonu. Iz svega rečenog jasno je da Razi nije potpuno sledio starogrčku medicinsku tradiciju. U korist ovoj tvrdnji svedoči i činjenica da je on napisao kritički spis o racionalnim fundamentima Galenove medicine. To inovativno delo nazvao je Šukukun ala Đalinus [Primedbe Galenu].[1]:pp. 334. Njegove najvažnije kritike bile su usmerene na analizu fiziološkog procesa vida i načina stizanja svetlosnih zraka sa stranih tela do zenice čovekovog oka.[3]:pp. 37. Razi je za razliku od Galena tvrdio da se vid ostvaruje nakon što se svetlosni zraci odbiju od stranih tela i stignu do zenice čovekovog oka, opovrgavši na taj način čuvenu Galenovu teoriju na osnovu koje se proces vida određuje kao svetlosno obasjavanje drugih fizičkih tela od strane čovekovog oka. Ova Razijeva kritika do te mere je jasno utemeljena da je pomogla Aviceni da bez imalo sumnje Galenovu analizu fiziološkog procesa vida opiše kao „skup neistraženih medicinskih iskaza“.[4]:pp. 96.

Isto je i kada je u pitanju medicinska patologija. Broj raznih telesnih i psihičkih bolesti i načina njihovog tretmana, kao i broj potrebnih lekova o kojima govori Razi u al-Haviju, znatno je veći od svega što je predstavljeno u Galenovim, Hipokratovim i ostalim starogrčkim medicinskim naučnim spisima koji su prevedeni na arapski jezik u toku Prevodilačkog pokreta.[1]:pp. 358–359.

Razi je izvanredno poznavao anatomiju čoveka. On je svoje umeće u anatomiji pokazao u enciklopediji al-Havi. U poglavljima o infarktu, o nervnim oboljenjima, o melanholiji, o paralizi i o preventivnim efektima lekovitog bilja, Razi je demonstrirao veliku profesionalnost. On je pisao i o epilepsiji, o konvulziji, o tetanusu, o košmaru i o drugim akutnim fizičkim i psihičkim oboljenjima. Analizirao je i razna oftalmološka i otorinolaringološka oboljenja. Razi je pisao o simptomima tih oboljenja, o njihovim uzrocima i o načinima njihovog lečenja. Istoričari medicine primećuju da je on nekada imao posebne i sasvim inovativne načine za lečenje pojedinih bolesti.[5]:pp. 190.[1]:pp. 1024.

Ipak, uvek je pokušavao da njegovi tekstovi budu jednostavni i čitki što se jasno primećuje i u sledećem odlomku u kojem je pisao o simptomima boginja. On piše:

„Oboljenje od boginja počinje visokom dugotrajnom temperaturom, bolovima u leđima, svrabom u nosu i drhtanjem. Međutim, glavni simptomi te bolesti jesu visoka temperatura, crvenilo u očima i na obrazima, i osećaj malaksalosti i umora u čitavom telu. Tom prilikom moguće je da se pojave i drugi simptomi, poput teškoće u disanju, kašlja, suvih usta, otežanog gutanja, promuklosti, pritiska u određenim delovima tela i glavobolje.“[6]:pp. 111–112.

U Boginjama i morbilama Razi je opisao klinički način lečenja tih bolesti. Takođe, on je prvi put u istoriji zaključio da su ove bolesti zarazne. Razi je isticao da psihološki elementi znatno utiču na pojavu i razvijanje bolesti. Verovao je da je čovekovo telo pod velikim uticajem njegove psihe. Neke njegove reči eksplicitno ukazuju na to uverenje:

„Teškim bolesnicima govorite da će ubrzo ozdraviti! Na taj način ćete telesnu snagu raznih organa usmeriti ka lečenju te bolesti. Štaviše, to činite i kada niste sigurni u njihovo ozdravljenje. Čovekovo telesno zdravlje je pod velikim uticajem njegovog psihološkog stanja.“[1]:pp. 1024–1025.

O ulozi psiholoških faktora u čovekovom zdravlju Razi je napisao i zasebnu monografiju s nazivom at-Tib ar-rauhani.[6]:pp. 113. [5]:pp. 191.

