Šteta — разлика између измена

Postoje pravni sistemi u kojima priznavanje prava na naknadu nematerijalne štete nije ograničeno na zakonom precizno određene vidove nematerijalne štete. Tu je ovo pravo regulisano opštom normom o zabrani povrede zajamčenih nematerijalnih pravnih dobara, i o pravu na naknadu u slučaju povrede tih prava, bez obzira na nastanak posljedica u vidu trpljenja bolova ili straha. Karakteristično je da u takvim pravnim sistemima pravo na naknadu nematerijalne štete mogu ostvariti i pravna lica, u slučaju povrede njihovog ugleda, što u pravnom sistemu sa ograničenim brojem zakonom priznatih vidova nematerijalne štete, po pravilu, nije moguće (s obzirom da pravna lica, po prirodi stvari, ne mogu da trpjeti bolove).

 

Pored [[odgovornost|odgovornosti]] zbog [[Krivica|krivice]], kao glavnog i najčešćeg osnova odgovornosti za štetu, postoje i drugi osnovi odgovornosti: [[Odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti|odgovornost zbog stvorenog ili kontrolisanog rizika]] i odgovornost zbog pravičnosti.

 

Osnovno je zakonsko pravilo da ko drugome prouzrokuje štetu, dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. To je otud što naš zakon polazi od sistema pretpostavljene [[krivica|krivice]], sud će pretpostaviti da je štetnik kriv, osim ako štetnik ne dokaže suprotno.

 

Krivica postoji kada se neko lice nije ponašalo onako kako je trebalo da se ponaša u datim okolnostima. Oblici krivice su namjera i nepažnja.

 

Ovaj osnov je vezan za opasne stvari i opasne djelatnosti. Imalac opasne stvari, odnosno lice koje obavlja opasnu djelatnost, odgovara za štetu koja proistekne iz upotrebe takve stvari, odnosno iz obavljanja takve djelatnosti, iako nisu krivi za nastanak štete. Ova lica, koja imaju korist od upotrebe opasnih stvari i obavljanja opasnih djelatnosti, dužna su i da snose rizik nastanka štete koji je kod ovih stvari i djelastnosti veći od rizika koji postoji kod upotrebe drugih stvari, odnosno obavljanja drugih djelastnosti.

 

Ova lica se mogu osloboditi odgovornosti ako dokažu da uzrok nastanka štete u konkretnom slučaju ne leži u upotrebi opasne stvari, odnsno u vršenju opasne djelatnosti.

 

Kada se govori o odgovornosti po osnovu pravičnosti, imaju se u vidu svi oni slučajevi nadoknade štete koji nisu obuhvaćeni ni krivicom štetnika, ni stvorenim ili kontrolisanim rizikom. U nekima od tih slučajeva šteta je posledica protivpravne radnje, a u nekima pravno dopuštene radnje.

 

Odgovornost po osnovu pravičnosti u širem smislu pretpostavlja pravno dopuštenu radnju, kada oštećeni mora da trpi štetu, jer nema pravo na odbranu. Ta odgovornost ne izvire iz vlastitog ili tuđeg protivpravnog čina, niti iz stvorenog rizika, već iz zahteva pravičnosti, koja iziskuje da se primeni pravilo '''Čija korist, toga šteta'''. Tu spadaju: šteta izazvana u stanju krajnje nužde, šteta usljed eksproprijacije, šteta zbog progona ili traženja svojih stvari na tuđem zemljištu, šteta vlasnika poslužnog dobra kod službenosti, šteta zbog lišenja slobode u krivičnom postupku i sl.

 

* Zakon o obligacionim odnosima

* Jakov Radišić, Obligaciono pravo; Nomos Beograd, 2000.