Miroslav Kraljević — разлика између измена

'''Miroslav Kraljević''' ([[Gospić]], [[14. decembar]] [[1885]]. — [[Zagreb]], [[16. april]] [[1913]].) bio je [[hrvatska|hrvatski]] slikar, grafičar i vajar, pripadnik Minhenskog kruga, uz [[Josip Račić|Josipa Račića]] i [[Vladimir Becić|Vladimira Becića]]. Kao jedan od prvih hrvatskih slikara moderne umetnosti, on je u [[Hrvatska|Hrvatsku]] iz [[Pariz]]a preneo slikartvo [[Édouard Manet|Eduarda Manea]] i [[Paul Cézanne|Pola Sezana]] i svojim brzim potezom četkice i slikanjem mračnih tema začeo [[ekspresionizam|ekspresionizma]] u Hrvatskoj.<ref name="EH" />

Rođen je u Gospiću [[14. decembar]] [[1885]], u slavonskoj porodici. Nakon školovanja u Hrvatskoj započeo je studije prava u [[Beč]]u, koje je prekinuo 1904. i posvetio se izučavanju slikarstva.

Likovnu umetnost je studirao je na mihenskoj Akademiji od 1907. do 1910. godine zajedno s J. Račićem, O. Hermanom i V. Becićem. Ova mala grupa bila je sličnog likovnog stava kao i Miroslav prema akademizmu, i zajedničke orijentaciji prema [[Импресионизам|impresionizmu]]. Njih četvoricu su zbog sličnog načina stvaranja likovnih dela i određenih sličnosti u radu, profesori i studenti nazvali „hrvatska škola”.{{напоменa|Uhrvatskoj stručnoj literaturi „hrvatska škola” nosi naziv „minhenski krug”}}

Nakon završetka studinja u Minhenu, 1910. godine, otišao je u [[Požega, Croatia|Požegu]], gde je intenzivno slikao sve do sredine 1911. godine, kada je otišao u [[Pariz]].

{{citiranje|U svom kratkom životom putu i likovnom stvaranju Kraljević se kretao od realističkih (kojima je bio bliži) do ekspresionističkih oblika, neprestano tražeći lični likovni izraz. U tom traganju, podlegao je različitim formalnim uticajima, protiv kojih se borio snagom izuzetne darovitosti, i tako stvarao lični pečat — što se najbolje vidi na: Autoportretu s psom (1910)) koji sadrži delom Maneove ideje, ali i uticaje impresionizma uopšte, ali se Kraljević oslanja oslanja i na hrvatske prethodnike (npr Bukovčeve portrete), što ukazuje na njegov senzibilitet i rafinirano tretiranje motiva.}}

Impresionistički plenerizam Kraljević je ispoljavao pune dve godine, a u nekima od njih prevladavaju {{цитат2|secesijske krivulje i arabeske ''(npr. Muški akt, 1911; Eva, 1911)'' koje ga vode put ekspresionizma, do preuveličanih i izobličenih oblika te lica maski ''(npr. Ženski akt, 1911; Autoportret, 1912; U gostionici – Vive la joie, 1912; Žene u prirodi, 1912; Golgota, 1912)''.|}}

U pojedinim Kraljevićevim delima vidljiv je i naglašen smisao za grotesku, npr. u nizu crteža, bakrorza i sitne plastike (terakote) iz 1912.

Kraljevićev celokupni opus prvi put je prikazan 1913. na izložbi u Salonu „Ulrich” neposredno nakon njegove prerane smrti.