Alhemija

 
Alambik

Zekerija Razi nije samo najveći predstavnik kliničke medicine u istoriji islamske civilizacije. Pre medicine, uglavnom se bavio alhemijom. Teška i duga laboratorijska istraživanja vremenom su negativno uticala na njegov vid tako da je bio primoran da napusti tu naučnu oblast. Razi je sebe smatrao naslednikom Džabira ibn Hajama i svoje spise često je nazivao po uzoru na njegova dela. On nije obraćao veliku pažnju na ezoterijski položaj prirodnih pojava, već je u svojim istraživanjima alhemiju potpuno odvojio od duhovnih interpretacija. On je tako imao pionirsku ulogu u zacrtavanju prvih okvira moderne hemije. Sledeći navedenu tvrdnju, njegova precizna kategorizacija raznih prirodnih elemenata više je odgovarala savremenoj hemiji nego tradicionalnim usmerenjima stare alhemije. Prema tome, njegova dela o alhemiji spadaju u grupu prvih tradicionalnih spisa o hemiji. Primera radi, ako Razijevu čuvenu knjigu Sir al-asrar [Tajna svih tajni] budemo vrednovali savremenim metodološkim principima, zaključićemo da je ona zapravo štivo iz hemije pisano u skladu s terminima upotrebljenim u alhemiji. Razi je u toj knjizi detaljno analizirao razne dotad nepoznate hemijske procese, reakcije i eksperimente, koje je lično sproveo. Njegova istraživanja i eksperimenti na polju alhemije, poput destilacije (taktir), kalcinacije (taklis), kristalizacije (tabalvur) i mnogih drugih laboratorijskih opservacija, bili su inovativni u metodološkom smislu i uglavnom su predstavljali moćnu inspiraciju za buduće hemičare. Osim toga, Razi je u pomenutoj knjizi, ali i u svojim kraćim naučnim traktatima, detaljno opisao brojne pribore koje je koristio u istraživanjima vezanim za alhemiju. Na toj listi uočavamo veoma zanimljive instrumente, poput alembika, uljanih lampi, kamenih točkova za sitnjenje začina, laboratorijskih balona, posuda, peći, kazana i mnogih drugih instrumenata i alata koje i danas veoma često vidimo na stolovima u hemijskim laboratorijama.[1]:pp. 370–372.

Od ekstremnog racionaliste kakav je Razi ne možemo ni očekivati da će prihvatiti postojanje spiritualnih dimenzija u raznim principima alhemije. On je svoja istraživanja fokusirao na empirijska rešenja i dostignuća. Takav pristup ga, međutim, nije odvojio od tradicionalnih okvira alhemijske terminologije.[1]:pp. 373.

Razijevi kritičari

Protiv Razija se dosta govorilo i pisalo još za njegova života i nakon njegove smrti i to zbog njegovih neispravnih metodoloških kritika usmerenih protiv filozofa koji su verovali da svaka nauka zahteva zaseban metod i da filozofija i religija na dva različita načina dolaze do potpuno jednake istine, kao i zbog njegovog nedovoljnog argumentovanog pristupa intuitivnom načinu sagledavanja činjenica. Kritike na račun Razija čule su se još glasnije zbog toga što je on neumereno koristio nedovoljno pouzdane citate iz literature drevnih persijskih filozofa i nekih starogrčkih mudaraca, poput Demokrita iz Abdere (460370 p. n. e.). Po svemu sudeći, Razijev poseban pristup onome što danas nazivamo humanističkim naukama nije mogao da prođe bez kritika u onovremenom islamskom društvu. Ako želimo detaljno da analiziramo kritike koje su izazvala Razijeva metafizička stanovišta, uočićemo da je, u njegovo doba ili nakon njegove smrti, objavljen veliki broj spisa s ciljem da se opovrgnu njegove netačne teorije i tvrdnje. Kako je Razi svoja sporna stanovišta izneo uglavnom u knjizi al-Ilm al-ilahi [Božje znanje], veći broj kritičkih osvrta na njegove teorije usmeren je upravo na razne delove te knjige. Od poznatih muslimanskih mislilaca koji su napisali kritički komentar tog Razijevog dela, možemo izdvojiti sledeće:

  • Abul-Kasim Abdulah ibn Ahmed ibn Mahmud Baлhi Kabi;
  • Abu Nasr Muhamed ibn Muhamed Farabi;
  • Abu Ali Muhamed ibn Hasan ibn Heisam Basri Rijazi;
  • Abu Muhamed Ali ibn Ahmed ibn Hazm Zahiri Andaluzi;
  • Abu Husein Ali ibn Rizvan Tabib Misri;
  • Abu Muin Naser Hosrov Kobadijani;
  • Abu Imran Musa ibn Mejmun ibn Ubejdulah Israili Kurtubi;
  • Muhamed ibn Jeman Samarkandi;
  • Abu Husein Šehid ibn Husein Balhi (Šehid Balhi);
  • Abu Ali Ahmed ibn Muhamed ibn Hasan Marzuki Isfahani;
  • Fahrudin Muhamed ibn Omer Razi;
  • Nadžmudin Ali ibn Omer Katibi Kazvini.[1]:pp. 382–386.

Reference

  1. ^ а б в г д ђ е ж з и ј к л љ м н њ о п р с т Velajati, Ali Akbar (2016), Istorija kulture i civilizacije islama i Irana, Centar za religijske nauke "Kom", Beograd.
  2. ^ Faruh, Omer (1970), Tarih al-ilm ind al-arab [Istorija nauka kod Arapa], Bejrut.
  3. ^ Lopez, Pinero M., Bujosa, F. (1978), "Tradicion y Renovacion de los Saberes Medicos en la Espana del Siglo XVI", in: Medicina Espanola, vol. LXXVII.
  4. ^ Ibn Sina (Avicena) (1921), Kanun, preveo na persijski jezik Abdorahman Šarafkandi (Hažar), Soruš, Tehran.
  5. ^ а б Halabi, Ali Asgar (1986), Tarih-e tamadon-e eslam, Ćap va našr-e bonjad, Tehran.
  6. ^ а б Arnold, Thomas Walker, Guillaume, Alfred (1946), The Legacy of Islam, preveo na persijski jezik Mostafa Alam, Mehr, Tehran.